Nedavni članak Petra Glodića oštar je na više mjesta prema osobini poodmakle dobi: konstatira oboljenje dijagnosticirano kao ''matori nadrkanitis''; sadrži sintagmu ''besramno gerontokratsko mamuzanje studenata''; završava rečenicom: ''Studenti su očito nekoliko stoljeća mlađi, ljepši i pametniji od satnije nervoznih matoraca – koji to ne moraju biti samo po godinama.'' Dodajmo i naslov: Matorci.
Članak se takvim rječnikom, te na polju iste okvirne teme, nadovezuje na 6 dana raniji Igora Lasića, iz istih lijevih novina, koji spominje ''sve izraženiju gerontokraciju na Sveučilištu u Zagrebu'' i zove se: Vladavina staraca.
Nameće se pitanje – koje je preda mnom i vokalizirano, te mi učinjeno neodgodivim – radi li se o ejdžizmu. (Pri čemu je jasno da ejdžizam nije u redu, naročito ne gledano s lijeve strane – a novine upravo lijeve!)
Godine gospodnje '91, kad se zahuktavao rat, imao je Đorđe Balašević antiratnu pjesmu ''Kako su zli dedaci razbucali proslavu godišnjice braka kod mog druga Jevrema'', i u njoj stihove:
Zli dedaci su zauzeti novim samitom
uh, podigli su nosine, sav svet popalili
a drugi organ ne bi digli ni dinamitom
jer svoj su zadnji metak odavno opalili
Dedaci, bolje igrajte šah
ola-la, impotentni su sretni
sledi im još kalendar il' dva
pa pakuju za oblake i momke kao ja
Ejdžizam je očigledan. Treba reći da je Balaševićeva osnovna inspiracija tu u kontekstu '91 vrlo subverzivna i svake hvale vrijedna: u sljedećoj strofi dodatno precizira tko su mu meta – huškači, gospodari nastupajućeg rata, oni što ''plamen sipaju iz nozdrva'' i ''vabe narod da se pobije''. No, u psihologizaciji pribjegava stereotipu. Stereotip kao stereotip – nije baš isisano iz prsta da se egzistencijalna frustracija posredstvom godina zna kod nekih kompenzacijski sublimirati u postajanje zlima, ali to opažanje u poopćenom izdanju postaje nekorektna rabota. Objašnjavati izdaleka pojedini slučaj ejdžističkim stereotipom – a da sami nismo psiholog kojoj se osoba povjerava, bez ikakvog uvida u njen zdravstveni karton – predstavljat će, kao prvo oblik pseudoznanosti, gatanje, bulverizam (može biti sto drugih pozadinskih osnova povrh staračke impotencije zašto je neki dedak zao), a kao drugo, bit će i mučko u impliciranoj sugestiji po kojoj se sve dedake u istoj impotencijskoj dobi proglašava kompenzacijskim zli(kovci)ma, premda ih ogromna većina to neće biti i nisu (jer ako se gospodarima rata, kao uistinu zlikovcima dok dedacima, osobinu zloće izvodi iz same činjenice da su dedaci, implikacija je točno ta).
Čine li isto i novinari Novosti? Treba ipak primijetiti jedan specifičan, dodatan aspekt u slučaju, koji Lasić i rasprostire (u nastavljanju na članke Roberta Fabera, Sveučilišne gerijatrijske tajne, i Nenada Jarića Dauenhauera, Boras na fakultetima postavlja svoje ljude i bori se da ne ode u mirovinu): ovi dedaci iz establišmenta Sveučilišta karijeristička su mafija, imaju neke zauzete busije, neke zakulisne dilove, dokopali su se nekih sistemskih para na sporne načine, neke su pare i najordinarnije rečeno zamračili, riječju mafija su, a biološka činjenica poodmaklih dobi, koja im prijeti penzijom, sabotira ih u tim busijama i tim zauzetim položajima, u priljevu financija, osim toga im mjestimično ugrožava i osobnu pravnu sigurnost, jer jedino zadržavanje na položajima jamči im zaštitu od nadzora i potencijalnih progona. Ocrtali smo ovime dvije vrste nervoze zbog fakta vlastite biološke dobi. Prva vrsta nervoze: nadrkan sam jer sam star i ne diže mi se, i tako dalje, pa sam zato zao. Druga vrsta nervoze: činjenica da sam star čini me nadrkanim jer me eventualna otpravljenost u penziju stavlja u poziciju slabosti i ugroze s obzirom na moja mafijaška posla. Analogno, postojat će i dvije vrste kritike nervoze zbog fakta nečije biološke dobi. Prva kritika: ejdžizam, tj. jeftino psihologizacijsko ekstrapoliranje nadrkanosti zbog godina kao takvih i posljedičnog bivanja zlim u poopćenost i stereotip. Druga kritika: ona mafijaških kombinacija i uloge u njima nadrkanosti zbog prijetnje penzioniranjem. Iz članaka i Lasića i Glodića jasno se čita da im je kritika od ove druge vrste, da je nabrušena ne na starost kao takvu, nego na hrvatsku sveučilišnu mafiju, te da je i potezanje starosne dobi zlikovaca u funkciji toga.
