sjetilo me davne zgode s fakulteta. nova godina i komparativna književnost kao novi predmet. nas tri frendice, tada još uvijek praktički šiparice, prvi put skupa u klupama jer prvi put slušamo lijep i zanimljiv zajednički kolegij, zvučao nam tako. oko nas prepoznajemo još poznatih nam faca s raznih odsjeka. stidljivo entuzijastične i znatiželjne čekamo prvi dolazak dr.profe na glasu. no tada još o njoj nismo znale ništa, pa ni o kakvom je glasu riječ. ova po dolasku odmah poimence proziva, pomno zapisuje i najavljuje redovito praćenje ne/dolazaka na njena predavanja („koja nisu za seljake“). a potom vadi test kojim će „odijeliti žito od kukolja“, obavještava nas da za 30ak pitanja imamo 45min i s prezirom dodaje „Ako ne znate ne ometajte druge hvala lijepo moji komparativci već na prvoj to odrade s lakoćom u 10min“. sve u fino, odmjereno, bez povišenog tona. nas tri smo se nakon tog monologa u nevjerici pogledale, meni je s usana poletio kikot, sjećam se da sam pogledala i ostatak ekipe čudeći se zašto se nitko nije počeo glasno smijati ovakvoj ideji i nastupu. upravo suprotno, more nagnutih glava, većina uspaničena, ali pojedini zapeti kao puške vidljivo izgarajući od nestrpljivosti da se počnu dokazivati (joj). bližu frendicu pitam što je ovo, zar smo u vrtiću i srednjoj školi, mislila sam da smo na fakultetu konačno ovakve stvari ostavile iza nas, potom obje uglas zaključimo -ovo neću pisati- i složimo se sve tri da predamo prazan papir. počeo je teći sat u kojem se čulo samo škripanje kemijskih olovaka po papiru. dovoljno vremena za promatranje i zapažanje. svi pišu, vidljivo nervozni, neki očajno zvjeraju naokolo, neki pokušavaju signalizirati, prepisivati, no ne ide, kontrola je prestroga, njezin se nos nabire i diže sa neodobravanjem, kao da je prisiljena biti među stokom a vonj joj je nepodnošljiv. nas tri sjedimo u tišini, prazan papir na stolu, ruke u krilu. znatiželjna sam, zanima me o kakvom se setu pitanja radi, čitam i prepoznajem građu, ne bih u 10min kao „njeni komparativci“ ali bih ipak većinu bez problema, ali neću. dignem pogled i uočavam da je treća frendica u međuvremenu ipak podlegla, piše. sad dvije se pogledamo i do kraja sata sjedimo u tišini. razmišljam o tomu hoću li na praznom papiru uopće ostaviti potpis. kao i o tomu što bi uslijedilo, osveta? uostalom, kako bi uopće bio iščitan? Ona-čiji-komparativci-s-lakoćom dotad se već šetala između klupa, nadvirujući preko ramena u papire, pa je na tren zastala i između nas dvije „Što, vi, ništa?“. na tren vidljivo zbunjena, posve joj nedokučivo zašto nismo uzele ni olovku u ruke. frendica joj odgovara da, ta koji je smisao ovoga? uočih da je uopće nije doživjela, preduvjeti za takvu spoznaju uopće ne postoje u njenom svijetu u kojemu je njeno visoko poslanje upravo centar svemira. ona je posve predana, stručnjak. ta kakav bunt, zašto bunt, bunt na što? takvo što joj ne pada ni na pamet. naravno, objašnjava si neznanjem, podsmješljivo dobacuje „Žao mi je“ kriveći usnu i šireći ruke u lažnoj sućuti. prolazi dalje. razmišljam, što mi uopće znači što će osoba s takvim vrijednosnim sustavom misliti o mom praznom papiru a preko njega o meni? nakon sata, vani na slobodi, pitamo treću zar se nismo usuglasile da nećemo, ona odgovara da da, ali da... preplavio ju je strah. sljedeći sat je odmah uslijedila vršidba. rijetki su rezultati osvojili tu čast da budu prozvani, prvi put pomno zagledani u lica i ubuduće budu prepoznavani kao pažnje vrijedni među kukoljem, među bezvrijednima. na prvom mjestu, naravno, istaknuta i pohvaljena, već otprije nam poznata dežurna Uzorna Učenica, znani tip, svaki