Odlično je za razradu ove teme poslužio Gombrowitz! Vremešni a moćni establišment formira se kroz desetljeća neprestane repeticije slike o sebi ili samorefleksivne kloake, a uz svesrdnu pripomoć manjeviše trajno izopačene medijske ili spektakl-strukture društva. Dao bog sreće pa da se zateknemo u Argentini s 35. :))
01.11.2016. (11:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Znaš šta, baš mi je drago da si stavio prst na ulogu Gombrowicza u skeletnom sustavu teksta. Bilo je, naime, reakcija na tekst koje su stigle i drugim kanalima (nego komentarima ovdje), i nekima se svejedno nije činilo da je posrijedi išta osim banalnog ejdžizma - koji se, tako su to shvatili, koristi moćnom pozicijom tih staraca kao alibijem. Jer da nikakav seksizam, šovinizam ili ejdžizam ne mogu biti opravdani pozicijom privilegiranog seniorstva. Što je i točno, ali ja takvo što ni ne tvrdim. Nego da Glodić ili Lasić uopće ne primjenjuju ejdžizam, jer ne napadaju dob, nego napadaju upravo samu ovu privilegiranu poziciju, odnosno njenu zloupotrebu. A to je nešto vrlo različito nego reći da je zbog privilegirane pozicije u redu napadati dob. Očito je ostalo neshvaćeno upravo to uvođenje Gombrowicza u priču. Nisam ga ilustrativno i bezveze, eto tako uvodio, dopunski, nego se radi o ključnom mjestu. Što se opisuje crticom iz ''colimbe'', vojne službe? Netko s društvenom moći (oficir) ščepava i zlostavlja nekoga bez moći (klinca koji je unovačen). Gombrowicz se pritom izražava da se ''stariji'' dočepava ''mlađeg'' - ali treba shvatiti što je u podtekstu: ''stariji''/''mlađi'' su tu kognitivne metafore za odnose moći, za antinomiju Viši/niži. Witoldu je na duši svrstavanje uz ovu tiraniziranu djecu, a protiv oficirskih položaja. To sad opet treba čitati s malo hermeneutike: osnove po kojima se povlači tu crtu razdjela mogu biti razne. U kasarni zvanoj crkva oficir će biti pop, a ovi iz klupa zlostavljana djeca; po školama i fakultetima ne manjka situacija u kojima se uče postavljaju kao oficiri, a ovi iz klupa su činjeni podčinjenom djecom; u kasarni zvanoj kuća Kafkinih oficir će biti Otac Hermann, zlostavljano dijete mali Francek; na radnim mjestima oficiri su šefovi, direktori i vlasnici, a kuje koje se siluje proleterska klasa; itd. Pa onda mjestimično pitanja rase, spola, spolne orijentacije, itd., pa se primjerice kaže: privilegirana skupina, to je ''bijeli cis muškarac''. Je, ali i taj bijeli cis muškarac može biti učinjen tiraniziranim djetetom, društveno nižim i apriori marginalnim, posredstvom svoje pozne dobi. Tada će upravo on biti ''mlađi'', isključen iz svijeta, a ulogu oficira igrat će gospodari svijeta s aktovkama od kojih neki mnogo napredni možda neće prelaziti 30 godina - oni će u toj dijalektici biti ''stariji''. Kužimo onda značenje ovdje tih pojmova? Uvršteno u formulu ''udaranja u starije'', Gombrowicz bi tražio da se kao ''mlađeg'' zaštiti depriviranog penzionera u okršaju s 30-godišnjim menadžerom s aktovkom - da se na potonjeg udari kao na ''starijeg''. Jer na starijeg po činu, starješinu. Reportažni dio onoga što se tu zbiva je da je gang oko Borasa uhvatio maltretirati đecu s filozofskog, taman onako kao što oficiri ščepavaju soldate. To strukturno nasilje - to je tu meni interesantno. Ostaje da si mislimo kakvog je karaktera ta moć koju imaju nad njima. Ima li kakve veze s time činjenica da se radi o postarijim ljudima - i je li to da baš oni, kao gospoda u izvjesnim godinama, tu tlače ovu omladinu, a ne događa se obratno, posljedica upravo toga što oni jesu u izvjesnim godinama, a ovi su omladina? U primjeru iz colimbe - nije bilo nepovezano. Postoji nimalo slučajna, ugrađena razlika u dobi između regruta, koji su uvijek klinci, dječaci, i oficira, koji su biološki stariji od njih (napokon, nije bez vraga da riječ ''starješina'' ima u sebi gerontološki korjen). Meni je taj primjer odmah asocijativno sinuo, jer se poklapa na svim razinama, uključujući i ovu.
