Nedavni članak Petra Glodića oštar je na više mjesta prema osobini poodmakle dobi: konstatira oboljenje dijagnosticirano kao ''matori nadrkanitis''; sadrži sintagmu ''besramno gerontokratsko mamuzanje studenata''; završava rečenicom: ''Studenti su očito nekoliko stoljeća mlađi, ljepši i pametniji od satnije nervoznih matoraca – koji to ne moraju biti samo po godinama.'' Dodajmo i naslov: Matorci.
Članak se takvim rječnikom, te na polju iste okvirne teme, nadovezuje na 6 dana raniji Igora Lasića, iz istih lijevih novina, koji spominje ''sve izraženiju gerontokraciju na Sveučilištu u Zagrebu'' i zove se: Vladavina staraca.
Nameće se pitanje – koje je preda mnom i vokalizirano, te mi učinjeno neodgodivim – radi li se o ejdžizmu. (Pri čemu je jasno da ejdžizam nije u redu, naročito ne gledano s lijeve strane – a novine upravo lijeve!)
Godine gospodnje '91, kad se zahuktavao rat, imao je Đorđe Balašević antiratnu pjesmu ''Kako su zli dedaci razbucali proslavu godišnjice braka kod mog druga Jevrema'', i u njoj stihove: Zli dedaci su zauzeti novim samitom
uh, podigli su nosine, sav svet popalili
a drugi organ ne bi digli ni dinamitom
jer svoj su zadnji metak odavno opalili
Dedaci, bolje igrajte šah
ola-la, impotentni su sretni
sledi im još kalendar il' dva
pa pakuju za oblake i momke kao ja
Ejdžizam je očigledan. Treba reći da je Balaševićeva osnovna inspiracija tu u kontekstu '91 vrlo subverzivna i svake hvale vrijedna: u sljedećoj strofi dodatno precizira tko su mu meta – huškači, gospodari nastupajućeg rata, oni što ''plamen sipaju iz nozdrva'' i ''vabe narod da se pobije''. No, u psihologizaciji pribjegava stereotipu. Stereotip kao stereotip – nije baš isisano iz prsta da se egzistencijalna frustracija posredstvom godina zna kod nekih kompenzacijski sublimirati u postajanje zlima, ali to opažanje u poopćenom izdanju postaje nekorektna rabota. Objašnjavati izdaleka pojedini slučaj ejdžističkim stereotipom – a da sami nismo psiholog kojoj se osoba povjerava, bez ikakvog uvida u njen zdravstveni karton – predstavljat će, kao prvo oblik pseudoznanosti, gatanje, bulverizam (može biti sto drugih pozadinskih osnova povrh staračke impotencije zašto je neki dedak zao), a kao drugo, bit će i mučko u impliciranoj sugestiji po kojoj se sve dedake u istoj impotencijskoj dobi proglašava kompenzacijskim zli(kovci)ma, premda ih ogromna većina to neće biti i nisu (jer ako se gospodarima rata, kao uistinu zlikovcima dok dedacima, osobinu zloće izvodi iz same činjenice da su dedaci, implikacija je točno ta).
Čine li isto i novinari Novosti? Treba ipak primijetiti jedan specifičan, dodatan aspekt u slučaju, koji Lasić i rasprostire (u nastavljanju na članke Roberta Fabera, Sveučilišne gerijatrijske tajne, i Nenada Jarića Dauenhauera, Boras na fakultetima postavlja svoje ljude i bori se da ne ode u mirovinu): ovi dedaci iz establišmenta Sveučilišta karijeristička su mafija, imaju neke zauzete busije, neke zakulisne dilove, dokopali su se nekih sistemskih para na sporne načine, neke su pare i najordinarnije rečeno zamračili, riječju mafija su, a biološka činjenica poodmaklih dobi, koja im prijeti penzijom, sabotira ih u tim busijama i tim zauzetim položajima, u priljevu financija, osim toga im mjestimično ugrožava i osobnu pravnu sigurnost, jer jedino zadržavanje na položajima jamči im zaštitu od nadzora i potencijalnih progona. Ocrtali smo ovime dvije vrste nervoze zbog fakta vlastite biološke dobi. Prva vrsta nervoze: nadrkan sam jer sam star i ne diže mi se, i tako dalje, pa sam zato zao. Druga vrsta nervoze: činjenica da sam star čini me nadrkanim jer me eventualna otpravljenost u penziju stavlja u poziciju slabosti i ugroze s obzirom na moja mafijaška posla. Analogno, postojat će i dvije vrste kritike nervoze zbog fakta nečije biološke dobi. Prva kritika: ejdžizam, tj. jeftino psihologizacijsko ekstrapoliranje nadrkanosti zbog godina kao takvih i posljedičnog bivanja zlim u poopćenost i stereotip. Druga kritika: ona mafijaških kombinacija i uloge u njima nadrkanosti zbog prijetnje penzioniranjem. Iz članaka i Lasića i Glodića jasno se čita da im je kritika od ove druge vrste, da je nabrušena ne na starost kao takvu, nego na hrvatsku sveučilišnu mafiju, te da je i potezanje starosne dobi zlikovaca u funkciji toga.
