pero u šaci

Heidegger je u filozofiji zapamćen po tome što postavlja pitanje ''bitka'' (Sein), odnosno, čini razliku između pojmova ''bitak'' i ''biće''. Sve što postoji samim time posjeduje ''biće'', ali ne nužno i ''bitak''. U tome je ključna razlika između ''esencije'' (imamentne svim ''bićima'') i ''egzistencije'' (svojstvene jedino onome što ima ''bitak''). Samo za onoga tko ''brine o bitku'', tko je ''pastir bitka'', tko ga nije ''zaboravio'', može se reći da ga karakterizira ''egzistencija''. Stijena jest, ali ne egzistira. Stablo jest, ali ne egzistira. Konj jest, ali ne egzistira. Anđeo jest, ali ne egzistira. Bog jest, ali ne egzistira. Tako nas uči Heidegger: Čovjek jedini egzistira.

Ako je čovjek.

Premotajmo 2,5 milenija unatrag: Diogen usred bijela dana po gradu nosi svijeću, objašnjavajući: ''tražim čovjeka''. Što sad to treba značiti – da čovjeka sred toliko ljudi treba tražiti svijećom?! Ili kako je jednom iz svoje bačve stao dozivati ''Ljudi! Ej, ljudi!'' – a kad se narod okupio počeo ih mlatiti štapom: ''Ljude sam zvao, a ne smeće!'' Ili kad ga je na izlasku iz kupališta netko pitao ima li mnogo ljudi unutra: ''Odgovor je glasio: 'Ne!' 'A da li ima mnogo svjetine?' To je potvrdio.''



Peter Sloterdijk nalazi da je Diogen bio prvi egzistencijalist. Egzistencijalizam: da čovjek bira sebe. Ali ''izbor'' možda nije prava riječ, prije bi se radilo o ''otporu''. To je kao u podivljaloj vodi: kad toneš, izbor ti se svodi samo na to da se moraš zubima i noktima čupati, gristi, boriti se protiv utapanja, da te matica ne povuče dolje, da ne budeš samo još jedna ovca što bleji u stadu (u svjetini). ''Tražim čovjeka'': to je vrijednosna kategorija. Od Diogena do Heideggera, čovjek nisi samom pripadnošću vrsti, nego u onoj mjeri u kojoj si se uspio othrvati svom ''bezličnom se'', karakteriziranom ''zaboravom bitka'', u lagodnom nemisaonom životu prema podrazumijevajućem kodeksu mišljenja i ponašanja (''kolektivnom nesvjesnom'') svoje sredine. Ne smiješ se jeftino p(r)odavati!

Sudbina životinja je da od rođenja do smrti ne mogu sebe birati: kao automati. Sve jedinke su unaprijed predodređene za cijeli život onime što je priroda upisala u esenciju vrste. Obično se govori da čovjek zaslužuje povlašteno mjesto na ljestvici bića, zato što jedini u prirodi posjeduje refleksivnu svijest. On je možda biološki obična životinja, no ontološki je drugog reda: u posjedu je ''bitka'', ''egzistencije'', ima opciju da ne bude determinirani automat. Ali ako će ostati bijela ovca, životinja čopora, puka funkcija svoje sredine, sebi ''dana'', koja je onakva kakvoj joj je određeno da treba biti, zar ne stoji da ga se onda komotno i nije moralo proglašavati nečim drugim od tipa primata? Dobro, ne kažem, i čovjek stada je još uvijek više biće od obične vrste majmuna, ali nikako u smislu ontološkog skoka. Samo u onom slijedu u kojem je taj majmun kompliciranije biće od koze, koza od bukve, bukva od alge, alga od amebe, itd.

Hermann Hesse u jednom eseju nabraja što sve na zemlji ima neki svoj ''vlastiti smisao'' (svaki kamen, travka, cvijet, grm, životinja). Postoje samo dva jadna, prokleta bića na Zemlji kojima nije dopušteno slijediti taj vječni poziv i biti onakvi, rasti onako, živjeti i umirati kako im naređuje duboko ukorijenjen vlastiti smisao. Samo su čovjek i domaća životinja koju je on pripitomio osuđeni na to da ne slijede zakon života i rasta, već nekakve zakone koje su ljudi ustanovili i koje, s vremena na vrijeme, ljudi uvijek ponovo krše i mijenjaju. Interesantna je igra riječi u naslovu eseja: die Eigensienn, što na njemačkom znači svojeglavost – dok riječ ''eigen'' znači vlastit, a ''der Sinn'' smisao. Ljudska vrijednost je po Hesseu jednostavno definirana: Ima jedna vrlina koju vrlo volim, jednu jedinu. Samo ta jedna: vrlina zvana die Eigensienn. Jedino, kaže, treba žaliti što je ta vrlina tako malo poštovana: ona važi čak za porok, ili pak za nepristojnost koju treba žaliti; čovjekov smisao krda od svakoga zahtijeva prije svega prilagođavanje i podređivanje. Usuprot svojeglavosti, učitelji nam trube o brojnim drugim vrlinama, s tim što bi se sve te mnoge vrline koje je čovjek izmislio mogle obuhvatiti jednom riječju: poslušnost.

Nietzsche-Zaratustra dodatno pojašnjava: Danas su, naime, mali ljudi postali gospodari: svi oni propovijedaju podavanje i skromnost i lukavost i marljivost i obzir i jedno dugo i-tako-dalje malih kreposti. Umjesto puno malih kreposti puno je bolje imati samo jednu, ali vrijednu – onu pravu, presudnu, odlučujuću: die Eigensienn. Ljubim onog koji ne zadržava za sebe ni kapljicu duha, već čitav hoće da je duh svoje kreposti: tako prelazi on kao duh preko mosta. Ljubim onog koji iz svoje kreposti čini svoju sklonost i sudbu: tako on zbog svoje kreposti još živi i više ne živi. Ljubim onog koji ne želi i odviše tih kreposti. Jedna je krepost kreposnija no dvije kreposti, jer je ona više čvor za koji se hvata sudba.

Kao što je esencija antilope u tome da pase savanu, a esencija lava da proždire antilopu, Hesse upravo u ''egzistenciji'' gleda esenciju čovjeka (''zakon života i rasta'').To je kapitalni smisao njegova boravka na planetu (Nietzsche bi rekao: smisao zemlje; i ostanite mi vjerni zemlji, braćo moja, sa snagama vaše kreposti.) Kad su Diogena pitali zašto ide u kazalište onda kad svi iz kazališta izlaze, odgovorio je: to je princip cijelog mog života. Ljudsko biće koje je čovjek (crna ovca, eigensiennovac) treba svijećom tražiti. Ali zato se po trgovima okuplja napretek smeća (valjanih bijelih ovaca). I ako će biti nekakvoga morala, tj. poretka vrijednosti među ljudima, onda on mora biti svezan uz taj kapitalni smisao, to pitanje svih moralnih pitanja. Hoće li čovjek biti čovjek, biće s jajima i kralježnicom, ili samo viši primat utopljen u matici?

Danice, mišljenja sam da si u onom komentaru kod Skaske bila nepravedna prema Kinky, iskrivivši smisao njenih riječi izostavljanjem zadnje rečenice. Nije problem nabiti nekome masku kretena, pa se onda beljiti toj maski. Zato sam isprva i reagirao. Nadalje, u ovoj stvari oko koje sam zadnjim tvojim komentarom izazvan na polemiku, pozvan da se očitujem, doista različito mislimo i u nastavku ću dati svoju stranu. Ali unatoč i jednome i drugome, moram priznati da mi je čudno stajati s tobom na suprotnim stranama barikada. Otkad te čitam, Danice, simpatiziram te, sviđa mi se tvoja blogosferska pojava, onako lajava, oštra, britka i bistra, iznimne duhovitosti i bez dlake na jeziku. Zato mi je ovo malo mrsko... ja bih to u prijateljskom tonu. Važno mi je naglasiti kako ovu našu polemiku ne shvaćam kao borbu na život i smrt, nego kao... konstruktivni klinč, ajmo reći.

