Biti veliki vjernik kao automatska garancija nesposobnosti za nedjela? Halo, nacijo! Zašto vam govorim da sam aktivna vjernica? Zato što u tome vidim dobar, jak argument da slobodno možete povjerovati meni i mojoj priči.
Profa? Kriv je: grubijan, napasnik.
Dečko? Kriv je: aktivno tražio još 7000 €.
Ja? Nevina po svim točkama optužnice: izmučena proganjanjem, tek pasivno primila 2000 € koje je profa sâm iz čista mira ponudio.
Jer to se podrazumijeva: da netko tko je veliki vjernik – što ja, opet vam govorim, jesam (Sv. Ante, halo?!) – ne bi bio u stanju izvršiti kažnjive nepodopštine koje mi se pripisuju, dakle ja ih nisam izvršila.
Vjera kao sinonim za etiku. I obratno: tko bi istupio sa svojim nevjerništvom, odmah ga se ima razloga gledati sumnjičavim okom – jer za koga nema Boga za njega je ''sve dozvoljeno''; to je vjerojatni etički besprizornik. Sve rečeno: vjera je sinonim za etiku onda kad se etiku implicira kao vanjsku prisilu (odozgo).
Psihoanaliza bi tu dijagnosticirala ''pasivnu agresiju''... U jednoj epizodi serije Svi vole Raymonda u posjet Rayu i Debri dolazi njena sestra. Velika novost: zaredila se. Dolazi do neke ukočenosti među članovima obitelji: što sad sve smijemo pred njom? Osjećaju se kao nešto krivi, kao na promatranju: jesu li dovoljno dobri kršćani? Ray pita Debru: ''Zašto mi nemamo križeva po zidovima? Trebali bi imati nešto.'' Marie je ispekla tortu... u obliku križa! Ali najteže je Debri. Ray skuži da se cijelo vrijeme drži kao da joj nešto nije po volji, samo neće priznati. Napokon se dovine: ''Znam, krivo ti je što sad više nisi ti ona 'dobra' od dvije sestre, kao što si navikla. Jennifer je postala redovnica – a od toga dobrije ne ide!''
Na forumu se moglo pročitati komentare koji su dovodili u pitanje da li je Ava stvarno velika vjernica. Ali recimo da i je. To je nebitno. Nije pitanje vjerodostojnosti nego značenja. Prigovor njenoj izjavi ne treba glasiti ''da li je?'', nego pa što onda ako je velika vjernica?!
Dolje s pasivnom agresijom deklariranja vjere kao jamčenja za sebe!