Ali ima još jedna dimenzija u priči...
Gombrowicz je čitavog života bio fasciniran problemom ''nižosti'' koju je, uz još par osnova, primarno vezao uz mladost. Već mu je i Ferdydurke bila ispunjena time kao glavnom temom, obrađujući preradu iz svog žutokljunca u sebe odraslog i dostojnog. Kada se nedugo potom zatekao u Argentini u trenutku izbijanja svjetskog rata, u dobi od 35 godina, zatekao se samim time i u istrgnutosti iz bilo kakvog socijalnog backgrounda i naročito iz statusa književnika (koji mu se u rodnoj Poljskoj već pomalo stvorio) – nikoga nije bilo briga da je on sad kao neki književnik. Tu prekonoćnu regresiju, vraćenost nazad u mladost i žutokljunstvo – on spremno prihvaća: drži se i ponaša poput klinca, i to kao da jedva dočekao. Morat ću to priznati: pod djelovanjem rata, pojačanosti ''nižih'' sila i regresivnih sila, nastupila je u meni provala neke zakašnjele mladosti. Pred porazom sam pobjegao u mladost i zalupio ta vrata. Uvijek sam imao sklonosti za traženje u mladosti – svojoj i tuđoj – skloništa od ''vrijednosti'', to jest od kulture. Izgledao je mladenački, kao još u 20-ima, pa se svijet prema njemu i odnosio kao prema zelenom – još i onaj u Poljskoj, a kamoli onda ovaj u Argentini. A čak i da sam se htio tim ljudima nametnuti kao vrijednost i kao ozbiljnost, što sam mogao učiniti kad mi je njihov jezik bio nepoznat, i sporazumijevali su se sa mnom na šantavom francuskom. I tako sve, i moj izgled, i moja situacija, i ovo potpuno izbacivanje iz kulture, i tajna treperenja moje duše, sve me guralo u mladenačku lakomislenost i mladu samodovoljnost.
Gombrowicz pritom vrši prevrednovanje, pa tu nižost definiranu kao izostanak vrijednosti naziva zapravo najvišom vrijednošću i ljepotom života; čini misao da ''ljepota jest nižost'' svojom kapitalnom mišlju (pa kaže: tko ne osjeti tu ''degradaciju'' u Ferdydurke, u Vjenčanju, u drugim mojim stvarima, taj nije dopro do najbitnijeg problema u meni). Ali ta ''vrijednost'' imala je jednu odliku, koju je izmislio valjda sâm đavo, tu naime, da je, time što je bila mladost, istovremeno bila uvijek nešto niže vrijednosti – najčvršće je bila vezana s poniženjem, bila je samo poniženje. Treba shvatiti da se nije radilo o sklanjanju u svog žutokljunca čisto iz neprilike, kao odabir koji je samo plod izvana nametnutih okolnosti (i valjda obrambeni mehanizam protiv njih) – koje da su bile drugačije, ni takvog odabira ne bi bilo. A ne, ne, bačenost u zrakoprazni prostor Argentine '39 ne može objasniti napunjenost istom estetikom i psihodinamikom Ferdydurke '37 ili uostalom već i prve knjige, '33, nimalo slučajno nazvane Uspomene iz puberteta. Nije se radilo o prihvaćanju takvog gledanja na stvari od nevolje, neke konkretne situacijske – ono, tretira me se silom ekscesnih prilika kao mladog/neostvarenog/nižeg, pa se ja onda samo zato dovijam prihvatiti tu rolu – nego je rola uistinu bila rado i dobrovoljno igrana. Naniže kao program. Ne nešto što mora nasilu progutati, nego nešto u što se – zaljubio. Ništa se, naime, nije promijenilo, onaj kozmos, onaj život u kome sam bio zatvoren, nije postao drugi zato što se završio jedan određeni način moje egzistencije. Ali drhtaj nekog strašnog i grozničavog uzbuđenja rađao se iz osjećanja da nasilje oslobađa ono nešto nenazvano i neformirano, čije mi je prisustvo bilo tuđe, stihiju o kojoj sam znao samo to da je ''niža'', ''mlađa'' – i koja sad kreće kao poplava u crnoj i silovitoj noći. Ne znam hoću li biti jasan ako kažem da sam se od prvog trenutka zaljubio u tu katastrofu koju sam mrzio, a koja je i mene upropaštavala, da mi je moja priroda nalagala da je pozdravim kao priliku za svoje povezivanje s onim nižim u mraku. Tu je bila ključna četvrt Retiro: A ovdje, na Retiru, vidio sam, da se tako izrazim, mladost samu po sebi, neovisnu o spolu, i osjećao sam cvjetanje ljudskog roda u formi najoštrijoj, najradikalnijoj i – pošto je bila žigosana beznadnošću – najdemonskijom. A za to – naniže, naniže, naniže! To me odvlačilo u nizinu, u najnižu sferu, u područje poniženja, tu je mladost, jednom već ponižena kao mladost, bila podvrgnuta još i drugorazrednom poniženju, kao prostonarodna, proleterska... I ja, Ferdydurke, ponavljao sam treći dio svoje knjige, povijest Mjentusa koji se trudi 'bratimiti' se sa slugom!
