pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 17.02.2015.

Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije


Grobna je tišina na inauguraciji. Većina uzvanika ne smije međusobno razgovarati zbog mogućeg utjecaja na svjedoke. (Ante Tomić)

Dalo bi se prići s primarnim fokusom na ugursuze i notorne probisvijete koje se – umjesto da ih se pušta za vikend – pripušta u svečanu ložu; čineći ih uglednim uzvanicima sa službeno najreprezentativnijeg državnog mjesta, čineći od njih društvene uzore, idealnu mjeru sustava vrijednosti.

Stvar tako suštinski skandalozna i prepunjena karikaturalnošću da nema nikoga s minimumom moždane funkcije tko se nije već zgrozio i narugao. Može li što više od Kolindinog VIP popisa prokazivati duboko bolesno, gangrenozno tkivo našeg društva?

Anything?



Pomalo u sjeni deklaracije sastava VIP lože ostao je jedan aspekt zapravo neovisan o njoj (jer jednako bi bio prisutan sve i da su čašćeni najčasniji sveci).

Golemi, superteatralni cirkus kojim mala i siromašna država otkriva svoje komplekse i operetne sanjarije o velebnim krunidbama uz koje se barem jedno nedjeljno podne može osjećati strašno važno i ozbiljno. Svi znamo kako već idu scenariji takvih priredbi. Napirlitani baletani iz one garde koju je izmislio FT ponosno stoje uz povijesne postrojbe dok im kaputići vijore na vjetru, pleh-glazba svira koračnice, doajeni glumačkog mainstreama izvikuju riječi himne i domoljubne poezije kao da su užasno ljuti na publiku, a pokoja nježna duša u publici od ganuća plače uz intoniranje himne. (Zrinka Pavlić)



A sjeća li se još tko Borasove inaugursuzacije prije 4 mjeseca?

Građanski osvrt na kićenu povorku: Sramite se!
Među ostalim poznatim uzvanicima isticali su se načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, general Drago Lovrić, predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, šef zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić, utjecajni odvjetnik Marijan Hanžeković, bivši ministar obrazovanja Radovan Fuchs, predstavnici sindikata i poslodavaca te predstavnici svih vjerskih zajednica u zemlji. Goste je u predvorju kazališta muzikom dočekao gudački kvartet, a nakon svečanosti počašćeni su obilnom zakuskom.
Svečana atmosfera nakratko je narušena na samom početku inauguracije, prilikom protokolarnog ulaska okićenih članova sveučilišnog Senata u kazalište. Nepoznati stariji muškarac novog je rektora i sveučilišne dužnosnike dočekao vikom i oštrom dozom ogorčenosti zbog kićenog protokola:
'Sramite se što ovako glumatate, sramite se!', vikao je muškarac, no kada na njegovu provokaciju nitko nije reagirao, otišao je s mjesta događaja.

Inauguracija rektora Borasa započela incidentom – tako su naslovnice izgledale.

Riječima Nataše Škaričić: ''Inauguracija je incident, a ne ovo što je tip vikao.''

Ili riječima Viktora Ivančića: Dragi se mrtvac, uostalom, može smatrati rodonačelnikom žanra, jer je – preuzevši vlast nakon više od pola stoljeća terora socijalističkoga modernizma – svojski prionuo ubrzanoj proizvodnji tradicije i utemeljio operetni oblik promicanja nacionalne države i nacionalne kulture. Ponajviše njegovom zaslugom hrvatska se državnost, kada je podignut krvlju poprskani svečani zastor, ukazala kao opereta za tri groša, komad čija je forma besprijekorno prilagođena sadržaju, pa su pred fasciniranom publikom u jurišnoj formaciji iskočili zaboravljeni hrvatski kraljevi i knezovi, Tomislavi i Domagoji, Tuposlavi i Blesimiri, šireći miris vlage i naftalina, a i sam vladar, dok je postrojavao počasnu gardu u kitnjastim crvenim mundirima, skrojenim po uzoru na uniforme portira u boljim austrijskim hotelima, nije se trudio skrivati orgazmički grč na licu, grimasu koja ga je duže od desetljeća priječila da primijeti kako se zatekao na čelu tvorevine koja u globalnim okvirima znači manje od crnog ispod nokta. Slični su ga osjećaji bez sumnje prožimali i kada je u zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu proslavljan njegov rođendan, u režiji ceremonijal-majstora Krešimira Dolenčića, koji je kasnije scenski osmislio i ispraćaj voljenoga vođe na onaj svijet, ili kada je u bijeloj vrhovničkoj odori bliještao iz svečane lože na jarunskoj vojnoj paradi, djelu istog režisera, dok je pod njim defilirala čitava slavna hrvatska ratna povijest, od sinjskih alkara s kuburama za pojasima do raketa načinjenih od kaširanog papira. Sam čin rađanja samostalne države bio je obilježen pompoznim povratkom brončanoga konjanika na Trg bana Josipa Jelačića, postavljanjem krupnog primjerka skulptorskoga bofla na zasluženo mjesto, uz razvijene zastave, snažni razglas i zborno pjevanje 'Lijepe naše': u provali opće nacionalne sreće nitko nije ni primijetio poveću hrpu toplih govana koja se taložila pod konjskim repom.

Čekaj, o čemu ovo Ivančić? O Kolindinoj inaugursuzaciji, rajt?


Ne, nego o Borasovoj. Od rektuma konja bana Jelačića do rektora zagrebačkog sveučilišta, obnavlja se lijepi hrvatski običaj prema kojem ceremonijalna megalomanija ide pod ruku s realnom mizerijom. Skoro da je riječ o šifri za razumijevanje temeljne niti nacionalne historije: što bjednije – to veličanstvenije!


Jednom je jednom; dvaput u koji mjesec – to je obrazac. Duh nacije.



Fenomen transcendira sezonu jesen/zima '14/15. Motivski sklopovi potemkinovih sela, lažnog ogledala, carevog novog ruha, pokondirenih tikava...

Od Ivančića po običaju maksimum minuciozne fenomenološke vivisekcije. Ali što ako je sve to među Hrvatima identificirano i opisano još prije sto godina, pošto ipak nacionalni sport? Pada mi na pamet primjenjivost klasičnog Krleže u uvijek novom i uvijek istom među nama klasičnom slučaju s ruba pameti: Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti. Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane ''kulturne (cilindraške) ustanove'', razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjeg bila je na svome mjestu, i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. Već sâm taj fakat što se naši pravopisi, takoreći, sezonski mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške, kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja. U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova njegovih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga, uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom koju sam odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji.

Na drugom se mjestu u istoj knjizi spominju i neke sočne karakteristike ''našeg malog grada'', iste kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage.



- 22:04 - slušam (22) - printaj - #
  • "...u provali opće nacionalne sreće nitko nije ni primijetio poveću hrpu toplih govana koja se taložila pod konjskim repom."
    ovu inaugursuzacijsku scenu pak mogu linkati, hvala GOT-u. (MODESTI BLEJZ 17.02.2015. 22:36)
  • Ova će nas izblamirati kao nitko do sad. (Babs 18.02.2015. 13:00)
  • Ajde što je inauguracija bila takav vanity fair, ništa čudno, ali što su od nje napravili Lady Di, to mi je ipak bilo previše. Makar na Borasovoj nije bilo patosa JEDNE suze u oku (zna se da je plakanje zapravo ružno i izobličuje facu, nemoj nam srati da je ta jedna dostojanstvena suza bila rezultat ičega osim vjetra). Kao, imamo osjećajnu predsjednicu, slikala se s bebama (pa pita bebu "gugugu hoćeš i ti biti predsjednica kad narasteš?"), davala novčanice nekoj dječici s košarama (pa joj djeca viču "tako ste lijepi!", a ona će njima "ne, VI ste lijepi!"), pričala sa starcima...ma joj, koja simulacija. Ništa mi ne bi smetalo, ni sokolska garda, ni njen kuhar s ružom za Valentinovo, ni Gundulićevi proljevi o slobodi (da, da, blasfemija, kako samo mogu reći proljevi?), ali ovo što se ona hoće prikazati tako faking savršenom, kao najbolja učenica u razredu, ja znam ja znam ja znam, ja sve mogu odjednom i najbolja sam žena u Hrvatskoj, to je tako prozirno i odvratno, u tome ima toliko mnogo ega, a toliko malo predsjedništva.
    Ma znam, svi to tako i svuda to tako, šta se živciram. Ma zbog te suze se živciram, to me dotuklo. (Hlapićka 19.02.2015. 08:27)
  • nema naznaka da će u skorijem vremenu postati manje parodično. zapravo očekujem svojevrsni crescendo.
    ta inauguracija jest bila sukus sranja u zemlji. (Emi Gablo 20.02.2015. 00:53)
  • Za razliku od Hlapićke, ne mislim da je Kolinda neiskrena, tj. da se radi o simulaciji. Samo što mi se to u ovom slučaju ne čini prednošću, dapače, sve skupa čini se tim opasnije. Skoro da bih rekla - da je barem fake! (Ama Gi 22.02.2015. 08:53)
  • ama gi, ma ima simulacije kod kolinde dosta (po mom mišljenju). sva ova naslikavanja koja spominje hlapićka su simulacija. korištenje djece u svrhu skupljanja političkih punata je jedna od odurnijih, no dobro, najodurnija (i već klišeizirana) simulacija. ovo što čini za televiziju, odnosno birače putem tv, je samo nešto na što će kad obavi (jer joj je rečeno da na te fore rado nasjedne hrvatski živalj(?!)) staviti kvačicu. kad god je u krupnom kadru uvijek ima (namontiran) osmijeh na licu (jer je to čini (još) ljepšom, a ljepota joj je najjači adut (predsjednički)). često imam dojam da bi ona i kataklizmičnu vijest iznijela s osmijehom, kako ljepota ne bi pala u drug plan pa bi možda (nedajbože) netko i slušao što ona govori, a ne je samo (raz)gleda(va)o.

    nemoj nam srati da je ta jedna dostojanstvena suza bila rezultat ičega osim vjetra
    hlapićka morala sam dva puta provjeriti tko je potpisan pod ovim komentarom. mislim, sviđaš se ti meni i inače ali ovo (ma zapravo cijeli komentar) me je oborilo s nogu. :D

    mene si s tim vjetrom podsjetila na putina. naime, putin je onomad isto pustio suzu na rusku himnu pa su neki to objašnjavali vjetrom, a drugi tvrdili da taj dan nije bilo vjetra.
    ovaj suzni dio ja sam sklona vjerovati da je bio pravi, rezultat emocija i tu bi se složila s ama gi - da je barem fake! (Emi Gablo 23.02.2015. 14:18)
  • Emi, ja sam o suznom dijelu najviše i govorila (i popratnim rekvizitima) :)) (Ama Gi 23.02.2015. 17:18)
  • Baš sam se nedavno peru požalila kako me nitko ne doživljava, tj. kako su komentari postali one-on-one s njim, a više ne kao nekoć: štivo forumskog karaktera. Dočim sam se na to požalila, Emi i Ama me doživješe.

    Mogu li Kolindino ponašanje svrstati u poremećaje iz spektra sociopatije? Apsolutno! Zato vam priznajem da je suza možda ipak bila "prava".
    Elem, možda je ona doista i uvjerena u iskrenost vlastite emocije baš kao što je to i Mišo Kovač kad pušta suzu na vlastitom koncertu (perce ima post o tome), ali to ne znači da se ta emocija ne može prepoznati kao čisti kič, što ste vas dvije i učinile! (Hlapićka 24.02.2015. 13:32)
  • MODESTI - to je to, baš je sjeo insert! :))
    BABS - ne daje na dobro
    AMA G, EMI G & HLAPIĆKA - sve ste između sebe iskristalizirale, ma slova nemam za dodati! (pero u šaci 25.02.2015. 08:49)
  • HLAPIĆKA - Zapravo, sad kad si spomenula taj stari post o emocionalnosti na Mišinom koncertu (to patvorenijoj i kičerskijoj što iskrenijoj), sjetio sam se da upravo tamo ima citirana i epizoda iz Toma Sawyera s uzor-djetetom, koja idealno fiksira Kolindino ponašanje kako si ga opisala gore (a dosta i ponašanje Deana iz prošlog posta): ''i na kraju, dođe uzor-dječak Willie Mufferson koji se tako brinuo oko svoje majke kao da je ona od kristala. On je uvijek dovodio majku u crkvu; i njime su se ponosile sve vrle gospe. Bio je tako dobar da su ga svi dječaci mrzili. A, osim toga, svima su ga toliko 'nabijali na nos'. Bijela mu je maramica, kao i svake nedjelje, tobože slučajno visila iz džepa. Tom nije imao maramice i sve dječake koji su je nosili uza se smatrao je napuhancima.'' (pero u šaci 25.02.2015. 09:01)
  • hlapićka, nisam ubrala moment u kojem si se požalila per... oću reć ovom u šaci, na nedoživljenost.
    bilo je to koincidentno. što se mene tiče jednostavno moraš češće prostačit. ja naprosto nisam mogla ostati ravnodušna na ovaj tvoj prostaklook :)

    uozbiljit ću se. u pravu si, nema neke interakcije osim s perom zato što je on na svom blogu rijedak k'o inteligencija u hrvata pa 'ko prvi curi, cura njegova (ili kako se već kaže onda kad to ima nekakve veze). stalno se izvlači na nedostatak vremena (kao da je išta važnije od ovog?!), a kad nema njega ni drugima se ne mili previše ni dolaziti ni komentirati (međusobno ili ikako). dakle on je kriv za sve. predlažem da ga ritualno spalimo iako je karneval već prošao.

    ama, slutila sam, ali za one koji nisu... :) (Emi Gablo 25.02.2015. 09:34)
  • otkud se sad stvori odjedared? nisam vidila ova dva (tvoja pero) komentara prije. radila sam i pisala (prethodni) komentar paralelno pa je potrajalo, valjda zato. no prijedlog još stoji. :Đ (Emi Gablo 25.02.2015. 11:00)
  • Ma i nisam mu se požalila ovdje, nego privatno, tako da te ne mogu sumnjičiti za udovoljavanje mojim prohtjevima, ali tim mi je draže što se spontano odigrala interakcija. Doduše, Pero bi bio u pravu kad bi rekao da se ni ja nikad ne osvrćem na tuđe komentare- zato moja žalba i nije bila prava, ta kako da od vas očekujem ono što ni sama ne radim?

    Čini mi se da je Pero u posljednje vrijeme i više nego aktivan ovdje, ali smo i mi zahtjevnija publika nego prije pa nam nikad nije dosta. Ja predlažem da ga ucijenimo: neka da otkaz i potpuno zapostavi svoje manje važne hobije, kao što je recimo praćenje košarke (nisam ga vidjela na završnici Kupa Krešimira Ćosića, ali dam se okladiti da je tamo navijao umjesto da piše postove), ILI ćemo ga ritualno spaliti. (Hlapićka 25.02.2015. 12:04)
  • A da ga prvo (ina)ugur(ir)amo? Požaaaaar!!!!!!!!!!!!!
    Ja sam suze već nabavio....:))) Đe je dima tamo je i vještica...:))) (alkion 25.02.2015. 15:14)
  • EMI - Nedostatak vremena je konstanta, ali zadnjih dana se mogu izvlačiti i na još nešto: bolestan sam ka pas, što bi rekle vi Dalmatinke, sa svime što ide: temperatura, bolovi, smlavljenost, baš me satralo, jedva gledam. (pero u šaci 27.02.2015. 12:41)
  • HLAPIĆKA - Iz razloga koji spomenuh Emi, u zadnje vrijeme imam nešto više vremena - no (standardna ironija sudbine) onda kada sam malo što sposoban s njime aktivnoga činiti. Tako da se u neprilici dodatno posvećujem - pogodila si! - ovom svom, pored posla, drugom hobiju. Ali s obzirom na generalno nestizanje, ograničio sam se i inače na praćenje jedino najboljih, NBA lige, tako da me ipak nije bilo na finalu domaćeg kupa. Iz načina na koji si to rekla povezuje se da si ti bila. Ma daj, kak' to? (pero u šaci 27.02.2015. 12:48)
  • ALKION - Iz razloga koji spomenuh Emi, čak vam nije nužda dodatno me spaljivati, ionako akutno gorim sam od sebe. :D (pero u šaci 27.02.2015. 12:58)
  • hlapićka, ucjena zvuči odlično! sviđa mi se tvoj osjećaj za moralno. :D
    s obzirom da se najmiliji nam pero samozapalio u međuvremenu morat ćemo korigirati ovaj ILI. :)

    Đe je dima tamo je i vještica...:)))
    alkion, ne izazivaj....damu u meni. :Đ
    jesi i ti bolestan???? :Đ jedan nam je upravo pobjegao s roštilja pa je mjesto upražnjeno. :Đ

    pero, ako misliš da bi ti pomogao čaj u recimo jpg formatu odma će da ti ga pošaljem. ako misliš da bi ti malo šege (sa "g") pomoglo - tu sam. :)
    šalu na stranu - samo ozdravi nam ti. :) (Emi Gablo 27.02.2015. 16:00)
  • I ti si znači bolestan! Naime, i ja sam, što i nije toliko neobično, ali zapitah se svejedno: je li mene netko prespojio na tvoj inkubator u matrici?