02.11.2016. (15:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neki smatraju da bi gang radije trebalo napasti direktno zbog njihovih nedjela, a ne potezati pitanje njihove dobi, da ne treba koristiti pojam starosti ako se želi napasti nešto drugo. U podtekstu takvog stava je viđenje po kojem se radi o pokvarenim pojedincima, korumpiranim, moćnim siledžijama koji su solidno ogrezli i u baš kriminalu, strukturnom. Dakle, moralna i potencijalno kaznena problematičnost, ni u kojem slučaju i dobna. To što se radi baš o ljudima u poznijoj dobi takvo viđenje nalazi irelevantnim. I netko mlađi mogao bi biti jednako korumpiran - jer poznato je da kvarnost nije nikakva linearna funkcija dobi. Takav stav je razborit i ja ne mogu reći da se ne slažem s njim. Bila bi vrhunska glupost stvarno se upuštati u površne psihologizacije koje bi išle za time da su oni individualno kvarni zato što su postariji, ili da je pitanje dobi vezano i relevantno u smislu da bi starci bili prirodno skloniji tlačiti omladinu nego obratno. Kvragu, prvo što sam napravio u postu iz statusa je da sam se ogradio od takve vrste psihologizacijskog ejdžizma (oprimjerenog u Balaševićevoj pjesmi). No, istovremeno se radikalno ne slažem s izbacivanjem dobi kao upravo najcentralnije teme tu. Kažem: ne! Dob je tu presudna stvar. Samo na drugačiji način - ne psihološki, nego sociološki. Nije koincidencija da je establišment fakulteta i sveučilišta sačinjen mahom od postarije gospode pred penzijom. Oni su dvostruki stariji: i po dobi i po činu. Nije koincidencija utoliko što prva starijost biva znatan faktor druge: činjenica biološke starijosti faktor je u tome da budu stariji i po posjedovanju društvene moći. Postoje, naime, konteksti i osnove u kojima krupnija dob ne doprinosi marginalizaciji, nego baš jako uzgonu prema gore. Ne možeš biti ni pukovnik ni general ni docent ni akademik kad te se s 19 tek baci u kasarnu. Prvo moraš puno učiti, raditi i na temelju toga, nakon dugih godina, postupno avansirati, polako se uspinjati na hijerarhijskoj ljestvici. Što si stariji - i time duže figurirajući u sustavu, s više odrađenog i apsolviranog iza sebe - sva je prilika da ćeš biti i zaslužniji, uvaženiji, više kotirati, nositi veće činove. Reći gerontokracija nije tu stoga potezanje irelevantnog pitanja dobi, nego je gerontokracija osnovna logika sustava - kod svih, kako rekoh, kasarni ustrojenih na principu hijerarhije, subordinacije i represije. Nije stoga slučajnost da sam pri potegnutosti temom za rep odmah objavio one vlastite uspomene iz zelene šume, koje prikazuju akademski sustav kao jednu takvu kasarnu utemeljenu na subordinaciji, umnogome u suprotnosti s vlastitim programskim načelima, te izgrađenu na bazi fetišističke, cilindraške Kulture, koja donosi zaglupljenje faca: baca ljude na klinačka koljena pred Kulturom ili ih stavlja ex cathedra, u oba ih slučaja posađujući u glupost. U promatranom slučaju na cilindrašku starijost nadovezuje se cosa nostra element, primarno banalne prirode, zatim i ideologijske, a koji se također derivira kroz moć i položaje posredstvom cilindraške gerontokracije u logici sustava. Ključna uloga pitanja dobi dodatno je ispotencirana ambicijom vladajuće akademske klase da vladavinu produlji unedogled, tj. i nakon tvrde granice koja je limitira slanjem u penziju - a pokušaji da se zaobiđe tu granicu čine znatan udio zakulisnih svinjarija u sklopu konflikta na filozofskom fakultetu, pri kojem stariji-stariji ščepavaju golobradu nižost kao generali regrute.