Ali ima još jedna dimenzija u priči...
Gombrowicz je čitavog života bio fasciniran problemom ''nižosti'' koju je, uz još par osnova, primarno vezao uz mladost. Već mu je i Ferdydurke bila ispunjena time kao glavnom temom, obrađujući preradu iz svog žutokljunca u sebe odraslog i dostojnog. Kada se nedugo potom zatekao u Argentini u trenutku izbijanja svjetskog rata, u dobi od 35 godina, zatekao se samim time i u istrgnutosti iz bilo kakvog socijalnog backgrounda i naročito iz statusa književnika (koji mu se u rodnoj Poljskoj već pomalo stvorio) – nikoga nije bilo briga da je on sad kao neki književnik. Tu prekonoćnu regresiju, vraćenost nazad u mladost i žutokljunstvo – on spremno prihvaća: drži se i ponaša poput klinca, i to kao da jedva dočekao. Morat ću to priznati: pod djelovanjem rata, pojačanosti ''nižih'' sila i regresivnih sila, nastupila je u meni provala neke zakašnjele mladosti. Pred porazom sam pobjegao u mladost i zalupio ta vrata. Uvijek sam imao sklonosti za traženje u mladosti – svojoj i tuđoj – skloništa od ''vrijednosti'', to jest od kulture. Izgledao je mladenački, kao još u 20-ima, pa se svijet prema njemu i odnosio kao prema zelenom – još i onaj u Poljskoj, a kamoli onda ovaj u Argentini. A čak i da sam se htio tim ljudima nametnuti kao vrijednost i kao ozbiljnost, što sam mogao učiniti kad mi je njihov jezik bio nepoznat, i sporazumijevali su se sa mnom na šantavom francuskom. I tako sve, i moj izgled, i moja situacija, i ovo potpuno izbacivanje iz kulture, i tajna treperenja moje duše, sve me guralo u mladenačku lakomislenost i mladu samodovoljnost.
Gombrowicz pritom vrši prevrednovanje, pa tu nižost definiranu kao izostanak vrijednosti naziva zapravo najvišom vrijednošću i ljepotom života; čini misao da ''ljepota jest nižost'' svojom kapitalnom mišlju (pa kaže: tko ne osjeti tu ''degradaciju'' u Ferdydurke, u Vjenčanju, u drugim mojim stvarima, taj nije dopro do najbitnijeg problema u meni). Ali ta ''vrijednost'' imala je jednu odliku, koju je izmislio valjda sâm đavo, tu naime, da je, time što je bila mladost, istovremeno bila uvijek nešto niže vrijednosti – najčvršće je bila vezana s poniženjem, bila je samo poniženje. Treba shvatiti da se nije radilo o sklanjanju u svog žutokljunca čisto iz neprilike, kao odabir koji je samo plod izvana nametnutih okolnosti (i valjda obrambeni mehanizam protiv njih) – koje da su bile drugačije, ni takvog odabira ne bi bilo. A ne, ne, bačenost u zrakoprazni prostor Argentine '39 ne može objasniti napunjenost istom estetikom i psihodinamikom Ferdydurke '37 ili uostalom već i prve knjige, '33, nimalo slučajno nazvane Uspomene iz puberteta. Nije se radilo o prihvaćanju takvog gledanja na stvari od nevolje, neke konkretne situacijske – ono, tretira me se silom ekscesnih prilika kao mladog/neostvarenog/nižeg, pa se ja onda samo zato dovijam prihvatiti tu rolu – nego je rola uistinu bila rado i dobrovoljno igrana. Naniže kao program. Ne nešto što mora nasilu progutati, nego nešto u što se – zaljubio. Ništa se, naime, nije promijenilo, onaj kozmos, onaj život u kome sam bio zatvoren, nije postao drugi zato što se završio jedan određeni način moje egzistencije. Ali drhtaj nekog strašnog i grozničavog uzbuđenja rađao se iz osjećanja da nasilje oslobađa ono nešto nenazvano i neformirano, čije mi je prisustvo bilo tuđe, stihiju o kojoj sam znao samo to da je ''niža'', ''mlađa'' – i koja sad kreće kao poplava u crnoj i silovitoj noći. Ne znam hoću li biti jasan ako kažem da sam se od prvog trenutka zaljubio u tu