    Ukratko, imam bucketlist i košarkaška utakmica našla mi se na njemu. To je od manje zanimljivih stvari na popisu...

    Emi, mislim ipak da ćemo morati nadoknaditi nedostatak pera/ Pere međusobnim komentiranjem, nikad od njega plandovanje nećemo dočekati :) (Hlapićka 27.02.2015. 17:32)
  • Ejmi:
    Ma jok, kaki bolestan... taki sam od rođenja... samo prirodno.
    A kaj se roštiljanja dotikavle? Nema ti o' mene koristi. Em sam malečak, još sam i ružan a k tomu i mršav... ishlapio bin prije doticanja roštilja... Velim ti nikake zabave u tome ne bu bivalo...:))) (alkion 27.02.2015. 18:42)
  • HLAPIĆKA - e da mi je vidjeti ostatak bucketlista :) (a prespojenost u matrici - ona je izvjesna)
    EMI & ALKION - moram reći da mi se izgubljeni tek nije vratio ni od vaših grill sugestija :D (pero u šaci 28.02.2015. 13:35)
  • ma to bi bilo tebi u korist alkionoviću. popravio bi si ljubavni cv. mogo bi napisati:"malečak, ružan, mršav...ali vatren" :Đ
    p.u.š, riba će biti drugi put. :) (Emi Gablo 01.03.2015. 08:45)
  • Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

    subota, 14.02.2015.

    Kontra ljubavi





    Ne idi za izgledom, ne idi za novcem, ne idi za lažima – moto je Njegove strane priče, izvjesnog Deana. Stalo mu je naglastiti kako nije tipičan frajer današnjice, sumnjivog morala, koji bi se, kao ti drugi, tipični, hvastao kako hvata ''pičke'' po birtijama, pa ih ''riješi na fukiju'' i onda skoči do druge koja ga zove da se idu ''negdje grijati''. Poziva se na svoj dobar kućni odgoj, radi kojega mu je ''ponos i slava u drugačijem obliku, finijem, kulturnijem''. Jednom je curu odveo sve fino i kulturno u restoran, na ulazu otvorio vrata, uzeo jaknu, odveo do stola koji je rezervirao, primaknuo stolicu. Zaboravio se, doduše, pohvaliti da je za stolom rabio pribor, ne žderući prstima, a nije ni prdio ni podrigivao, no ja ne sumnjam u njegove dobre manire. Ni supu nije srkao, uvjeren sam. Izričito zato navodi kako je sirotu djevojku tjerao da si pišu pisma, ali ne mejl, ne facebook, nego prava pisma, što se šalju poštom (daj mi nešto što mogu opipati i pomirisati, nešto živo, tehnologiju ostavi za neke druge ljude) te bio pun ideja kako da uspiju, da joj pokaže da ima i drugačijih muškaraca od onih na kakve je navikla. Trebamo, osim toga, imati na umu da se i s vlastitom mamom lijepo ophodi, da mu nije problem nazvati je svaki dan, otići s njom u nabavku, popiti kavu, otići u šetnju. I nikad je ne zove ''stara''. Osim toga nam pokazuje da je i svjestan zašto je to dobro naglasiti: radi prezentiranja slike o sebi na način koji misli da će mu donijeti poene: puno toga o muškarcu možeš saznati iz načina na koji se odnosi prema svojoj majci. Stavlja nam pod nos kako – evo, dakle – možemo sve jako lijepo sad znati o njemu.

    OK, ovaj istovar govana ne možemo uopće uzimati jako ozbiljno, jer teško da ga i sam autor uzima – to je ono što je Lou Salome okarakterizirala kao šalkovićevsko uvaljivanje ženama (''mentalno uvlačenje u gaćice ženske publike sa statusima tipa 'ljubav je sve', 'think pink' i slično'') da bi mu lajkale i kupovale ostale proizvode; saying all the right things papagajstvo. No, do te mjere prozirno, trash i preloše da je čak bezveze i razotkrivati kao preloše. Sadržava, međutim, jedno opće mjesto koje me podsjetilo na nešto drugo.

    Prije nego je počeo izvoditi u restorane, dok još nije imao kinte u džepu, neku je curu Dean odveo u park da na ''rosnoj tek pokošenoj travi gledaju zvijezde'' – i jako mu se dopalo (bio je to vjerojatno najbolji spoj na kojem sam bio) – i ne, nije s njom odmah spavao, ne toliko zbog nje, jer ona je htjela nego zbog sebe (poštovanja prema sebi). Nisam siguran je li izgovarajući ovo bio do kraja svjestan što je zapravo rekao. Dok mu cijela ideja počiva na tretiranju djevojke s poštovanjem koje ona zaslužuje, primjenom istog kriterija po kojem mora ne spavati odmah s njom da bi poštovao sebe proizlazi da je ona nevrijedna poštovanja. Jer ako si spremna sa mnom spavati na prvom spoju, tko zna sa kolikima jesi spremna napraviti to isto. I sa kolikima to i jesi napravila. I tko zna koji ti je ovo prvi spoj po redu ovaj tjedan. Ne, ja nisam takav tip frajera. Ne, ni ne želim te ako si ti takav tip cure.

    Ali ovakvo je razmišljanje, tvrdim, upravo pokazatelj manjka onoga što autosugestivno tobože potvrđuje: poštovanja prema sebi.



    Na što me to sjetilo? Lani u ovo doba je blogerica Kontra svega prepričala raspravu s prijateljem, u kojoj mu je skrenula pažnju na unutarnju proturječnost onoga što govori: ono što mogu reći je da si sam sebi dosta kontradiktoran. Ako se damo prvu večer, kurve smo. Ako se "čuvamo", onda smo dosadne. Činjenica je da je ovo balkan i da smo još uvijek svi poprilično zatucani, htjeli to priznati ili ne i upravo zbog toga postoji strah od osuđivanja ako se nešto napravi prerano ili prekasno. Uostalom, ti si mi ispričao onu teoriju o bravi i ključu. Ako ključ otključava 5 brava, to je dobar ključ. Ako bravu otključava 5 ključeva, to je loša brava. Razumiješ kako je nama ženama teško na ovom brdovitom balkanu? Moramo naći savršenu sredinu između svega toga.

    Kako sam pisao već prethodno tu i tamo o datoj temi, nadovezao sam se nečime od toga: podvlačenjem licemjerne naravi glorificiranja ženskog djevičanstva na općem planu i čežnje za razdjevičavanjem na posebnom, odnosno shizofrenosti navade mnogih da im se neka manje sviđa zato što im se više sviđa (kao znak poželjnosti i drugim muškarcima, čime biva na stanovit način ''uprljana'', obilježena defektom). Neurotsko nametanje samome sebi apriornog hendikepa: isturanje posesivne opsesije u prvi plan, kao glavnog faktora selekcije.1







    Naravno, čim je nešto o muško-ženskim odnosima, odmah je tu i guru Igniss radi davanja svoga pravorijeka. Imao je prigovor mom komentaru: ne mislim da itko zapravo smatra ženu koju je razdjevičio manje vrijednom zbog toga što ju je razdjevičio. Prigovor koji bi možda imao nekog smisla da sam ja govorio o intrinzičnom manjem cijenjenju djevojke zbog toga što smo je sami razdjevičili. Ta nisam shizofrenim i licemjernim proglasio sam čin razdjevičenja (daleko bilo), već taj zahtjev pri kojemu smo okej s time da sami razdjevičimo, htjeli bismo da ona spava s nama (poseban plan: na kojem ništa ne pitamo i okej nam je kad činjeno s nama), ali joj onda istu tu radnju upisujemo kao zamjerku, stavljamo to na njenu dušu, dajemo joj minus bodove – ako činjena (i) s drugima (opći plan: na kojem je kinjimo moralističkim džudom). A onda, projekcijom tog općeg plana i u naš poseban plan, ako i s nama liježe počinjemo je gledati podozrivim okom.

    Čime igniss obrazlaže hipokriziju stava kojeg advocira? ''Utilitarističkim'' argumentom: ako se nije morala pomučiti/uložiti/žrtvovati da bismo je uzeli k sebi, nema garancije da neće i strugnuti prvom prilikom kad joj puhne ćeif. Možda je ona krasna osoba koja donira djeci u Africi, ali po trenutnim indikacijama ne čini se kao osoba koja bi mogla istrpjeti dugoročnu vezu i/ili brak bez da u nekoj točci ne odluči otići nekome drugome (ili još gore, da mu podvali kukavičje jaje). Stoga on razumno kaže ''passe''.2

    Mašala, nisam ni očekivao nego škiljenje iz dva bijednička mentalna vizira.

    Prvi bijednički vizir: moralizam kmeta.

    Drugi bijednički vizir: moralizam sitnog trgovca.







    add. 1) Moralizam kmeta. – Osobno, ne rukovodim se nikad logikom: ako mi se (pre)brzo (pre)dala, da bi to značilo da je žena ''laka'', da bi se jednako tako dala i bilo kome. Ma da? Zašto? To je rezoniranje karakteristično za veću ili manju dozu samoprezira, kako i rekoh: manjak poštovanja sebe. Jebešga, taman sam dovoljno narcisoidan i arogantan (ma dobro, malo se hvališem; stavimo ovako: poštujem sebe) za ne osjećati se kao Bilo Tko. Barem njenoj afekciji da nisam Bilo Tko. Ako se dala meni, izvodim iz toga jedino to što je i rečeno: da se dala – meni. Meni (na posebnom planu), ne nekom drugom, petom, desetom, ne Bilo Kome (na općem planu).

    To me, konačno, jedino i zanima: da mi se žena dâ iz gotivljenja moje osobe, zato što je to sama poželjela, iz privučenosti i očaranosti, iz obostranog ushita jedno drugim. Svaka druga varijanta – u kojoj me neka hoće ne genuinom dinamikom međusobne afekcije kojom me hoće, nego (jer oštrica kalkulantskog, ''utilitarističkog'' morala se okreće i u obratnom smjeru) u ovisnosti o tome koliko sam to ''zaradio'', koliko sam se pomučio, uložio garancije, itd. – ohlađen sam. Pa onda i ona bivajući ''drolja'' ili ''dama'' u ovisnosti o tome daje li prema kriteriju da joj afekcijski došlo, tj. onima koji su je očarali onime što jesu, ili pak prema kriteriju ''zarađivanja'', tj onima koji su iskazali i dokazali ''poštene namjere''. U podtekstu potonje propisane ''damskosti'', koju se traži od žena, stoji shvaćanje po kojem je tjelesna ljubav za nju nešto što čini samo kao ustupak muškarcu, ako je zaslužio onime što je uložio i čime se obavezao. Jedino zato hoće imati posla sa mnom: ne što bi me sama htjela, zbog onoga što ja jesam, što je očarana mnome kao i ja njom, nego što sam ja htio nju, pa očekuje zavjet zauzvrat i mjeri je li dovoljno dobila. To je sranje, i upravo to ću nazvati droljastim, na ovaj način fundirano ne-davanje (u čekanju dok joj ne potvrdim čvršće garancije).





    Volim ovaj video. Za početak, kako se gledaju. Kako mu približi ruku do brade i zavesla prstima. Kako joj stavi ruku na struk. Kako ona stavi srednjak na svoju bradu i spusti dlan, prijeđe si njime po ramenu, prsima, u pokretu predavanja i senzualnosti. Kako se približe jedno drugom, licima, dahom. Kako se opet udalje, a zatim joj on priđe usnama uz obraz, do uha, s jedne pa druge strane. Kako stavi čelo na njeno čelo. Kako se njišu u nježnoj priljubljenosti, nosom, okom. Kako otpozadi stavi ruke na njegova ramena, miluje ga, ljubi. Kako se uhvate za ruke. Kako si stavi vanjsku stranu njegovoga dlana na obraz, mazno, pa unutarnju stranu na drugi obraz, na dno vrata, na jamicu (''to vam je suprasternalni urez''), voleći mu dlan koji je voli. Kako se priljube licima, njegova ruka na njenom potiljku, njena na njegovom vratu. Kako se dodiruju nosevima. Kako sad on njoj zgrabi ramena otpozadi, draga joj kosu, vrat, spušta glavu do nje. Kako naposljetku plešu pretapajući se u zagrljaj i poljubac.

    Pa dobro, pobogu, ako između nas ima ovakve afekcije i magnetizma, nježnosti i strasti, ako ima ljubaviinfatuacije – što će mi još i nekakve garancije?

    Jer uvijek može takve ljubavi za mene u njoj nestati?

    U redu, ali što bi mi onda trebala i dalje ona?







    Kako li je malo pouzdanja u ženu koja se dade uloviti u nekakvoj vjernosti. Ona je danas vjerna tebi, a sutra nekom drugom. Ima skoro pola decenije da sam pisao post u kojem sam se nastavljao na ovu Krausovu misao. Kada mi je neka žena posvećena i vjerna na previše zagrižen, zapjenjen, nakostriješen, krut način – razočaran sam. Znam zbrojiti dva i dva, jasno mi je da to tada ne govori ništa o meni. Moje ''ja'' je njenom vjernošću devalvirano; mogao bih komotno biti i netko sasvim drugi i drugačiji, ona bi mi svejedno bila posvećena i vjerna – jer ionako to nije radi mene, već iz uvjerenja, to je ideologijski zasnovano; više ima u tome apriornog refleksa nego srca.

    I na Dylanovu pjesmu: dah ti je sladak, oči k'o dva dragulja na nebu, leđa ravna, kosa bajna, ali badava to sve...
    But I don't sense affection
    No gratitude or love
    Your loyalty is not to me
    But to the stars above


    Ja sam u toj predstavi sporedan lik, zvijezda na sceni je svetinja njenog monogamnog Dostojanstva.







    add. 2) Moralizam sitnog trgovca. – Ljubomora je produkt straha, nepovjerenja, nesigurnosti u partnera, kada želimo da i dalje ostaje s nama osoba za koju primjećujemo ili barem sumnjamo da joj više i nije toliko do nas, da nas više ne voli ili ne želi, no mi nju još volimo ili želimo, i onda se zelenimo. U čemu je, međutim, smisao zadržavanja osobe kojoj nije do mene – zlopateći i jedno i drugo – zar je to ideja ljubavi kakvu si priželjkujem? Ljubomora je stoga nesuvisla, no ljudski razumljiva, jer nije čovjeku ni u sebi moguće po komandi izbrisati osjećaje koji postoje za nekoga tko ih za nas više ne gaji. Princip zavjetnosti, s mjerkanjem ''potencijala za monogamiju'', je ništa drugo nego kodifikacija anticipacijskog zelenjenja, ustanovljena da se preduprijedi mogućnost – no za to već nemam razumijevanja. Bijedničko i nakaradno u tome je činjenje iz zelenog besmisla moralnog principa. Ružan, vrlo analan instinkt kontrole i manipulacije nad futurom njene afekcije – hoćemo da joj odsad i nadalje i ubuduće igramo mi, jedino mi i isključivo mi (u protivnom je ona ''nekvalitetna'' ili barem ''drolja''). Možda je na drugim poljima krasna osoba koja donira djeci u Africi i slično, ali zajebi ti to ako ne bi mogla ''istrpjeti dugoročnu vezu i/ili brak bez da u nekoj točci ne odluči otići nekome drugome''. Jer poanta je u tome da istrpi jednom kad se upustila ozbiljno, sve i ako više ne osjeća prema nama infatuaciju, tj. ako dlan na obrazu želi ne više naš nego nekoga drugoga. Kako ćemo mi sitne duše isljeđivanja imperativne monogamije i kontrole s kime je dužna biti, najbolje moći u startu procijeniti je li ona materijal za takvo što? Ta jasno: ako je nešto žrtvovala, ako se morala potruditi. Pa dabome, nema gušta do nečijeg ostajanja s nama zbog toga što je držimo za jaja onime što je potpisala ili obećala ili žrtvovala/uložila ili dospjela u ovisnost i socijalne pritiske.