Kažeš: u našoj državi (i Splitu i Osijeku) žive tukci i intelektualci. Ako to govoriš kao svoj stav, tada moram reći da banaliziraš. Ako si to pak imputirala nekome drugome da tako banalizira (meni? Kinky?), tada ću te, barem u svoje ime, morati demantirati. Ali prije toga još jednom da te citiram: ja volim svoj grad, svoje građane, izabrala sam ga samim tim šta sam ostala u njemu i iz poštovanja prema susjedima nastojim u njima ne vidit ni ovce ni čobane nego ljude koji pošteno rade i snalaze se u teškim vremenima i sa sto kopalja me u srdašce probodeš kad mi kažeš da smo mi primitivci! Ovdje, uzgred rečeno, opet nije jasno na koga se odnosi tvrdnja. Ja da sam rekao da su Splićani primitivci?! Mislim, komentar iz kojeg je citat je naslovljen na mene pa se zapitah, s druge strane ne vjerujem da si mi to išla pripisati, nisam dao povoda, ali onda kome – Kinky? Ili općenito, bilo kome? Uostalom, zar ne bi bilo malo nastrano s moje strane proglašavati tvoje susjede primitivcima, kada nema deset mjeseci otkako sam i sam bio tvoj susjed na Sućidru (bliže, recimo, nego što sam sada u Kinkynom susjedstvom – a do Kinky imam pet minuta pješke)? No, dobro, šalim se malo, tko je što rekao je sporedna stvar. Do glavne stvari ćemo produžiti nakon još jednog citata, zapravo pitanja koje si postavila (meni? Kinky? nekom trećem?): Da li se osjećate kao individulac koji nije dio zajednice i prezirete se što ste ovdje proklinjući smradove i listajući prospekte za Norvešku? Mislite li da je Vaš susjed čoban?

Postavila si stvar kao binarni kod: ima samo nula ili jedan, uključeno ili isključeno, biti dio zajednice ili ne biti dio zajednice. S jedne strane ''zajednica'', a s druge ''intelektualci'' koji se prezirno frkćući nosom izdvajaju i listaju prospekte za Norvešku. Ali nijedno društvo ipak nije ustrojeno binarno, nego heterogeno: postoji x grupa - ili da se poslužimo marksističkim rječnikom, ''klasa'' - koje su međusobno sukobljene ne na osobnoj razini nego kroz same uloge koje su im u društvu dodijeljene. Radnik će biti u inherentnom konfliktu s kapitalistom naprosto zato što su im interesi izravno suprotstavljeni i međusobno isključivi; dok jednom ne smrkne, drugome neće svanuti. Itd. U svakoj državi i svakom gradu društvo se ne dijeli na ''zajednicu'' te države ili grada i arogantne ''intelektualce'' koji se izdvajaju, nego je ono sastavljeno od svojih radnika i kapitalista, studenata i profesora, zavodnika i ostavljenih, tračera i tračanih, ekstrovertiranih i introvertiranih, spontanih ali nepristojnih i pristojnih ali inhibiranih, pijanaca i trezvenjaka, nogometaša i pijanista... da nabrojim samo neke od mogućih, najglupljih grupiranja, koje su mi prve pale na pamet, prema najrazličitijim osnovama. I naravno da će radnik smatrati da ga kapitalist eksploatira, dok će kapitalist smatrati da je svaka minuta koju ovaj provede na čik-pauzi direktno otimanje njemu iz džepa. I naravno da će pijanist smatrati nogometaša za nerazumljivog i čudnog (da ne kaže: kretena), dok će nogometaš smatrati pijanista za nerazumljivog i čudnog (da ne kaže: pederčića). Itd.itd.

Ako pitaš za mene, onda ću ti odmah reći da mi je oduvijek bila apstraktna i besmislena stvar izjavljivati pripadnost ili privrženost nekom gradu ili državi (ili narodu) onako kako se to revodito čini (a i ti si ovdje učinila): u apsolutnom, neizdiferenciranom smislu. Osjećam zajedništvo i pripadnost s nekim Osječanima, s nekim Splićanima, s nekim Zagrepčanima (u sva tri grada sam proveo duže vrijeme), s nekim Hrvatima, odnosno građanima Hrvatske (cijeli život živim u Hrvatskoj). Ali mogu se zakuniti na što god hoćeš: ne, ja ne osjećam pripadnost ni s Osječanima ni sa Splićanima ni sa Zagrepčanima, ni s Hrvatima, odnosno građanima Hrvatske. Reći takvu tvrdnju tako generalno i neizdeferencirano, bez ikakve ograde, bilo bi kao prvo laž – jer ima i Osječana i Splićana i Zagrepčana i Hrvata, odnosno građana Hrvatska, s kojima uopće ne osjećam zajedništvo i pripadnost, štoviše, mnogi su mi čak i mrski – a kao drugo, bila bi to besmislica: zbog heterogenosti društva tvrdnja je, rekli bi profe filozofije, naprosto logički nevaljana, proizvod jezika koji je pošandrcao: postoji riječ ''zajednica'', koja sugerira homogeni pojam, pa mi odmah pomislimo da i u stvarnosti mora postojati pojava na koju se riječ odnosi. Opći patriotizam je osjećaj koji nitko stvarno ne može osjećati, a onaj koji govori da ga osjeća samo preuzima gotov mitološki i ideologijski jezik. Ili si Hrvat pijanist pa su ti strani Hrvati nogometaši, ili si Hrvat nogometaš pa su ti strani Hrvati pijanisti, ali govoriti mi da voliš i razumiješ i Hrvate nogometaše i Hrvate pijaniste zato što si patriot i u stanju si voljeti i razumjeti sve Hrvate samim time što su Hrvati – neće mi biti simpatično. Ne možeš biti i švabo i partizan u istom filmu.

Kako vi doživljavate vaše domoljublje i vaš doprinos domovini, ima li u vas patriotskog ponosa?

Ne kažem da ima nečega lošega u patriotizmu, nacionalnom ili lokalnom, kao empatiji s onima pokraj kojih si, ali samo dotle dok realno stoji s nogama na zemlji (čitaj: dok je izdiferenciran). Patriotizam postaje zlo kada metastazira u ideologiju, u uzdignuta prsa i napunjenu dušu. Stvar s domoljubljem je zato kod nas dodatno osjetljiva i vuče na neukus s obzirom da je evo već dvije decenije upravo ono naša službena i prisilna državna ideologija, uzor najviše društvene moralnosti i podobnosti. Pošto nam je tog terora pomalo dosta, danas smo opravdano nepovjerljivi prema svakom busanju u patriotska prsa. Osobno, kad vidim nekoga da drži ruku na srcu dok svira himna, taj je kod mene odmah dobio strašnu minusčinu. Ne vjerujem mu: pročitao sam ga kao lašca, mitomana i kičera koji bi se hvalio svojim osjećajem. Hvaljenje osjećajem je uvijek odvratno, a kamoli kad se radi o utvari i opsjeni, o nemogućem osjećaju. Kaže Karl Kraus: Kod šovinizma nije toliko nesimpatična odbojnost spram stranih nacija, koliko ljubav prema vlastitom narodu. Pa da te nešto pitam, Danice? Pošto apeliraš na patriotizam, da li si i ti domoljupka na način kako je to gore opisano? Zajebavam se, znam da nisi. Za tebe su pravi patrioti negacijski definirani kao oni koje nije nebriga za domovinsku pljačku i koji ne misle da je njihov susjed čoban.

Pero, kad netko kaže "Hrvati su većinom primitivni" jel se osjećaš osobno prozvan? Ili se misliš, kurac san osobno prozvan, ja nisan hrvat, ili to su oni drugi hrvati, ja sam intelektualac? Jesil ti Hrvat?

Rođenjem sam Hrvat – tako su mi rekli stariji, piše svugdje, a ostalom kršten, pričešćen, krizman, sve što treba da bi se bilo poštenim Hrvatom i katolikom. Sve priznajem kad me se zaustavi i legitimira – Hrvatina rasna, čistokrvna – službeno, za državu, na papirima. Ali privatno i neslužbeno (nemoj nikom odati): nisam Hrvat. Ne osjećam se kao Hrvat. To mi je, naime, također apstraktno. Jer za mene riječ osjećati ima smisla jedino u konkretnom značenju: kad me zaboli zub, ja osjećam; kad imam tremu prije ispita ili javnog nastupa, ja osjećam; kad se bojim da će mi granata pasti na glavu, ja osjećam; kad se s nekim tako dobro družim da sam sretan, ja osjećam. Ali kako se to osjeća da si Hrvat, to mi je, moram priznati, presložena misao. Čime se to osjeća vlastito hrvatstvo? Vrhovima prstiju? Njuši se? Hvata se za dupe kao inje? Jel' odnekud iznutra? Jel' neka od srčanih klijetki jače zalupa? Tražio sam izvana i iznutra, ali nisam našao. Tako da – ne, ja se ''kao Hrvat'' ne osjećam uopće, a onda ni osobno prozvanim ni za što.

Ovdje ću napraviti malu digresiju, linkajući se na diskusiju koja se ljetos povela kod Marčeline, povodom posjeta neke njene prijateljice Sarajevu, gdje je uslikala spomen ploču srebreničkim žrtvama i stavila je na facebook. Stvar se zahuktala time što se neki tip iz Srbije našao uvrijeđenim objavljivanjem fotografije ''koja provocira''. Piše Marčelina: Njega je zasvrbilo ono "srpski zločinci", a ne ono "26 ubijenih ljudi". I: Stidimo se najprije zbog zločina vlastitih sunarodnjaka. Dakle, jednom bi trebalo sažaliti se nad žrtvama bez spominjanja drugih, u stilu "da, a koliko su ONI NAŠIH ubili..".

Neka mi se oprosti što ću citirati samoga sebe:


Da ostane mogućnost onim Hrvatima ili Srbima koji nikada nisu davali podršku svojim državnim politikama – da kažu većini koja je podržavala: ne, nisu krivi samo tuđmani i šušci, miloševići i karadžići. I ne, nismo krivi mi. Krivi ste vi.

Marčelina: sve što si napisao zvuči logično i prihvatljivo, ali me muči jedno pitanje: zašto zločin ne bi imao ime? pa imaju ga i žrtve. Mislim da je bit u tome da se podsjećamo da su ti zločini napravljeni u IME nacije, nema veze čije, jer ionako su SVE TRI strane to činile. Mislim da se moramo podsjećati, pa makar to nama, nevinima, stvaralo nelagodu, moramo biti svjesni da među pripadnicima NAŠEG naroda postoje "ljudi" koji su u naše ime (bez naše privole) radili to što su radili. Znam da ružno zvuči, i mene pogodi kad negdje pročitam "Hrvatski zločini", ali...kako drugačije, kako...?

Na što sam napisao odgovor, ali mi ga iz nepoznatog razloga blog nije dao objaviti, a kako tada još nisam imao vlastiti blog, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja sam odustao i sve batalio. Iskoristit ću ovu priliku da ga naknadno objavim:


Nije kunst imati vrlo visoka i povrijeđena čuvstva, nego je kunst u ime vrlo visokih i povrijeđenih čuvstava ne činiti vrlo sitna iskrivljavanja.

Ali držimo se sukusa tvog izazova! Pitaš: kada bi netko izjavio ''hrvati su većinom primitivni'' – da li bih se osjetio osobno prozvanim? Ne bih. Ne bih, za početak samim time što se na dnu duše ne osjećam Hrvatom (kao niti pripadnikom niti jedne druge nacije ili grada). Ti si se deklarirala kao Splićanka i proglasila pripadnost i identifikaciju sa gradom koji si ''izabrala samim time što si ostala u njemu''. Ja se ne mogu deklarirati ni kao Splićanin ni kao Zagrepčanin ni kao Osječanin ni kao Hrvat – jer mi je, kako rekoh, mutna sama ideja identifikacije na razini apstrakcija kolektiviteta: gradova, država, nacija... Još jednom Karl Kraus: Nacionalizam – to je ljubav koja me povezuje s glupanima moje zemlje, s povrediteljima mojih običaja i s oskvrniteljima moga jezika. Jedina pripadnost koju osjećam je ona sa svojim sojem ljudi. Moj soj ljudi? Da li su to ''intelektualci''? Nisu, ne osjećam se ni kao ''intelektualac''. Pa tko onda? To je zapravo nebitno. Nije riječ o soju kao nekom imenovanom getu unutar društva, nego o stupnjevanim nivoima međusobnog razumijevanja. Mogao bih u neprilici ''svoj soj'' definirati kao sve one s kojima nalazim zajednički jezik. Sa svakim sam pojedinačnim sugovornikom u onoj mjeri isti soj u kojoj mjeri se nalazimo na istoj frekvenciji. U Splitu i Zagrebu sam iza sebe ostavio dragih ljudi svoga soja, s kojima sam se odlično razumio i nalazio, koje mi je bilo žao ostaviti iza sebe, koji su bili moji prijatelji, drugovi, braća, ljubavnice (u prenesenom smislu braća i ljubavnice, naravno). Ali na jednog takvog dolazio je drugi koji je, primjerice – sad banaliziram – bio nogometaš, i s kojim nisam imao ništa zajedničko, treći je bio pijanist koji mi je isto bio stran, četvrti mi je već opasno išao na živce, petoga nisam mogao podnijeti, a šesti je bio opasni šupak kojega sam se bojao!

A može se to i detaljnije elaborirati, ako treba...

Ne volem, nikog lutko!



U nastavku pjesme Đole daje spisak koga to on namćor sve ''ne vole''. Pa niže:
ujne, strine, šogore, komšiluk, nataknem ih na čiviluk
semenkare, cigoše-trubače, ulične pišače, nek mi moju lepu varoš vrate
džipadžije, dizel-butikaše, restoteke, tamburaše, svaku pesmu bar za strofu skrate,
zatucane, gratis-kravataše, hipohondre što se plaše da dobiju rak od razmisljanja,
krvoločne pse i gospodare, nađubrene trotoare, maskirne kad navale na pendžer,
lopuže što voze tuđa kola, znaju azbuku do pola, miču usnama dok sriču pejdžer (i ne samo da ne volem, nego malo mi se i gade),
šizove i nervne bolesnike, pre ih puštali za vikend sad ih puste pravo pred kamere,
sve te lezibejke da prostite, proročice, travestite, nek mi gospon-dame ne zamere,
teget girtlu na teget mantilu, šestu ličku, sedmu silu, opa-cupa preko Okučana,
izbore televizor plakate, dosta ako Boga znate, ludnica je kanda otkljucana širom ostala
uzdržane, trezvene, pa džoging, takve najpre strefi šloging, al' ni krkanje mi nije blisko,
štreberčine, večne odlikaše, crne rolke i sektaše, ne padam na Tibet ili Burmu,
škrtariju, intelektualce, koji važno vrte palce, kupiš ih za spricer i kavurmu.

Ja se, Danice, doista izdvajam iz ''zajednice'', ali samo utoliko što se uopće svaki njen član ne može nego izdvajati, pošto je ''zajednica'' (kao homogena cjelina) fantomski pojam koji ništa ne znači, i može biti upotrijebljen jedino u mistifikacijske svrhe. Uopće nije fer samo na temelju tog izdvajanja – kao neminovne i opće sudbine svih – biti odmah proglašen ''intelektualcem'', za koga su ''većina primitivci'' (ili da citiram i ostala tepanja koja si navela kao primjer intelektualne arogancije: ''tukci'', ''ovce'', ''čobani'', ''smradovi'', ''neuki'').

Neću da budem intelektualac!
Ne želim oko kurca lanac!



Svakako da daleko veću pripadnost osjećam s jednim Rambom Amadeusom ili Đorđem Balaševićem (jer je to povezanost po ključu srodnih ''poetika'', sličnih frekvencija u jeziku, kao povezanost do koje nešto držim), a koji niti su istih krvnih zrnaca kao ja, niti sam ikada bio u njihovim gradovima, nego s jednim Antom Đapićem po geografskom ključu – samo zato što sad u Osijeku svaki dan mogu iza ćoška nabasati na njega. Osjećati pripadnost prema geografskom ključu mi je isto kao moći istovremeno slušati i Magazin i Ramba, ali samo u ovoj ovdje kući, u onoj tamo ne. Ja sam drugih shvaćanja i mogu slušati ili Magazin ili Ramba, oboje ne ide, ali mi je sve ravno u kojoj sam kući dok slušam ono što slušam.

Ali sad ćeš ti reći: pa i naglasila sam da nije bitan ovaj ili onaj grad, nego je bitan princip: dakle, da li ja, gdje god bio, držim većinu za čobane i primitivce? Tvoje pitanje je ciljalo da se odam u svom gledanju svisoka: kao, ne bih se osjetio prozvan pri prozivanju Hrvata kao primitivaca, zato što ''to su oni drugi Hrvati'', ne ja (''ja sam intelektualac''). Na to opet mogu samo ponoviti što sam već rekao: ne dijelim društvo binarno, na primitivce i neprimitivce, nego onako kako sam i nabrojao: jedan mi je brat, drugi mi je nogometaš, treći mi je pijanist, četvrti mi je antipatičan tip koji me nervira, peti mi je idiot kojega ne mogu podnijeti (''glupan moje zemlje, povreditelj mojih običaja i oskvrnitelj moga jezika''), šesti mi je šupak kojeg se bojim. Primijeti da se ne radi o objektivnoj vrijednosnoj hijerarhiji inteligencije, nego o subjektivnoj hijerarhiji podudarnosti i simpatije. I tako gdje god bio, u svakom gradu i u svakoj državi. I ne listam prospekte za Norvešku, jer bih i u Oslu samo naišao na istu ovu šestoricu.

Bješe to ljeta gospodnjeg 2009. Zatekoh se u tuđoj zemlji, negdje na jugu, usred ničega, u teškim maglama koje su progutale moj brod. Nakon pustih tjedana osamljenog probijanja pustinjama i prašumama očajnički tražih društvo, već bilo kakvo, samo da s nekim prozborim riječ. Jednog dana učini mi se da ugledah ljudsko biće. Približih se: stvarno, je! Preda mnom se ukaza nekakav domorodac, primitivno odjeven, izvodio je čudne pokrete. Bješe to prostak široke zadnjice, kockaste glave i mutnog pogleda i nekako sav u svom prostaštvu, strašno uprostačen, uživajući u spomenutim čudnim radnjama kao prase u blatu. Gledah ga s prezirom. Malo ga se čak i bojah. Ali kako bijah u izvanrednoj situaciji, gladan makar kakvog ljudskog dodira, odlučih se praviti zainteresiran za njegova posla.

– ''Zdravo, dobri čovječe, ja sam putnik s dalekih obala, mogu li znati vaše cijenjeno ime?''

– ''Hrvatski Arhitekt.'' – odvrati prostak suho. Ni ''zdravo'', ni ''drago mi je'', ni ''a vi ste?''. U kakvu li to nedođiju dospjeh?!

– ''Pa što to ovdje stvarate, Hrvatski Arhitektu, ako nije tajna?''

– ''Gradim arhitektonski objekt.''

– ''Aha, arhitektonski objekt. Ali, recite, dobri čovječe, a što vam znači ova ovdje neobična konstrukcija? I zašto tu stalno nešto slažete jedno na drugo?



– ''Kako misliš, zašto slažem? Pa gradim, reko sam ti već.''

Zanimljivo, pomislih. Za ovdašnje prostake je graditi, znači, isto što i slagati nekakve materijale jedan na drugi. Analogne. Tako rudimentarno, prostački analogne. Nevjerojatno, ali istinito: oni ovdje žive u uvjerenju da gradnja podrazumijeva stvarnu građevinu!

– ''Ali, gospodine,'' – pitah ga – ''zašto to tako čvrsto i solidno, zar se vi to vuka nekakvog još bojite, k'o ona praščića tri?''

– ''Dobro, šta 'oćeš ti zapravo od mene? A? A?'' – uzjoguni se on nešto na domorodačkom, sad već vidno nervozan. O, sveta neukosti! U kakvoj sam to, rekoh sebi, džungli zaglavio? Vidim da ću ovdje imati mnogo posla.

– ''Gospodine moj dragi,'' – poučih ga – ''pa ne radi se danas arhitektura tako. Odavno je minula mehanička era arhitekture kao OKOLNOSTI, odnosno 'stroja za obitavanje', u kojoj su arhitekti inženjeri integrirali mehaničke dijelove opreme za kondicioniranje života, paketa životnog standarda koji osposobljuju dobro ugođene okoliše. A da ne govorimo o pretpotopnoj eri arhitekture kao ZAKLONA, odnosno 'zaleđene glazbe', u kojoj su pećinski arhitekti zidali klasično konstruirane tvorevine koje pružaju zaštitu, privatnost i izdvojenost. Ne, dragoviću moj'' – objasnih mu dalje – ''mi danas živimo i stvaramo u digitalnoj eri arhitekture kao MEDIJA, odnosno 'stanja umreženosti', u kojoj digitalno kontrolirana vlakna djeluju kao sučelje između korisnika i okoliša.''



– ''Ha? Kako? Tigidalno tronklonirana što? S koje si ti planete pao?'' – ustrajavaše diluvijalac u svojoj rudimentarnosti. Nevjerojatno do koje je to mjere išlo. Ispade da uopće ne bijaše upoznat s revolucionarnim opusom hrvatskih najnagrađivanijih i svjetski priznatih arhitekata Vinka Penezića i Krešimira Rogine? Upitah ga:

– ''Penezić?'' – Nikad čuo.

– ''Rogina?'' – Ni za njega.



Zar je moguće?! Ne mogah povjerovati vlastitim ušima. Domorodac u ovoj svojoj analognoj džungli, obavijen gustim i teškim maglama, još ništa ne zna o spektakularnom nastupu Penezića i Rogine na Venecijanskom bijenalu 2008., koji se nedvojbeno bilježi jednim od najvećih uspjeha kako hrvatske arhitekture tako i hrvatske kulture općenito, i naročito o tome kako su upravo oni hrvatsku arhitekturu na velika vrata uveli u 21. stoljeće, prevevši je iz mehaničke u digitalnu eru (uostalom, na svjež način koristeći računalo da bi se ponovo promislila olovka)?!

Ovaj slučaj je pravi rudnik tema! Još ću ga koji post eksploatirati.

Kaže ovako:










To me podsjetilo na jednu sredovječnu gospođu koja se nekom prilikom, kad se trebalo svečano srediti (čitaj: trpjeti za ljepotu), požalila, napola u šali, na svoga muža: – ''Ti muškarci! Nema šanse da bi nekad obukli i nešto što nije udobno, a mi žene stalno! To su sve muškarci krivi! A tko pita žene kako bi htjele da se muškarci spreme?''

Natjerala me da se zamislim. Ako žene u tolikom nesrazmjeru imaju više volje sređivati se za muške oči nego što muškarci imaju volje za ženske – najbrži zaključak bi bio da je onda ženama jednostavno više stalo da se dopadaju muškarcima nego što je muškarcima stalo da se dopadaju ženama?

Siguran sam da postoje neke znanstvene teorije koje bi to objasnile reziduumom onih pustih milenija evolucijskog razvoja homo sapiensa u kojem je mužjak, kao jači spol, jednostavno uzimao što mu se sviđalo, bez pitanja, i bilo mu je bitno samo to da bude što jači da bi stekao pravo (u odnosu na druge mužjake) što više uzimati, a hoće li se on pritom svojim ''izabranicama'' još i sviđati bilo je od drugorazredne važnosti, da ne kažem potpuno irelevantno. Dok je ženka, kao slabija, bila osuđena na to da se dopada – i u njoj se kroz generacije i generacije ustalio instinkt želje da bude privlačna.

Ali stvar je ipak nešto složenija od toga, bojim se. Da se vratim na ono što je gospođa rekla: muškarci su krivi što žene moraju toliko trpjeti za ljepotu. Kako su to oni krivi? Jer vrše pritisak da žena prije svega mora dobro izgledati i nagrađuju ili bolje prihvaćaju one koje izgledaju?

Onako kako se kaže da na tržištu nekretnina vrijede tri kriterija – lokacija, lokacija i lokacija – može se i za ''tržište'' o kojem govorimo reći: izgled, izgled i izgled.

Karl Kraus: Jamačno se ne radi samo o vanjštini jedne žene. Važno je i intimno rublje.

Možda to i nije uvijek fer, možda je to i ''plitko'', možda je i nerazborito, ali je jednostavno tako. Izgled nije baš doslovno jedini kriterij privlačenja muškaraca, ali je toliko dominantan da možemo zbijati ovakve šale i ne biti daleko od istine.

Uzmimo da uopće nije istina da žene imaju veću urođenu potrebu (biologijski, evolucijski, genetski) biti privlačnima suprotnom spolu nego muškarci. Je li onda razlog što se više sređuju naprosto u drugačijoj perspektivi na suprotan spol? Muškarci su jednako motivirani dopadati se ženama, samo su manje motivirani sređivati se – zato što nema tog apsolutnog znaka jednakosti privlačnost=izgled? ''Kod žena igra neki peti kec'' i muškarcima prođa ne ovisi u tolikoj mjeri samo o izgledu, pa imaju taj luksuz ne opterećivati se njime toliko? Svatko s imalo iskustva u igri spolova zna da je to točna opservacija. Ali i nadalje mi se čini da je puna istina još ponešto zapletenija.

Ako dođemo u bilo koju srednju školu, među gombrovičevske ''gimnazijalke'' (kao ultimativni sociološki bestijarij!), uočit ćemo zanimljiv obrazac. Činjenica da će ljepše cure bolje prolaziti kod dečkiju (biti prve na redu za biranje itd.) i općenito muškog roda (više sitnih galantnosti i znakova pažnje) – nije jedini kapital koji će one izvući iz svoje ljepote. Ciljam na ovo: one će bolje prolaziti također i kod cura! Ne, ne mislim na ono na što vi mislite. Mislim na kompletan ženski dio razreda, većinom ipak heteroseksualan. Slobodno napravite pokus, idite bilo gdje i promatrajte: svugdje će glavnu riječ slučajno voditi upravo one tri-četiri koje važe kao najzgodnije. Cure koje imaju dobru frizuru, dobre cipele, dobre haljine, dobre torbice, koje sve to dobro nose, i najvažnije, koje su prirodno dobro građene i ljepuškaste i dražesne i pogoduju za poljupce: one će imati status (da nastavimo s Gombrowiczevim rječnikom) ''suvremenih'', one će biti hip, cool, in. A neugledne cure će svugdje biti i nevažne cure – među samim curama, u matičnom, ženskom društvu.

Tko je dakle kriv? Muškarci jesu ti koji određuju kriterij privlačnosti (izgled), ali interni kriterij statusa među ženama je privlačnost muškarcima – i zato posredno i one preuzimaju muški kriterij hijerarhije. ''Alfa-ženka'' će biti ona koja je najneodoljivija – i zato se tako iz petnih žila sve trude biti što je neodoljivije moguće.

Među muškima nije tako: ''alfa-mužjak'' komotno može biti i netko ružan kao porez; kriterij statusa je primat u igricama koje ovaj ili onaj muški kružok već igra (sport, biznis, rat, informatika...), a ne u posrednom statusu preko očiju drugog spola. Dapače, stvar funkcionira inverzno: on možda neće postati alfa-mužjak zato što je privlačan ženama, ali će bez iznimke postati privlačan visokom postotku žena zato što je alfa-mužjak (mig: najčešće je baš to onaj misteriozni ''peti kec''). U tome je presudna razlika: kod muškaraca normalnoj ljudskoj želji da se dopadnemo suprotnom spolu ne pušu za vratom još i sociološki pritisci za zadobivanjem statusa unutar svog spola – a to je ono što realno određuje naše mjesto u društvu i životu – preko upravo dopadanja, i zato nije tako grčevita, sveprožimajuća, tako biti ili ne biti. (Za muškarce se biti ili ne biti sociološki pritisci obavljaju u onim spomenutim muškim igricama. Kroz njih se kristalizira tko je ''faca'', a tko ''luzer'', a ne kroz to koliko se koji sviđa ženama. Još će mu se reći pejorativno pretty boy.)

Za žene je otuda praktički čitav let egzistencije uzemljen u vanjskom izgledu. Žena bez ljepote je, rečeno s Azrom, student bez diplome, neženja bez stana, putnik bez para. A prestižne ljepotice su, na drugoj strani spektra, sigurno najsamosvjesnija demografska kategorija, pošto im je dobro poznato da nema traženije ''robe'' na tržištu ljubavi. I zapravo je suvišno reći ''prestižne ljepotice'': ljepotice su uvijek prestižne.

U Rostandovom Cyranu lijepa Roxane zahtijeva od svog udvarača Christiana mnogo toga: te mora biti rječit, te hrabar, te pošten i častan, ali i sposoban i inteligentan, osim toga naravno duševan i osjećajan, itd. Ne pristaje na upuštanje s njim dok se mladić ne dokaže. Postavlja se pitanje koje su zauzvrat njene vrline? To ovisi o definiciji vrline. Ono što znamo je da je Roxane lijepa, ali ako vrlinu shvatimo kao pozitivno svojstvo karaktera – ne, od nje ništa slično nije traženo. Ne znači da nema, ali još jednom: nije traženo. I Cyrano i Christian ne samo da bi pristali upuštati se s njom nego gube glavu za njom – odmah, na prvi pogled, samo ju vidjevši, ništa ne uvjetujući po pitanju karaktera.

Ugledavsi Snjeguljicu, princ se zadivi njenoj ljepoti i upita patuljke ko je usnula djevojka. ''Usnula'' je – mrtva, tehnički, preciziraju patuljci – znači, karaktera bukvalno nema, ali princ se ne da smesti. Zadivio se ljepotom i to mu je dosta (nužan i dovoljan dokaz, rekli bi matematičari).

Time bih definirao temeljnu socijalizaciju ljepotice: ne uvjetuje joj se po pitanju karaktera. Ona ako bi i imala nekih vrlina, bile bi to dopunske vrline, fakultativne, dobrodošao ali neobavezan bonus. Nemojmo pritom biti nepravedni: naravno da i lijepa žena može biti i pametna i sposobna i ugodne osobnosti, ali da bi bila prihvaćana, tražena i respektirana, da bi ostvarila status u društvu, ona ih ne mora imati – to je krajnja poanta. Može imati vrline, ali vrline nikada neće biti njen zadatak. Njena jedina društvena obaveza je: privlačiti.

U Gombrowiczevoj noveli Djevičanstvo čitamo o djevi Aliciji koja je pala s marsa. Alicija je bila slična svakoj drugoj kćeri umirovljenog majora, koju je s ljubavlju odgajala majka u prigradskom cottage. Kao i druge – katkada je zamišljena gladila lakat, kao i druge – rano je naučila nožicom čeprkati po pijesku... Ali pustimo to... Život sazrijevajućih djevojaka ne može se usporediti ni sa životom inženjera ili odvjetnika, niti sa životom domaćice, žene i majke. Uzmimo samo čežnju i šum krvi, neprekidan, kao kucanje sata. Negdje je već izrečena ta misao da nema ničega čudnijeg nego – biti privlačan. Nije lako sačuvati biće čiji je smisao postojanja – privlačiti.

U romantičnoj komediji braće Farrelly Shallow Hal (kod nas prevedeno Ljubav je slijepa) Hal iz naslova je, je li, ''plitak'': dolaze mu u obzir isključivo ljepotice (iako je sâm dosta suprotan estetici). Ali jednom prilikom naleti u liftu na nekakvog gurua koji ga hipnotizira tako da otad ljude vidi u liku njihove inner beauty, a ne vanjske pojavnosti. I da ne duljim, upozna on tako izvjesnu Rosemary koju vidi kao prvoklasnu ljepoticu, mada je u stvarnosti pretila (ali joj je očito osobnost prvoklasna), njih se dvoje iskreno zavole, ali kad se oslobodi hipnoze i shvati zabunu, on je počne izbjegavati i izađe s drugom, koja mu kaže da joj je porastao u očima otkad je prestao biti ''plitak'', ali on u tom trenutku shvati da ipak voli jedino Rosemary i trči da je nazove, ali trčeći projuri pored nje ne prepoznavši je u pretilom izdanju, ona se uvrijedi, nazove ga psihopatom i prekine s njim, ali shvati zabunu kad je on kasnije potraži i ispriča joj se, pa se pomire i poljube i svi plješću hepiendu.

Dirljivo. Svi, međutim, znamo da u stvarnom životu muškarci ne bivaju hipnotizirani da vide samo inner beauty.

Liječeni katolik je napisao u novinama članak o slučaju Ava, u kojem se nada da bi možda bilo moguće da djevojčice poučene ovim primjerom požele biti poput žene na desnoj strani slike umjesto žene u sredini.



Što bi se dogodilo da pokažete skupini djevojčica predškolske dobi gornju fotografiju: mlada, stasita, po pravilu službe anonimna, nenašminkana policajka u odori privodi, energično je držeći za nadlakticu, manekenku Avu Karabatić (21). Valjalo bi provesti stručnu, stratificiranu, anketu sa samo jednim pitanjem: bi li radije postala manekenka ili policajka? Ili možda konkretnu propagandnu akciju? Što ima loše u tome da se svi dječji vrtići oblijepe posterom na kojemu policajka privodi lelujavu manekenkicu u crnoj jaknici?