Važan je još jedan odlomak, u kojem Gombrowicz priča kako je '42 Mastronardiju, s kojim se sprijateljio, povjerio strast kakvom sam udarao u sve ''starije'', kakvom sam tražio da u kulturi (zasnovanoj na supremaciji superiornosti, na prednosti starijih, zrelih) bude otkrivena ta struja što tuče odozdo, koja, sa svoje strane, čini ovisnom starost o mladosti, više o nižem. A nešto mu je tupio i o potrebi da se Odrasli podčini Mlađem, itd. Čekaj malo – udarati u starije? Sinoć sam objavio nešto što bi se, preko daška paralele s feminizmom, moglo i trebalo shvatiti kao ''udaranje u sve starije'' – ali u kom smislu? Pričepljenost od strane Vječnog pedagoga. Napisao sam to kroz vlastito iskustvo, no gombrovičijanski je inspirirano – hoću reći, to je baš to o čemu i on gore. Znakovito je da nije tek idiosinkrazija ni moja ni njegova, nego ih se našlo, u komentarima i drugdje, koji su se također prepoznali u toj kritici znanstveno-prosvjetnog socijalnog lanca ustrojenog kao ''škola krivnje i potiskivanja''; iskustvo je, dakle, mnogih.
Ima ona Cocteauova uzrečica Spasio bih vatru. Naime, kada bi gorio Louvre – nju, vatru da bi spasio, nijedno od znamenitih djela. Neka gore, a vatra da živi – to je najvažnije. Duh, kultura, umjetnost – u toj je vatri opredmećena, ne u izvješenim predmetima. Ništa protiv samih izložaka – ali do pristupa je; pristup čini razliku. Kultura, kao i sve vrijednosti dignute na pijedestal, posjeduje jaku latenciju zaglupljivanja faca, da ih baca na koljena pred obavezan imperativ kome je svrha u njemu samome. Nije samo pitanje umjetnosti i muzeja, nego prošireno na sva polja moglo bi se dati definiciju: fetišizam uvriježene kulturno-pedagoške činjenice. ''Udaranje u starije'' bi se tu odnosilo na bunt protiv supremacije Viših – koji je po definiciji spašavanje od pričepljenosti fetišističkom Kulturom – bunt utoliko protuKulturan, no na bazi energije emancipacije, ne nužno nekulturne ignorancije.
Tim više kada se vršni primjerci izvrsnosti Viših produciraju kao – da kažemo s Krležom – cilindraši; akademski establišment koji važno vrti palce (kupiš ih za špricer). Iza velebnih toga i inauguracija krije se praznina, iza presvlake kao neke velike pameti upravo ultimativna glupost, koja je inspirirala i najpoznatiji solilokvij naše književnosti. Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi... Stvari su, znači, izvrnute naopačke – i što ćemo sad? Kad iz Novosti udaraju po sveučilišnoj gerontokraciji, ne bismo li mogli shvatiti to kao da udaraju po naopakom sustavu vrijednosti koji je ugrađen u postavke obrazovnog procesa? Možda. Izvjesno je ipak da udarni grijeh ovih gerontokratskih struktura nije u prosto bivanju Najvišim Višima, u čistom cilindraštvu, nego sadrži i spominjanu mafijašku dimenziju.
