Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
ponedjeljak, 19.10.2009.
(Izvan)brodski dnevnik 2009.
|
Bješe to ljeta gospodnjeg 2009. Zatekoh se u tuđoj zemlji, negdje na jugu, usred ničega, u teškim maglama koje su progutale moj brod. Nakon pustih tjedana osamljenog probijanja pustinjama i prašumama očajnički tražih društvo, već bilo kakvo, samo da s nekim prozborim riječ. Jednog dana učini mi se da ugledah ljudsko biće. Približih se: stvarno, je! Preda mnom se ukaza nekakav domorodac, primitivno odjeven, izvodio je čudne pokrete. Bješe to prostak široke zadnjice, kockaste glave i mutnog pogleda i nekako sav u svom prostaštvu, strašno uprostačen, uživajući u spomenutim čudnim radnjama kao prase u blatu. Gledah ga s prezirom. Malo ga se čak i bojah. Ali kako bijah u izvanrednoj situaciji, gladan makar kakvog ljudskog dodira, odlučih se praviti zainteresiran za njegova posla.
– ''Zdravo, dobri čovječe, ja sam putnik s dalekih obala, mogu li znati vaše cijenjeno ime?'' – ''Hrvatski Arhitekt.'' – odvrati prostak suho. Ni ''zdravo'', ni ''drago mi je'', ni ''a vi ste?''. U kakvu li to nedođiju dospjeh?! – ''Pa što to ovdje stvarate, Hrvatski Arhitektu, ako nije tajna?'' – ''Gradim arhitektonski objekt.'' – ''Aha, arhitektonski objekt. Ali, recite, dobri čovječe, a što vam znači ova ovdje neobična konstrukcija? I zašto tu stalno nešto slažete jedno na drugo?  – ''Kako misliš, zašto slažem? Pa gradim, reko sam ti već.'' Zanimljivo, pomislih. Za ovdašnje prostake je graditi, znači, isto što i slagati nekakve materijale jedan na drugi. Analogne. Tako rudimentarno, prostački analogne. Nevjerojatno, ali istinito: oni ovdje žive u uvjerenju da gradnja podrazumijeva stvarnu građevinu! – ''Ali, gospodine,'' – pitah ga – ''zašto to tako čvrsto i solidno, zar se vi to vuka nekakvog još bojite, k'o ona praščića tri?'' – ''Dobro, šta 'oćeš ti zapravo od mene? A? A?'' – uzjoguni se on nešto na domorodačkom, sad već vidno nervozan. O, sveta neukosti! U kakvoj sam to, rekoh sebi, džungli zaglavio? Vidim da ću ovdje imati mnogo posla. – ''Gospodine moj dragi,'' – poučih ga – ''pa ne radi se danas arhitektura tako. Odavno je minula mehanička era arhitekture kao OKOLNOSTI, odnosno 'stroja za obitavanje', u kojoj su arhitekti inženjeri integrirali mehaničke dijelove opreme za kondicioniranje života, paketa životnog standarda koji osposobljuju dobro ugođene okoliše. A da ne govorimo o pretpotopnoj eri arhitekture kao ZAKLONA, odnosno 'zaleđene glazbe', u kojoj su pećinski arhitekti zidali klasično konstruirane tvorevine koje pružaju zaštitu, privatnost i izdvojenost. Ne, dragoviću moj'' – objasnih mu dalje – ''mi danas živimo i stvaramo u digitalnoj eri arhitekture kao MEDIJA, odnosno 'stanja umreženosti', u kojoj digitalno kontrolirana vlakna djeluju kao sučelje između korisnika i okoliša.''  – ''Ha? Kako? Tigidalno tronklonirana što? S koje si ti planete pao?'' – ustrajavaše diluvijalac u svojoj rudimentarnosti. Nevjerojatno do koje je to mjere išlo. Ispade da uopće ne bijaše upoznat s revolucionarnim opusom hrvatskih najnagrađivanijih i svjetski priznatih arhitekata Vinka Penezića i Krešimira Rogine? Upitah ga: – ''Penezić?'' – Nikad čuo. – ''Rogina?'' – Ni za njega.  Zar je moguće?! Ne mogah povjerovati vlastitim ušima. Domorodac u ovoj svojoj analognoj džungli, obavijen gustim i teškim maglama, još ništa ne zna o spektakularnom nastupu Penezića i Rogine na Venecijanskom bijenalu 2008., koji se nedvojbeno bilježi jednim od najvećih uspjeha kako hrvatske arhitekture tako i hrvatske kulture općenito, i naročito o tome kako su upravo oni hrvatsku arhitekturu na velika vrata uveli u 21. stoljeće, prevevši je iz mehaničke u digitalnu eru (uostalom, na svjež način koristeći računalo da bi se ponovo promislila olovka)?! |