    Ma marš, prostaci, antiromantici, istovarači govana, sentimentalci zavjetne veze, kenjatori monogamne vjernosti pretvorene u moral! Kakva samo bezdušnost u progonu ljubavi.







    1. A u optjecaju je ista logika i u obratnom smjeru, među ženama. Sviđa ti se neki muškarac? Loša vijest, draga, nešto tu znači nije s njim u redu. @

    2. Svodi stvar na procjenu koliko je cura pogodna za monogamni oblik vezivanja, preko usporedbe dva slučaja:
      - U prvom slučaju (povijesnom) muškarac razdjeviči ženu nakon što se već zna da će s njom provesti ostatak života. Za uspostavu takvog dogovora su se sve uključene strane morale prilično pomučiti i uložiti nekakve garancije, što s njegovog stajališta upućuje na to da će se ona toga (zajedničkog života) pridržavati u budućnosti.
      - U drugom (modernom) slučaju muškarac razdjeviči ženu zato što ju je našao u disku, njoj se svidjelo to što joj je rekao da mu ona izgleda kao da se tu najbolje zabavlja, i pri tome ju je dotaknuo po nadlaktici. Za uspostavu takvog dogovora se nitko nije nimalo morao pomučiti, niti su uložene ikakve garancije, tako da s njegovog stajališta nema nikakvih indikacija da će se ona toga (zajedničkog života) pridržavati u budućnosti.
      Analizirajmo moderni slučaj. Zašto bi muškarac treban potencijal za monogamiju žene iz modernog slučaja procijeniti jednakim kao i kod žene iz povijesnog slučaja?
      - Ako joj je bilo potrebno toliko malo da ona spava s njim, koliko će joj trebati da spava s nekim drugim? Dosadašnji dokazi kažu: malo.
      - Je li ona osoba koja razmišlja i djeluje dugoročno? Dosadašnji dokazi kažu: ne.
      - Je li morao išta uložiti da bi se dokopao njene vagine pa da bi se osjećao sentimentalno ili kao da je stekao nešto vrlo vrijedno što valja čuvati? Dosadašnji dokazi kažu: ne.

      Je li njen potencijal za monogamiju jednak kao i kod povijesnog slučaja? Naravno da nije! Pa muškarac bi morao biti lud da misli da je isti.
      @

    - 23:59 - slušam (20) - printaj - #
  • 'Ma marš, (...), antiromantici,...' - Eh, to! 'Romantika metilja'. Baš sam jučer pogledala Treći element na temu lubavi :-)...Romantika metilja...... Treba kliknuti na 21. minutu, to ako se nema vremena sve pogledati :-).... Kad ovako pročitam tvoj tekst, stvarno mi padne na pamet ona: "Sve prave ljubavi su tužne", ali, jasno, iz tog drugog kuta :-)...
    E, da, nakon ove emisije mi više ni "Zaljubljeni kao ptičice" nikada neće zvučati isto, hahahaha, ono "tainted" :-))))... (samohranamajka 15.02.2015. 11:01)
  • Zašto Dean sebe reklamira kao "atipičnog" muškarca, onog koji žene poštuje, otvara im vrata i dobar je prema vlastitoj majci? Čini mi se kako je riječ o istom vidu samopromocije kao i onih momaka u disku koji ti plaćaju piće, samo što je njegova ciljana skupina djevojaka upravo "fina djevojka".
    Već sam tamo dolje ispod posta Intencija zooma pričala o tome kako se djevojke često prezentiraju tako da svoju sliku prilagođavaju maštarijama skupine koju ciljaju zavesti, bilo da je riječ o videoigrama, nogometu ili nečem devetom (ili kako bi Taylor Swift rekla "Find out what you want, be that girl for a month"), no nisu ni muškarci lišeni te boljke. Ultimativni Deanov cilj nije celibat, što je zapravo jedino istinski suprotno promiskuitetu, nego privatizirana zaliha seksa koju želi osigurati kao kakvu nekretninu, birajući pouzdanu curu kojoj je vjernost upisana u osobnost.
    Da parafraziramo tvoj citat Krausa: ženina je vjernost rezultat uvjerenja, a ne ljubavi/ pohote. Dean je ovoga donekle svjestan, zato i glorificira tip svetice, ali ne govoreći „osobno mi odgovara tip fine djevojke zbog individualnih potreba koje imam“, nego namećući svoj katalog vrijednosti kao jedini prav način prosudbe stvarnosti. I sam si mi rekao da je slična i obrnuta situacija, ona u kojoj bad girls nameću svoj katalog vrijednosti kao meritum...tu se zapravo nema što dodati, samo ponavljam gradivo.
    Što je zapravo slično u oba kataloga? Nedostatak sive zone, neprihvaćanje individualnih razlika: životnog trenutka, viška ili nedostatka libida, želje za osvetom. (Hlapićka 15.02.2015. 15:12)
  • Fascinantno je kako nema bogznakakvog pomaka u predbračnim odnosima, bez obzira koji povijesni trenutak bio: uvijek ista priča ("if you like it then you shoulda put a ring on it"), prsten kao obećanje braka, a djevičanstvo kao obećanje da se nekome neće uvaliti "kukavičje jaje". U svakom slučaju, situacija jest quid pro quo, samo što je quid znatno drugačiji od quo. U Deanovom slučaju mi govorimo u dva koda: ponajprije, o seksualnoj vjernosti (namjerno naglašavam seksualnoj) kao o Deanovoj potrebi za nekom vrstom posjedovanja, a zatim o opsesivnoj društvenoj paranoji koja traje već stoljećima; da će žena muškarcu podmjestiti odgoj tuđeg djeteta i da će to dijete nepravedno naslijediti nešto od svog prevarenog staratelja. Sve je to smiješno u vrijeme kada postoji DNA analiza i možda sam ga malo pretjerala, ali mora biti makar zrnce istine u tome.
    Da progovorim sad i o emocionalnoj nevjeri malo, koja razložno ovdje nije spomenuta: nije joj tako lako ući u trag, teško ju je uopće definirati, a u isto je vrijeme materijalno bezopasna. „Courtly love“ pojam je koji označava platonsku ljubav koja nikada nije konzumirana, a na engleskim dvorovima prakticirali su je vitezovi koji su udvarali udanim damama.
    Baš sam jučer razgovarala s prijateljem i kolegom koji je seks nazvao precijenjenim, a tvrdi da je imao romantične težnje isključivo prema djevojkama koje ga nisu seksualno privlačile. Želio je s njima provoditi vrijeme i razgovarati, ali nije želio fizički konzumirati odnos. Međutim, kad je govorio o djevojkama s kojima je razgovarao, izrazio je žaljenje za njima, dok nije nikakve slične osjećaje izražavao prema onima s kojima je spavao. Naravno, moj je kolega ekstremni slučaj, ali ide u prilog onome što želim reći: emocionalna je nevjera (ukoliko takvo što uopće postoji) barem jednako težak udarac kao i fizička. Ako ćemo već govoriti u parametrima „posjedovanja“ neke osobe, zar ne bismo trebali osjećati jednaku ljubomoru i prema onima o kojima naš partner sniva, a ne dira ih?
    U najpoznatijoj hrvatskoj drami o ljubomori, Bez trećegaMilana Begovića, Marko govori Gigi: Što ima čovjek od toga što može da riješi svaki problem više matematike, a ne zna da zaviri drugom čovjeku ni za desetinu milimetra ispod kože? Nekada sam mislio da mi je otvoren čitav svemir, a sada stojim tu i ne shvaćam ni ono što sam uvijek mislio da mi je najbliže i što najviše volim.
    Ona mu odgovara: To nam i jest uvijek najmisterioznije i najnedokučivije . Mislim baš zato, jer tražimo da ono što najviše volimo bude do krajnjih granica ono isto što smo i mi sami. Ti bi, dragi, izgleda, bio najsretniji kad bi svaka moja kretnja bila refleks tvoje volje, i da svoju misao posudim iz tvoje glave. Ili kad bi ti, u svaki čas kad ti se prohtije (ona se nasmiješi blagom ironijom), mogao dignuti kao kakav poklopac, moj skalp i poput urara staviti ono nekakvo staklo na oko, pa promatrati funkcije moga mozga. Onda bih ja, dragi, bila aparat, a sav moj osjećajni život mehanizam.
    MARKO nije prozreo njenu verbalističku taktiku kojom ga je neprestano nastojala skrenuti sa fiksne ideje za koju se zakvačio, i nasjedao je njenim zabašurivanjima. Tako i sad prihvati, tobože u šali, ali stvarno milujući tu ideju: Kamo sreće da je tako!

    Vječnog li problema ljubomore! Ne dopuštamo drugome ono što sebi dopuštamo (skriveni pogledi, srhut srca, ljubazni razgovori u kojima se s njom/njime šalim onako kako ne mogu sa svojim supružnikom). (Hlapićka 15.02.2015. 15:14)
  • Što se pak tiče trećeg trenutka tvog posta koji mi je upao u oči, to je ovaj: U čemu je, međutim, smisao zadržavanja osobe kojoj nije do mene – zlopateći i jedno i drugo – zar je to ideja ljubavi kakvu si priželjkujem?
    Podsjetilo me to na početak Huxleyjeva Kontrapunkta:
    - Nećeš se kasno vratiti?- u glasu Marjorie Carling bilo je tjeskobe, nešto nalik preklinjanju.
    - Ne, neću se kasno vratiti- odvrati Walter nevoljko i s osjećajem krivnje, znajući pouzdano da hoće. Njezin mu je glas smetao. Bio je pomalo razvučen, odveć uglađen- čak i kad se osjećala jadno.
    - Ne poslije ponoći? – Mogla ga je podsjetiti na one dane kad navečer nije nikad izlazio bez nje. Mogla je, ali nije. Protivilo se njenim načelima. Nije htjela ni na koji način iznuđivati njegovu ljubav.
    - Pa, recimo do jedan. Znaš kako je na tim primanjima.- Ali ona zapravo nije znala, jednostavno zato što je na njih ne pozivaju, jer mu nije žena. Napustila je svoga supruga da bi živjela s Walterom Bidlakeom, a Carling, skrupulozni kršćanin, bio je pomalo sadist i htio se osvetiti, ne pristajući na rastavu. Dvije su godine otkako žive zajedno. Samo dvije godine! A već ju je prestao voljeti, zavolio je neku drugu. Grijeh gubi svoje jedino opravdanje, društvene neugodnosti svoju jedinu ispriku. A ona očekuje dijete.
    - Do dvanaest i pol- zamoli, premda je znala da će ga njeno moljakanje samo ozlovoljiti, učiniti da je još manje voli. Ali nije se mogla suzdržati, suviše ga je voljela, suviše je očajnički bila ljubomorna. Riječi su joj navirale unatoč načelima.

    Nema, dakle, smisla. (Hlapićka 15.02.2015. 15:17)
  • 14.02. u 23:59 (kako si samo uspio) :) ti napišeš odu (kontra) ljubavi. ma koji si ti romantik. :D

    sviđa mi se ovo:
    Volim ovaj video. Za početak, kako se gledaju. Kako mu približi ruku do brade i zavesla prstima. Kako joj stavi ruku na struk. Kako ona stavi srednjak na svoju bradu i spusti dlan, prijeđe si njime po ramenu, prsima, u pokretu predavanja i senzualnosti. Kako se približe jedno drugom, licima, dahom. Kako se opet udalje, a zatim joj on priđe usnama uz obraz, do uha, s jedne pa druge strane. Kako stavi čelo na njeno čelo. Kako se njišu u nježnoj priljubljenosti, nosom, okom. Kako otpozadi stavi ruke na njegova ramena, miluje ga, ljubi....

    volim osjetit tebe u tvojim postovima. :)

    Pa dobro, pobogu, ako između nas ima ovakve afekcije i magnetizma, nježnosti i strasti, ako ima ljubavi – infatuacije – što će mi još i nekakve garancije?
    Jer uvijek može takve ljubavi za mene u njoj nestati?
    U redu, ali što bi mi onda trebala i dalje ona?
    - ovo zvuči razumno. razumna ja odmah ću se složiti s tobom....čim se ...urazoomim :)
    trebala bih biti malo ozbiljnija, jelda? nemrem, škodi mi srcu.

    dean je patetičan.
    ignissa čitala jednom, spominjao nekakve alfe, a mene na te kategorije 'vata smijeh.
    živcira me previše filozofiranja o ljubavi i seksu čak i kad su smislena. ne postoji recept ni pravilo. ako je sretnik htjet ću ga zaskočit odmah, ako nije neću. :Đ

    p.s.
    šaci, sretan ti dan mačaka :Đ (Emi Gablo 17.02.2015. 15:49)
  • Ejmi?????????

