pero u šaci

Heidegger je u filozofiji zapamćen po tome što postavlja pitanje ''bitka'' (Sein), odnosno, čini razliku između pojmova ''bitak'' i ''biće''. Sve što postoji samim time posjeduje ''biće'', ali ne nužno i ''bitak''. U tome je ključna razlika između ''esencije'' (imamentne svim ''bićima'') i ''egzistencije'' (svojstvene jedino onome što ima ''bitak''). Samo za onoga tko ''brine o bitku'', tko je ''pastir bitka'', tko ga nije ''zaboravio'', može se reći da ga karakterizira ''egzistencija''. Stijena jest, ali ne egzistira. Stablo jest, ali ne egzistira. Konj jest, ali ne egzistira. Anđeo jest, ali ne egzistira. Bog jest, ali ne egzistira. Tako nas uči Heidegger: Čovjek jedini egzistira.

Ako je čovjek.

Premotajmo 2,5 milenija unatrag: Diogen usred bijela dana po gradu nosi svijeću, objašnjavajući: ''tražim čovjeka''. Što sad to treba značiti – da čovjeka sred toliko ljudi treba tražiti svijećom?! Ili kako je jednom iz svoje bačve stao dozivati ''Ljudi! Ej, ljudi!'' – a kad se narod okupio počeo ih mlatiti štapom: ''Ljude sam zvao, a ne smeće!'' Ili kad ga je na izlasku iz kupališta netko pitao ima li mnogo ljudi unutra: ''Odgovor je glasio: 'Ne!' 'A da li ima mnogo svjetine?' To je potvrdio.''



Peter Sloterdijk nalazi da je Diogen bio prvi egzistencijalist. Egzistencijalizam: da čovjek bira sebe. Ali ''izbor'' možda nije prava riječ, prije bi se radilo o ''otporu''. To je kao u podivljaloj vodi: kad toneš, izbor ti se svodi samo na to da se moraš zubima i noktima čupati, gristi, boriti se protiv utapanja, da te matica ne povuče dolje, da ne budeš samo još jedna ovca što bleji u stadu (u svjetini). ''Tražim čovjeka'': to je vrijednosna kategorija. Od Diogena do Heideggera, čovjek nisi samom pripadnošću vrsti, nego u onoj mjeri u kojoj si se uspio othrvati svom ''bezličnom se'', karakteriziranom ''zaboravom bitka'', u lagodnom nemisaonom životu prema podrazumijevajućem kodeksu mišljenja i ponašanja (''kolektivnom nesvjesnom'') svoje sredine. Ne smiješ se jeftino p(r)odavati!

Sudbina životinja je da od rođenja do smrti ne mogu sebe birati: kao automati. Sve jedinke su unaprijed predodređene za cijeli život onime što je priroda upisala u esenciju vrste. Obično se govori da čovjek zaslužuje povlašteno mjesto na ljestvici bića, zato što jedini u prirodi posjeduje refleksivnu svijest. On je možda biološki obična životinja, no ontološki je drugog reda: u posjedu je ''bitka'', ''egzistencije'', ima opciju da ne bude determinirani automat. Ali ako će ostati bijela ovca, životinja čopora, puka funkcija svoje sredine, sebi ''dana'', koja je onakva kakvoj joj je određeno da treba biti, zar ne stoji da ga se onda komotno i nije moralo proglašavati nečim drugim od tipa primata? Dobro, ne kažem, i čovjek stada je još uvijek više biće od obične vrste majmuna, ali nikako u smislu ontološkog skoka. Samo u onom slijedu u kojem je taj majmun kompliciranije biće od koze, koza od bukve, bukva od alge, alga od amebe, itd.

Hermann Hesse u jednom eseju nabraja što sve na zemlji ima neki svoj ''vlastiti smisao'' (svaki kamen, travka, cvijet, grm, životinja). Postoje samo dva jadna, prokleta bića na Zemlji kojima nije dopušteno slijediti taj vječni poziv i biti onakvi, rasti onako, živjeti i umirati kako im naređuje duboko ukorijenjen vlastiti smisao. Samo su čovjek i domaća životinja koju je on pripitomio osuđeni na to da ne slijede zakon života i rasta, već nekakve zakone koje su ljudi ustanovili i koje, s vremena na vrijeme, ljudi uvijek ponovo krše i mijenjaju. Interesantna je igra riječi u naslovu eseja: die Eigensienn, što na njemačkom znači svojeglavost – dok riječ ''eigen'' znači vlastit, a ''der Sinn'' smisao. Ljudska vrijednost je po Hesseu jednostavno definirana: Ima jedna vrlina koju vrlo volim, jednu jedinu. Samo ta jedna: vrlina zvana die Eigensienn. Jedino, kaže, treba žaliti što je ta vrlina tako malo poštovana: ona važi čak za porok, ili pak za nepristojnost koju treba žaliti; čovjekov smisao krda od svakoga zahtijeva prije svega prilagođavanje i podređivanje. Usuprot svojeglavosti, učitelji nam trube o brojnim drugim vrlinama, s tim što bi se sve te mnoge vrline koje je čovjek izmislio mogle obuhvatiti jednom riječju: poslušnost.

Nietzsche-Zaratustra dodatno pojašnjava: Danas su, naime, mali ljudi postali gospodari: svi oni propovijedaju podavanje i skromnost i lukavost i marljivost i obzir i jedno dugo i-tako-dalje malih kreposti. Umjesto puno malih kreposti puno je bolje imati samo jednu, ali vrijednu – onu pravu, presudnu, odlučujuću: die Eigensienn. Ljubim onog koji ne zadržava za sebe ni kapljicu duha, već čitav hoće da je duh svoje kreposti: tako prelazi on kao duh preko mosta. Ljubim onog koji iz svoje kreposti čini svoju sklonost i sudbu: tako on zbog svoje kreposti još živi i više ne živi. Ljubim onog koji ne želi i odviše tih kreposti. Jedna je krepost kreposnija no dvije kreposti, jer je ona više čvor za koji se hvata sudba.

Kao što je esencija antilope u tome da pase savanu, a esencija lava da proždire antilopu, Hesse upravo u ''egzistenciji'' gleda esenciju čovjeka (''zakon života i rasta'').To je kapitalni smisao njegova boravka na planetu (Nietzsche bi rekao: smisao zemlje; i ostanite mi vjerni zemlji, braćo moja, sa snagama vaše kreposti.) Kad su Diogena pitali zašto ide u kazalište onda kad svi iz kazališta izlaze, odgovorio je: to je princip cijelog mog života. Ljudsko biće koje je čovjek (crna ovca, eigensiennovac) treba svijećom tražiti. Ali zato se po trgovima okuplja napretek smeća (valjanih bijelih ovaca). I ako će biti nekakvoga morala, tj. poretka vrijednosti među ljudima, onda on mora biti svezan uz taj kapitalni smisao, to pitanje svih moralnih pitanja. Hoće li čovjek biti čovjek, biće s jajima i kralježnicom, ili samo viši primat utopljen u matici?