buntovnik bez razloga, bio i ostao :) ''Kad su Diogena pitali zašto ide u kazalište onda kad svi iz kazališta izlaze, odgovorio je: to je princip cijelog mog života.'' ne, to je princip mojeg života.. ali znaš, zanimljivije su mi one tvoje seinfeldovske priče (prva dva posta). nadam se da će takvih biti još.
31.10.2009. (12:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bit će ih još, ima ih dosta u pripremi... Hoćeš da ti kažem nešto: jako mi se sviđa da ti se najviše one sviđaju. Ali problem s pričama je što mi za njih treba puno više vremena. Kada pišem esejistički, zadovoljan sam ako sam uspio uobličiti ono što sam imao za reći, i to je to, jedini kriterij, rekao sam - može se objaviti. Bez puno opterećivanja. S pričama nije tako. Završim ih, rekao sam što sam imao, ali ne objavljujem, jer i dalje nisam zadovoljan, nešto nije kako treba, ili kompozicijski, ili tonom, ili s licem iz kojeg se pripovjeda, ili naprosto neka loše pogođena rečenica, možda i samo jedna riječ, a ne uspijevam uvijek prepoznati što. Ili me samo izgled teksta počne živcirati, način na koji je organiziran u redove i pasuse, počne mi dosađivati i činiti mi se glup, gaditi mi se, pa se domišljam da li bih ga mogao dizajnirati na neki drugačiji način, koji ne bi bio odvratan... i tako, uglavnom, dotle to ide. Ali stvar je u tome da ne mogu to prepraviti od danas do sutra - jer sutra ću ponoviti isto ono što mi smeta danas. Obje priče koje si spomenula su, za ilustraciju, jedno tri, četiri godine stare, i obje su više puta potpuno prenapisane, nakon dugih stanki gdje sam ih ostavio da se kisele i u nekom momentu, već zaboravivši da postoje i da čekaju na mene, nabasao na njih i onda čitajući novim, svježim očima - u svojstvu čitatelja, a ne autora - shvatio što treba promijeniti, kako bih zapravo kao čitatelj volio da budu napisane, pa ih u zanosu prenapišem od početka do kraja u tom tonu. Ali onda brzo opet postanem autor, tj. neurotik, i opet me nešto muči, uostalom raspoloženje u kojem sam pisao je prošlo i sada, u drugom raspoloženju, mi se taj jezik, nastao iz onog raspoloženja, čini samo smiješnim i nepodnošljivim, i opet mi priča postaje odvratna (i kao da kad bi ju netko čitao, da bi mu se autor učinio infantilnim kretenom), i onda opet ostavljam na čekanje, i tako dalje u krug. Onda sam zato oprezan sa objavljivanjem, jer već znam kako to ide s mojom autorskom prevrtljivošću - a kada jednom objavim, ako mi naknadno padne na pamet pravo rješenje, bit će kasno, morat će priča zauvijek ostati kakva je, u ne-pravom izdanju. Da su prva dva posta bila oba priče, razlog je samo to što prije ta dva nisam objavio post 30 godina, pa sam za to vrijeme već uspio spremiti neki materijal s kojim ću biti dovoljno zadovoljan. Momentalno ih u pripremi imam dosta koje dugo nisam čitao, a znam da su blizu da budem zadovoljan, ali nijedna ne ide dok ih još jednom ne revidiram. Naravno, za to ja baš i nemam vremena... češće pišem esejistički zato što se takvim načinom mogu bolje pratiti u svakodnevnoj dinamici tema koje mi padaju na pamet i nalaženja fragmentića vremena u kojima bih to što mi se u glavi prelijeva naprosto fizički stigao razraditi na papiru (da ne propadne, jel). Moje pisanje je trenutno više stihijskog tipa, nešto kao trčanje od jednog do drugog akutnog požara koje treba hitno gasiti.
31.10.2009. (14:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
blog doživljam kao medij u kojem su ''ne-prava'' izdanja simpatičnija od onih ''pravih'' a možda čak i ''pravija''. mislim pitanje je što je to uopće ''pravo'' a što ''ne-pravo'' i da li nešto naknadno (u drugom raspoloženju) editirano više uopće može biti ''pravo''. sigurno da može biti bolje sročeno ali može li biti ''pravije''? htjedoh samo reći, thumbs up! za to što skrivaš u arhivi.. plus. moje blogofsko iskustvo pokazalo je da tekstovi napisani u jednom dahu i objavljeni odmah, u izvornom, sirovom i neuglancanom izdanju prolaze bolje od onih drugih. plus na kvadrat. nema tog teksta za kojeg nisam sljedeći dan ili onaj iza ili onaj iza.. pomislila da djeluje ko da ga je napisao ''infantilni kreten''.