    Sudeć po ovijem zadnjijem dijelu tvog komentara men' ti nekako se čini da su sve žene u mom okruženju sretnice:))) (alkion 17.02.2015. 16:03)
  • alkion, meni se jako sviđa kako ti prevodiš moje napisotine. :)
    moraš pripaziti na jedan detaljčić, definicija sretnice nije "ona koja traži lovu po svršetku usrećujućeg čina" :) (Emi Gablo 17.02.2015. 17:44)
  • Treba covjek ostati vjeran sebi.:)
    Post je dobar.
    Zasto mislis da je kalkuliranje neprihvatljivo? Svi spontano racunamo u svim odnosima. To nuzno ne mora biti pokazatelj niskog samopouzdanja. Uvijek biram bolje placeno radno mjesto.:) Trudim se donositi najbolje izbore za sebe.
    Ta kalkulacija nije nesto bljutavo. Cisto sumnjam da bi kliknuo na neku scrbavu, bradatu s crnim noktima. :) Dakle vec si izracunao!
    Ljudi imaju problema s vlastitim uvjerenjima. Djevicanstvo, ovo, ono...Dobro je kad smo svjesni da su to sve njihovi problemi.
    Zene kao i muskarci vole svoje brije. (deeksha 17.02.2015. 17:58)
  • Ejmi:
    tvoj komentar: ako je sretnik htjet ću ga zaskočit odmah, ako nije neću. :Đ

    moj komentar: men' ti nekako se čini da su sve žene u mom okruženju sretnice:)))

    Gdje je tvoja perverzija vođe pronašla lovu?
    Ako je on sretnik jer ćeš ga htjeti zaskočiti odmah, zašto je u mom htijenju zaskakanja svih žena u mom okruženju, lova u igri? Ta ja samo kažem da hoću (nije i da mogu) zaskočiti :Đ odmah te su, po tvojim riječima, one sretnice...
    To što praksa i mogućnosti priječe njihovu sretnost nema ama baš nikakve veze s lovom, a bome ni s mojom "malenkošću" - ja dajem sve od sebe...:)))) (alkion 17.02.2015. 18:19)
  • alkion, ubrala sam ja tvoje (suptilno iskazano) htijenje. :)
    razmislila o praksi i mogućnostima i shvatila da bi te trebala upozoriti (majčinski, znaš mene) da je s obzirom na sve navedeno dosta izgledno da "sretnica" na kraju ispostavi račun. : P (Emi Gablo 17.02.2015. 21:43)
  • HLAPIĆKA - Nije mi palo na um povezati Deanovo kameleonizacijsko uvaljivanje s djevojkom iz ''Intencije zOOma'', odnosno, tvojim komentarima ispod tog posta, s naglaskom na Pokket (''muškarci je prate jer lijepo izgleda, a dijeli njihove interese''), iako je to baš to. Dean kao muška Pokett. S tim što mu je ideja instrumentalizirati pridobivenost njihovih srca za vlastiti tome suprotan račun: ''privatiziranu vlastitu zalihu'' točno takvih djevojaka - zbog nekih njihovih svojstava što mu odgovaraju - koje padaju na proljev kakav je ponudio.
    Deanova dvostruka kodiranost ovdje je muška kodiranost (mučio nekog muškarca ili ne problem ''uvaljenosti kukavičjeg jaja'', žene svakako ne muči, itd.). Kad stavljamo na vagu udarce fizičke i emocionalne nevjere, potrebno je diferencirati po spolu, što ima svoju logiku u atavizmima onih prvih aksioma evolucijske psihologije, s obzirom na razliku u tome tko koga za što treba i tko o kome u čemu ovisi. Ženski instinkt primarno zazire od toga da joj partner rasipa okolo resurse i pažnju koju bi trebao usmjeriti u brigu za nju i njeno potomstvo - od toga da mu također bude stalo do neke druge (emocionalna nevjera), oko koje će onda ulagati svoje kapacitete. Muški instinkt pak primarno zazire od rasipanja partneričinih ograničenih mogućnosti trudnoće i majčinstva - ako ona zatrudni s drugim (fizička nevjera), kako će onda on prenijeti svoje gene? Jajna stanica je svaka vrijedna zajednici, sperma nije, te je njegova izvjesnost prokreacije uvijek nestabilnija, krhkija od njene. Žena je ovisnija i krhkija u sferi u kojoj dijete treba iznijeti i brinuti se za njega.
    Ovi atavistički principi nisu iskorjenjivi, jer su nešto strukturno, sinkronijsko u čovjeku, no to ne znači da s njima treba progutati i prikrpljene dijakronijske, historijske moralne jezike koji ih pretvaraju u društveno nasilje. I drugo, kao što i sama primjećuješ, odavno ne živimo više u spiljama, a ni prenošenje gena nije panika kao nekad, spolnost nam nije svodiva na razmnožavanje i pripadajuće atavizme. Zato je u postu važan Henry Lee video. Ta ljubav, afekcija, to je smisao odvojiv od prokreacije, koji može živjeti zasebno. Iz gledišta ovog smisla, ustrajavanje na atavističkim principima onkraj trajanja ljubavi prelazak je u apsurd (jer upinjemo se, instrumentima kontrole i ''ugovaranja'', zadržati kao vrijednost ono što tu vrijednost više nema, ili se pokazalo da je nije ni bilo). Osim toga je i uzaludnost, unaprijed izgubljena igra, što lijepo pokazuje Huxleyev odlomak koji si navela - mom racionalističkom izvodu zašto se radi o besmislenosti pridružujući i praktični.
    A Begovićev odlomak dojmljivo dočarava kako je ljubomora neodvojiva od hipokrizije, kada prelazi u fazu u kojoj onome tko nam je ''love interest'' ne dopuštamo što je normalno i ljudski (što, kao nešto dakle naprosto ljudsko, sebi naravno dopuštamo - i nije da ne bismo trebali). Obilježje partnerske veze je da od partnera ima povećana očekivanja, nekad do neodrživosti i apsurda. (pero u šaci 18.02.2015. 02:08)
  • EMI - Dan mačaka? Nisam znao. Hvala, hvala, ali imajmo i ovo u vidu.
    Nego, kažeš, složit ćeš se čim se urazoomiš?
    Svakako, čovjek može postupati i ne u skladu s razborom ovog životnog segmenta.
    Može to činiti recimo zbog razložnosti iz drugih segmenata, ulaženje u koje bi izlazilo iz tematskog opsega ovog posta.
    Druga mogućnost: može to činiti i u okviru datog segmenta, kao prevaga na stranu nerazboritosti, u korist afekta. I to je isto za ljude. Tja, post i ne zahtijeva poricanje predmetnog afekta - tu je mjerodavno mjesto na kojem se kaže: ''Ljubomora je stoga nesuvisla, no ljudski razumljiva, jer nije čovjeku ni u sebi moguće po komandi izbrisati osjećaje koji postoje za nekoga tko ih za nas više ne gaji.'' No, diferenciram to od zavjetnih postavki ljubavnog odnosa (s pripadajućim moralnim jezikom), koje se ne temelje na afektu, nego su anticipacijska kodifikacija, dakle nešto kalkulirano, pače programski racionalno, pače ''utilitarističko'' - tobožnja racionalnost postavki je nešto na što se ovaj koncept baš poziva. Dok ipak zjapi ugrađena iracionalnost: prva premisa (koncepta i moralnog jezika) je u romantičnoj ljubavi dvije osobe, a s ''ugovornom'', zavjetnom prirodom kao instrumenom osiguranja nastavljanja odnosa i u slučaju gubitka intrinzične želje jedne strane (''istrpjeti dugoročnu vezu i/ili brak bez da u nekoj točci ne odluči otići nekome drugome''), čime impliciraju smislenost besmisla ljubavne veze koja ne sadrži infatuaciju (kao u videu).
    To je pseudo-racionalnost kao obrtanje smisla cijele stvari: ne postoji im okvir radi sadržaja, nego sadržaj radi okvira.
    Neki čovjek može, umjesto razumnosti, podlegnuti afektu, no polemika ovdje (s kojom bi se moglo slagati ili ne slagati) nije protiv tog podlijeganja, nego protiv činjenja plana i programa (nimalo afektivnog) od imperativa zadržavanja druge strane u vezi bez obzira na sve, neovisno o momentu njene prave volje.
    A polemika naspram razumnosti iz posta s pozicija također razumnosti, samo iz drugih segmenata, mogla bi biti potentna, ali je druga rasprava. (pero u šaci 18.02.2015. 22:51)
  • to s linka nemam u avataru. :)
    naišla sam na taj tekst i ideja je dobra. štoviše, samo jedan dan u godini premalo je za takvo što. osim toga bilo bi to još nešto što bih ti mogla čestitati. (moram vidit što ide sljedeće) :Đ

    tvoja zadnja rečenica u komentaru iznad uhvatila je smisao mog komentara o razumnosti.
    sve između bilo mi je jasno. (Emi Gablo 20.02.2015. 00:06)
  • DEEKSHA - Pisao sam 2010. jedan serijal od 7 postova, prilično povezan s našom temom. Recimo, šesti od sedam, to je taj ''skoro pola decenije'' star post na kojega se ovdje na jednom mjestu pozivam. Što još sadržava? Navodim tamo riječi Laure Kipnis iz njene knjige Protiv ljubavi, kad upozorava na kalkulantski aspekt selekcije: ''biramo 'prikladnog' partnera, precizno izračunavamo kolika mu je aktiva, a svaka strana mjeri kolike izglede ima na slobodnom tržištu i zna točnu vrijednost vlastitih dionica i dionica potencijalnih partnera. (U vrijednost dionica ulazi i vaš izgled, dakako. Malo bolje pogledajte fotografije koje se objavljuju u novinama uz objave zaruka - kao što su socijalni psiholozi već napravili i o tome pisali - i opazit ćete da su praktički svi parovi gotovo savršeno usklađeni po stupnju fizičke ljepote.) Zagrebemo li malo tu romantičnu polituru, vidimo da smo svi zapravo nesentimentalni realisti oboružani kalkulatorom, šublerom i povećalom.'' Dva osnovna kriterija su izgled i status: ''Prava preobrazba moderne ljubavi, kako ističe sociologinja Eva Iluouz, dolazi s činjenicom da je rangiranje partnera prema onome što mogu ponuditi u materijalnom i društvenom smislu sada inkorporirano u psihologiju ljubavi i nesvjesnu strukturu želje; pojedinci su usvojili pravila ekonomske racionalnosti kojima su se nekoć vodili roditelji, te se sada 'slobodno' zaljubljuju u partnere koji su - slučajno - i dobra investicija. (...) Sâmo zaljubljivanje podložno je istim spoznajnim ograničenjima: društveni protokol diktira da se ono smatra neshvatljivom i pomalo iracionalnom procedurom. Previše racionalnosti ili razmišljanja prijeti da ubije romantiku - i, dakako, prkosi prevladavajućem mišljenju o tome što je to normalan čovjek: gmazovske analogije poput 'hladnokrvnosti' često se spominju u slučajevima kada netko pokaže preveliku sposobnost shvaćanja ondje gdje bi trebala prevladavati zanesenost.''
    Navodio sam to jer se slažem s Kipnis - a evo i s tobom - da je pogrešno gurati pod tepih ove činjenice iz nakrivo nasađenog idealizma društvenog protokola ''neshvatljivosti'' munje s neba.
    Sedmi od sedam pak obrađuje mehanizme otežavanja/onemogućavanja realne slobode volje u ljubavi, odnosno poticanja i institucionaliziranja sile inercije, te također navodi jedan Kipnisin odlomak s motivom kalkuliranja, samo drugačijeg: ''Kada mogućnost za promjenu životnih uvjeta iznimno i uspije izbiti na svjetlo dana, poput sićušne, krhke mladice koja se s mukom probija kroz tvrdu zemlju, kakav li je bojni red naoštrenih mehanizama dočeka, spreman da je sasiječe za kompost prije nego što stigne pustiti korijen! (...) Kada je riječ o životu udvoje, nesretni dio para uvijek radi u fušu kao računovođa, stručnjak za izračunavanje troškova i koristi, oboružan privatnom formulom za procjenu kompromisa, rizika, prošlih ulaganja i budućih koristi od loših emocionalnih pogodbi. Podijelite sadašnje nezadovoljstvo s vrijednošću nekretnina koje bi vam pripale, pomnožite s nekom privatnom promjenjivom varijablom - krivnjom, strahom od nepoznatog, razgovorom u kojem ćete sve objasniti djeci, ako imate djece (rođacima i prijateljima, ako nemate) - i dobit ćete kvocijent ojađenosti: na taj način precizno ćete kalibrirati koji stupanj mrtvačke ukočenosti možete podnijeti u zamjenu za osjećaj stabilnosti.'' Te: ''Bauk promjene očito je privlačan koliko i strašan. Ali prije nego što brzopleto počnete razmišljati o tome kako ćete sve priznati, ili iskopati tunel do slobode i pobjeći, ne zaboravite da naoružani vojnici - djeca, sud javnosti, superego - patroliraju stražarskim kulama, a da su dresirani psi gladni skandala. Sljedeći prožvakani i ispljunuti prognanik iz društva kojega mrzi cijela obitelj i svi prijatelji, koji svima nanosi bol samo zato da bi zadovoljio svoju sebičnu žudnju za srećom - da, taj prezira vrijedan lik kojemu su svi okrenuli leđa mogli biste biti vi.''
    Ukratko: kada govorimo o kalkulacijama protiv kojih se određujem, ne govorimo o kalkulacijama općenito, nego specifično onima koje proizlaze iz (institucionaliziranih) sila apriornog kodificiranja veze na opisanom moralu inercije. (pero u šaci 20.02.2015. 01:03)
  • SAMOHRANA - pogledao, odličan prilog :)) (ponovit ću link)
    ALKION - leti, leti, leti... pilot kad ga Emi žvajzne :) (pero u šaci 20.02.2015. 01:10)
  • (da prostiš) pero(!), ne svađaj me s alkionom. :)
    to sam ja mrvicu ljubomorna na to njegovo pilotstvo.
    ja se još nadam da će mi izrasti krila. :D
    Vaše Pilotstvo, ne obadajte ovog smoothljivca šacijevskog. :) (Emi Gablo 20.02.2015. 09:23)
  • Ejmi:Izrasti krila?????????' Nadam se da mislimo na anđeoska krila!!!
    A kaj se percetovih insinuacioniziranih podmetanja? Ta zar nije razvidno da nas takva podmetancija nikako ne mere sokobljivo usmjeravati???? Dignitetom svojim i gentlemenzirano garancijom po rođenju nas dvoje smo već na dovoljnom pijedestalu nedodirljivosti spram smoothljivca ...:)))) (alkion 23.02.2015. 09:52)
  • ne morem ništa drugo nego se potpuno i s radošću složit :)
    što se krila tiče mogu se zvati kako god samo da su letljiva. :) (Emi Gablo 23.02.2015. 16:57)
  • salutiram, vaša letaštva ALKION & EJMILIA :)) (pero u šaci 25.02.2015. 08:39)
  • Ostav...! Mrdaš...:))) (alkion 25.02.2015. 15:18)
  • Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

    srijeda, 11.02.2015.

    Spektar sive


    Tesko vrijeme by Azra on Grooveshark
    teško vrijeme za matore, prijatelju moj
    ljudi postaju nalik na kokoši
    slabo vide i rano liježu
    a jutrom žure na kopanje
    zbijeni u gomile duhana
    džepova usukanih od znoja dlanova
    (uloge su davno podijeljene
    i svak ide svojim putem)


    George Grosz, Sivi dan (1921.)

    George Tooker, Government Bureau (1956.)

    Važno je zvati se Đorđe. Ako misliš farbati sivom.

    Portret mog zivota by Đorđe Balašević on Grooveshark
    setno sivu, nepogrešivu



    Čemu svo ovo sivilo? Zbog pitanja Smisla.

    Otkud najednom pitanje Smisla? Zbog Stephena Frya.



    Sjetio me ovaj video – što se zadnjih dana viralno raširio internetima pa dospio i do mene – na neka razmišljanja koja sam imao ili imam; obnovio mi jednu temu.



    Ljudi se školuju, šegrtuju, pa se zapošljavaju i rade, ako uopće i to, pa tako godinama i decenijama, jutro za jutrom, žure na kopanje, sve slabije vide, sve ranije liježu, nema se s kime ostati mlad jer su svi ostarili, akumuliraju staž u dodijeljenim im ulogama, postaju lažno tašti, otplaćuju kredite, idu u penziju i... i... što? I gotovo?

    Tužno, ha? Što čovjeka čeka na kraju puta, nakon odrađenog života kopanja? Možda nagrada, kost, šećer, med? – ne, nego jedino poraz, starost, bolest, smrt. Priča ne može ne završiti tragično, život nije nitko preživio. Pa dobro, ljudi! Ako je život samo kopanje pa tragika, onda zašto? kome? čemu?

    Zato većinom barem svijemo nekakvo gnijezdo, razmnožimo se. To nam daje kakvu-takvu motivaciju i posredni smisao: besmisao egzistencije prebaciti na drugoga – nek' se mali bakće. Umjesto da stvarno riješimo to pitanje, da preuzmemo problem življenja na sebe – jer stvarno riješiti to znači riješiti sobom, jedino se tako može – umirimo se racionalizacijom ''življenja za njih''. Djeco (govorimo), na vama svijet ostaje!

    Kad na svijet dođu, gledaju (samo) da žive, i tako ispune svoj smrtni udes; i djecu za sobom ostavljaju da i dalje ima tko da umire. (Heraklit, fragment 20)



    Knjiga Viktora Frankla Čovjekova potraga za Smislom (kod nas prevođena i kao Život uvijek ima smisla) rađa se na supstratu graničnih stanja – ljudskog duha u izrazito teškim okolnostima, u izloženosti najvećim deformativnim pritiscima (Frankl elaborira na primjeru života u Aušvicu), s prelijevanjem šoka i gorčine u apatiju, katatoniju i depersonalizaciju.