''Čovjek se rađa slobodan, a svugdje je u okovima'': slavna Rousseauova rečenica kojom započinje Društveni ugovor; načinjao sam kadikad tu temu. Gombrowiczev jezik deformacije (Njuška) i degradacije (Guza), dalo bi se paralelno pratiti i kroz Kafkin jezik – Krivnje, Suda i Procesa, samookrivljujućeg internalizirajućeg unižavanja kroz razne socijalne okvire (kuća, škola, crkva, fabrika, vojska) koji u većoj ili manjoj mjeri znaju zapravo bivati kasarne – u svrhu lomljenja bića i dresure za poslušnost. Element sistemskog nasilja na principima hijerarhije, subordinacije i po potrebi represije. Tko tu koga? Logično: onaj s društvenom moći onoga bez nje. Ali evo jednog podatka: po mnogo osnova će upravo Stariji biti taj s moći, a Mlađi onaj bez nje. Gombrowicz je to dočarao na primjeru kasarne svih kasarni, tj. upravo vojne službe – u odlomku koji sam, anticipirajući da ću pisati ovaj tekst, također nedavno objavio (u cjelini na fejsu). ''Vojna služba'' je teren gdje se ostvaruju dva nasilja, koja su u temeljima društva: nasilje prosvjećenijeg nad manje prosvijećenim, nasilje starijeg nad mlađim. Tu oficir, svjesniji, hvata za njušku poluanalfabete; tu stariji hvata za njušku mlade. Živimo ublaženim životom, u atmosferi poštovanja, ali negdje se mora naći mjestašce da bi se viši i niži, stariji i mlađi, sreli sasvim onako... bez ustručavanja.
Kad primjerice feminizam govori o subordinaciji i represiji – on govori o represiji od strane muškog establišmenta. Jer muškarac je taj koji je u posjedu društvene moći. U sveučilišnom redu i poretku moć Viših pridržavaju – eto tako to biva – sami dedaci, sve neki redom stariji ljudi, akademici i profesori emeritusi u stanovitim godinama, razni borasi, ježići, čovići i previšići kojima, taman što su se dokopali najviših pozicija, već mač penzije visi nad vratom. Istaknimo da im njihovi položaji pritom omogućavaju da nad razuzdanom omladinom vrše ne samo običnu vrstu subordinacijskog silovanja Višeg cilindraša nad nižima, nego i da se služe oblicima direktnijeg, prijesnijeg nasilja. Svaki će feminizam reći da bi potpuno izjednačeno mjerenje muške i ženske pozicije u patrijarhalnim uvjetima bilo neadekvatno, jer bi zanemarivalo prisutnu činjenicu toga gdje leži moć. Možemo li u ovoj stvari zanemariti lokaciju moći? O čemu drugome, napokon, i govori Petar Glodić kad govori o ''verbalnom gangbangu nad nepoćudnom djecom'' ili kako neki nervozni matorci ''glume žrtve iako nesmetano paradiraju medijima i drže u rukama sredstva verbalnog i pisanog masovnog uništenja''?
Ejdžizam je posebno nesimpatičan i grub jer se okomljuje na jednu slabu društvenu skupinu – biti običan starac, u svedenosti na crkavicu od penzije, u lišenosti nekadašnjih prihoda, u lišenosti nekadašnje biološke snage, znači biti doveden u slabost.1 Ali time je odmah i dodatno ocrtano zašto je koncept neprimjenjiv na naš slučaj sa zlim akademskim dedacima, koji nisu obični starčići s margine, nego u rukama drže svu moguću moć i supremaciju, i obilato zlorabljenu, a kada ih se u kontranapadu i pita za njihovu dob, čini se to upravo u smislu u kojem se sami kao Stariji, naoružani kontekstualno specifičnom moću Starijih, iživljavaju nad Mlađima. Ovi konkretni dedaci tu baš kao Matorci uživaju povlašteni, privilegirani i drmatorski položaj, a ne da su kao Matorci diskriminirani i marginalizirani, matori su Odozgo, ne Odozdo – to je ta razlika perspektive koju ne treba gubiti iz vida!
Evo nešto na tu temu: Ugrešić, Baba Jaga: Sa stranica Babe Jage zrcali se kadšto i cinična slika društva u kojem caruje kult mladosti i ljepote, kult tijela, i u kojem su starci zaboravljeni, prognani na marginu, potpuno bespomoćni. Moderna je Baba Jaga disidentica, izopćenica, stara cura, stara rugoba, gubitnica. Ali, tumači Aba, glavni je razlog njezina otpadništva u njezinoj starosti; ona je disidentica ''samo u sistemu životnih vrijednosti koji smo mi stvorili''. U trećem dijelu romana, koji je dobrim dijelom interpretacija proznoga diptiha koji mu prethodi, probija se, ponekad i posve ogoljena, oštra feministička kritika muške prevlasti tijekom povijesti koja je onemogućavala emancipaciju žena. A i slika ženske kreativnosti, koja bi prema Abinu tumačenju mogla biti jedno od čitanja naslova Baba Jaga je snijela jaje, nije nimalo optimistična: ''Žene umjetnice su Babe Jage, izolirane, stigmatizirane, izdvojene iz društvenog okoliša (...)''.