01.11.2009. (21:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Naravno, Grinč, ovdje si u pravu... konačna prava verzija ne postoji... a ima nešto i u neuglancanom ''first draftu''... Ipak, kad sam govorio o višekratnom pisanju iste priče, nisam toliko mislio na brušenje jedne verzije unedogled, koliko na više ''first draftova'', jednako izvornih i sirovih, nastalih u bljesku ideje nakon dugog nečitanja. I ne na glancanje, na potragu za savršenstvom pisane forme, nego na što je manji mogući ''gubitak u prijevodu'' kroz pisanu formu. Ako napišem više verzija - rastu izgledi za veće približavanje. Tako, npr., kod obje ove priče objavljene verzije su daleko vjernije prvotnoj inspiraciji nego verzije napisane neposredno u tom trenutku. Pa još od Freuda psihološka znanost počiva na premisi da smo mutni samima sebi, da se neprestano samofalsificiramo: treba mi vremena da pravilnije, iskrenije artikuliram ono što u trenutku osjetim. E sad, da li je blog više mjesto za prava ili neprava izdanja? Ja sam uvijek za prava, ako ih tumačimo kao što sam naveo: ne u smislu veće uglancanosti, nego boljeg samorazumijevanja. Ja zapravo drugog medija osim bloga i nemam (izuzev arhitekture, ali to je nešto drugo), tako da mi je blog mjesto za sve, i manje i više pretenciozno pisanje. A ako ćeš baš inzistirati da je primjereniji neposrednosti, tada si si sama dala objašnjenje zašto na njemu objavljujem manje priča (osjetljivijih na ''gubitak u prijevodu'') nego drugih stvari.
01.11.2009. (22:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Naknadno mi je pao na pamet jedan dobar citat na temu ''gubitka u prijevodu'' i samoskepse ''infantilnog kretena''. Nietzsche ovako završava S onu stranu dobra i zla: ''Ah, što ste vi ipak, vi moje napisane i naslikane misli. Nije tome davno, tad ste bile još tako šarene, tako mlade i pakosne, tako pune bodlji i tajnih začina da ste me navodile na kihanje i smijeh. A sada? Već ste svukle svoju novost, a bojim se da su neke od vas spremne i postati istinama: već izgledaju tako besmrtne, tako bolno ispravne, tako dosadne! A je li ikada bilo drugačije? Koje stvari prepisujemo i preslikavamo mi mandarini s kineskim kistom, mi ovjekovječitelji stvari koje se puštaju pisati, što mi još jedino uspijevamo preslikati? Ah, uvijek samo ono što upravo hoće uvenuti i što počinje gubiti miris! Ah, uvijek samo nevrijeme koje se udaljava i iznemoglo je, i žute, kasne osjećaje! Ah, uvijek samo ptice koje su letjele do iznemoglosti i koje su se naletjele te se sada daju uhvatiti – našom rukom! Mi ovjekovječujemo ono što ne može više dugo živjeti i letjeti, samo umorne i prezrele stvari! I samo vaše popodne, vi moje napisane i naslikane misli, ono je za što jedino imam boje, možda mnogo boja, mnogo šarenih nježnosti i pedeset žutih, smeđih, zelenih i crvenih. Ali nitko mi iz toga neće odgonetati kako ste izgledale u vašem jutru, vi iznenadne iskre i čuda moje samoće, vi moje stare, ljubljene – – zločeste misli!'' Odlomak koji sigurno kao nijedan drugi – istovremeno poetičnije i preciznije, s više pogođenih boja, više pravih nijansi – oslikava ovo o čemu govorimo. (Ali primijeti još i ovo: odlomak ne samo da govori o temi, nego i sam sobom daje primjer – kao ultimativni izraz limitiranosti izraza, dosljedno: ni sam ne bez limita. Danas se mogu oduševiti njime, ali već sutra, tko zna... ovaj četverostruki ''ah'' mogao bi mi se učiniti malčice preafektirano, nekako sumnjivo... zeru patetično. Čak možda usiljeno! Pouka je u nemogućnosti da se napiše nešto što nam prije ili kasnije neće zazvučati loše. Autorova jedina nada je da će mu čitatelj naletjeti u stanju odgovarajuće uživljenosti. Samo onaj tko nekom tekstu prilazi s osjećanjem istog patosa i uzbuđenja koje je autor osjećao kad ga je pisao, moći će ga ''doživjeti''. Nietzscheovi ah-ovi činit će nam se izvanrednima ako dijelimo taj patos, ako u trenutku kad čitamo i sami proživljavamo to o čemu govori, ali glupima i izvještačenima ako smo u drugačijem raspoloženju.
01.11.2009. (22:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
grinch
buntovnik bez razloga, bio i ostao :)
''Kad su Diogena pitali zašto ide u kazalište onda kad svi iz kazališta izlaze, odgovorio je: to je princip cijelog mog života.'' ne, to je princip mojeg života..
ali znaš, zanimljivije su mi one tvoje seinfeldovske priče (prva dva posta). nadam se da će takvih biti još.