    U Kunderinim romanima, svaki lik obilježen je nekom svojom temeljnom situacijom, svojim problemom, temom, ''egzistencijalnom šifrom'' koje je eksperimentalni nositelj. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja dano je i objašnjenje: Bilo bi glupo kad bi autor pokušao uvjeravati čitaoca da su njegovi junaci stvarno živjeli. Njih nije rodilo majčino tijelo, rođeni su iz jedne ili dviju sugestivnih rečenica, ili iz jedne osnovne situacije. Tomaša je rodila rečenica einmal ist keinmal. Terezu je rodilo krčanje crijeva. Krčanje crijeva, to je znak njenog tijela, koje ju podsjeća da je tu: duša vuče gore, a tijelo dolje, što zatim izaziva unutarnju vrtoglavicu. Ali pojam ima i općenitije važenje: Tu vrtoglavicu, taj zov dubine mogli bismo definirati i kao opijenost slabošću. Čovjek postaje svjestan svoje slabosti i ne želi joj se suprotstaviti, nego joj se želi predati. Opijen je svojom slabošću, želi biti još slabiji, želi se srušiti na trgu, pred svima, želi biti dolje i još niže.

    Pred par godina, Sredovječni udovac imao je post koji me se dojmio: Bilo mi je hladno, ali nisam se nikad smrzavao. Pisala mi prijateljica o onom osjećaju kad hodaš izgubljen u planini noću, zimi... Ono kad osjetiš slatku nemoć i zaželiš sjesti i predati se i nasmijano čekati... Ja sam uvijek išao dalje... Neki dan smo Nezaposleni Vjeran, njegova kćer i još šezdesetak drugih trčali, hodali kroz snijeg i nismo ni pomislili odustati. Jednom davno je dvojica nas otišlo u planine poslije nekoliko pića, a mrak se već spuštao i bio je zatvoren planinarski dom u koji smo išli, pa smo nepoznatim putevima u drugi. Na drugom brdu su se neki smrzli, prijatelji su nas oplakivali, a mi smo išli dalje i nisam ni pomislio stati... Opisala mi je taj osjećaj umora i želju da staneš i sjedneš u snijeg i čekaš onako nasmijano... Osjećam se baš tako...

    Kaže: taj osjećaj umora i želju da staneš i sjedneš u snijeg i čekaš. Nasmijano: kao olakšanje. Odmah sam se sjetio nečega: Nietzscheov odlomak o ''ruskom fatalizmu'': onaj fatalizam bez revolta, s kojim ruski vojnik, kad mu ratni pohod postane neizdrživ, naposljetku legne u snijeg. Uopće ništa više ne prihvaćati, ne uzimati na sebe, ne uzimati u sebe – uopće više ne reagirati...1

    ''Želiš'' se prepustiti, odustati. Navodnici zato što je to nejedinstveno, kompozitno željenje, zapravo kompenzacijsko. Tko proživljava vrtoglavicu, dok ga vuče vlastiti pad, dubina, nije da joj se doista želi predati, nego samo želi izbjeći kalež kroz koji bi u protivnome – pri opiranju gravitaciji, čupanju prema gore – morao ispijati. Osnovna i prava želja bila bi promijeniti svoj položaj, no u situaciji beznadnosti promjene – ili ako je ono kroz što treba proći da bi se probilo do druge obale preteško, premučno, prebolno, prenezamislivo (na primjer) – podsvjesno ''želimo'' da ne moramo ništa, samo leći u snijeg, biti pošteđeni prolaženja ili pokušavanja, oslobođeni obaveze poduzimanja, nalazimo olakšanje u prepuštanju vlastitoj slabosti; u tome je vrtoglavička opojnost kapituliranja. Samo kad bi nekako mogli mirne duše nastaviti bez nastojanja na promjeni, da sve ostaje kako jest – ali i kad bi nestalo onog nezadovoljstva sadašnjim položajem (koje u odmazdu tim jače izbija iznutra!).

    Frankl uviđa: život je po definiciji naprezanje i borba, a katkad postaje teško motivirati se na nastavak kotrljanja kada nema vajde, kad nisi baš načisto zašto, čemu se uopće truditi i jedino ti je još do slatke nemoći lijeganja u snijeg. Njegova logoterapija počiva na premisi po kojoj je, za razliku od Freudove psihoanalize (temeljene na volji za užitkom) i Adlerove individualne psihologije (temeljene na ničeanskoj volji za moć) najdublja sila oko koje se ljudska bića okupljaju – Kierkegardova volja za smislom. Dalo bi se to opisati i kroz obrtanje poznate uzrečice: dok ima nade, ima i života. Osnovna postavka je pomalo samoreferentna: da je naša glavna motivacija na življenje naša volja da nađemo smisao života. Ako ta volja blijedi i nestaje, čovjekova psiha se deformira i razboljeva. Stoga se i liječenje sastoji od otkrivanja, iskapanja u nama nečega do čega još uvijek marimo, čak i kad nam je najteže i najapatičniji smo, te prihvaćanja na djelu zadatka s tim u vezi.



    Ideja logoterapije je utoliko nošena jednim svojim vrlo simpatičnim vidom: inzistiranje na ''prkosnoj moći duha'', stav koji odlučuje biti jači od sudbine (kažem ovo bez trunčice ironije), nešto kao Isus koji još i na križu viče Pilatu i mučiteljima da mu ništa ne mogu. Unatoč svemu govorenje životu DA, nepuštanje, nelijeganje u snijeg, sve i ako in ultima linea apsurdno; Frankl kao proto-Camus: Sizifa trebamo sebi predstaviti kao sretnog.



    Na jednom mjestu Frankl pripovijeda kako je utješio svoje apatične pacijente: Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: Je li majmun – na kojemu se proizvodi serum poliomielitisa pa se zato neprestano bode iglama – kadar ikada shvatiti smisao svoga bola? Ne može, dakako, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može ući u ljudski svijet – u kojemu njegov bol može jedino biti shvatljiv.

    Hm, u ovom mi izvodu već nešto jako smeta. Poručuje se da majmunova bol svejedno može imati smisla, iako ga on sam ne zna. Pa da, baš utješno za majmuna: što ga boli u ime našeg smisla. Postavljaju se brojna pitanja. Boli li ga zato manje? Zašto bi ga trebalo biti briga za naš smisao? Zašto bi trebao nalaziti svoj smisao u našem smislu? Je li sâmo to što može biti nekog tamo smisla njegove boli onkraj onoga što sam shvaća, stvarno podloga za zaključak da bi svoje trpljenje trebao osjetiti kao ne više glupo, besmisleno, apsurdno?

    Treba razumjeti: Frankl je ponajprije doktor, psihijatar, medicinski oportunist – nije ga toliko briga što ni kako, samo da mu je izliječiti, izliječiti. A izliječiti (manje-više sva stanja) prema logoterapijskim zasadama znači: proizvesti čovjeku neki smisao. Doslovno: neki. Samo da bude nekog, bilo kojeg, jer je stanje bolesti definirano kao ono u kojem izostaje neki, bilo kakav. Pojedina ideja o smislu Franklu će stoga igrati ne onoliko koliko sadrži kritičke osnovanosti, nego koliko je medicinski efikasna, odnosno koliko ju se da instalirati u pacijenta kao iznjedreni smisao. Ovo što sam rekao može se reći i otvorenije: po potrebi on neće prezati ni od demagogije ukoliko ona postiže viši cilj izliječenja stanja, tj. ako ju se može prodati, uvaliti pacijentu, kao logoterapijski placebo – šupljikave izvode koji će, međutim, proći; rupe da ne budu opažene.

    Frankl pritom nije ćorav: jasno vidi i potentnost snažnih religijskih uvjerenja – po prirodi autosugestivnih – u funkciji nošenja smisla. Naročito to vrijedi za religije s onostranom te(le)ologijom, koje za njega nisu cilj po sebi (jer cilj svih ciljeva je uvijek izliječenje, zdravlje), ali percipira kako moćno sredstvo mogu biti. Kod graničnih stanja, kao ultimativne točke logoterapije, kada dođeš do zida i više se valjda ništa ne može naći u okviru ovoga svijeta i života, otvara se kompletan novi izvor smisla s onu stranu. I to nepresušan, jer što god da se događa ovdje, zadnje svrhe izmještene su u transcedenciju, a tamo naravno neuništive. To je svojevrsno ''varanje'', deus ex machina doskakanje logoterapijskim ograničenjima zadanima pravilima igre na planetu.

    No, rekli smo, Frankl je prije svega oportunist logoterapije pod svaku cijenu (što si je i eksplicitno deklarirao kao smisao svoje osobne egzistencije). Zato mu je bilo mnogo interesantno ustanoviti pojam smisla koji nadilazi naše ovostrano shvaćanje, onako kao što je smisao boli majmuna transcendirao njegovo shvaćanje. Onda sam dalje upitao: ''A što je s čovjekom? Jeste li sigurni da je čovjekov svijet završna točka u evoluciji kozmosa? Zar je nezamisliva mogućnost još neke druge dimenzije – neki svijet iznad čovjekova svijeta: svijet u kojem se nalazi odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje?''



    Primijetimo ipak da se od nas tu traži nešto što se od majmuna nije tražilo: da sami pojmimo taj smisao koji nas nadilazi. I u redu, 'ajde, dopustimo taj kvantni skok u slijedu vrsta, uzmimo da bismo mi ljudi, pametni kakvi već jesmo, u odnosu na niže vrste ne samo imali viši intelektualni prag nakon kojega nas smisao naše boli kognitivno transcendira, nego onda još mogli i reflektirati o njemu. Ali primijetimo i još nešto: nismo svejedno ni pod razno u stanju misliti smisao sam, nego tek tu misao: da nije nezamisliva nad-dimenzija u kojoj imamo smisla. Ne, dakle – koji je. Nego jedino – da ga možda i može biti (nije isključeno kao mogućnost). Nismo ga u stanju kapirati u onome što on jest, ne njega (jer to svakako jest izvan naše pameti), već samo: pojam o mogućnosti njegove egzistencije.

    Dno religioznog osjećanja: iako nismo sposobni naći ''odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje'', mi možemo ''steći uvid'' da traženi odgovor ipak ''mora postojati'', u nekoj nad-dimenziji. Tu se onda misao – kako mora da postoji viši smisao izvan naše pameti – redovito uzima za optimističnu misao, misao Vjere, misao Nade, ideal koji nam ''daje razlog'', opravdanje ufanja: u ideale, u spas, u dobrotu i ljubav, u moral... u ''Boga''. Franklova knjiga podrazumijeva isto: velika potraga za mogućnošću Smisla kao automatski razlog za prirediti proslavu. Utemeljenje optimizma!

    Nisam slučajno 'Smisla' napisao velikim slovom. To je zato što ćemo sad to već morati razlikovati: smisao s malim od Smisla s velikim.



    Razmišlja se: laboratorijski majmun na čijoj koži eksperimentiramo smio bi biti sretan i zadovoljan – optimističnog odnosa, punog ufanja, spram svoje boli – samo kad bi skužio da je poslužio nekoj višoj svrsi. To bi mu trebalo već biti dovoljno, odmah utjeha. A mi? Mi smo, analogno, tjeskobni tek zato što nismo načisto ima li naša egzistencija višeg smisla. Jednom, dakle, kad bismo uspjeli konačno utvrditi da ima, mogli bismo biti mirni. (A logoterapija bi uvijek imala čemu pribjeći, neovisno o stanju stvari na zemlji, kakav god crnjak bio posrijedi.) I zato – svi u potragu!

    Ali gle (da operiramo dalje s Franklovom paralelom): taj majmunov smisao, koji ga nadilazi – naime, mi, naši laboratorijski postupci – uopće ne mora (ne bi se vjerovalo) raditi u zajedničkom interesu s majmunom. Komotno ga može(mo) iskorištavati, mučki i bezobzirno, u svoju vlastitu svrhu, koja s njegovom dobrobiti ne da nije zajednička, nego joj je izravno suprotstavljena. Ili, primjer žabe. Čovjek nesumnjivo posjeduje izvjesnu nad-dimenziju u odnosu na žabe. One ne razumiju što (im) čini čovjek. No, da kojim slučajem razumiju – zar bi ih to što saznaju obradovalo? Jedan moj bivši cimer ih je kao dijete znao žive guliti (e da bi ''vidio kako iznutra funkcioniraju'') i ostavljati ih tako oguljene da danima skapavaju u najgorim mukama.

    Ni mravi i gliste i slična ''niža'' stvorenja ne dosežu do našeg mjerila. Nije li ipak točno da mi s njima – čisto olako? Nema tu čak više ni maliciozne znatiželje (žaba), niti nevino-hladnog instrumentalnog znanstvenog sadizma (majmun), nego ih zgnječimo i zdrobimo bez razloga... onako, došlo nam, iz dosade, iz obijesti. Da razgazimo cipelu.



    I don't believe in an interventionist God... U postu Probavljivost duše dao sam sliku Gombrowicza na plaži kako spašava izvrnute bube i kod jedne biva prisiljen obustaviti radnju, postati ravnodušan na arbitrarnom mjestu prema patnjama te konkretne bube.2 Slično kao s ovim bubama biva i s nama, djecom Majke Prirode i Boga Oca, ali zanemarenom djecom, jer Mater i Ćaća su blazirani, ravnodušni, potpuno lišeni sentimentalnosti prema našim stradavanjima i agonijama. Svijet je, rekoh tamo, okvir mogućnosti unutar kojega se život odvija. Složeni sustav, ali sustav koji se vrti sam sobom, svojom unutarnjom neumitnošću, bez ikakvog nadzornika izvana. Mama i Tata postavljaju krajnje granice slučaja, dok ono što se događa unutar tih granica – to se njih ne tiče, u to se ne upleću. I ni zbog koga neće posebno intervenirati. Na sve naše urlike, plač, jadikovke, kukumakanja, odgovaraju tek lijenim zijevom, s izrazom neizrecive dosade.

    Fry postavlja poznato pitanje maksimalne neugodnosti za teologe, o kojeg su mnogi jurišnici na Vječnu Istinu zube porazbijali: pitanje: ''Zašto to Bog dopušta?'' Zar ne iz istog razloga iz kojeg je Gombrowicz kao svemoćni div dopustio da neke bube ostanu umirati u mukama? Svakoga dana možemo u novinama čitati užasne, užasne vijesti, koje se opiru našem shvaćanju. S posebnim naglaskom na smrt djece: naša imanentna tragičnost bila bi nam još nekako i prihvatljiva samo kad ne bi bila tako nelogična i hirovita, tako nasumična, besmislena i, last but not least – nepravedna. Nepravda je neopozivi princip života: nekome daje, nekome uzima. Netko je zdrav, netko bolestan, jedan živi, drugi umire, podijeljeni smo – bez ikakve logike, najglupljim slučajem – na bogate i siromašne, lijepe i ružne, sređene i zbrkane, sretne i nesretne... Najnapetija točka pitanja o smislu života: problem smrti djece i novorođenčadi. (Dozovimo u sjećanje samo strašne prizore s onkologije u Klaićevoj.) Kako gledati na svijet i postojanje iz njihovih očiju – ako se pokušamo uživjeti, uosjetiti u perspektivu te stradale djece? Riječi kao pravednost i smisao moraju zvučati limeno i smiješno. Viša nepravda pred kojom naš razum ne može ne kapitulirati; posve naopaka, nastrana... neljudska (poništava sve naše koncepte ''zakonomjernosti'' prirode). Činjenica smrti djece dovodi nas na rub smisla, izravno nas suočavajući s crnim, vrtoglavim, bezdanim upitnikom: o beznačajnosti postojanja. Mama i Tata pokazuju nam da im nismo baš jako bitni. Smrt djeteta obezvređuje ljudski život po sebi, općenito i ultimativno – daje načelnoj tragediji života, koja je u startu gorka, još i dodatan okus proizvoljnosti, nevažnosti, lakoće (nema lakoće koja bi nam teže padala). Ta ironična bezbrižnost nasumične nepravde, očevidna i neumoljiva, do dna razara humanitarno-optimistični patos ''podvrgnutosti Višem Redu Stvari'', koji bi tragediju činio dostojanstvenom, značajnom, uzvišenom. Ne, u prah bivamo pretvoreni... i s kakvim samo nehajem!