02.11.2016. (15:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ako su, dakle, svi hijerarhijski subordinacijski sustavi tj. kasarne, suštinski gerontokratski, kako onda možemo tretirati podatak o dobi kao neki irelevantan - možda donekle prisutan, ali sporedan - pa reći da ne treba koristiti taj pojam ako se želi napasti nešto drugo? Što drugo? Pa ne želi se napasti nešto drugo, nego baš to, samu tu gerontokratsku suštinu - to je moja misao tu. Izgleda da je nesporazum u definicijskom obuhvatu onoga što se misli da im se tu zamjera. Meni nije na duši napasti tek neko pojedino nedjelo, nego cijelu kasarnu kao takvu. Smisao uvođenja Gombrowicza u priču je bio da se napadnu subordinacijski sustavi, s Višima i nižima, ''starijima'' i ''mlađima'' - dakle, ne tek Borasov klan i njihova neka nedjela, nego sam taj princip stjecanja zasluga i onda činova. Već u njemu je nasilje, već tu se događa ono ščepavanje. Ja sam ovdje prije svega veliki antipatizer i preziratelj fakultetskog, sveučilišnog sustava, akademskog obrazovanja, jer cilindraškog i fetišističkog - ne vidim u tome puno više od kasarne, a sve što u njemu vrijedi (nije da toga nema), vrijedi unatoč, a ne zbog napadnutog principa. Što sve, napokon, zamjeram recimo Borasu? Možda tek mjesta na kojima je prešao u određenu transgresiju, mračio neke pare, radio neke dilove, silom opstruirao demokratske procedure? Daleko bilo. Ja mu prvotno zamjeram ne sve ono gdje produžuje u prijestup sustava, već ono što biva sve najurednije baš kroz njega. Primjerice činjenicu da se dao izabrati za rektora. To mu je istočni grijeh: osoba koja sebi dozvoli da bude ustoličavana i čašćavana kao dostojanstvenik, pa onda još ni manje ni više nego rektor, u mojim će očima samim time biti nužno besprizornik (difuzni cinizam). I onda barem da to nekako diskretno, ako misli da baš mora, nego on još bez imalo stida u tome, dapače, čineći sramotnu paradu od velebne inauguracije, noseći one lance i toge bez imalo crvenjenja u obrazima. To je cilindraški moment, i već za njega se kod mene dobiva automatski crveni karton. A na otvoreno cilindraštvo se onda - tvrdim - prirodno nadovezuje zakulisni mafijaški moment, odnosno siledžijska nedjela. Dakle ne kao eksces, nego je i to ugrađeno kao sistemska latencija, uvijek waiting to happen, u rečeni princip stjecanja zasluga i onda činova. A radi se o principu koji je gerontokratski po samom tom svom osnovnom svojstvu: zasluge i posljedični činovi su nešto što se akumulira. Što si više i duže akumulirao, više si se stavio u cilindrašku zaslužnost i konkuriranje. Neka me se ispravno shvati: ne bode mene tu u oči sama nečija dob (ista ta dob kod nekoga tko nije dostojanstvenik i oficir neće me smetati ni najmanje, dapače instinkt mi je tu dob tada simpatizirati i stati uz starije osobe u isključivanosti kojoj su izložene) - nego me bode u oči oficirski princip i sustav ustrojen na njemu. A taj princip je gerontokratski - i u čemu je onda problem da se to imenuje? Ne nalazim ništa uputnije od korištenja pri okomljavanju upravo te riječi i od fokusa upravo na taj aspekt.
02.11.2016. (16:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
neverin
dijalog iz talijanskog fima La meglio gioventu, u prijevodu Najbolje od mladosti:
https://www.youtube.com/watch?v=fomy6uaDNmE
Profesor: Kolega, imate obečavajuće izglede, i vjerovatno griješim, dakle dopustite da Vam uputim savjet. Vi imate ikakvu ambiciju?
Nicola: Ne znam...
Profesor: Onda odite ća. Otiđite iz Italije. Napustite Italiju dok imate vremena. Što želite raditi? Biti kirurg?
Nicola: Ne znam, nisam još odlučio.
Profesor: Koju god profesiju odlučite odiste studirati u Londonu, Parizu, Americi, ako imate mogućnost, ali napustite zemlju. Italija je Zemlja koju se treba uništiti: lijepo koliko beskorisno mjesto, kojem je određeno da umre.
Nicola: Znači poi Vašem mišljenju uskoro dolazi apokalipsa?
Profesor: Da bar. Onda bismo svi mi bili prisiljeni da obnovimo Zemlju, ali ovdje sve sve stoji, pez promjena, isto, u rukama dinosaurusa. Poslušajte me, odite ća...
Nicola: A Vi profesore zašto ostajete?
Profesor: Kako zašto?! Dragi moj, ja sam jedan od tih dinosaurusa koje se treba uništiti.
03.11.2016. (15:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
neverin
mislim da u našem javnom diskursu nije demonizirano starenje kao takvo nego radi diskvalifikacije protivnika. Tako Čobanković, Ankra Mrak Taritaš i ostali koji estetski nisu lijepi su demonizirani jer su debeli. Ne slažem se sa Predsjednicom Republike ali mislim da njena zloča i debilizam ne ovise o tome kako se obukla tog dana, da ima koju kilu viška ili da ima trepavice dužine partviša. Zato trebamo promjeniti dikurs i gledati u djela koje je napravio protivnik.
03.11.2016. (15:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Gombrowicz je za mene rodonačelnik ili barem jedan od vodećih aktera nečega što bih slobodno nazvao kognitivnim magičnim realizmom u književnosti, dakle magičnim realizmom primijenjenim na spoznajne mogućnosti recipijenta, a unutar literarnog, dakle primarno ipak estetskog miljea. Kafka je udarao odozdo, kroz "solarni pleksus", probijajući se direktno u Doživljaj, dok je Gombrowicz zahvaćao sasvim iz visine, iz glave, iz kognicije, ali jednako rasno kao i Kafka, samo na drugom kraju "spektra". Tako njih dvojicu - a ispričavam se na mogućem diletantizmu - vidim kao Cjelinu. :) Gombrowiczeva literarno-egzistencijalistička kognitivnost upravo se savršeno uklapa u intenciju ovog tvog teksta, a od samog njegovog početka bilo je jasno da te samo budala ili slijepac može optužiti za neku gerontofobiju ili averziju/prezir/mržnju prema starima. Moć koju ima Starost-kao-establišment, a ovdje se dakako misli na default-zloupotrebljavanu moć, kao psihosociološki fenomen vrlo je potentna značenjima, jer iz sebe istkiva cijelu jednu panoramu izobličenog, degeneriranog i izvorno dekadentnog "razvoja" društva i svih njegovih silnica. Tako te se može reći, da se kroz Starost-kao-establišment prelamaju svi aspekti trulosti jednog društva, kao sve boje kroz prizmu. A možda ponajvećma zato što Starost u svojoj suštini znači tonu psihološkog vremena. Nevini i bezazleni ljudi uvijek ostavljaju dojam da na njih vrijeme ne utječe, oni se ne odaju pomodarstvima, novim mobitelima, novim izmišljenim potrebama globalnog društva itd. Njihova bezazlenost nije tupava, a ni starački dementna ili kristalizirana/zaustavljena u davno prohujalim dobima , nego je naprosto to što jest: neka vrst imunosti na psihološko vrijeme. Nasuprot Mladosti-kao-bezazlene-imunosti-na-moć (unutar ovog diskursa koji smo već zauzeli) stoji Starost-kao-establišment, koja nakrcana tonama psihološkog vremena neprestano mora održavati sliku-o-sebi; to održavanje zahtijeva moć, moć, moć... tj. njenu zloupotrebu. Moglo bi se, ugrubo, reći, da postoje tri glavne poluge Moći: nacifašistička, korporativna i intelektualna. Ova zadnja, intelektualna, nije drugo nego Starost-kao-establišment. Ona je možda najjezivija, jer ju je najteže razotkriti, najbolje se prikriva iza raznih dostojanstveničkih i tobože čovjekoljubivih maski. Stoga si Sveučilište i Crkva savršeno dobro pašu: lice i naličje iste tiranije Starijeg nad mlađim. :))
08.11.2016. (00:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Odlično je za razradu ove teme poslužio Gombrowitz! Vremešni a moćni establišment formira se kroz desetljeća neprestane repeticije slike o sebi ili samorefleksivne kloake, a uz svesrdnu pripomoć manjeviše trajno izopačene medijske ili spektakl-strukture društva. Dao bog sreće pa da se zateknemo u Argentini s 35. :))
01.11.2016. (11:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Znaš šta, baš mi je drago da si stavio prst na ulogu Gombrowicza u skeletnom sustavu teksta.