Ali kad smo već tu, ne mogu odoljeti da ne prepričam anegdotu koju je doživjela prijateljica, prije nepuna dva mjeseca u Sloveniji. Bio neki festival, pa išle njih četiri književnice, među kojima i dobitnica glavne nagrade, Dubravka Ugrešić, u Lipicu, gdje ima ''kobilarna''. Gazdarica im je tamo objasnila kako ženski konji ne moraju biti odvojeni jer se neće natjecati, već mirno slijede onu najstariju. ''Ajmo onda, za mnom'' – ispalila je Ugrešić, svojom legendarnom visprenošću.@
Odlično je za razradu ove teme poslužio Gombrowitz! Vremešni a moćni establišment formira se kroz desetljeća neprestane repeticije slike o sebi ili samorefleksivne kloake, a uz svesrdnu pripomoć manjeviše trajno izopačene medijske ili spektakl-strukture društva. Dao bog sreće pa da se zateknemo u Argentini s 35. :)) (Mariano Aureliano 01.11.2016. 11:19)
Znaš šta, baš mi je drago da si stavio prst na ulogu Gombrowicza u skeletnom sustavu teksta. Bilo je, naime, reakcija na tekst koje su stigle i drugim kanalima (nego komentarima ovdje), i nekima se svejedno nije činilo da je posrijedi išta osim banalnog ejdžizma - koji se, tako su to shvatili, koristi moćnom pozicijom tih staraca kao alibijem. Jer da nikakav seksizam, šovinizam ili ejdžizam ne mogu biti opravdani pozicijom privilegiranog seniorstva. Što je i točno, ali ja takvo što ni ne tvrdim. Nego da Glodić ili Lasić uopće ne primjenjuju ejdžizam, jer ne napadaju dob, nego napadaju upravo samu ovu privilegiranu poziciju, odnosno njenu zloupotrebu. A to je nešto vrlo različito nego reći da je zbog privilegirane pozicije u redu napadati dob. Očito je ostalo neshvaćeno upravo to uvođenje Gombrowicza u priču. Nisam ga ilustrativno i bezveze, eto tako uvodio, dopunski, nego se radi o ključnom mjestu. Što se opisuje crticom iz ''colimbe'', vojne službe? Netko s društvenom moći (oficir) ščepava i zlostavlja nekoga bez moći (klinca koji je unovačen). Gombrowicz se pritom izražava da se ''stariji'' dočepava ''mlađeg'' - ali treba shvatiti što je u podtekstu: ''stariji''/''mlađi'' su tu kognitivne metafore za odnose moći, za antinomiju Viši/niži. Witoldu je na duši svrstavanje uz ovu tiraniziranu djecu, a protiv oficirskih položaja. To sad opet treba čitati s malo hermeneutike: osnove po kojima se povlači tu crtu razdjela mogu biti razne. U kasarni zvanoj crkva oficir će biti pop, a ovi iz klupa zlostavljana djeca; po školama i fakultetima ne manjka situacija u kojima se uče postavljaju kao oficiri, a ovi iz klupa su činjeni podčinjenom djecom; u kasarni zvanoj kuća Kafkinih oficir će biti Otac Hermann, zlostavljano dijete mali Francek; na radnim mjestima oficiri su šefovi, direktori i vlasnici, a kuje koje se siluje proleterska klasa; itd. Pa onda mjestimično pitanja rase, spola, spolne orijentacije, itd., pa se primjerice kaže: privilegirana skupina, to je ''bijeli cis muškarac''. Je, ali i taj bijeli cis muškarac može biti učinjen tiraniziranim djetetom, društveno nižim i apriori marginalnim, posredstvom svoje pozne dobi. Tada će upravo on biti ''mlađi'', isključen iz svijeta, a ulogu oficira igrat će gospodari svijeta s aktovkama od kojih neki mnogo napredni možda neće prelaziti 30 godina - oni će u toj dijalektici biti ''stariji''. Kužimo onda značenje ovdje tih pojmova? Uvršteno u formulu ''udaranja u starije'', Gombrowicz bi tražio da se kao ''mlađeg'' zaštiti depriviranog penzionera u okršaju s 30-godišnjim menadžerom s aktovkom - da se na potonjeg udari kao na ''starijeg''. Jer na starijeg po činu, starješinu. Reportažni dio onoga što se tu zbiva je da je gang oko Borasa uhvatio maltretirati đecu s filozofskog, taman onako kao što oficiri ščepavaju soldate. To strukturno nasilje - to je tu meni interesantno. Ostaje da si mislimo kakvog je karaktera ta moć koju imaju nad njima. Ima li kakve veze s time činjenica da se radi o postarijim ljudima - i je li to da baš oni, kao gospoda u izvjesnim godinama, tu tlače ovu omladinu, a ne događa se obratno, posljedica upravo toga što oni jesu u izvjesnim godinama, a ovi su omladina? U primjeru iz colimbe - nije bilo nepovezano. Postoji nimalo slučajna, ugrađena razlika u dobi između regruta, koji su uvijek klinci, dječaci, i oficira, koji su biološki stariji od njih (napokon, nije bez vraga da riječ ''starješina'' ima u sebi gerontološki korjen). Meni je taj primjer odmah asocijativno sinuo, jer se poklapa na svim razinama, uključujući i ovu. (pero u šaci 02.11.2016. 15:50)