razred-odjel-institucija ima takvu, redovito u prvim redovima, propinje se na prste dižući prste, unosi u lice: Znam ja učiteljice-šefe-predsjedniče! Znam ja! (apsolutno nije slučajnost da je upravo ista Uzorna par godina kasnije u ime studenata držala govor na završnoj promociji: Znam ja dekanu!). tada nisam znala pronaći i neke druge solucije koje pronalazim sada, recimo nisam se grohotom nasmijala i na njeno čuđenje glasno propitala ako ne i definirala njen postupak, ili recimo onaj prazan papir iskoristila za pisanu definiciju njenog postupka i nastale situacije. neiskustvo. nas dvije smo u konačnici pokazale znanje onda kada je bilo nužno i bez problema položile ispit, uostalom, bile smo samo jedne u mnoštvu beznačajnih joj i bezličnih bezvrijednika, i bravo za nas da smo takve bile. ali smo polažući ga svejedno bile svjedokom upravo monstruoznog prezira kojim je ova rezala uplašene i nedovoljno pripremljene kolegice i kolege (prezir koji je naočigled ponižavao i grbio tu jedva punoljetnu mladost). na koncu, predmet mi nije zgadila, i dalje ga smatram krasnim, književnost trajno volim, iako je lekcija koju sam onomad iščitala nešto sasvim drugo od onog što je Visoka iz ove priče imala na umu.
30.10.2016. (21:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svaki je sustav svrha samom sebi, a kritičko mišljenje ponajviše bespotrebna osobina neprilagodljivih. Ne znam za konkretnu struku, ali smiono procjenjujem opći omjer praktičnih znanja potrebnih u radu a stečenih na fakultetu i ispraznog teoretiziranja ajmo reći negdje 1/5 naspram 4/5 u korist potonjeg. Možda tu po prirodi stvari odskaču medicina ili strojarstvo, a ostalo je vjerujem debelo u tim gabaritima. Mislim da nije samo stvar u poslovičnoj nedodirljivosti katedre, pa niti u tromosti sustava kojem je istinska nakana proizvoditi topovsko meso u vječnom ratu za profit, već i u pukoj pragmatičnosti ovlaštenika. Zašto bi netko pilio granu na kojoj sjedi riskirajući da se njegova pozicija dovede u pitanje, kada golom repeticijom prihvaćenih aksioma održavaš vlastitu sinekuru koja donosi spokoj. Ili, kako je negdje lijepo citirana briljantno secirana uzaludnost bitke s uglednim liferantom noćnih posuda za Indiju: uspjeh sam po sebi znači udoban san bez zubobolje i sredstava za spavanje, kad spava savjest, kad ne djeluje razum... svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve. Oni koji znaju, ne mogu; oni koji mogu, neće; oni koji hoće, ne znaju. Žalosna istina svijeta prožetog vrijednostima netalasanja i materijalnog probitka, a beskrajno i beznadno korumpiranog komforom, površnošću i strahom. Zatvoreni krug.
01.11.2016. (00:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MODESTI - Divno prepričano, živo i plastično - i točno ono o čemu pričam. Što više primjera, to jasnije. Jedino što mi je krivo je što nisam čuo i ovaj dio koji nisi htjela pisati. :D
02.11.2016. (12:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
J - primijetio si nesumnjivo da ovaj post čini cjelinu s onim koji mu je prethodio i onim koji je uslijedio. A nije koincidencija što su motivi iz Na rubu pameti ne samo meni ključna točka tog triptiha, nego se evo i tebi asociraju.
02.11.2016. (12:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne čude me uopće toliko stari, koliko razočaravaju mladi. Sustav ih toliko korumpira da nemaju ni potrebe, ni želje za promjenom. Valja se prisjetiti mudre izreke o tome kako neradikalni mladac nema srca, dok nekonzervativan starac nema razuma. Sustav je zvijer, rekao bi brucoš zamišljenom Dicku Nixonu ispod Lincolnovog spomenika u onom Stoneovom remekdjelcu.