katastrofu koju sam mrzio, a koja je i mene upropaštavala, da mi je moja priroda nalagala da je pozdravim kao priliku za svoje povezivanje s onim nižim u mraku. Tu je bila ključna četvrt Retiro: A ovdje, na Retiru, vidio sam, da se tako izrazim, mladost samu po sebi, neovisnu o spolu, i osjećao sam cvjetanje ljudskog roda u formi najoštrijoj, najradikalnijoj i – pošto je bila žigosana beznadnošću – najdemonskijom. A za to – naniže, naniže, naniže! To me odvlačilo u nizinu, u najnižu sferu, u područje poniženja, tu je mladost, jednom već ponižena kao mladost, bila podvrgnuta još i drugorazrednom poniženju, kao prostonarodna, proleterska... I ja, Ferdydurke, ponavljao sam treći dio svoje knjige, povijest Mjentusa koji se trudi 'bratimiti' se sa slugom!
Važan je još jedan odlomak, u kojem Gombrowicz priča kako je '42 Mastronardiju, s kojim se sprijateljio, povjerio strast kakvom sam udarao u sve ''starije'', kakvom sam tražio da u kulturi (zasnovanoj na supremaciji superiornosti, na prednosti starijih, zrelih) bude otkrivena ta struja što tuče odozdo, koja, sa svoje strane, čini ovisnom starost o mladosti, više o nižem. A nešto mu je tupio i o potrebi da se Odrasli podčini Mlađem, itd. Čekaj malo – udarati u starije? Sinoć sam objavio nešto što bi se, preko daška paralele s feminizmom, moglo i trebalo shvatiti kao ''udaranje u sve starije'' – ali u kom smislu? Pričepljenost od strane Vječnog pedagoga. Napisao sam to kroz vlastito iskustvo, no gombrovičijanski je inspirirano – hoću reći, to je baš to o čemu i on gore. Znakovito je da nije tek idiosinkrazija ni moja ni njegova, nego ih se našlo, u komentarima i drugdje, koji su se također prepoznali u toj kritici znanstveno-prosvjetnog socijalnog lanca ustrojenog kao ''škola krivnje i potiskivanja''; iskustvo je, dakle, mnogih.
Ima ona Cocteauova uzrečica Spasio bih vatru. Naime, kada bi gorio Louvre – nju, vatru da bi spasio, nijedno od znamenitih djela. Neka gore, a vatra da živi – to je najvažnije. Duh, kultura, umjetnost – u toj je vatri opredmećena, ne u izvješenim predmetima. Ništa protiv samih izložaka – ali do pristupa je; pristup čini razliku. Kultura, kao i sve vrijednosti dignute na pijedestal, posjeduje jaku latenciju zaglupljivanja faca, da ih baca na koljena pred obavezan imperativ kome je svrha u njemu samome. Nije samo pitanje umjetnosti i muzeja, nego prošireno na sva polja moglo bi se dati definiciju: fetišizam uvriježene kulturno-pedagoške činjenice. ''Udaranje u starije'' bi se tu odnosilo na bunt protiv supremacije Viših – koji je po definiciji spašavanje od pričepljenosti fetišističkom Kulturom – bunt utoliko protuKulturan, no na bazi energije emancipacije, ne nužno nekulturne ignorancije.
Tim više kada se vršni primjerci izvrsnosti Viših produciraju kao – da kažemo s Krležom – cilindraši; akademski establišment koji važno vrti palce (kupiš ih za špricer). Iza velebnih toga i inauguracija krije se praznina, iza presvlake kao neke velike pameti upravo ultimativna glupost, koja je inspirirala i najpoznatiji solilokvij naše književnosti. Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi... Stvari su, znači, izvrnute naopačke – i što ćemo sad? Kad iz Novosti udaraju po sveučilišnoj gerontokraciji, ne bismo li mogli shvatiti to kao da udaraju po naopakom sustavu vrijednosti koji je ugrađen u postavke obrazovnog procesa? Možda. Izvjesno je ipak da udarni grijeh ovih gerontokratskih struktura nije u prosto bivanju Najvišim Višima, u čistom cilindraštvu, nego sadrži i spominjanu mafijašku dimenziju.