Neki smatraju da bi gang radije trebalo napasti direktno zbog njihovih nedjela, a ne potezati pitanje njihove dobi, da ne treba koristiti pojam starosti ako se želi napasti nešto drugo. U podtekstu takvog stava je viđenje po kojem se radi o pokvarenim pojedincima, korumpiranim, moćnim siledžijama koji su solidno ogrezli i u baš kriminalu, strukturnom. Dakle, moralna i potencijalno kaznena problematičnost, ni u kojem slučaju i dobna. To što se radi baš o ljudima u poznijoj dobi takvo viđenje nalazi irelevantnim. I netko mlađi mogao bi biti jednako korumpiran - jer poznato je da kvarnost nije nikakva linearna funkcija dobi. Takav stav je razborit i ja ne mogu reći da se ne slažem s njim. Bila bi vrhunska glupost stvarno se upuštati u površne psihologizacije koje bi išle za time da su oni individualno kvarni zato što su postariji, ili da je pitanje dobi vezano i relevantno u smislu da bi starci bili prirodno skloniji tlačiti omladinu nego obratno. Kvragu, prvo što sam napravio u postu iz statusa je da sam se ogradio od takve vrste psihologizacijskog ejdžizma (oprimjerenog u Balaševićevoj pjesmi). No, istovremeno se radikalno ne slažem s izbacivanjem dobi kao upravo najcentralnije teme tu. Kažem: ne! Dob je tu presudna stvar. Samo na drugačiji način - ne psihološki, nego sociološki. Nije koincidencija da je establišment fakulteta i sveučilišta sačinjen mahom od postarije gospode pred penzijom. Oni su dvostruki stariji: i po dobi i po činu. Nije koincidencija utoliko što prva starijost biva znatan faktor druge: činjenica biološke starijosti faktor je u tome da budu stariji i po posjedovanju društvene moći. Postoje, naime, konteksti i osnove u kojima krupnija dob ne doprinosi marginalizaciji, nego baš jako uzgonu prema gore. Ne možeš biti ni pukovnik ni general ni docent ni akademik kad te se s 19 tek baci u kasarnu. Prvo moraš puno učiti, raditi i na temelju toga, nakon dugih godina, postupno avansirati, polako se uspinjati na hijerarhijskoj ljestvici. Što si stariji - i time duže figurirajući u sustavu, s više odrađenog i apsolviranog iza sebe - sva je prilika da ćeš biti i zaslužniji, uvaženiji, više kotirati, nositi veće činove. Reći gerontokracija nije tu stoga potezanje irelevantnog pitanja dobi, nego je gerontokracija osnovna logika sustava - kod svih, kako rekoh, kasarni ustrojenih na principu hijerarhije, subordinacije i represije. Nije stoga slučajnost da sam pri potegnutosti temom za rep odmah objavio one vlastite uspomene iz zelene šume, koje prikazuju akademski sustav kao jednu takvu kasarnu utemeljenu na subordinaciji, umnogome u suprotnosti s vlastitim programskim načelima, te izgrađenu na bazi fetišističke, cilindraške Kulture, koja donosi zaglupljenje faca: baca ljude na klinačka koljena pred Kulturom ili ih stavlja ex cathedra, u oba ih slučaja posađujući u glupost. U promatranom slučaju na cilindrašku starijost nadovezuje se cosa nostra element, primarno banalne prirode, zatim i ideologijske, a koji se također derivira kroz moć i položaje posredstvom cilindraške gerontokracije u logici sustava. Ključna uloga pitanja dobi dodatno je ispotencirana ambicijom vladajuće akademske klase da vladavinu produlji unedogled, tj. i nakon tvrde granice koja je limitira slanjem u penziju - a pokušaji da se zaobiđe tu granicu čine znatan udio zakulisnih svinjarija u sklopu konflikta na filozofskom fakultetu, pri kojem stariji-stariji ščepavaju golobradu nižost kao generali regrute. (pero u šaci 02.11.2016. 15:58)