07.11.2016. (21:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MODESTI BLEJZ
sjetilo me davne zgode s fakulteta. nova godina i komparativna književnost kao novi predmet. nas tri frendice, tada još uvijek praktički šiparice, prvi put skupa u klupama jer prvi put slušamo lijep i zanimljiv zajednički kolegij, zvučao nam tako. oko nas prepoznajemo još poznatih nam faca s raznih odsjeka. stidljivo entuzijastične i znatiželjne čekamo prvi dolazak dr.profe na glasu. no tada još o njoj nismo znale ništa, pa ni o kakvom je glasu riječ. ova po dolasku odmah poimence proziva, pomno zapisuje i najavljuje redovito praćenje ne/dolazaka na njena predavanja („koja nisu za seljake“). a potom vadi test kojim će „odijeliti žito od kukolja“, obavještava nas da za 30ak pitanja imamo 45min i s prezirom dodaje „Ako ne znate ne ometajte druge hvala lijepo moji komparativci već na prvoj to odrade s lakoćom u 10min“. sve u fino, odmjereno, bez povišenog tona. nas tri smo se nakon tog monologa u nevjerici pogledale, meni je s usana poletio kikot, sjećam se da sam pogledala i ostatak ekipe čudeći se zašto se nitko nije počeo glasno smijati ovakvoj ideji i nastupu. upravo suprotno, more nagnutih glava, većina uspaničena, ali pojedini zapeti kao puške vidljivo izgarajući od nestrpljivosti da se počnu dokazivati (joj). bližu frendicu pitam što je ovo, zar smo u vrtiću i srednjoj školi, mislila sam da smo na fakultetu konačno ovakve stvari ostavile iza nas, potom obje uglas zaključimo -ovo neću pisati- i složimo se sve tri da predamo prazan papir. počeo je teći sat u kojem se čulo samo škripanje kemijskih olovaka po papiru. dovoljno vremena za promatranje i zapažanje. svi pišu, vidljivo nervozni, neki očajno zvjeraju naokolo, neki pokušavaju signalizirati, prepisivati, no ne ide, kontrola je prestroga, njezin se nos nabire i diže sa neodobravanjem, kao da je prisiljena biti među stokom a vonj joj je nepodnošljiv. nas tri sjedimo u tišini, prazan papir na stolu, ruke u krilu. znatiželjna sam, zanima me o kakvom se setu pitanja radi, čitam i prepoznajem građu, ne bih u 10min kao „njeni komparativci“ ali bih ipak većinu bez problema, ali neću. dignem pogled i uočavam da je treća frendica u međuvremenu ipak podlegla, piše. sad dvije se pogledamo i do kraja sata sjedimo u tišini. razmišljam o tomu hoću li na praznom papiru uopće ostaviti potpis. kao i o tomu što bi uslijedilo, osveta? uostalom, kako bi uopće bio iščitan? Ona-čiji-komparativci-s-lakoćom dotad se već šetala između klupa, nadvirujući preko ramena u papire, pa je na tren zastala i između nas dvije „Što, vi, ništa?“. na tren vidljivo zbunjena, posve joj nedokučivo zašto nismo uzele ni olovku u ruke. frendica joj odgovara da, ta koji je smisao ovoga? uočih da je uopće nije doživjela, preduvjeti za takvu spoznaju uopće ne postoje u njenom svijetu u kojemu je njeno visoko poslanje upravo centar svemira. ona je posve predana, stručnjak. ta kakav bunt, zašto bunt, bunt na što? takvo što joj ne pada ni na pamet. naravno, objašnjava si neznanjem, podsmješljivo dobacuje „Žao mi je“ kriveći usnu i šireći ruke u lažnoj sućuti. prolazi dalje. razmišljam, što mi uopće znači što će osoba s takvim vrijednosnim sustavom misliti o mom praznom papiru a preko njega o meni? nakon sata, vani na slobodi, pitamo treću zar se nismo usuglasile da nećemo, ona odgovara da da, ali da... preplavio ju je strah. sljedeći sat je odmah uslijedila vršidba. rijetki su rezultati osvojili tu čast da budu prozvani, prvi put pomno zagledani u lica i ubuduće budu prepoznavani kao pažnje vrijedni među kukoljem, među bezvrijednima. na prvom mjestu, naravno, istaknuta i pohvaljena, već otprije nam poznata dežurna Uzorna Učenica, znani tip, svaki razred-odjel-institucija ima takvu, redovito u prvim redovima, propinje se na prste dižući prste, unosi u lice: Znam ja učiteljice-šefe-predsjedniče! Znam ja! (apsolutno nije slučajnost da je upravo ista Uzorna par godina kasnije u ime studenata držala govor na završnoj promociji: Znam ja dekanu!).