Ima neke logike, jer na slici policajka je gore (hapsi), a manekenka je dolje, u ponižavajućem položaju (hapšena). Možda djevojčice to navede da i same osjete policajku kao facu, kao cool uzor za buduću odraslu verziju sebe, a manekenku kao out? Ali to je nada koja spada u romantičnu komediju. Svakako da djevojčice ne sanjaju o tome da jednoga dana odrastu u privođene bundeve, ali se sigurno toga niti ne boje onakvim intenzitetom kao što se groze mogućnosti da jednoga dana odrastu u ''obične'' ženice osrednje ili čak neugledne, ružnjikave vanjštine. Biti bundevom je sitno trzanje u snu naspram prave noćne more: ne biti zgodnom!

Ne bih želio podcjenjivati ni žensku privlačnost ''mlade i stasite'' policajke na slici. Mnogi momci ni nju ne bi baš tjerali iz svog kreveta. Nekom pristranom muškarcu možda je čak najljepša na svijetu. Ali budimo realni: ona se ljepotom ne ističe. A baš isticanje je sadržaj djevojačkih mokrih snova! Ne prolazna dvojka ili osrednja trojka – nego čista petica! Ne igraju se slučajno sve baš sa savršenim Barbikama. Nikad nisam vidio da bi neka svlačila i oblačila lutku koja bi izgledom, eto, ''mogla proći''. Jel' gledao tko crtić Wynx (u zadnje vrijeme stalno na TV-u)? Ženski instinkt od najmanjih nogu i predobro osjeća da je otkad je svijeta i vijeka žensko biti ili ne biti estetika, a ne etika – i zato curice više od svega sanjare i sanjare laskavu sliku o svojoj budućoj estetici.



Ili, je li to slučajno što je u bajci o Snjeguljici od svih mogućih predmeta čarobno baš ogledalce? I što od svih mogućih pitanja zlu maćehu najviše zanima odgovor na ono koja je frajla najljepša na svijetu? I da od svih mogućih vrlina koje junak neke priče može imati, prvo što mi o našoj Snjeguljici doznajemo je da izvrsno izgleda (obrazi crveni kao ruža, koža bijela kao snijeg), toliko izvrsno da je u jednom trenutku ogledalce čak smoglo hrabrosti maćehi-vještici u lice izreći istinu o tome? I da je to žensko pitanje svih pitanja: zbog rivalstva u ljepoti jedna drugu daje ubiti?



Prije svega treba biti najljepši na svijetu (a ako ima koja ljepša, skratiti je za glavu): unutarnji imperativ koji je prvo prikazan nepopularnim jer je svojstvo zle vještice koju ne volimo, ali u isto vrijeme rehabilitiran i ponovo promoviran – jer i junakinja koju volimo ne bi bila to što je kad ne bi bila najljepša na svijetu. Možda je ne bi toliko ni voljeli. A možda se ni princ na bijelom konju ne bi zadivio – možda bi neimpresioniran zaobišao – i gdje nam je tu onda romantičan hepiend?!

A sjećate se još mlade gospođice Semente Rajhard? Garantira li osrednji glas i fantastičan stas pobjedu Sementi Rajhard? Je li Hrvatska pronašla svoju zvijezdu? Ali zašto sam ja zapamtio ovaj članak? Zato što se u njemu više nego o tome kako će Hrvatska naći Sementu govori o tome kako je Sementa našla svoju zvijezdu. ''Zove se Matija i iz Velikog Trgovišća je, završio je srednju školu, tata mu ima mesnicu pa on radi kod tate", ispričala je i otkrila kako su se upoznali: "Matija je uvijek dolazio u kafić blizu moje škole. Ja sam svaki dan onuda prolazila i kad bih se našla ispred tog kafića zastala bih da u odrazu u staklu popravim frizuru. Matija mi je kasnije rekao da je mislio da svako jutro gledam njega pa je došao do mojeg broja telefona i nazvao me", ispričala je.

A Mate mislio... Ali je li ova komedija zabune samo nevezana anegdota ili se to već pri prvom susretu očitovala najdublja priroda odnosa? Poznaje li se dan po jutru?

U Ferdydurke Józio u neprilici ''otme'' mladu Zosju (morao je bježati iz njene roditeljske kuće u kojoj je bio gost, a bolji je stil otići zato što ''otimaš djevojku'' nego zato što bježiš). Ali da bi je privolio da pristane biti ''oteta'', morao joj je izjaviti ljubav. Zauzvrat ona pokrene u sebi svu svoju sposobnost voljenja i zavoli me – budući da sam je zavolio. Naglasak je na tome da sve dotad nije pokazivala nikakav interes za njega – budući da on nije pokazivao interes za nju. Ali istog momenta kad joj izjavi ljubav, ona progledava i shvaća da zapravo i ona voli njega.

Je li vam poznat onaj zrcalni, autorefleksivni obrazac kada samom činjenicom zaljubljenosti postajemo atraktivni osobi u koju smo se zaljubili (pošto ništa ne godi egu više od toga da bude objekt zaljubljenosti)? Kako je mladi mesarski pomoćnik Matija postigao da se Sementa, prestižna ljepotica kojoj bi – socijalizacija ljepotice! – ''svaki dao'' bez suvišnih zašto, od svih zaljubi baš u njega? Pa sigurno zato što joj je pružio nešto što ona od svega najviše treba. Pa što bi to moglo biti? Nemam pojma, nagađat ću, ali nekako mi se čini da to nije nepovezano sa zrcalom, sa čarobnim ogledalcem, sa šajbama kafića u kojima se da provjeriti frizuru. Hoću li pretjerati ako pretpostavim da je razlog zašto se baš on kvalificirao taj što joj je baš on uspio pružiti najčarobnije ogledalo? Poznata fraza: ''kraj njega se osjećam posebnom''... ili ''osjećam se kao princeza''... Zavoljela ga je zato što ju je zavolio? Onaj koji joj je najmanje mogao odoljeti najbolje pogoduje da bude zrcalo u kojem će se ogledati njena neodoljivost, njen potencijal za princezu?



(Mada je, da priča bude zabavnija, ovo odražavanje odraza kod Semente i Matije još za koji stupanj refleksnije: ona se u njega zagledala zato što se on zagledao u nju (kao i pola sela, uostalom), ali on je skupio hrabrost da joj otvoreno izjavi tu zagledanost samo zato što je krivo pomislio da se ona zagledala u njega – dok se zagledavala u sebe!)

Ne uklapa li se to, napokon, u onu činjenicu da je ženama generalno izgled muškaraca manje važan... ili čak ne samo izgled? Možda je mnogima zapravo sve živo na muškarcu sporedno, osim eto te jedne jedine, najvažnije, apsolutne kategorije: kako ona sebe vidi u njegovim očima? Ogledalizam kao ženska bolest! Dok gledamo to nepregledno more selfie bojleruša bolje razumijemo ironiju starog Krausovog aforizma: Je li žena u sobi i prije nego uđe netko tko je vidi? Postoji li žena sama po sebi? Ali i to je društveno uvjetovano, proizvedeno u njima.

Liječeni skromnu policajkinu pojavu navodi kao nešto što bi išlo njoj u prilog; kao znak da se najvjerojatnije radi o jednom pristojnom ljudskom biću, uostalom društveno korisnom. Anonimna. Nenašminkana. Plaća s kojom se u najboljem slučaju može životariti. Sa šansama da se uda za nogometaša koje teže okrugloj nuli. Govoreći sa zrele i odrasle strane, Liječeni je svakako u pravu. Ali baš da bi takva skromna i neugledna, obična, mogla proći kao poželjna odrasla forma iz snova djevojčica? Bojim se da je sve navedeno baš diskvalificira u tom smislu, da baš zato nema ozbiljne šanse u izravnom duelu sa skockanom, vitkom, ''lelujavom manekenkicom u crnoj jaknici'', ''naškrobljenih, namazanih usnica'', uz čiju im se pojavu asociraju slike glamuroznih fotosessiona i izbora za miss, paradiranja u glamuroznoj obleci, izležavanja u glamuroznim odajama, odvoženosti u glamuroznim automobilima. Ako su lijepo i skupo odjevene, ako su na skupim i lijepim mjestima, to je o nečijem trošku. Čijem? Liječeni je ipak tu zauzeo jednu dosta naivnu pozu: čisto sumnjam da se omladinke opsjednute divljom žudnjom za poželjnom slikom u zrcalu – kad im poteče slina na skupo i lijepo na sebi i oko sebe – jako opterećuju tom vrstom pitanja.