31.10.2009. (12:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Bit će ih još, ima ih dosta u pripremi... Hoćeš da ti kažem nešto: jako mi se sviđa da ti se najviše one sviđaju. Ali problem s pričama je što mi za njih treba puno više vremena. Kada pišem esejistički, zadovoljan sam ako sam uspio uobličiti ono što sam imao za reći, i to je to, jedini kriterij, rekao sam - može se objaviti. Bez puno opterećivanja. S pričama nije tako. Završim ih, rekao sam što sam imao, ali ne objavljujem, jer i dalje nisam zadovoljan, nešto nije kako treba, ili kompozicijski, ili tonom, ili s licem iz kojeg se pripovjeda, ili naprosto neka loše pogođena rečenica, možda i samo jedna riječ, a ne uspijevam uvijek prepoznati što. Ili me samo izgled teksta počne živcirati, način na koji je organiziran u redove i pasuse, počne mi dosađivati i činiti mi se glup, gaditi mi se, pa se domišljam da li bih ga mogao dizajnirati na neki drugačiji način, koji ne bi bio odvratan... i tako, uglavnom, dotle to ide. Ali stvar je u tome da ne mogu to prepraviti od danas do sutra - jer sutra ću ponoviti isto ono što mi smeta danas. Obje priče koje si spomenula su, za ilustraciju, jedno tri, četiri godine stare, i obje su više puta potpuno prenapisane, nakon dugih stanki gdje sam ih ostavio da se kisele i u nekom momentu, već zaboravivši da postoje i da čekaju na mene, nabasao na njih i onda čitajući novim, svježim očima - u svojstvu čitatelja, a ne autora - shvatio što treba promijeniti, kako bih zapravo kao čitatelj volio da budu napisane, pa ih u zanosu prenapišem od početka do kraja u tom tonu. Ali onda brzo opet postanem autor, tj. neurotik, i opet me nešto muči, uostalom raspoloženje u kojem sam pisao je prošlo i sada, u drugom raspoloženju, mi se taj jezik, nastao iz onog raspoloženja, čini samo smiješnim i nepodnošljivim, i opet mi priča postaje odvratna (i kao da kad bi ju netko čitao, da bi mu se autor učinio infantilnim kretenom), i onda opet ostavljam na čekanje, i tako dalje u krug. Onda sam zato oprezan sa objavljivanjem, jer već znam kako to ide s mojom autorskom prevrtljivošću - a kada jednom objavim, ako mi naknadno padne na pamet pravo rješenje, bit će kasno, morat će priča zauvijek ostati kakva je, u ne-pravom izdanju. Da su prva dva posta bila oba priče, razlog je samo to što prije ta dva nisam objavio post 30 godina, pa sam za to vrijeme već uspio spremiti neki materijal s kojim ću biti dovoljno zadovoljan. Momentalno ih u pripremi imam dosta koje dugo nisam čitao, a znam da su blizu da budem zadovoljan, ali nijedna ne ide dok ih još jednom ne revidiram. Naravno, za to ja baš i nemam vremena... češće pišem esejistički zato što se takvim načinom mogu bolje pratiti u svakodnevnoj dinamici tema koje mi padaju na pamet i nalaženja fragmentića vremena u kojima bih to što mi se u glavi prelijeva naprosto fizički stigao razraditi na papiru (da ne propadne, jel). Moje pisanje je trenutno više stihijskog tipa, nešto kao trčanje od jednog do drugog akutnog požara koje treba hitno gasiti.
31.10.2009. (14:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
babl
Dugo sam gledao ovo tvoje razjašnjenje na Grichin komentar i odlučio da ipak ništa ne nadodam. Samo da se javim da sam bio ovdje...
01.11.2009. (00:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ali, Babl, sad sam ostavljen da izgaram od znatiželje što si htio nadodati...
01.11.2009. (06:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
grinch
blog doživljam kao medij u kojem su ''ne-prava'' izdanja simpatičnija od onih ''pravih'' a možda čak i ''pravija''. mislim pitanje je što je to uopće ''pravo'' a što ''ne-pravo'' i da li nešto naknadno (u drugom raspoloženju) editirano više uopće može biti ''pravo''. sigurno da može biti bolje sročeno ali može li biti ''pravije''?
htjedoh samo reći, thumbs up! za to što skrivaš u arhivi..
plus. moje blogofsko iskustvo pokazalo je da tekstovi napisani u jednom dahu i objavljeni odmah, u izvornom, sirovom i neuglancanom izdanju prolaze bolje od onih drugih.
plus na kvadrat. nema tog teksta za kojeg nisam sljedeći dan ili onaj iza ili onaj iza.. pomislila da djeluje ko da ga je napisao ''infantilni kreten''.
