Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (7)

Marketing

  • grinch

    priča :)
    podsjetilo me malo na maminu: ''pa ti nisi normalna'' frazu.
    jes. dobro mi je poznat osjećaj ''beznadne tupavosti''. što god napraviš - krivo je. jednostavno ne možeš ne-pogriješiti.
    ''što je ispravno a što ne?'' znam. znam da ispravno ne postoji. isto kao što ne postoji normalno. postoji samo općeprihvaćena ludost. neki kvazi dogovoreni obrazac ponašanja. i ispravnosti.
    najrađe bi tad rekla: ''ma ti si veći francek od mene! TI NE RAZMIŠLJAŠ..''
    ali onda pomislim: ''čemu?!'' i najčešće odgovorim: ''nisam (normalna).''

    grinč. francek. grinč. francek.. tako se nekako izmjenjuju.
    fala dragom bogu na grinču!

    avatar

    04.11.2009. (14:04)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    da, te su stvari mene puno puta uništavale. s kaučima je je bilo još dobro, ali s veš mašinama i očevskim likovima, nikako

    avatar

    04.11.2009. (14:56)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Grinč moja, odatle mi i inspiracija: što se i ja često klatim od grinča do franceka. Jedino meni moj otac nije nikada bio što je franceku Otac (možda majka donekle, kao i tebi) - ali ni ne radi se o užoj temi roditeljskog autoriteta koji potomka posjeda na guzu, nego na umu imam opću temu autoriteta koji nas posjeda na guzu.

    avatar

    04.11.2009. (15:03)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Zube, veš mašine i očinski likovi? To bi nam trebao elaborirati. :) Ako ne ovdje, zvuči i kao dobar štof za jednu od tvojih priča. :)

    avatar

    04.11.2009. (15:06)    -   -   -   -  

  • grinch

    mah mene svi svugdje posjedaju na guzu.. tolko sam već navikla na to da se i sama znam posjesti i prije nego što to ONI učine. odnosno francek se posjedne. grinč ne. grinč se inati.

    avatar

    04.11.2009. (16:11)    -   -   -   -  

  • Kinky Kolumnistica

    Francek je, zapravo, ovom naoko svakodnevnom i uobičajenom pričom naučio jednu veliku životnu lekciju: nikada ne možemo biti posve sigurni što jest, a što nije ispravno. Mnogi, ma što mnogi, većina ljudi nikada takve dvojbe niti ne dovede u pitanje, a kamoli da o njima kontemplira, već doživotno žive u uvjerenju da znaju kako što treba i kako što ne treba. A tko kaže da je baš tako? :)

    Jedino mi je žao Franceka što je to morao otkriti na jedan od težih načina - uslijed roditeljskog prijekora koji u mnogim domovima ima samo tu jednu jedinu ulogu - prekoravanja, a nikako usmjeravanja. Žalost. :(

    I, da, vrlo je znakovito sinčićevo ime. ;))

    avatar

    04.11.2009. (17:36)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Priču nose dvije teme: 1) posjedanje na guzu; 2) skepsa u ono što se tebi čini, nepovjerenje spram vlastite procjene koje nastaje u položaju posjednutosti na guzu - jer onaj tko je posjednut mora zadovoljiti ne sebe, nego tog tko ga posjeda. Francek bi znao što je ispravno (odlaganje, ili bilo koja druga radnja) prema svom kriteriju, znao bi napraviti tako da sebe zadovolji, ali je doveden u situaciju da treba procijeniti što je ispravno prema nečijem tuđem kriteriju, prisiljen se ubacivati u tuđu glavu - što za posljedicu donosi nesigurnost. Jer sve što može je nagađati, logika njegove vlastite glave je suspendirana (a druge glave i druge logike osim svoje nema), znači našao se kao usred bitke bez štita i oružja. Naravno da se i u stvarnom svijetu može postaviti pitanje koliki dio naših nesigurnosti u obavljanju ovoga i onoga počiva na tome što smo se, možda to i ne shvaćajući, zatekli u situaciji u kojoj zadovoljavamo neke tuđe glave, mislimo o nečemu tako što procjenjujemo kako će to izgledati u nečijim očima - drugim riječima: jer smo posjednuti na guze.

    avatar

    04.11.2009. (18:09)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...