Ako su, dakle, svi hijerarhijski subordinacijski sustavi tj. kasarne, suštinski gerontokratski, kako onda možemo tretirati podatak o dobi kao neki irelevantan - možda donekle prisutan, ali sporedan - pa reći da ne treba koristiti taj pojam ako se želi napasti nešto drugo? Što drugo? Pa ne želi se napasti nešto drugo, nego baš to, samu tu gerontokratsku suštinu - to je moja misao tu. Izgleda da je nesporazum u definicijskom obuhvatu onoga što se misli da im se tu zamjera. Meni nije na duši napasti tek neko pojedino nedjelo, nego cijelu kasarnu kao takvu. Smisao uvođenja Gombrowicza u priču je bio da se napadnu subordinacijski sustavi, s Višima i nižima, ''starijima'' i ''mlađima'' - dakle, ne tek Borasov klan i njihova neka nedjela, nego sam taj princip stjecanja zasluga i onda činova. Već u njemu je nasilje, već tu se događa ono ščepavanje. Ja sam ovdje prije svega veliki antipatizer i preziratelj fakultetskog, sveučilišnog sustava, akademskog obrazovanja, jer cilindraškog i fetišističkog - ne vidim u tome puno više od kasarne, a sve što u njemu vrijedi (nije da toga nema), vrijedi unatoč, a ne zbog napadnutog principa. Što sve, napokon, zamjeram recimo Borasu? Možda tek mjesta na kojima je prešao u određenu transgresiju, mračio neke pare, radio neke dilove, silom opstruirao demokratske procedure? Daleko bilo. Ja mu prvotno zamjeram ne sve ono gdje produžuje u prijestup sustava, već ono što biva sve najurednije baš kroz njega. Primjerice činjenicu da se dao izabrati za rektora. To mu je istočni grijeh: osoba koja sebi dozvoli da bude ustoličavana i čašćavana kao dostojanstvenik, pa onda još ni manje ni više nego rektor, u mojim će očima samim time biti nužno besprizornik (difuzni cinizam). I onda barem da to nekako diskretno, ako misli da baš mora, nego on još bez imalo stida u tome, dapače, čineći sramotnu paradu od velebne inauguracije, noseći one lance i toge bez imalo crvenjenja u obrazima. To je cilindraški moment, i već za njega se kod mene dobiva automatski crveni karton. A na otvoreno cilindraštvo se onda - tvrdim - prirodno nadovezuje zakulisni mafijaški moment, odnosno siledžijska nedjela. Dakle ne kao eksces, nego je i to ugrađeno kao sistemska latencija, uvijek waiting to happen, u rečeni princip stjecanja zasluga i onda činova. A radi se o principu koji je gerontokratski po samom tom svom osnovnom svojstvu: zasluge i posljedični činovi su nešto što se akumulira. Što si više i duže akumulirao, više si se stavio u cilindrašku zaslužnost i konkuriranje. Neka me se ispravno shvati: ne bode mene tu u oči sama nečija dob (ista ta dob kod nekoga tko nije dostojanstvenik i oficir neće me smetati ni najmanje, dapače instinkt mi je tu dob tada simpatizirati i stati uz starije osobe u isključivanosti kojoj su izložene) - nego me bode u oči oficirski princip i sustav ustrojen na njemu. A taj princip je gerontokratski - i u čemu je onda problem da se to imenuje? Ne nalazim ništa uputnije od korištenja pri okomljavanju upravo te riječi i od fokusa upravo na taj aspekt. (pero u šaci 02.11.2016. 16:02)
dijalog iz talijanskog fima La meglio gioventu, u prijevodu Najbolje od mladosti:
https://www.youtube.com/watch?v=fomy6uaDNmE
Profesor: Kolega, imate obečavajuće izglede, i vjerovatno griješim, dakle dopustite da Vam uputim savjet. Vi imate ikakvu ambiciju?
Nicola: Ne znam...
Profesor: Onda odite ća. Otiđite iz Italije. Napustite Italiju dok imate vremena. Što želite raditi? Biti kirurg?
Nicola: Ne znam, nisam još odlučio.
Profesor: Koju god profesiju odlučite odiste studirati u Londonu, Parizu, Americi, ako imate mogućnost, ali napustite zemlju. Italija je Zemlja koju se treba uništiti: lijepo koliko beskorisno mjesto, kojem je određeno da umre.