A one koje su snovi doista i pomilovali? Koje su se rodile pod sretnom estetskom zvijezdom? Bi li bilo nategnuto pretpostaviti kao razlog Avinog nasmiješenog neskrivanja od kamera duboko usvojeno samoosjećanje (ne nužno objektivno: jer nije joj dragi bog toliko dao koliko ona, međutim, misli da joj je dao) raskošne, prestižne ljepotice; samoosjećanje koje od malih nogu zna da je sve osim savršenog vanjskog izgleda – savršeno nebitno? Skrivati svoje adute, pa još pred kamerama? Taman posla! Ništa ne bi bilo suprotnije svim njenim osnovnim instinktima dobre mace. Pa ona je samo zato da bi je kamere slikale išla čak dotle da je lagala cijeloj zemlji kako je rodica najboljeg rukometaša svijeta i kako se drpala s jednim drugim najboljim rukometašem svijeta.



Bundeva sam? Whatever. Karakterno sam suspektna? Pih! Irelevantno. Lažem čim zinem da bih se ''proslavila'', privukla pažnju medija? Žena se mora snaći u životu. Svjesno sam ohrabrivala i mamuzala profinu pohotu? Pa šta, sam si je kriv! Solidno sam pokvarena? Tko još za to pita! Privode me, nasitno se bavim kriminalom? K'o da sam ja jedina! Na ružan način podmećem svoje ''veliko vjerništvo'' kao gromobran za svako sranje koje napravim? Nebitno, nebitno, i tako dalje, nebitno!

Što je sve to naspram očiglednog fakta da ja DOBRO IZGLEDAM, da se s mene ne skida oka! Špiro i mater nek' se sakrivaju, ali ja – ja se ne stidim, jer ja se nemam čega stidjeti – ni nogu, ni sisa, ni njuške, ni guzice, slikajte fotografi, samo nebo vas šalje, i sretno onome koji pokuša naći ma i najmanju zamjerku!

Lijepila je Sv. Antu. Predobro!

Biti veliki vjernik kao automatska garancija nesposobnosti za nedjela? Halo, nacijo! Zašto vam govorim da sam aktivna vjernica? Zato što u tome vidim dobar, jak argument da slobodno možete povjerovati meni i mojoj priči.

Profa? Kriv je: grubijan, napasnik.

Dečko? Kriv je: aktivno tražio još 7000 €.

Ja? Nevina po svim točkama optužnice: izmučena proganjanjem, tek pasivno primila 2000 € koje je profa sâm iz čista mira ponudio.

Jer to se podrazumijeva: da netko tko je veliki vjernik – što ja, opet vam govorim, jesam (Sv. Ante, halo?!) – ne bi bio u stanju izvršiti kažnjive nepodopštine koje mi se pripisuju, dakle ja ih nisam izvršila.

Vjera kao sinonim za etiku. I obratno: tko bi istupio sa svojim nevjerništvom, odmah ga se ima razloga gledati sumnjičavim okom – jer za koga nema Boga za njega je ''sve dozvoljeno''; to je vjerojatni etički besprizornik. Sve rečeno: vjera je sinonim za etiku onda kad se etiku implicira kao vanjsku prisilu (odozgo).

Psihoanaliza bi tu dijagnosticirala ''pasivnu agresiju''... U jednoj epizodi serije Svi vole Raymonda u posjet Rayu i Debri dolazi njena sestra. Velika novost: zaredila se. Dolazi do neke ukočenosti među članovima obitelji: što sad sve smijemo pred njom? Osjećaju se kao nešto krivi, kao na promatranju: jesu li dovoljno dobri kršćani? Ray pita Debru: ''Zašto mi nemamo križeva po zidovima? Trebali bi imati nešto.'' Marie je ispekla tortu... u obliku križa! Ali najteže je Debri. Ray skuži da se cijelo vrijeme drži kao da joj nešto nije po volji, samo neće priznati. Napokon se dovine: ''Znam, krivo ti je što sad više nisi ti ona 'dobra' od dvije sestre, kao što si navikla. Jennifer je postala redovnica – a od toga dobrije ne ide!''

Na forumu se moglo pročitati komentare koji su dovodili u pitanje da li je Ava stvarno velika vjernica. Ali recimo da i je. To je nebitno. Nije pitanje vjerodostojnosti nego značenja. Prigovor njenoj izjavi ne treba glasiti ''da li je?'', nego pa što onda ako je velika vjernica?!

Dolje s pasivnom agresijom deklariranja vjere kao jamčenja za sebe!

U Iznevjerenim oporukama Kundera naziva Gombrowiczev Ferdydurke (objavljen 1937., autor totalni anonimus) genijalnim romanom, te inzistira da je Sartreova Mučnina (objavljena 1938., autor slavni filozof) uzurpirala u povijesti romana mjesto koje je pripadalo Gombrowiczu. Dok je u Mučnini egzistencijalistička filozofija uzela romaneskno ruho (kao kad bi neki gimnazijski profesor, da probudi uspavanu pozornost svojih učenika, odlučio održati predavanje u obliku romana); Gombrowicz je napisao pravi roman koji se nadovezuje na staru tradiciju burlesknoga romana (u smislu Rabelaisa, Cervantesa i Fieldinga), tako dobro da se egzistencijalni problemi, do kojih mu je stalo ništa manje nego Sartreu, pojavljuju u neozbiljnom i smiješnom svjetlu.



Kundera je u pravu, Ferdydurke je posve jedinstvena knjiga, prvi puta sam je uzeo u ruke prije pet godina i otada ju ne ispuštam; nikada ni prije ni poslije nisam čitao ništa slično. Tema je ljudska DEFORMACIJA+DEGRADACIJA, propuštena kroz niz pripovjednih situacija, dosta čud(es)nim jezikom: radikalno opisnim, bez zrnca impresionizma, pripovjedačeva uloga se svodi na puku registraciju zbivanja (kao u rečenici: za vrijeme objeda nije se dogodilo ništa što bi vrijedilo zapisati – tako je sa svime, pripovjedač je reporter koji vodi zapisnik o događajima vrijednim spomena). Kvaka je u naravi zabilježene supstance: to su zapravo krajnje skrovite stvari, kojih smo nesvjesni – a ovaj ovamo ih bilježi kao da je samorazumljivo da su vidljive (i hladno, suho, dokumentarno); tako podzemna dimenzija stvarnosti u Ferdydurke postaje nadzemna, i kao banalno očigledna.

Npr.: Stari profesor je uživao u mojoj guzi. – Kakva guza, – mrmljao je – nema joj ravne!



Pomislilo bi se: što je ovo, pedofilija? Ali nije, guza je u romanu metafora za fenomen DEGRADACIJE. Profesor Pimko dolazi kod glavnog junaka, tridesetogodišnjeg Joška (Józio), i odvlači ga u školu – da tamo od njega naprave ponovo đaka. Jer da je upravo to prava svrha škole: degradiranje polaznika, ''formiranje guze''. Guza, guza, guza. Vjerujete li da odrasli, koje mi umjetno napravimo infantilnima i umanjimo, predstavljaju bolji materijal nego djeca u prirodnom stanju?

U školu! U školu! – Pozove sluškinju, naredi da mi dâ kaput, djevojka, ne shvaćajući zašto me nepoznati gospodin odvodi, udari u zapomaganje, ali Pimko je uštipne – uštipnuta sluškinja nije mogla nastaviti zapomagati, iskezi zube prasnuvši u smijeh uštipnute sluškinje. Eto i DEFORMACIJE. Djevojka očito nije gospodar svoga ponašanja. Uštipnuta, ona je prisiljena prasnuti u smijeh, i to ne bilo kakav nego kroz unaprijed određenu stereotipnu formu – ''smijeh uštipnute sluškinje''. Fenomen da naše najosobnije forme (držanja, kretanja, govorenja, mišljenja, osjećanja, svega) uopće nisu naše, nego su nam nametnute izvana kao gotove šablone.

Joško iz škole biva doveden u kuću Mladenovića, inženjerske obitelji koja ga kinji svojom suvremenošću (Mladenovićka, recimo, kao Napredna i Smjela Žena, koja otvoreno i nehajno odlazi u nekada konspirativni zahod, da bi izašla ponosnija nego što je ušla). A imaju i kćer: pred nas izađe gimnazijalka. Suvremena. Šesnaest godina, sveter, suknja, gumene sportske polucipele, sportski tip, slobodna, naočita, gipka, elastična i bezobrazna! Vidjevši je, prepadoh se u duši i u licu. Shvatio sam na prvi pogled da je to snažna pojava (...) apsolutna u svojoj vrsti (...) I dvostruko mlada – jednom po godinama, a drugi put po suvremenosti – bila je to mladost mladosti.