''Čovjek se rađa slobodan, a svugdje je u okovima'': slavna Rousseauova rečenica kojom započinje Društveni ugovor; načinjao sam kadikad tu temu. Gombrowiczev jezik deformacije (Njuška) i degradacije (Guza), dalo bi se paralelno pratiti i kroz Kafkin jezik – Krivnje, Suda i Procesa, samookrivljujućeg internalizirajućeg unižavanja kroz razne socijalne okvire (kuća, škola, crkva, fabrika, vojska) koji u većoj ili manjoj mjeri znaju zapravo bivati kasarne – u svrhu lomljenja bića i dresure za poslušnost. Element sistemskog nasilja na principima hijerarhije, subordinacije i po potrebi represije. Tko tu koga? Logično: onaj s društvenom moći onoga bez nje. Ali evo jednog podatka: po mnogo osnova će upravo Stariji biti taj s moći, a Mlađi onaj bez nje. Gombrowicz je to dočarao na primjeru kasarne svih kasarni, tj. upravo vojne službe – u odlomku koji sam, anticipirajući da ću pisati ovaj tekst, također nedavno objavio (u cjelini na fejsu). ''Vojna služba'' je teren gdje se ostvaruju dva nasilja, koja su u temeljima društva: nasilje prosvjećenijeg nad manje prosvijećenim, nasilje starijeg nad mlađim. Tu oficir, svjesniji, hvata za njušku poluanalfabete; tu stariji hvata za njušku mlade. Živimo ublaženim životom, u atmosferi poštovanja, ali negdje se mora naći mjestašce da bi se viši i niži, stariji i mlađi, sreli sasvim onako... bez ustručavanja.
Kad primjerice feminizam govori o subordinaciji i represiji – on govori o represiji od strane muškog establišmenta. Jer muškarac je taj koji je u posjedu društvene moći. U sveučilišnom redu i poretku moć Viših pridržavaju – eto tako to biva – sami dedaci, sve neki redom stariji ljudi, akademici i profesori emeritusi u stanovitim godinama, razni borasi, ježići, čovići i previšići kojima, taman što su se dokopali najviših pozicija, već mač penzije visi nad vratom. Istaknimo da im njihovi položaji pritom omogućavaju da nad razuzdanom omladinom vrše ne samo običnu vrstu subordinacijskog silovanja Višeg cilindraša nad nižima, nego i da se služe oblicima direktnijeg, prijesnijeg nasilja. Svaki će feminizam reći da bi potpuno izjednačeno mjerenje muške i ženske pozicije u patrijarhalnim uvjetima bilo neadekvatno, jer bi zanemarivalo prisutnu činjenicu toga gdje leži moć. Možemo li u ovoj stvari zanemariti lokaciju moći? O čemu drugome, napokon, i govori Petar Glodić kad govori o ''verbalnom gangbangu nad nepoćudnom djecom'' ili kako neki nervozni matorci ''glume žrtve iako nesmetano paradiraju medijima i drže u rukama sredstva verbalnog i pisanog masovnog uništenja''?
Ejdžizam je posebno nesimpatičan i grub jer se okomljuje na jednu slabu društvenu skupinu – biti običan starac, u svedenosti na crkavicu od penzije, u lišenosti nekadašnjih prihoda, u lišenosti nekadašnje biološke snage, znači biti doveden u slabost.1 Ali time je odmah i dodatno ocrtano zašto je koncept neprimjenjiv na naš slučaj sa zlim akademskim dedacima, koji nisu obični starčići s margine, nego u rukama drže svu moguću moć i supremaciju, i obilato zlorabljenu, a kada ih se u kontranapadu i pita za njihovu dob, čini se to upravo u smislu u kojem se sami kao Stariji, naoružani kontekstualno specifičnom moću Starijih, iživljavaju nad Mlađima. Ovi konkretni dedaci tu baš kao Matorci uživaju povlašteni, privilegirani i drmatorski položaj, a ne da su kao Matorci diskriminirani i marginalizirani, matori su Odozgo, ne Odozdo – to je ta razlika perspektive koju ne treba gubiti iz vida!