Nicola: Znači poi Vašem mišljenju uskoro dolazi apokalipsa?
Profesor: Da bar. Onda bismo svi mi bili prisiljeni da obnovimo Zemlju, ali ovdje sve sve stoji, pez promjena, isto, u rukama dinosaurusa. Poslušajte me, odite ća...
Nicola: A Vi profesore zašto ostajete?
Profesor: Kako zašto?! Dragi moj, ja sam jedan od tih dinosaurusa koje se treba uništiti. (neverin 03.11.2016. 15:03)
mislim da u našem javnom diskursu nije demonizirano starenje kao takvo nego radi diskvalifikacije protivnika. Tako Čobanković, Ankra Mrak Taritaš i ostali koji estetski nisu lijepi su demonizirani jer su debeli. Ne slažem se sa Predsjednicom Republike ali mislim da njena zloča i debilizam ne ovise o tome kako se obukla tog dana, da ima koju kilu viška ili da ima trepavice dužine partviša. Zato trebamo promjeniti dikurs i gledati u djela koje je napravio protivnik. (neverin 03.11.2016. 15:08)
Gombrowicz je za mene rodonačelnik ili barem jedan od vodećih aktera nečega što bih slobodno nazvao kognitivnim magičnim realizmom u književnosti, dakle magičnim realizmom primijenjenim na spoznajne mogućnosti recipijenta, a unutar literarnog, dakle primarno ipak estetskog miljea. Kafka je udarao odozdo, kroz "solarni pleksus", probijajući se direktno u Doživljaj, dok je Gombrowicz zahvaćao sasvim iz visine, iz glave, iz kognicije, ali jednako rasno kao i Kafka, samo na drugom kraju "spektra". Tako njih dvojicu - a ispričavam se na mogućem diletantizmu - vidim kao Cjelinu. :) Gombrowiczeva literarno-egzistencijalistička kognitivnost upravo se savršeno uklapa u intenciju ovog tvog teksta, a od samog njegovog početka bilo je jasno da te samo budala ili slijepac može optužiti za neku gerontofobiju ili averziju/prezir/mržnju prema starima. Moć koju ima Starost-kao-establišment, a ovdje se dakako misli na default-zloupotrebljavanu moć, kao psihosociološki fenomen vrlo je potentna značenjima, jer iz sebe istkiva cijelu jednu panoramu izobličenog, degeneriranog i izvorno dekadentnog "razvoja" društva i svih njegovih silnica. Tako te se može reći, da se kroz Starost-kao-establišment prelamaju svi aspekti trulosti jednog društva, kao sve boje kroz prizmu. A možda ponajvećma zato što Starost u svojoj suštini znači tonu psihološkog vremena. Nevini i bezazleni ljudi uvijek ostavljaju dojam da na njih vrijeme ne utječe, oni se ne odaju pomodarstvima, novim mobitelima, novim izmišljenim potrebama globalnog društva itd. Njihova bezazlenost nije tupava, a ni starački dementna ili kristalizirana/zaustavljena u davno prohujalim dobima , nego je naprosto to što jest: neka vrst imunosti na psihološko vrijeme. Nasuprot Mladosti-kao-bezazlene-imunosti-na-moć (unutar ovog diskursa koji smo već zauzeli) stoji Starost-kao-establišment, koja nakrcana tonama psihološkog vremena neprestano mora održavati sliku-o-sebi; to održavanje zahtijeva moć, moć, moć... tj. njenu zloupotrebu. Moglo bi se, ugrubo, reći, da postoje tri glavne poluge Moći: nacifašistička, korporativna i intelektualna. Ova zadnja, intelektualna, nije drugo nego Starost-kao-establišment. Ona je možda najjezivija, jer ju je najteže razotkriti, najbolje se prikriva iza raznih dostojanstveničkih i tobože čovjekoljubivih maski. Stoga si Sveučilište i Crkva savršeno dobro pašu: lice i naličje iste tiranije Starijeg nad mlađim. :)) (Mariano Aureliano 08.11.2016. 00:18)
Odvažne, bezbrižne, podrugljive, silovite – takve nas želi mudrost (Nietzsche)
Tek kad sam se raspisao u Dnevniku, osjetio sam da i ja imam pero u šaci – čudesno osjećanje koje mi nije dala Ferdydurke ni druga umjetnička djela koja se pišu sama iz sebe... kao van mene... Od tog trenutka pero me počelo služiti... (Gombrowicz)
Blog.hrPrijavi seDNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraÄ‚ĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„Äľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica
