|
''Francek! Francek!!!'' Otac zove Franceka dolje u trgovinu, da mu pomogne prebaciti kauč iz jedne prostorije u drugu. Kauč je velik i vrijedan, a vrata uska. ''Francek, 'oćeš li više!!!'' Francek dolazi. ''Samo pazi na štok!'' Dižu, nose, kauč ide... ide... ne ide! Zapeli su. Treba smisliti način. Otac je smislio (Otac je potvrđeno sposoban čovjek koji uvijek zna što i kako): objašnjava Franceku šta treba. Prolaze, prolaze... ali jao! Ogrebali su štok o kauč (i kauč o štok)! Otac je ljut: ''Eno na! Jel' nisam znao šta će bit'! Jesam ti rekao da paziš?!'' (Tup, glup i neupotrebljiv, mrmlja za sebe.) Ništa, nose dalje. Prolaze kroz druga vrata (ovaj put čisto). Sad treba naći prostor gdje odložiti kauč. Otac viče: ’’Spusti sad!’’ i počinje raščišćavati potpuno zakrčeni pod da napravi mjesta. Podiže nekakav smotuljak zavjesa i pruža ga Franceku. Francek zavjese odlaže u stranu, na pult gdje su bile još neke zavjese. Otac ljutito prilazi i baca ih s pulta. ’’Šta je tebi?! Ne smije ih se pomiješati!’’ (Što sam ja Bogu skrivio da me ovako kažnjava, mrmlja za sebe.) Ništa, treba dalje raščišćavati. Otac podiže dva manja tepiha i srolane ih dodaje Franceku. Ali Francek se ukipio: odložiti ili ne odložiti? Što bi Otac odobrio, a na što poludio? Ako odloži, mogao bi vikati što je krivo odložio. A ako ne odloži, bit će: ’’Šta stojiš s tim tepisima kao budala?!’’ Ne, ne, mora ih negdje odložiti, ako odloži, možda će i pogoditi, a ako ne odloži, nema uopće sumnje da će vikati na njega. Ali, gdje odložiti? Koji je ispravan način da se nešto odloži? Jedino što može je staviti tamo gdje se njemu samom čini da je dobro – ali što on zna? Ne usudi se više vjerovati onome što se njemu čini, toliko se to već puta ispostavilo ’’glupošću’’. Morao si je priznati da ni uz najbolju volju nije u stanju dokučiti koje je ispravno mjesto da se odlože tepisi, a koje nije. Gdje bi Otac to odložio? Napokon se odluči za nešto. Uto Otac podiže glavu. ’’Eeej! Gle budale! Pa ne na prolaz! Daj, razmišljaj malo!’’ (Nikad od tebe čovjeka, mrmlja za sebe.) Francek se sav skupio. Obuzeo ga je osjećaj nemoći i beznadne tupavosti. On, taman i najpodrobnije promislio, nikada neće biti u stanju dokučiti što je ispravno, a što ne.
|