01.11.2009. (21:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Naravno, Grinč, ovdje si u pravu... konačna prava verzija ne postoji... a ima nešto i u neuglancanom ''first draftu''... Ipak, kad sam govorio o višekratnom pisanju iste priče, nisam toliko mislio na brušenje jedne verzije unedogled, koliko na više ''first draftova'', jednako izvornih i sirovih, nastalih u bljesku ideje nakon dugog nečitanja. I ne na glancanje, na potragu za savršenstvom pisane forme, nego na što je manji mogući ''gubitak u prijevodu'' kroz pisanu formu. Ako napišem više verzija - rastu izgledi za veće približavanje. Tako, npr., kod obje ove priče objavljene verzije su daleko vjernije prvotnoj inspiraciji nego verzije napisane neposredno u tom trenutku. Pa još od Freuda psihološka znanost počiva na premisi da smo mutni samima sebi, da se neprestano samofalsificiramo: treba mi vremena da pravilnije, iskrenije artikuliram ono što u trenutku osjetim.
E sad, da li je blog više mjesto za prava ili neprava izdanja? Ja sam uvijek za prava, ako ih tumačimo kao što sam naveo: ne u smislu veće uglancanosti, nego boljeg samorazumijevanja. Ja zapravo drugog medija osim bloga i nemam (izuzev arhitekture, ali to je nešto drugo), tako da mi je blog mjesto za sve, i manje i više pretenciozno pisanje. A ako ćeš baš inzistirati da je primjereniji neposrednosti, tada si si sama dala objašnjenje zašto na njemu objavljujem manje priča (osjetljivijih na ''gubitak u prijevodu'') nego drugih stvari.
01.11.2009. (22:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Naknadno mi je pao na pamet jedan dobar citat na temu ''gubitka u prijevodu'' i samoskepse ''infantilnog kretena''. Nietzsche ovako završava S onu stranu dobra i zla: ''Ah, što ste vi ipak, vi moje napisane i naslikane misli. Nije tome davno, tad ste bile još tako šarene, tako mlade i pakosne, tako pune bodlji i tajnih začina da ste me navodile na kihanje i smijeh. A sada? Već ste svukle svoju novost, a bojim se da su neke od vas spremne i postati istinama: već izgledaju tako besmrtne, tako bolno ispravne, tako dosadne! A je li ikada bilo drugačije? Koje stvari prepisujemo i preslikavamo mi mandarini s kineskim kistom, mi ovjekovječitelji stvari koje se puštaju pisati, što mi još jedino uspijevamo preslikati? Ah, uvijek samo ono što upravo hoće uvenuti i što počinje gubiti miris! Ah, uvijek samo nevrijeme koje se udaljava i iznemoglo je, i žute, kasne osjećaje! Ah, uvijek samo ptice koje su letjele do iznemoglosti i koje su se naletjele te se sada daju uhvatiti – našom rukom! Mi ovjekovječujemo ono što ne može više dugo živjeti i letjeti, samo umorne i prezrele stvari! I samo vaše popodne, vi moje napisane i naslikane misli, ono je za što jedino imam boje, možda mnogo boja, mnogo šarenih nježnosti i pedeset žutih, smeđih, zelenih i crvenih. Ali nitko mi iz toga neće odgonetati kako ste izgledale u vašem jutru, vi iznenadne iskre i čuda moje samoće, vi moje stare, ljubljene – – zločeste misli!''
Odlomak koji sigurno kao nijedan drugi – istovremeno poetičnije i preciznije, s više pogođenih boja, više pravih nijansi – oslikava ovo o čemu govorimo. (Ali primijeti još i ovo: odlomak ne samo da govori o temi, nego i sam sobom daje primjer – kao ultimativni izraz limitiranosti izraza, dosljedno: ni sam ne bez limita. Danas se mogu oduševiti njime, ali već sutra, tko zna... ovaj četverostruki ''ah'' mogao bi mi se učiniti malčice preafektirano, nekako sumnjivo... zeru patetično. Čak možda usiljeno! Pouka je u nemogućnosti da se napiše nešto što nam prije ili kasnije neće zazvučati loše. Autorova jedina nada je da će mu čitatelj naletjeti u stanju odgovarajuće uživljenosti. Samo onaj tko nekom tekstu prilazi s osjećanjem istog patosa i uzbuđenja koje je autor osjećao kad ga je pisao, moći će ga ''doživjeti''. Nietzscheovi ah-ovi činit će nam se izvanrednima ako dijelimo taj patos, ako u trenutku kad čitamo i sami proživljavamo to o čemu govori, ali glupima i izvještačenima ako smo u drugačijem raspoloženju.
01.11.2009. (22:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...