Bilo je, naime, reakcija na tekst koje su stigle i drugim kanalima (nego komentarima ovdje), i nekima se svejedno nije činilo da je posrijedi išta osim banalnog ejdžizma - koji se, tako su to shvatili, koristi moćnom pozicijom tih staraca kao alibijem. Jer da nikakav seksizam, šovinizam ili ejdžizam ne mogu biti opravdani pozicijom privilegiranog seniorstva. Što je i točno, ali ja takvo što ni ne tvrdim. Nego da Glodić ili Lasić uopće ne primjenjuju ejdžizam, jer ne napadaju dob, nego napadaju upravo samu ovu privilegiranu poziciju, odnosno njenu zloupotrebu. A to je nešto vrlo različito nego reći da je zbog privilegirane pozicije u redu napadati dob.
Očito je ostalo neshvaćeno upravo to uvođenje Gombrowicza u priču. Nisam ga ilustrativno i bezveze, eto tako uvodio, dopunski, nego se radi o ključnom mjestu. Što se opisuje crticom iz ''colimbe'', vojne službe? Netko s društvenom moći (oficir) ščepava i zlostavlja nekoga bez moći (klinca koji je unovačen). Gombrowicz se pritom izražava da se ''stariji'' dočepava ''mlađeg'' - ali treba shvatiti što je u podtekstu: ''stariji''/''mlađi'' su tu kognitivne metafore za odnose moći, za antinomiju Viši/niži. Witoldu je na duši svrstavanje uz ovu tiraniziranu djecu, a protiv oficirskih položaja.
To sad opet treba čitati s malo hermeneutike: osnove po kojima se povlači tu crtu razdjela mogu biti razne. U kasarni zvanoj crkva oficir će biti pop, a ovi iz klupa zlostavljana djeca; po školama i fakultetima ne manjka situacija u kojima se uče postavljaju kao oficiri, a ovi iz klupa su činjeni podčinjenom djecom; u kasarni zvanoj kuća Kafkinih oficir će biti Otac Hermann, zlostavljano dijete mali Francek; na radnim mjestima oficiri su šefovi, direktori i vlasnici, a kuje koje se siluje proleterska klasa; itd. Pa onda mjestimično pitanja rase, spola, spolne orijentacije, itd., pa se primjerice kaže: privilegirana skupina, to je ''bijeli cis muškarac''. Je, ali i taj bijeli cis muškarac može biti učinjen tiraniziranim djetetom, društveno nižim i apriori marginalnim, posredstvom svoje pozne dobi. Tada će upravo on biti ''mlađi'', isključen iz svijeta, a ulogu oficira igrat će gospodari svijeta s aktovkama od kojih neki mnogo napredni možda neće prelaziti 30 godina - oni će u toj dijalektici biti ''stariji''. Kužimo onda značenje ovdje tih pojmova? Uvršteno u formulu ''udaranja u starije'', Gombrowicz bi tražio da se kao ''mlađeg'' zaštiti depriviranog penzionera u okršaju s 30-godišnjim menadžerom s aktovkom - da se na potonjeg udari kao na ''starijeg''. Jer na starijeg po činu, starješinu.
Reportažni dio onoga što se tu zbiva je da je gang oko Borasa uhvatio maltretirati đecu s filozofskog, taman onako kao što oficiri ščepavaju soldate. To strukturno nasilje - to je tu meni interesantno. Ostaje da si mislimo kakvog je karaktera ta moć koju imaju nad njima. Ima li kakve veze s time činjenica da se radi o postarijim ljudima - i je li to da baš oni, kao gospoda u izvjesnim godinama, tu tlače ovu omladinu, a ne događa se obratno, posljedica upravo toga što oni jesu u izvjesnim godinama, a ovi su omladina?