    Precizirajmo odstupnicu koju trebamo. Nećemo je naći u golom uvidu da nam muka ima nekog višeg smisla. Da smo korisni nečemu što nas transcendira. Jer nije baš nešto utješno biti sluga smisla koji nas doduše transcendira, ali kojemu i dalje dođemo obični majmuni i gliste!

    Vidimo li već koja je to pretpostavka neophodna za održanje naše utješenosti?

    Laboratorijskom majmunu smo preporučili da smije biti optimističan, kao da je naš interes odmah i njegov interes. Eto nužne pretpostavke: da ''interesi'' nisu suprotstavljeni. Nalaženje utjehe za trpljenje u višem smislu imat će smisla samo ukoliko služenjem njemu istovremeno služimo svojoj dobrobiti (upravo kroz to služenje, njim samim).

    Zato optimistički govoriti o pojmu nad-smisla ne pali ako ćemo ga doživljavati u ordinarnom biologističkom smislu: kao oblik života superioran našemu, superhumanog mjerila. Ne, morat će smisao postati – Smisao.

    Ako nas tješi misao da nismo sami sebi svrha, već sredstvo neke nad-dimenzije, onda pritom obavezno ciljamo ne tek na neku višu, kao mi što smo majmunima, nego isključivo na najvišu, krajnju instancu, Apsolut, na idealni koncept nekoga ili nečega što posjeduje karakter apsolutne svrhovitosti – dakle (lat. ab i solus) onoga koji je samodovoljan, samotvoran, sam po sebi, sve sam iz sebe i za sebe i tako dalje – te kao takav, sverazumijevajući i sveizravnjujući, stojeći u isti mah na svim stranama, stoji i na našoj strani. To je apsolutno nužno: da se radi baš o Apsolutu. Jer ako kažemo da je naša bol objašnjena običnim superiornim smislom, to još ne mora značiti da nas dotični neće samo iskorištavati (mučki, kao mi majmune), ili se s našom sudbinom zezati (razgaziti, kao mi gliste). Tek služba konceptu apsolutne pravednosti (Bogu, Cjelini), moći će garantirati istovjetnost interesa (pa ako su naše muke i naša umiranja u njenom interesu, apsolutnom i savršenom, onda to jamči da su OK i za nas).



    Ali tu sad upadamo u glib najrazuzdanije metafizike! Što je definicija metafizike? Kada se hoće znati više nego što se može. Spoznaja Apsoluta je ono što nam je potrebno za ovo što Frankl hoće s pričom o majmunu – za logoterapijski se sublimirati Smislom po transcendentalnoj odstupnici. Pa možemo li to? Ponovimo još jednom kako sam kaže (u nasljedovanju struktura tradicionalnosti koje se fundiraju na konceptu ''nečega višeg''): mi možemo zamisliti ''neki svijet iznad čovjekova smisla''. Dakle, ''neki''... tek neki. Jedino što možemo zamisliti je da postoji to ''nešto'', neka druga dimenzija (u kojoj prebiva Odgovor). Krajnje neodređeno. Ne možemo znati ama baš ništa u vezi s eventualnim višim smislom našeg trpljenja osim da bi ga ''moglo biti''. To je jedini, jedini, jedini uvid nama dostupan. Što, međutim, baš i nije ono što mi hoćemo i trebamo, zar ne? O Apsolutu, o Cjelini – ni riječi. Ništa! Terra incognita. Nismo pozvani.

    Vidimo, logoterapijski zahvat tu, igrajući na kartu upravo racionalnog uvjeravanja, u sebi sadržava ne rupu, nego provaliju u racionalnom slijedu. Kao Rješenje/Utjehu/Odgovor nudi nešto u što je lako povjerovati, jer racionalno koherentno – naime, da se ne može isključiti neki smisao što transcendira naše poimanje (doista, ne može se) – dok se stvarno Rješenje/Utjeha/Odgovor ipak nalazi na sasvim drugom mjestu, u nečemu puno težem za povjerovati, jer totalno spekulativno-metafizičkoj fatamorgani: Smislu, tj. Apsolutu, tzv. Providnosti čiji su putevi misteriozni, ali koja ima plan i neki razlog za svakoga od nas, koja ravna svime i brine za nas, točno znajući zašto nam radi sve što nam se događa.3


    A smo u stanju misliti, B nismo. Da bi premostio provaliju, um koji traži Smisao poduzima poistovjećivanje A, kao onoga što može suvislo pretpostavljati (neodređenog ''nečega'', smisla s malim s), s nemislivim B (dobronamjerna ab solus Providnost, koja u ultimativnom svođenju računa brine za nas i nad ukupnošću zbivanja – uključujući jad, čemer, čamotinju i sive dane – ravna u našem najboljem interesu). Jedan kroz jedan demagoška podvala od strane Frankla, u terapeutske svrhe, sadržana je u argumentiranju A uz navođenje (pribjegavajući oportunom instrumentaliziranju konotacija religijskog koncepta Dragog Boga) na zaključak B.



    Ljubim one koji ne traže tek u zvijezdama razlog da propadnu i da budu žrtve; već one koji se žrtvuju zemlji, proklamirao je Nietzscheov Zaratustra odmah u svom pred-govoru, kao prvu stvar koju je imao za podijeliti sa svijetom. Preklinjem vas braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Trovači su to, svjesno ili nesvjesno. Kakve sve može biti logoterapije i ''prkosne moći duha'' koja se ne bi utjecala jeftinom triku bježanja u kič-idilu utopijskih teleologija, nego ostajala tragički intonirana? To bi mogla biti tema nekog drugog posta... ili mnogih drugih.

    Nije sve tako sivo by Hladno Pivo on Grooveshark



    1. Komentirao sam Sredovječnom cjelovitim odlomkom: Nietzsche priča kako je u teškim situacijama, koje se ne može promijeniti, najpametnije tako reagirati, s važnim naglaskom: u lišenosti gorčine, kivnosti. Ako se igdje uopće nešto mora umjesno iznijeti protiv bolesti, protiv slabosti, onda to da se u njoj omekšava izvorni instinkt za izliječenje, obrambeni i oružani instinkt u čovjeku. Ni od čega se ne zna otresti, ni sa čim se ne zna završiti, ne zna se ništa odgurnuti – sve nas ranjava. Čovjek se i stvar nametljivo približavaju, doživljaji zasijecaju preduboko, sjećanje je gnojava ozljeda. Bolest jest unekoliko sam resentiman. – Protiv toga bolesnik ima samo jedan veliki lijek - zovem ga ruski fatalizam, onaj fatalizam bez revolta, s kojim ruski vojnik, kad mu ratni pohod postane neizdrživ, naposljetku legne u snijeg. Uopće ništa više ne prihvaćati, ne uzimati na sebe, ne uzimati u sebe – uopće više ne reagirati... Znatan razbor (Vernunft) koji počiva u ovom fatalizmu nije uvijek samo odvažnost na smrt, kao nešto što održava život u okolnostima opasnima po život, nego je i smanjivanje razmjene tvari, njeno usporavanje, neka vrsta volje za zimskim snom. Par koraka dalje u toj logici i imamo fakira koji tjednima spava u grobu... Jer prebrzo bi se iscrpili ukoliko bismo uopće reagirali, pa više ne reagiramo: u tome je rečena logika. A ni s čim se ne sagori brže nego s afektima resentimana. Izvjesno je da je za iscrpljene najštetnije da reagiraju srdžbom, bolesnom ranjivošću, s nemoći da se svete, žeđi za osvetom, otrovnom smjesom u svakom smislu. Time je uvjetovano rapidno trošenje nervne snage, nezdravo povećanje štetnih izlučevina, na primjer žuči u stomaku. Resentiman je ono po sebi zabranjeno za bolesnika – njegovo zlo, nažalost i njegova najprirodnija sklonost. – To je shvatio onaj duboki fiziolog Buda. Njegova ''religija'', koju bi bolje bilo označiti kao higijenu, da je ne bismo miješali sa stvarima dostojnim sažaljenja kao što je kršćanstvo, učinila je svoj učinak ovisnim o pobjedi nad resentimanom: osloboditi dušu od njega – prvi je korak k oporavku. ''Neprijateljstvo se ne okončava neprijateljstvom, prijateljstvom se okončava neprijateljstvo'': to stoji na početku Budinog učenja – tako ne govori moral, tako govori fiziologija. – Rođen iz slabosti, resentiman nikome nije štetniji nego samom slabom – u ostalim slučajevima u kojima je pretpostavka bogata priroda, ostati gospodar nad tim osjećanjem, suvišnim osjećanjem, bezmalo je dokaz bogatstva. @

    2. Koja? Koja? Koja? Svaki čas sam sebi govorio ''ova je'' – i spašavao je ne mogavši se odlučiti na tu strašnu, gotovo podlu arbitrarnost – jer i zašto ta, zašto ta? Dok najzad ne dođe u meni do sloma, naglo, olako odbacih u sebi suosjećanje, zastadoh, razmislih ravnodušno ''no, vraćam se'', usredotočih se i pođoh. A buba, ona buba na kojoj sam prekinuo, ostala je mašući nožicama (što mi je zapravo bilo svejedno, kao da sam izgubio volju za tu igru – ali znao sam da su mi tu ravnodušnost nametnule okolnosti, i nosio sam je u sebi kao nešto tuđe). @

    3. Na primjer kršćanski Bog: Možda nikad niste razumjela da Bog ima plan za Vaš život, plan koji obuhvaća sva područja Vašeg života, plan koji osigurava sve Vaše potrebe i omogućuje Vam da se u potpunosti ostvarite kao osoba. Da, Bog ima plan za Vas. Čudno – naglašavaju neki duhovni pisci – kako mnogi vjeruju da Bog postoji, ali, kad nešto krene loše, vjeruju li da On ima plan za njih i da ih ljubi? I nema majci da bi bilo ičega majci neplaniranog: Gospodin Vas je želio. Čak i ako Vas Vaši roditelji nisu očekivali, On je uredio da dođete na ovu zemlju u ovo vrijeme. Postoji smisao i svrha za Vaš život. Imate jedan cilj, imate ogroman potencijal, Vi ste skladište puno prekrasnog zrnja: talenti, darovi koje je Bog stavio u Vas da Ga slavite i da služe Vašem naraštaju. Postoji problematika na ovoj zemlji koja iziskuje apsolutnu potrebu Vaše nazočnosti i Vaše intervencije. Niste došli na zemlju da preživite, da patite ili da živite neprestano u kaosu, frustraciji, pritisku ili depresiji. Gospodin ima prekrasne planove mira, a ne nesreće, da Vam dadne budućnost i nadu (Jer 29,11). On zna da je osoba bez nade već mrtva. Jedino je pitanje 'kad će biti pokopana?' – Odbijte napustiti zemlju bez ostvarenja tog cilja, jer niste ovdje na zemlji slučajno. Zapamtite to! Dan kad otkrijete zašto vas je Bog poslao na zemlju, bit će jedan od važnijih u Vašem životu. Otkrivanjem i hodanjem u Božjem planu doživjet ćete ispunjenje i zadovoljstvo kakvo nikada prije niste osjetila... Treba, napokon, definirati i što je to Božja Providnost: Niste prepuštena samoj sebi. Postoji Božja skrb o stvorenjima, posebno o čovjeku, pa i o Vama (= Božja Providnost). Ona nije istovjetna sa sudbinom, nego je čin slobodne i dobrohotne Božje volje. Bog je ne samo sve stvorio već sve uzdržava i svime upravlja (usp. I Vatikanski sabor), ne ograničavajući čovjekovu slobodu, u skladu s ljudskom naravi, što nas navodi na suradnju u otkrivanju i ostvarenju Božjeg plana. U SZ, pogledajte: Božji plan kao predviđanje; Job 10,12; Mudr 6,7; 14,3; 17,2; Ps 33,11), Božja skrb za sve ljude (Iz 44,7)... U NZ, pogledajte: Isus naviješta i uvjerava nas o Božjoj skrbi i Providnosti: Mt 6,25-34, te stalno ističe da nam je Bog 'otac'. Biblija ne govori o sudbini s elementima slučaja i fatalizma. Hebrejska riječ koja označava sudbinu znači: put, staza, putovanje, smjer ili tijek života. Sudbina je put kojim moramo ići (Iz 40, 27-28). Samo oni koji ne poznaju Boga mogu vjerovati u sudbinu i biti fatalisti, ali vjernici znaju da je njihova sudbina u rukama Isusa Krista, Sina Božjega (usp. Iv 3,35). @

    - 17:15 - slušam (7) - printaj - #
  • Izmjena/razmjena djelatnog i trpnog. Sad mi jučer ima smiisla malo više od smislova drugih. No, noge su mi svijetlosivo pothlađene pa idem leć :-)... Još nije moja misija gotova, hahaha... (samohranamajka 12.02.2015. 00:12)
  • Neosporna je cinjenica da smo robovi drustva. I ne samo to, robovi smo i svojih potreba.
    Odbacila sam misli o Visem smislu jer moj mozak i moja percepcija imaju ogranicen kapacitet koji vidim nedostatnim za neko ozbiljnije istrazivanje. Sve teorije viseg smisla svode se spekulacije. Bilo bi pogresno reci da ga nema, ali misao je nedostatna. U nekom SF filmu mogli bismo pokusati ponuditi neko rjesenje nasih problema, ali cak i tada bi bili neuspjesni jer bi rjesenje ponovo proizaslo iz misaonog sklopa. Bilo bi super razviti neki posve nov nacin percepcije :))))
    E sad ono sto vidim puno vaznijim, osobni smisao.
    Njega takoder ne vidim ako zivot promatram kao cjelinu koja u konacnici mora poluciti neki rezultat koji su ljudski umovi definirali uspjehom ili ponudili kao smisao.
    Ja sam jedno samodostano bice koje se poput lesinara svaki put obraduje novoj lesini. Jednostavno koristim mehanizme koje mi je dala priroda kako bih izazvala stanje stanje ugode. U biti ne moram nista osobito ni ciniti ugoda se dogadja gotovo sama po sebi. S obzirom da imam i dobre obrambene mehanizme rijetko osjecam patnju. Nemati reakciju je zaista dobar obrambeni mehanizam.

    Dakle smisao je zivljenje...jedno vrlo ugodno stanje:)))) (deeksha 12.02.2015. 07:07)
  • Mislim da sam već nekoliko puta ovdje na blogu spomenula da ako ima neki ulomak, tekst, misao o nama i svijetu, i smislu/besmislu svega toga, onda je to Ivanov dio u Braći Karamazovima:

    Ali ja tu pravednost ne mogu prihvatiti. Ali kad se mati zagrli sa krvnikom koji je psima dao raskidati njezina sina i kad oni svo troje uskliknu u suzama «Pravedan si ti, Gospode!»... E, onda će to biti vrhunac spoznaje i sve će se objasniti, ali ja to ne priznajem. I ne želim priznati. Vidiš, Aljoša, možda će se dogoditi da ću ja, ako doživim taj trenutak, ili ako uskrsnem da bih vidio kako se mati grli sa krvnikom koji je psima dao raskidati njenoga sina, isto tako uskliknuti «Pravedan si ti, Gospode!», ali ja ne želim tako uskliknuti. Dok je još vrijeme, želim se zaštititi i zato se posve odričem najviše harmonije. Ne vrijedi ona suza čak ni onog jadnog izmučenog djeteta što se lupalo šačicama o prsa u smrdljivom nužniku i molilo svom malome Bogu, ne vrijedi zato što su te suze ostale neiskupljene. One moraju biti iskupljene, ali čime ćeš ih iskupiti? Je li to moguće? Zar time što će biti osvećene? Što će mi takva osveta? Što će mi pakao za mučenike? Što tu pakao može pomoći ako su oni mučeni? Kakva je to harmonija ako postoji pakao? Ako dječje patnje dodamo onoj sumi patnji koja je prijeko potrebna da se kupi istina, onda ja unaprijed tvrdim da sva istina nije vrijedila tolike cijene. Na koncu, neću da se mati grli s krvnikom koji je psima dao raskidati njezina sina. Ona mu ne smije oprostiti. Ako hoće, neka oprosti u svoje ime, neka oprosti svoje bezgranične materinske patnje, ali patnje svog raskidanog sina ona ne smije oprostiti. Ne smije oprostiti zato što te patnje nisu iskupljene. A ako ona ne smije oprostiti, gdje je tu harmonija? Postoji li na svijetu biće koje bi moglo i trebalo oprostiti? A ne, ne treba mi harmonije, čak ni zbog ljubavi prema čovječanstvu. Draže mi je ostati sa svojim neiskupljenim patnjama. Previše su visoko procijenili harmoniju. Moj džep nije toliko dubok da bi mogao platiti ulaznicu za ovaj svijet i zato želim vratiti svoju ulaznicu i ako sam pošten čovjek, dužan sam je vratiti. Aljoša, ja to i činim, ja Bogu ponizno vraćam ulaznicu.