tada nisam znala pronaći i neke druge solucije koje pronalazim sada, recimo nisam se grohotom nasmijala i na njeno čuđenje glasno propitala ako ne i definirala njen postupak, ili recimo onaj prazan papir iskoristila za pisanu definiciju njenog postupka i nastale situacije. neiskustvo. nas dvije smo u konačnici pokazale znanje onda kada je bilo nužno i bez problema položile ispit, uostalom, bile smo samo jedne u mnoštvu beznačajnih joj i bezličnih bezvrijednika, i bravo za nas da smo takve bile. ali smo polažući ga svejedno bile svjedokom upravo monstruoznog prezira kojim je ova rezala uplašene i nedovoljno pripremljene kolegice i kolege (prezir koji je naočigled ponižavao i grbio tu jedva punoljetnu mladost). na koncu, predmet mi nije zgadila, i dalje ga smatram krasnim, književnost trajno volim, iako je lekcija koju sam onomad iščitala nešto sasvim drugo od onog što je Visoka iz ove priče imala na umu.
30.10.2016. (21:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Svaki je sustav svrha samom sebi, a kritičko mišljenje ponajviše bespotrebna osobina neprilagodljivih. Ne znam za konkretnu struku, ali smiono procjenjujem opći omjer praktičnih znanja potrebnih u radu a stečenih na fakultetu i ispraznog teoretiziranja ajmo reći negdje 1/5 naspram 4/5 u korist potonjeg. Možda tu po prirodi stvari odskaču medicina ili strojarstvo, a ostalo je vjerujem debelo u tim gabaritima. Mislim da nije samo stvar u poslovičnoj nedodirljivosti katedre, pa niti u tromosti sustava kojem je istinska nakana proizvoditi topovsko meso u vječnom ratu za profit, već i u pukoj pragmatičnosti ovlaštenika. Zašto bi netko pilio granu na kojoj sjedi riskirajući da se njegova pozicija dovede u pitanje, kada golom repeticijom prihvaćenih aksioma održavaš vlastitu sinekuru koja donosi spokoj. Ili, kako je negdje lijepo citirana briljantno secirana uzaludnost bitke s uglednim liferantom noćnih posuda za Indiju: uspjeh sam po sebi znači udoban san bez zubobolje i sredstava za spavanje, kad spava savjest, kad ne djeluje razum... svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve.
Oni koji znaju, ne mogu; oni koji mogu, neće; oni koji hoće, ne znaju. Žalosna istina svijeta prožetog vrijednostima netalasanja i materijalnog probitka, a beskrajno i beznadno korumpiranog komforom, površnošću i strahom. Zatvoreni krug.
01.11.2016. (00:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
MODESTI - Divno prepričano, živo i plastično - i točno ono o čemu pričam. Što više primjera, to jasnije. Jedino što mi je krivo je što nisam čuo i ovaj dio koji nisi htjela pisati. :D
02.11.2016. (12:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
J - primijetio si nesumnjivo da ovaj post čini cjelinu s onim koji mu je prethodio i onim koji je uslijedio. A nije koincidencija što su motivi iz Na rubu pameti ne samo meni ključna točka tog triptiha, nego se evo i tebi asociraju.
02.11.2016. (12:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Ne čude me uopće toliko stari, koliko razočaravaju mladi. Sustav ih toliko korumpira da nemaju ni potrebe, ni želje za promjenom. Valja se prisjetiti mudre izreke o tome kako neradikalni mladac nema srca, dok nekonzervativan starac nema razuma.
Sustav je zvijer, rekao bi brucoš zamišljenom Dicku Nixonu ispod Lincolnovog spomenika u onom Stoneovom remekdjelcu.
07.11.2016. (21:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...