U primjeru iz colimbe - nije bilo nepovezano. Postoji nimalo slučajna, ugrađena razlika u dobi između regruta, koji su uvijek klinci, dječaci, i oficira, koji su biološki stariji od njih (napokon, nije bez vraga da riječ ''starješina'' ima u sebi gerontološki korjen). Meni je taj primjer odmah asocijativno sinuo, jer se poklapa na svim razinama, uključujući i ovu.
02.11.2016. (15:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Neki smatraju da bi gang radije trebalo napasti direktno zbog njihovih nedjela, a ne potezati pitanje njihove dobi, da ne treba koristiti pojam starosti ako se želi napasti nešto drugo. U podtekstu takvog stava je viđenje po kojem se radi o pokvarenim pojedincima, korumpiranim, moćnim siledžijama koji su solidno ogrezli i u baš kriminalu, strukturnom. Dakle, moralna i potencijalno kaznena problematičnost, ni u kojem slučaju i dobna. To što se radi baš o ljudima u poznijoj dobi takvo viđenje nalazi irelevantnim. I netko mlađi mogao bi biti jednako korumpiran - jer poznato je da kvarnost nije nikakva linearna funkcija dobi.
Takav stav je razborit i ja ne mogu reći da se ne slažem s njim. Bila bi vrhunska glupost stvarno se upuštati u površne psihologizacije koje bi išle za time da su oni individualno kvarni zato što su postariji, ili da je pitanje dobi vezano i relevantno u smislu da bi starci bili prirodno skloniji tlačiti omladinu nego obratno. Kvragu, prvo što sam napravio u postu iz statusa je da sam se ogradio od takve vrste psihologizacijskog ejdžizma (oprimjerenog u Balaševićevoj pjesmi).
No, istovremeno se radikalno ne slažem s izbacivanjem dobi kao upravo najcentralnije teme tu. Kažem: ne! Dob je tu presudna stvar. Samo na drugačiji način - ne psihološki, nego sociološki.
Nije koincidencija da je establišment fakulteta i sveučilišta sačinjen mahom od postarije gospode pred penzijom. Oni su dvostruki stariji: i po dobi i po činu. Nije koincidencija utoliko što prva starijost biva znatan faktor druge: činjenica biološke starijosti faktor je u tome da budu stariji i po posjedovanju društvene moći. Postoje, naime, konteksti i osnove u kojima krupnija dob ne doprinosi marginalizaciji, nego baš jako uzgonu prema gore. Ne možeš biti ni pukovnik ni general ni docent ni akademik kad te se s 19 tek baci u kasarnu. Prvo moraš puno učiti, raditi i na temelju toga, nakon dugih godina, postupno avansirati, polako se uspinjati na hijerarhijskoj ljestvici. Što si stariji - i time duže figurirajući u sustavu, s više odrađenog i apsolviranog iza sebe - sva je prilika da ćeš biti i zaslužniji, uvaženiji, više kotirati, nositi veće činove. Reći gerontokracija nije tu stoga potezanje irelevantnog pitanja dobi, nego je gerontokracija osnovna logika sustava - kod svih, kako rekoh, kasarni ustrojenih na principu hijerarhije, subordinacije i represije.
Nije stoga slučajnost da sam pri potegnutosti temom za rep odmah objavio one vlastite uspomene iz zelene šume, koje prikazuju akademski sustav kao jednu takvu kasarnu utemeljenu na subordinaciji, umnogome u suprotnosti s vlastitim programskim načelima, te izgrađenu na bazi fetišističke, cilindraške Kulture, koja donosi zaglupljenje faca: baca ljude na klinačka koljena pred Kulturom ili ih stavlja ex cathedra, u oba ih slučaja posađujući u glupost.
U promatranom slučaju na cilindrašku starijost nadovezuje se cosa nostra element, primarno banalne prirode, zatim i ideologijske, a koji se također derivira kroz moć i položaje posredstvom cilindraške gerontokracije u logici sustava. Ključna uloga pitanja dobi dodatno je ispotencirana ambicijom vladajuće akademske klase da vladavinu produlji unedogled, tj. i nakon tvrde granice koja je limitira slanjem u penziju - a pokušaji da se zaobiđe tu granicu čine znatan udio zakulisnih svinjarija u sklopu konflikta na filozofskom fakultetu, pri kojem stariji-stariji ščepavaju golobradu nižost kao generali regrute.