    To je najbliže onom kako ja osjećam stvari - vratiti ulaznicu (Bogu, Apsolutnu, Cjelini). Jer čak da i postoje (a time što im vraćam ulaznicu, još nikako ne znači da priznajem da postoje), ne zanimaju me. Postoji, dakako, ta egzistencijalna i sama po sebi paradoksalna znatiželja (baš zato što je to pitanje bez rješenja, aporija par excellence - ne u smislu da rješenja nema, jer svaki odgovor, čak i onaj da je sve čisti kaos, slučaj i sasvim divlja arbitrarnost, već jest rješenje, a potvrda čega jest sama činjenica da smo ovdje - nego baš u smislu toga da čovjek isključen iz mogućnosti da jednoznačno riješi tu jednadžbu), no ta znatiželja, kakva god bila, ne može biti tako jaka da bih zbog nje pristala na takvog Boga/Smisao/Apsolut/Rješenje. Moje osobno rješenje, tako je zapravo više bunt protiv rješenja (kakvo god bilo, čak i kada bi ga bilo), nego rješenje, odgovor sam. Jer, i to je poanta - kakav god bio Odgovor, ne može biti takav da me zadovolji (iz razloga koje Ivan Karamazov navodi, a svaki pojedinac, otkada je svijeta i vijeka, svakodnevno više ili manje osjeća na svojoj koži). No to nije kraj, dakako… S obzirom da bunt i ogorčenje u čistoj formi nisu baš najzdraviji za čovjeka (argumentirao si to i u tekstu referiranjem na žuč, Budu i sl.), rješenje je možda ignorancija tog Smisla - ne u smislu pomirne i apatije, dakao, nego baš suprotno - okretanjem glave prema životu samom (prema smislu i besmislu s malim slovima 's'). Jer, lijepo si to rekao, 'nitko još nije preživio život'. Pa što onda s njim? Svakome njegovo, kako može i želi, no za sebe znam - želim ga 'živjeti' (ne u nekom patetičnom smislu, nego baš u onom nadoslovnijem, zapravo vrlo brutalnom - osjetiti njegovu materiju, kakva god bila, kada je već takva) , bez obzira što on neprestano i tako neumoljivo klizi kroz prste. Ali ako već moram nešto loviti, radije ću loviti njega (dakle, zapravo samu sebe), nego Život, nego Smisao, nego Boga itd. Kad već govorim o sebi, mislim da sam doista, to što nazivaš 'problemom življenja' preuzela na sebe, ne prebacujući ga ni na kog. Pritom ne mislim da je to
    imalo mudrije, vjerojatno ni bolje od drugih opcija, samo mi je osobno bilo najprihvatljivije. A apsoluta ionako ima bezbroj, samo što se pišu malim slovom, i posvuda su oko nas. Ni sto života ne bi nam dostajalo da ih riješimo.

    P.S. Kada si se već dotakao Gombrowicza, čitam baš ovih dana onu "Posmrtnu autobiografiju" koju sam jednom spomenula (doduše, uz pet drugih knjiga paralelno pa ne napredujem onim tempom koji bih voljela :)

    P.P.S. Ovo mi ide u red tvojih najdražih tekstova. (Ama Gi 12.02.2015. 10:05)
  • s guštom pročitala. (Seek Another Land 12.02.2015. 14:38)
  • Odličan post, usto, jako "close to home". (Hlapićka 13.02.2015. 13:43)
  • SAMOHRANA - pa što su to noge trpile u srijedu? :)
    DEEKSHA - sve mudro zboriš; tu, a i još ponegdje
    AMA, SEEK & HLAPIĆKA - baš mi drago čuti da vam se pojačano dopao; da je imao smisla i time što je pao na plodna i zrela tla kao što ste vas tri (pero u šaci 15.02.2015. 16:52)
  • AMA - Ti bi (poznato mi je to) bila u stanju vrlo elaborirano anticipirati i budući post ili postove iz zadnje rečenice ovoga. Dijelim to već tu i načinješ. No, o tom potom. U vezi Posmrtne autobiografije: ista priča i kod mene, počeo sam, ne napredujem tempom kojim bih želio - istina, većinu samog sadržaja već znam otprije, pošto autorizirani dio Gombrowiczevog opusa imam u sebi pročitan, progutan, prožvakan u komadu, uzduž i poprijeko. (pero u šaci 15.02.2015. 16:56)
  • Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

    subota, 07.02.2015.

    Gola guzica: promjena žanra


    1

    Prvi slučaj, sve jedinice: dana 1.11. objavio sam post Kako ih nije sramota?!, potaknut viješću od tog jutra: Dejan Lovren ispričao je u novinama kako je bio posramljen fotografijama svoje javno podastrte obnažene pozadine, te kako mu je i žena patila i dočekala ga kratkom-ali-odzvanjajućom porukom: sramota. Pa sam se zajebavao da je oženio Brku iz Ko to tamo peva.



    BRKO: Kako ih nije sramota?!
    ŠLAGERPEVAČ: Od koga?
    BRKO: Od nas.
    ŠLAGERPEVAČ: Pa mi smo došli njih da gledamo.
    BRKO: Ha? Bez obzira!

    Čega je Brko arhetip?

    Ali prvo počujmo aforistički triptih Karl Krausa:
    To je trijumf ćudorednosti: lopov koji je provalio u spavaću sobu tvrdi da mu je povrijeđen osjećaj stida i prijetnjom tužbe zbog nećudorednosti iznuđuje odustajanje od tužbe zbog provale.
    Na pitanje zna li što je to ''neprilično'', neki je dječak jednom odgovorio ovako: ''Neprilično je kad je netko prisutan''. Odrasli bi zakonodavac uvijek htio biti prisutan.
    Skandal započne onda kad mu policija učini kraj.


    Brko je arhetip shvaćanja po kojem je kod skandala hvatanja nekoga gole guzice onaj problematični, skandalozni, neprilični dio – za crvenjeti – sadržan ne u činu narušavanja privatnosti (tj. u ''prisutnosti'' treće osobe, koja je došla da gleda), nego u ogrješenju o formalno ćudoređe, u golotinji ili ''bludnoj radnji'' samoj po sebi. Implicirana je kao kompromitantna per se, pošto se kao skandal predstavlja ne nešto drugo već čisto dokaz o seksualitetu (imanju genitalija, upražnjavanju seksualnog čina, da je netko spolno biće koje radi te stvari). S presumpcijom nevinosti: svatko je nevin dok mu se ne dokaže da se jebao.1


    2

    Nije prošlo par tjedana, medije je preplavio drugi slučaj. U Mariboru su u klinču uhvaćeni ravnatelj škole i nastavnica; potajno ih je snimao učenički mobitel. Članci su pljuštali, danima su razvlačeni po svim stupcima – naravno, kao objekt jeftinog moralnog zgražanja, odnosno (ovisno o pojedinoj perspektivi) objekt zabavljenosti na istoj premisi: da bi bilo nečega strašno kompromitantnog u onome što je snimljeno. Kompromitantnost čina snimanja bila je u drugom planu, ako uopće postavljana kao pitanje.2

    Pod postom o prvom slučaju komentator Neprilagođen stao je šiljiti da iz navedenog ne proizlazi kako bi gospođa Lovren bila Brko, pošto jedino znamo da je rekla ''sramota'', a ne i čija sramota – paparazzâ (zbog ''prisutnosti'') ili Dejanova i posredno njena (zbog uhvaćenosti u golotinji). Istina je, ja sam u šali to prikazao kao proizlazeće iz pretpostavke da on (koji jest deklarirao baš vlastitu zasramljenost) ne bi smio divergirati od nje3, pa otuda odmah znamo i njen pogled na stvar. Takva vrsta izvoda spada u zajebanciju, komediju; tako je i mišljen. No, evo nečega što već ne spada u komediju i na temelju čega možemo izvesti zaključak: ona je također i patila. Da smatra da je za crvenjeti paparazzijima, zbog njihove bi blamaže patila?

    Lovreni su također Brko jer nepriličnost vide u sadržaju ukebanog umjesto u činu ukebavanja, no oni su poseban soj Brke – kad se Brko pomalja iz samih Mlade i Mladoženje, u sudu ne onoga tko ukebava nego onoga tko je ukeban. Kada se uhođeni, umjesto zadržavanja na ljutnji zbog povrede privacije, zasrame, prihvate ono ''Sram vas bilo!'' kojim ih Brko počasti – podvrgavajući se kanonu ćudoređa kao iz jedne druge all star scene s Klasik TV.

    ĐENKA: Idemo dalje, deco. Ovako. Pobegli ste od svatova, maltretiranja, glupih običaja i još glupljeg morala. Prvi put ste sami i slobodni. Pokušavate da zaboravite sve što vas podseća na prethodni život. Skidate se. Sa gađenjem odbacujete građanski oklop. Ležete na krevet goli i smejete se. Prvi put ste slobodni. Idemo to!
    KRISTINA: Pa jes ti normalan? Ko bre da se skida go?!
    MIRKO: Ja ću da se skinem do pojasa.
    ĐENKA: S kim sam ja rešio da pravim film. Gori ste od najvećih lažnih moralista u gradu. Ajde, recite mi, molim vas, šta ima ružno u tome ako se dvoje mladih i lepih ljudi skinu? Zar nisu najveći slikari na svetu slikali gole ljude – i ko danas zamera tim slikarima i tim ljudima na slikama? Kako ja film da nazovem Slobodni život ako vi nećete da legnete na krevet – goli? Sramota je ukrasti, biti lopov, slagati, prevariti, a nije sramota biti go. Da je sramota biti go, ljudi bi se rađali obučeni, a ne goli. Ljudsko telo je najveće savršenstvo na svetu.
    MIRKO: Smiri se, kume, mi to nismo znali...

    Dobro, ni sam neću dobrovoljno i iz čista mira hodati gol po ulici ili se javno publicirati u erotskom činu. Nije potreban tek imperativ ćudoređa da bi se priznavalo legitimitet nalaženju kako se vlastite genitalne i analne fenomene, baš zato što su privacija, ne želi u javnosti. Iz čojstva, da bi se zaštitilo druge od sebe (jer nije svakome do imanja nepozvane tuđe guzice pod nosom) i iz junaštva, da bi se zaštitilo sebe od drugih (jer nije svakome do imanja nepozvanog tuđeg nosa nad vlastitom guzicom). Kada bih osvanuo ovako poput Lovrena, skrupuli na planu poštede drugih bili bi bespredmetni (pošto se nisam sam naturio), no na planu zaštite sebe mi ne bi bilo pravo – radilo bi se ne samo o ljutnji, nego i o nelagodi, ali nelagodi posve identičnoj onoj kada bi me se javno rasprostiralo dok u svojoj kući, iza svojih zidova, primjerice doručkujem, perem zube, gledam TV ili dok evo ovo tipkam. Ne bih bio dobar big brother kandidat: u onome što je privatno želim biti negledan. Ne bih se, međutim, osjećao krivim zbog doručkovanja, pranja zuba itd., tek neću da me se gleda. Dok je osobitost sramote zbog uhvaćenosti bez gaća da ona pred brkama uključuje nametnutu krivnju, osudu svoje razgaćenosti. Mladoj i Mladoženji iz Ko to tamo peva dano je do znanja da ih može biti sram što ih gledaju u drpanju, da je to njihova krivnja. Ravnatelj i nastavnica iz Maribora razvlačeni su kao krivci. Ni Lovren nije osjećao tek nelagodu da ga se gleda, nego sramotu, kao da je nešto skrivio, nešto cringeworthy, za biti manjim od makovoga zrna. (Među suigračima mu nije problem biti gol, jer je to u skladu s društveno prihvatljivim ponašanjem, no biti gol pred svima je biti u prijestupu socijalnih normi, kanona ćudoređa.)

    I ovo je, kao i gotovo sve što se u društvu zbiva, tema iz Nasilja normalnosti. Ključna rečenica u tom postu ona je pametnijega čovjeka od mene: Stid je glavni činilac socijalnih konformizama, prekidač kojim se upravljanja izvana prebacuju u upravljanja iznutra. Upravljanje iznutra je ovdje vrlo spretan izraz, jako mi se dopada, zato što se ne izjednačuje s užim pojmom internalizacije. Doista, mi znamo da Mr. & Mrs. Lovren osjećaju njegovu guzicu u svim novinama kao svoju sramotu, no ne znamo osjećaju li to intrinzično, pounutrujući nametnuto ćudoređe, stvarno misleći poput Mirka i Kristine, da je sramota biti javno dokumentiran bez gaća. No, poanta je da to nije čak niti potrebno, jer sve i ako sami ne bi bili neki specijalni puritanci, upravljanost iznutra zbiva se već time što percipiraju to kao svoju sramotu u očima drugih. Recimo da bi i mogli misliti kako se zapravo radi o sramoti paparazzâ, no svjesni su da to nije tako prezentirano, da svijet gleda drugačije, te preuzimaju isti pogled samim time što ga uvažavaju.

    Nauka o čvrstoći uči da se vanjski pritisak očituje unutarnjim naprezanjem materijala; ako prevelik – pucanjem. Kao i obično kod fenomena ''nasilja normalnosti'', završilo je osobnom katastrofom. Nekoliko dana nakon izbijanja mariborskog skandala – čuli smo i o tome – protagonist je počinio samoubojstvo. Kaže: slomio se pod pritiskom.

    Sa slučajem Lovren sam se zajebavao, potencirajući prisutnu komiku, iako sam znao da nosi u sebi zametak nečega nimalo smiješnog. Kada je Marx očitao ponavljanje povijesti najprije kao tragedije pa potom kao farse – nije li zaboravio na prvotni žanr, koji prethodi tragediji: komediju?


    3

    Treći slučaj, nedavni: doznajemo o dvoje kolega iz novozelandskog osiguravajućeg društva (on oženjen, ona zaručena) koji su se upustili u prekovremeni rad, pa ih vidjeli i ukebali kamerama indiskretni nosevi iz obližnjeg bara. Opet isto. Uvijek isto. Mi smo došli njih da gledamo? Ha? Bez obzira! Sram ih bilo!

    Pišem post jer je ovime ostvareno puno ponavljanje povijesti kao promjene žanra: nakon što smo jednom svjedočili prometanju komedije u tragediju, svako daljnje opetovanje istovrsne neprilične vijesti čin je farse – a bit će ih i biti i biti i biti, na vijeke vjekova amen.