Čime je definirana ''suvremenost''? Odgovor nam daje staromodni kulturtreger Pimko: – Novo doba! – govorio je. – Vi mladi, današnja generacija. Potcjenjujete starije, a između sebe odmah prelazite na ti. Nema poštovanja, nema kulta prošlosti, plesovi, kajak, Amerika, instinkt trenutka, carpe diem, vi mladi! (...) Profesoru je, ustvari, bilo svejedno kakav ću dječak postati, samo da nikako ne izađem iz dječaštva. (...) složio se da zaigra ponižavajuću ulogu staromodnog dobričine šokiranog suvremenom generacijom djevojaka, da bi me namamio na gimnazijalku. (...) – Noge, – podsticao je na suvremenost – noge, poznajem vas, poznajem vaše sportove, običaje nove amerikanizirane generacije; više volite noge nego ruke, za vas su noge najvažnije, nožni listovi! Kultura duha za vas ne predstavlja ništa, samo listovi. Sportovi! Listovi, listovi! – strašno mi je laskao – listovi, listovi, listovi!



Gimnazijalka je cool, hip, in, moderna, želimo biti poput nje (ako smo cure), želimo joj se svidjeti (ako smo dečki): više nisam vidio drugog svijeta osim prekrasnog svijeta suvremene gimnazijalke, sport, gipkost, drskost, listovi, noge, divljaštvo, plesovi, brod, kajak – to je bila nova kolonada moje stvarnosti! Ne, ne – htio sam se prikazati kao suvremen! (...) sve što je dotad bilo odgurnuto je u stranu, i mislio sam samo – što o meni misli suvremena gimnazijalka, da li je povjerovala Pimku da sam tobož pozer i nesuvremen – i jedini moj problem je bio da sad odmah istupim, da se pokažem kao moderan, prirodan, da shvati da je Pimko slagao o meni, a, u stvari, ja sam drugačiji i takav kakva je ona, istih godina i iz istog doba, zbratimljen s nožnim listovima (...) Upravo me je to kod nje očaravalo – ona zrelost i suverenost mladosti, sigurnost stila. (...) Pravila mi je njušku!

Njuška: metafora za deformaciju, kao što je guza za degradaciju.



A u međuvremenu, njuška je postajala sve užasnija, a što je bivala užasnija, to su Mladenovićka i Mladenovićeva sve više konsolidirale suvremeni stil i pravile mi sve užasniju njušku. O, stil – to je oruđe tiranije!

Treba se nekako osloboditi, emancipirati, uništiti suvremenost gimnazijalke! Međuljudski odnosi prikazani su u romanu kao dvoboji ''njuškama'' i ''guzama'', a to znači borbu za dojam i stil. Nametanje stila i izmigoljavanje od stila koji ti biva nametan: poslije nekoliko minuta ključaonica u vratima, koja ju je promatrala mojim pogledom, poče joj smetati. Da bi manifestirala svoju suverenost i potvrdila koliko je ravnodušna, ona glasno šmrcnu, šmrcnu vulgarno i ružno, kao da je htjela reći: ''Gledaj ti samo, ništa me se ne tiče, ja šmrcam.'' (...) Samo sam to čekao. Kad je šmrknula, napravivši taktičku grešku – šmrknuo sam i ja glasno iza vrata, ali ne suviše glasno, baš tako kao da se nisam mogao suzdržati, zaražen njenim šmrkanjem. Umirila se kao bubica – ovaj nosni duet bio je neprihvatljiv za djevojku – i nos, jednom mobiliziran, dodijao joj je; poslije kratke borbe, bila je primorana izvući maramicu i obrisati nos (...) Čestitao sam sebi što sam tako lako uspio oteti nos od nje, djevojčin nos je bio neusporedivo manje suvremen od njenih nogu, lakši za svladati. (...) Ali nisam pravilno ocijenio djevojačku vještinu i dovitljivost. Odjednom je širokim pokretom od uha do uha, obrisala nos rukom – cijelom podlakticom – a taj smjeli, sportski, snažan i zabavan pokret promijenio je stanje stvari u njenu korist, ukrasio je šmrcanje ljupkošću.

Sljedeći pokušaj: vidjeti što se da naći u gimnazijalkinim gaćicama. Dospio sam do komode s rubljem, ali je rublje u komodi iznevjerilo moje nade. Gaćice kao gaćice – moderne gaćice nimalo nisu kvarile djevojku, izgubile su nekadašnji domaći karakter, bile su više slične brodskim gaćicama. Ali zato je našao nešto drugo, još bolje: u ladici, koju sam otvorio nožem – hrpe pisama, ljubavna prepiska gimnazijalke! Povjerljiva pisma koja su joj slali sugrađani: školarci, studenti, političari, profesori, kao i suci, odvjetnici, ljekarnici, trgovci, građani i posjednici, doktori i sl. (oni uzvišeni i uzoriti ljudi koji su mi oduvijek tako imponirali!); vruća pisma u kojima su izražavali divljenje suvremenoj uvijenim ali poltronskim riječima, preklinjući je, između redova, da ako može malo sanjari o njima, naravno u potaji. I svaki je, ali ne napominjući nijednom nožne listove, koliko je god mogao, isticao i naglašavao svoj suvremeni ''puerilizam''.


Nevjerovatno! Tek su mi ova pisma predočila svu moć suvremene gimnazijalke. Gdje je samo nije bilo? U čiju samo glavu nisu bili usađeni njeni nožni listovi? Vidjelo se, kako se svaki, povlačeći perom po papiru, bojao i mučio, kako se pazio i kako je mjerio riječi, da se ne otkotrlja po strmoj ravni u vlastitu nezrelost, u svoje nožne listove. I zato o listovima nisam našao nijednu napomenu, ali je bilo mnogo o osjećanjima, društvenim, financijskim problemima, o bridžu i konjskim trkama, pa čak i o problemima državnog uređenja. Naročito političari (...) neobično su vješto i oprezno sakrivali svoje nožne listove, ali su ipak sistematski slali gimnazijalki sve svoje programe, proglase i idejne deklaracije (...) ali i u programima nije bilo ništa izričito o listovima (...) nožni listovi su bili vrlo strogo zakonspirirani. Čitajući, imao se dojam da uopće nije riječ o listovima.

Sva su pisma bila pisana u pjesničkom tonu; a dosta ih je sadržavalo i baš cijele pjesme, s posvetama... pošto sam dublje razmislio, uspio sam prevesti na razumljiv jezik sljedeću strofu:

Pjesma
Horizonti pucaju ko flaše
Zelena mrlja pupa pod oblakom
ponovo prelazim u sjenku ispod bora –
tamo:
ispijam lakomim gutljajem
moje svakidašnje proljeće.

Moj prijevod
Listovi, listovi, listovi
Listovi, listovi, listovi, listovi
listovi, listovi, listovi, listovi, listovi –
list:
list, list, list
listovi, listovi, listovi.




Mene majka nije dojila, a Vi imate tako velike i lijepe grudi. Objektivno? Priznajte, izmamio vam je smješak na lice. Stari vrag je na stupu srama, ali bolje i tamo dospjeti sa stilom. Da sam istražitelj koji radi na slučaju osebujna duhovitost ove izjave bi mi sama po sebi bila kriterij vjerodostojnosti, dokaz da mala ne laže, da ju nije izmislila. Bizarnost, frivolnost, zajebantsko Vi, i ne bez primjese pokroviteljskog tona. Kao, ono, ''Ava, zlato, budite tako dobri...'' Takvo nešto sigurno ne dolazi iz plave glave Ave (21), srihtane supersuvremene studentice s prosjekom 4.95 (a i ne bilo petica!); to je ton dirty old men... tipa Bukowskog, Picassa, Polanskog, Woody Allena... ludičkog, ''puerilističkog'' uma popaljenih starih jaraca. A što ima prikladnije za velike dječake od velikih, lijepih, suvremenih ženskih njedara?

Sise, sise, sise
Sise, sise, sise, sise
sise, sise, sise, sise, sise –
sisa:
sisa, sisa, sisa
sise, sise, sise.