02.11.2016. (15:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ako su, dakle, svi hijerarhijski subordinacijski sustavi tj. kasarne, suštinski gerontokratski, kako onda možemo tretirati podatak o dobi kao neki irelevantan - možda donekle prisutan, ali sporedan - pa reći da ne treba koristiti taj pojam ako se želi napasti nešto drugo? Što drugo? Pa ne želi se napasti nešto drugo, nego baš to, samu tu gerontokratsku suštinu - to je moja misao tu.
Izgleda da je nesporazum u definicijskom obuhvatu onoga što se misli da im se tu zamjera. Meni nije na duši napasti tek neko pojedino nedjelo, nego cijelu kasarnu kao takvu.
Smisao uvođenja Gombrowicza u priču je bio da se napadnu subordinacijski sustavi, s Višima i nižima, ''starijima'' i ''mlađima'' - dakle, ne tek Borasov klan i njihova neka nedjela, nego sam taj princip stjecanja zasluga i onda činova. Već u njemu je nasilje, već tu se događa ono ščepavanje.
Ja sam ovdje prije svega veliki antipatizer i preziratelj fakultetskog, sveučilišnog sustava, akademskog obrazovanja, jer cilindraškog i fetišističkog - ne vidim u tome puno više od kasarne, a sve što u njemu vrijedi (nije da toga nema), vrijedi unatoč, a ne zbog napadnutog principa.
Što sve, napokon, zamjeram recimo Borasu? Možda tek mjesta na kojima je prešao u određenu transgresiju, mračio neke pare, radio neke dilove, silom opstruirao demokratske procedure? Daleko bilo. Ja mu prvotno zamjeram ne sve ono gdje produžuje u prijestup sustava, već ono što biva sve najurednije baš kroz njega. Primjerice činjenicu da se dao izabrati za rektora. To mu je istočni grijeh: osoba koja sebi dozvoli da bude ustoličavana i čašćavana kao dostojanstvenik, pa onda još ni manje ni više nego rektor, u mojim će očima samim time biti nužno besprizornik (difuzni cinizam). I onda barem da to nekako diskretno, ako misli da baš mora, nego on još bez imalo stida u tome, dapače, čineći sramotnu paradu od velebne inauguracije, noseći one lance i toge bez imalo crvenjenja u obrazima.
To je cilindraški moment, i već za njega se kod mene dobiva automatski crveni karton. A na otvoreno cilindraštvo se onda - tvrdim - prirodno nadovezuje zakulisni mafijaški moment, odnosno siledžijska nedjela. Dakle ne kao eksces, nego je i to ugrađeno kao sistemska latencija, uvijek waiting to happen, u rečeni princip stjecanja zasluga i onda činova.
A radi se o principu koji je gerontokratski po samom tom svom osnovnom svojstvu: zasluge i posljedični činovi su nešto što se akumulira. Što si više i duže akumulirao, više si se stavio u cilindrašku zaslužnost i konkuriranje.
Neka me se ispravno shvati: ne bode mene tu u oči sama nečija dob (ista ta dob kod nekoga tko nije dostojanstvenik i oficir neće me smetati ni najmanje, dapače instinkt mi je tu dob tada simpatizirati i stati uz starije osobe u isključivanosti kojoj su izložene) - nego me bode u oči oficirski princip i sustav ustrojen na njemu. A taj princip je gerontokratski - i u čemu je onda problem da se to imenuje? Ne nalazim ništa uputnije od korištenja pri okomljavanju upravo te riječi i od fokusa upravo na taj aspekt.
02.11.2016. (16:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
neverin
dijalog iz talijanskog fima La meglio gioventu, u prijevodu Najbolje od mladosti:
https://www.youtube.com/watch?v=fomy6uaDNmE
Profesor: Kolega, imate obečavajuće izglede, i vjerovatno griješim, dakle dopustite da Vam uputim savjet. Vi imate ikakvu ambiciju?
Nicola: Ne znam...
Profesor: Onda odite ća. Otiđite iz Italije. Napustite Italiju dok imate vremena. Što želite raditi? Biti kirurg?
Nicola: Ne znam, nisam još odlučio.
