Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
utorak, 17.02.2015.
Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
|
Grobna je tišina na inauguraciji. Većina uzvanika ne smije međusobno razgovarati zbog mogućeg utjecaja na svjedoke. (Ante Tomić) Dalo bi se prići s primarnim fokusom na ugursuze i notorne probisvijete koje se – umjesto da ih se pušta za vikend – pripušta u svečanu ložu; čineći ih uglednim uzvanicima sa službeno najreprezentativnijeg državnog mjesta, čineći od njih društvene uzore, idealnu mjeru sustava vrijednosti. Stvar tako suštinski skandalozna i prepunjena karikaturalnošću da nema nikoga s minimumom moždane funkcije tko se nije već zgrozio i narugao. Može li što više od Kolindinog VIP popisa prokazivati duboko bolesno, gangrenozno tkivo našeg društva? Anything? — Pomalo u sjeni deklaracije sastava VIP lože ostao je jedan aspekt zapravo neovisan o njoj (jer jednako bi bio prisutan sve i da su čašćeni najčasniji sveci). Golemi, superteatralni cirkus kojim mala i siromašna država otkriva svoje komplekse i operetne sanjarije o velebnim krunidbama uz koje se barem jedno nedjeljno podne može osjećati strašno važno i ozbiljno. Svi znamo kako već idu scenariji takvih priredbi. Napirlitani baletani iz one garde koju je izmislio FT ponosno stoje uz povijesne postrojbe dok im kaputići vijore na vjetru, pleh-glazba svira koračnice, doajeni glumačkog mainstreama izvikuju riječi himne i domoljubne poezije kao da su užasno ljuti na publiku, a pokoja nježna duša u publici od ganuća plače uz intoniranje himne. (Zrinka Pavlić) — A sjeća li se još tko Borasove inaugursuzacije prije 4 mjeseca? Građanski osvrt na kićenu povorku: Sramite se! Među ostalim poznatim uzvanicima isticali su se načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, general Drago Lovrić, predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, šef zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić, utjecajni odvjetnik Marijan Hanžeković, bivši ministar obrazovanja Radovan Fuchs, predstavnici sindikata i poslodavaca te predstavnici svih vjerskih zajednica u zemlji. Goste je u predvorju kazališta muzikom dočekao gudački kvartet, a nakon svečanosti počašćeni su obilnom zakuskom. Svečana atmosfera nakratko je narušena na samom početku inauguracije, prilikom protokolarnog ulaska okićenih članova sveučilišnog Senata u kazalište. Nepoznati stariji muškarac novog je rektora i sveučilišne dužnosnike dočekao vikom i oštrom dozom ogorčenosti zbog kićenog protokola: 'Sramite se što ovako glumatate, sramite se!', vikao je muškarac, no kada na njegovu provokaciju nitko nije reagirao, otišao je s mjesta događaja. Inauguracija rektora Borasa započela incidentom – tako su naslovnice izgledale. Riječima Nataše Škaričić: ''Inauguracija je incident, a ne ovo što je tip vikao.'' Ili riječima Viktora Ivančića: Dragi se mrtvac, uostalom, može smatrati rodonačelnikom žanra, jer je – preuzevši vlast nakon više od pola stoljeća terora socijalističkoga modernizma – svojski prionuo ubrzanoj proizvodnji tradicije i utemeljio operetni oblik promicanja nacionalne države i nacionalne kulture. Ponajviše njegovom zaslugom hrvatska se državnost, kada je podignut krvlju poprskani svečani zastor, ukazala kao opereta za tri groša, komad čija je forma besprijekorno prilagođena sadržaju, pa su pred fasciniranom publikom u jurišnoj formaciji iskočili zaboravljeni hrvatski kraljevi i knezovi, Tomislavi i Domagoji, Tuposlavi i Blesimiri, šireći miris vlage i naftalina, a i sam vladar, dok je postrojavao počasnu gardu u kitnjastim crvenim mundirima, skrojenim po uzoru na uniforme portira u boljim austrijskim hotelima, nije se trudio skrivati orgazmički grč na licu, grimasu koja ga je duže od desetljeća priječila da primijeti kako se zatekao na čelu tvorevine koja u globalnim okvirima znači manje od crnog ispod nokta. Slični su ga osjećaji bez sumnje prožimali i kada je u zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu proslavljan njegov rođendan, u režiji ceremonijal-majstora Krešimira Dolenčića, koji je kasnije scenski osmislio i ispraćaj voljenoga vođe na onaj svijet, ili kada je u bijeloj vrhovničkoj odori bliještao iz svečane lože na jarunskoj vojnoj paradi, djelu istog režisera, dok je pod njim defilirala čitava slavna hrvatska ratna povijest, od sinjskih alkara s kuburama za pojasima do raketa načinjenih od kaširanog papira. Sam čin rađanja samostalne države bio je obilježen pompoznim povratkom brončanoga konjanika na Trg bana Josipa Jelačića, postavljanjem krupnog primjerka skulptorskoga bofla na zasluženo mjesto, uz razvijene zastave, snažni razglas i zborno pjevanje 'Lijepe naše': u provali opće nacionalne sreće nitko nije ni primijetio poveću hrpu toplih govana koja se taložila pod konjskim repom. Čekaj, o čemu ovo Ivančić? O Kolindinoj inaugursuzaciji, rajt?  Ne, nego o Borasovoj. Od rektuma konja bana Jelačića do rektora zagrebačkog sveučilišta, obnavlja se lijepi hrvatski običaj prema kojem ceremonijalna megalomanija ide pod ruku s realnom mizerijom. Skoro da je riječ o šifri za razumijevanje temeljne niti nacionalne historije: što bjednije – to veličanstvenije!  Jednom je jednom; dvaput u koji mjesec – to je obrazac. Duh nacije. — Fenomen transcendira sezonu jesen/zima '14/15. Motivski sklopovi potemkinovih sela, lažnog ogledala, carevog novog ruha, pokondirenih tikava... Od Ivančića po običaju maksimum minuciozne fenomenološke vivisekcije. Ali što ako je sve to među Hrvatima identificirano i opisano još prije sto godina, pošto ipak nacionalni sport? Pada mi na pamet primjenjivost klasičnog Krleže u uvijek novom i uvijek istom među nama klasičnom slučaju s ruba pameti: Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti. Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane ''kulturne (cilindraške) ustanove'', razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjeg bila je na svome mjestu, i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. Već sâm taj fakat što se naši pravopisi, takoreći, sezonski mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške, kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja. U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova njegovih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga, uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom koju sam odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji. Na drugom se mjestu u istoj knjizi spominju i neke sočne karakteristike ''našeg malog grada'', iste kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage. |