Profesor: Koju god profesiju odlučite odiste studirati u Londonu, Parizu, Americi, ako imate mogućnost, ali napustite zemlju. Italija je Zemlja koju se treba uništiti: lijepo koliko beskorisno mjesto, kojem je određeno da umre.
Nicola: Znači poi Vašem mišljenju uskoro dolazi apokalipsa?
Profesor: Da bar. Onda bismo svi mi bili prisiljeni da obnovimo Zemlju, ali ovdje sve sve stoji, pez promjena, isto, u rukama dinosaurusa. Poslušajte me, odite ća...
Nicola: A Vi profesore zašto ostajete?
Profesor: Kako zašto?! Dragi moj, ja sam jedan od tih dinosaurusa koje se treba uništiti.
03.11.2016. (15:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
neverin
mislim da u našem javnom diskursu nije demonizirano starenje kao takvo nego radi diskvalifikacije protivnika. Tako Čobanković, Ankra Mrak Taritaš i ostali koji estetski nisu lijepi su demonizirani jer su debeli. Ne slažem se sa Predsjednicom Republike ali mislim da njena zloča i debilizam ne ovise o tome kako se obukla tog dana, da ima koju kilu viška ili da ima trepavice dužine partviša. Zato trebamo promjeniti dikurs i gledati u djela koje je napravio protivnik.
03.11.2016. (15:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Gombrowicz je za mene rodonačelnik ili barem jedan od vodećih aktera nečega što bih slobodno nazvao kognitivnim magičnim realizmom u književnosti, dakle magičnim realizmom primijenjenim na spoznajne mogućnosti recipijenta, a unutar literarnog, dakle primarno ipak estetskog miljea. Kafka je udarao odozdo, kroz "solarni pleksus", probijajući se direktno u Doživljaj, dok je Gombrowicz zahvaćao sasvim iz visine, iz glave, iz kognicije, ali jednako rasno kao i Kafka, samo na drugom kraju "spektra". Tako njih dvojicu - a ispričavam se na mogućem diletantizmu - vidim kao Cjelinu. :) Gombrowiczeva literarno-egzistencijalistička kognitivnost upravo se savršeno uklapa u intenciju ovog tvog teksta, a od samog njegovog početka bilo je jasno da te samo budala ili slijepac može optužiti za neku gerontofobiju ili averziju/prezir/mržnju prema starima. Moć koju ima Starost-kao-establišment, a ovdje se dakako misli na default-zloupotrebljavanu moć, kao psihosociološki fenomen vrlo je potentna značenjima, jer iz sebe istkiva cijelu jednu panoramu izobličenog, degeneriranog i izvorno dekadentnog "razvoja" društva i svih njegovih silnica. Tako te se može reći, da se kroz Starost-kao-establišment prelamaju svi aspekti trulosti jednog društva, kao sve boje kroz prizmu. A možda ponajvećma zato što Starost u svojoj suštini znači tonu psihološkog vremena. Nevini i bezazleni ljudi uvijek ostavljaju dojam da na njih vrijeme ne utječe, oni se ne odaju pomodarstvima, novim mobitelima, novim izmišljenim potrebama globalnog društva itd. Njihova bezazlenost nije tupava, a ni starački dementna ili kristalizirana/zaustavljena u davno prohujalim dobima , nego je naprosto to što jest: neka vrst imunosti na psihološko vrijeme. Nasuprot Mladosti-kao-bezazlene-imunosti-na-moć (unutar ovog diskursa koji smo već zauzeli) stoji Starost-kao-establišment, koja nakrcana tonama psihološkog vremena neprestano mora održavati sliku-o-sebi; to održavanje zahtijeva moć, moć, moć... tj. njenu zloupotrebu. Moglo bi se, ugrubo, reći, da postoje tri glavne poluge Moći: nacifašistička, korporativna i intelektualna. Ova zadnja, intelektualna, nije drugo nego Starost-kao-establišment. Ona je možda najjezivija, jer ju je najteže razotkriti, najbolje se prikriva iza raznih dostojanstveničkih i tobože čovjekoljubivih maski. Stoga si Sveučilište i Crkva savršeno dobro pašu: lice i naličje iste tiranije Starijeg nad mlađim. :))
08.11.2016. (00:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...