    1. Post Demonska požuda žene nastao je uslijed opaženog paralelizma neizmjerne stupidnosti geste mještana Toleda koji su neku političarku dočekali pogrdama ''kuja'' i ''drolja'' samo zato što je videodokumentirana u samozadovoljavanju, u imanju libida, kao ljudsko biće sa spolnim potrebama, te neizmjerne stupidnosti geste blogera Ignissa koji je na jednak način okvalificirao neku pjevačicu čisto (nakon što sam tražio pojašnjenje, u obranu svoje tvrdnje se naposljetku pozivao još samo na taj argument) zbog videodokumentiranosti u imanju spolnog odnosa. @

    2. Ravnatelj je bio oženjeni otac dvoje djece. S obzirom da se radilo o preljubu, stoji li što drugačije s opravdanošću razotkrivanja te tajne? Ako se tko skriva, zar to ne znači da radi nešto nevaljano? Ima li pravo na svoje skrivanje tko radi nevaljano? Za one koji žele znati više na tu temu, upućujem na post Živjeti s istinom. @

    3. Dano kao referenca na post koji je neposredno prethodio – Ženska spika – u kojem se oslovljava između ostaloga i da-draga matrijarhat (Dresirani muškarac: naslov knjige Esther Vilar) kao vrlo čest obrazac suvremene partnerske veze. @

    - 23:51 - slušam (13) - printaj - #
  • 1. Lovren ima odličnu pozadinu ili malo stručnije-pravilnu muskulaturu zadnje lože! žena mu jest Brka - cijeli svijet je vidio pozadinu, pa šta ?

    2. nesretni ravnatelj se ubio pokušavajući dan prije dokazivati, da je to montaža. Kome je gore ili tko je hrabriji: on, kojega više nema , pa neće nikad ponoviti isti "grijeh" ili profesorice, koja će nakon bolovanja ( ako već nije ) uz malo podsmijeha nastaviti sa životom.

    Pitanje inside traži odgovor pitanjem : zašto ponavljati nešto, ako to nešto ne vodi dobrome ? (Annaboni 08.02.2015. 00:27)
  • Je, pitanje inside baš traži odgovor tim pitanjem: zašto uporno rovati po tuđem životu kad to ne vodi i nikada nije i nikada neće voditi dobrome? Zašto stvarati takav pritisak na ogledalo svojih sitnih duša i zadovoljština kad svaki puta u ogledalo biva bačen kamen jer se ogledalo, baš kao u 'Snjeguljici', tako jasno svaki puta određuje o tome tko je najljepši na svijetu? (A brijem da nije baš mislilo samo na vanjsku ljepotu Snjeguljice iako je to uvriježen dojam) No odraz vlastite niskosti nije moguće ubiti, nego je lakše poslati lovca (paparazzija) da donese nečije srce iščupano i onda kriviti lovca? Ako ti je duša ružna, nije za to kriv ni lovac, ni ogledalo, a nekmoli Snjeguljica... Ispada da je previše ružnih duša na ovom svijetu i da su nam ogledala iskrivljena...
    To ti je današnja naslovnica na VL-u: kako poboljšati natalitet (to valjda oni koji su s veseljem podijelili sve Hrvate u samom ustavu) i odmah iza niz fotografija dviju blizanki i neki nogometaš s njima povezan. A dobro se zna da je Kain ubio Abela zbog zavisti. (samohranamajka 08.02.2015. 10:22)
  • Evo već treći put započinjem pisati odgovor na ovaj tvoj post, ali ne nalazim prave riječi.

    Prvo ću reći da mi je tvoj post "Živjeti s istinom" najdraži post uopće, da riječi tog posta znam gotovo napamet, eto koliko sam ga puta pročitala. Razmišljam o povezanosti onoga "nevin iako kriv" i ovoga "kriv iako nevin" i nikako ne mogu racionalno objasniti zašto je seksualnost smatrana tolikim grijehom. Sjećam se Miltonovog "Izgubljenog raja" i scene u kojoj se Adam i Eva prepuštaju "grijehu". Milton piše o tome kako su se sakrili u hlad pa je svakom čitatelju prva asocijacija da su se sramili svoje golotinje i onoga što rade. No, intencija je druga: skrili su se u hlad jer ih je pržilo sunce, upravo zato što su bili na otvorenom, na čistini i nisu se uopće stidjeli! Sad se mogu nadovezati na onu tvoju priču o ekstazi: Adam i Eva potpuno su se zaboravili. Oni su poslije toga krivi, izgnani su iz raja i sve što usto ide i to mi užasno smrdi na upravo ovu priču.

    Ravnatelj i profesorica matematike zaboravili se pa upražnjavali na javnom mjestu, i još k tome na poslu, pod prismotrom degenerika s HD kamerama. Tko će kriviti djecu što su subverzivna i što vole spačke?
    Ali poslije, kad je pametni prst pouke zakucao na vrata, kolektivna psihoza izlazi na vidjelo. Kolege i prijatelji svi se okrenuli protiv njega, svrstali se među ove moralne što ne smiju razumjeti niti opravdati tako gnjusan čin. No najgore od svega, sam ravnatelj se svrstava među ove moralne što ne mogu razumjeti ni opravdati takav postupak. To je protivno njegovom credu!
    Baš me zanima što će biti s tom djecom kad postanu svjesna dalekosežnosti svojih postupaka. Kao u Jagtenu... (Hlapićka 08.02.2015. 11:21)
  • MIRANDOLINA - Nisam do kraja skužio pitanje o tome kome je gore i tko je hrabriji. Postoje teze da je samoubojstvo hrabrost (svakako traži hrabrost, kao recimo kad ne želiš pasti u ruke neprijatelju ili ona ženska što se nedavno eutanazirala: znaš da moraš, ali treba se natjerati i smoći snage sam si prikratiti muke), kao i one da je samoubojstvo kukavičluk (kao oblik eskapizma, umjesto nošenja s problemima). No, ne vidim zašto je to uopće tema, a naročito zašto komparativno između njegovog samoubojstva i njenog nastavljanja sa životom. Ne pratim te tu, kamo smjeraš. Glavna stvar ovdje je stravični idiotizam činjenice da je došlo do tog samoubojstva, a nije moralo, nije trebalo doći. I kao što SAMOHRANA podvlači, poanta je u ružnoći te kolektivne duše koja isljeđuje i posramljuje golu guzicu (u klinču ili ne, zakonitom ili ne). S obzirom na to, teško se mogu uživjeti u pitanja kompariranja tko je između ravnatelja i profesorice bolje prošao, te je li samoubojstvo veća ili manja hrabrost od nastavljanja. Reći ću da u svakom slučaju nije trebao to napraviti - u podlijeganju iskrivljenom ogledalu psihoze. (pero u šaci 08.02.2015. 18:53)
  • HLAPIĆKA - Strašno mi se sviđa kako si povezala sintagmu ''nevin iako kriv'' iz jednog sasvim drugog konteksta, uočavajući da se ovdje radi o ''kriv iako nevin''. Sam se toga nisam sjetio, a da jesam, iskoristio bih za post! (Ovaj ili neki drugi.)
    Zašto se seksualnost tretira krivom-iako-nevinom? Duhovno-povijesni iskon čak nije posebno teško identificirati, nešto sam o tome pisao u okviru onog serijala o genezi libertarijanstva iz duha religioznog puritanizma (kad si me obradovala uskrsnućem). Činjenica je da religijska nomenklatura u ljudskoj društvenoj piramidi uživa položaj - u smislu čisto zoon politikon težine. Mundana desideria: duhovno liderstvo donosi svjetovnu moć, status (u paketu s nekretninama prvi red do mora). Taj položaj ima svoje pretpostavke. Okidač koji ljude čini raspoloživima za duhovnu vođenost, odnosno za uvažavanje liderskog položaja dotičnika, jest u tome da se loše osjećaju u svojoj koži, sa samima sobom, da imaju otpor u odnosu na vlastito biće. Pritom nema efikasnijeg instrumenta induciranja ovog autootpora od posramljivanja i/ili anatemiziranja libida u kojem je ta volja centrirana. Ali ne bih da me se shvati kao teoretičara zavjere. Jer doista i ne biva tako da ''duhovna elita'' implantira to u ljude ni iz čega. Ne, egzistencija na planetu ispunjena je porazima, bolestima, smrću, patnjom - ali pri tome i nejasna u nekom pravom ''smislu života'', te otuda nastaje dijalektika ''vječnog'' i ''prolaznog'', s patronizirajućim stavom naspram potonjeg. Drugim riječima, dolazi do posustajanja, nezainteresiranosti, dojađenosti, osjećaja besmisla, zamora u odnosu na sve ovozemaljsko, prolazno, puko svjetovno - ničeanski pojam civilizacije na samrti, obilježene umorom od života, nihilizmom. Premda poriv za odmakom od libida ne stvara, dakle, sama, ''from scratch'', svećenička klasa ipak pliva na tom valu i ima mu zahvaliti za svoju svjetovnu statusnu poziciju. Vehementnost u ozloglašavanju ''bluda'', s najžešćim fokusom upravo na 6. zapovijed, s usađivanjem paklenih krivnji u ''požude'', je otuda što su ljudi najkrotkiji i najpodatniji za vladati njima kada su, poput Coetzeevog psa, u unutarnjem sukobu sa samim sobom, kontra vlastitog bića, čime se perpetuira taj status quo u kojem ljudi trebaju Boga da ih spasi od rođene ''prljavosti'' (a ako Boga, onda i njih, svećenike na položaju). Zaključak kojim sam i završio onaj post: usađivanje krivice u osjetilni aspekt čovjeka, s naglaskom na demoniziranja i progon ''bludnosti'' moćan je instrument socijalne dresure, sličan postupcima iz kasarne - kao čin slamanja volje, lomljenja bića.
    To bi bio fenomenološki iskon - e, sad, otkud žilavost koncepta? Zbog strukturne naravi međuljudske skupnosti da joj je potreban neki oltar, neko zlatno tele, neka crkva oko koje će se koncentrirati, o čemu isto znam da već sve znaš, znajući da si me čitala, pa nema puno smisla u tome da počnem pljuštati linkovima. (pero u šaci 08.02.2015. 19:20)
  • Ali kad smo već kod Coetzeea - a s obzirom na tvoje pravilno isticanje kako je ''najgore od svega (što) sam ravnatelj se svrstava među ove moralne što ne mogu razumjeti ni opravdati takav postupak'' (bivajući esencijalno, baš poput Lovrenovih, podtip Brke kod kojega su upravljanja izvana transformirana u upravljanja iznutra) - ima u Sramoti još jedna scena koja mi se jako dopala. Profesor Lurie uhvaćen je u skandalu sa svojom studenticom. Slično je prošao što se tiče kolega i prijatelja kao i slovenski ravnatelj. Fakultetski istražni odbor zatražio je od njega očitovanje da to što je napravio nije samo nedopušteno propisima nego i dubinski pogrešno. Da iz duge priče izvučemo sukus:
    Farrodia Rassool: ''Šira je zajednica ovlaštena saznati točno i u pojedinostima što to profesor Lurie priznaje. Mi nećemo uspjeti izvršiti svoju dužnost ako nama ne bude savršeno jasno, i ako ne budemo savršeno jasni u svojim preporukama, zbog čega se kažnjava profesora Lurieja.''
    Manas Mathabane: ''vjerujem da je nama sve savršeno jasno; pitanje je samo je li profesoru Lurieju sve to, jednako tako, savršeno jasno.''
    David Lurie: ''mislim da iz mene ne želite izvući odgovor, nego ispovijed. E pa neću se ispovijedati.''
    Farrodia Rassool: ''prihvaća li on uistinu svoju krivnju ili samo igra po pravilima''
    David Lurie: ''Da prolijem pokajničke suze? Hoće li to dostajati za moj spas?''
    Aram Hakim: ''željeli bismo ti pomoći da pronađeš izlaz iz svega toga''
    Farrodia Rassool: ''tvrdim da je izlišno dalje raspravljati s profesorom Luriejem.''
    Desmond Swarts: ''želio bih posljednji put pokušati utjecati na profesora Lurieja. Postoji li ikakav oblik izjave koju bi on bio spreman potpisati?''
    David Lurie: ''Zašto je toliko važno da ja potpišem nekakvu izjavu?''
    Desmond Swarts: ''Slučaj je privukao veliku pozornost i dobio prizvuke koji su izvan našeg nadzora. Svi pogledi uprti su u Sveučilište i žele vidjeti kako ćemo ga riješiti.''
    David Lurie: ''I što bi trebalo stajati u toj izjavi?''
    Desmond Swarts: ''Priznanje krivnje.''
    David Lurie: ''To sam priznao. Slobodno. Kriv sam po svim optužbama iznesenim protiv mene.''
    Desmond Swarts: ''Postoji razlika između priznavanja krivnje po optužnici i priznanja vlastite pogreške; to sam dobro znaš.''
    David Lurie: ''Dakle, to bi vas zadovoljilo: priznanje da sam zgriješio?''
    Farrodia Rassool: ''Ne. Ne možemo dogovarati što treba sadržavati njegova izjava. Ta izjava mora poteći od njega, njegovim vlastitim riječima. Tek tada možemo presuditi je li on iskren?''
    David Lurie: ''A ti sama sebi daješ božansko pravo da iz mojih riječi prosudiš jesu li one iskrene ili nisu?''
    Farrodia Rassool: ''Vidjet ćemo kakav ćeš stav izraziti. Vidjet ćemo izražavaš li kajanje ili ne.''
    David Lurie: ''Izjavljujem da sam kriv. I to je najviše što sam spreman dati.''
    Manas Mathabane: ''Ako za profesora Lurieja nemate više pitanja, zahvalit ću mu na njegovoj nazočnosti, te ga ispričati.''
    Kasnije je izvještavao kćerki kod koje se sklonio nakon što mu je uručen otkaz. ''Ponudili su mi kompromis koji nisam mogao prihvatiti''
    ''Kakav kompromis?''
    ''Preodgajanje. Preobraćenje naravi. Tajna riječ glasila je savjetovalište.''
    ''A ti si tako savršen da ne bi preživio malo savjetovanja?'' (...)
    Sliježe ramenima. ''Ovo su puritanska vremena, Privatni život postao je javna stvar. Razbludnost je ugledna, razbludnost i sentimentalnost. Htjeli su predstavu: udaranje o prsa, kajanje, po mogućnosti i suze. Ustvari, sapunicu. Nisam pristao.''
    Želio je dodati: ''Zapravo, htjeli su me kastriranoga''... (pero u šaci 08.02.2015. 19:37)
  • ah, na tragu ovog "Ovo su puritanska vremena, Privatni život postao je javna stvar. Razbludnost je ugledna, razbludnost i sentimentalnost. Htjeli su predstavu: udaranje o prsa, kajanje, po mogućnosti i suze...", Gone Girl, krasna scena (instruiran kako pridobiti javnost, glavni lik (B.Affleck) pred tv kamerama / očima javnosti). (MODESTI BLEJZ 08.02.2015. 22:43)
  • Ovi ostali primjeri uključuju sramotu koju društvo natura pojedincima (preljub oženjenih npr.), ali slučaj Lovren; to je samocenzura, Brka u duši…
    Dakle, nelagoda zbog gole stražnjice u vlastitom boravku posve je identična svetosti doručka nasamo? Ima li svjestan i valjan pojedinac obvezu da sam u svom boravku hoda obučen? Sam pred sobom? Ok, pa tko je netko drugi da te osuđuje, običan Brko, zabadalo i špijunčina. I još da zarađuje nad tim svime kao paparazzi.
    Zašto je "nedostatak" kada netko ima tu obvezu da sam pred sobom (prijateljima, suborcima nacionalne najvažnije stvari čak) hoda ogaćen u svoja četiri zida? Sam sebi nameće tu obvezu ni iz čega, tek da bi bio normalan, jer zna/misli/uvjeren je da tako čine i drugi? Postoji li još koji razlog? Ja ne znam; nabacujem maltu na zid, daleko sam od toga da budem autoritet po tom pitanju, nesavršen sam… samo si dopuštam tu privilegiju postavljati pitanja…
    Pa što je to što čovjeka tjera na navlačenje gaća? Strah od toga da će biti uhvaćen, od susjeda ili koga trećega? Apstrahirajmo sada, doma nema nikoga i sigurno nikoga neće ni biti: ni djece, ni žene, ni punice… nema straha od nikoga do li samoga sebe… zapravo onda dolazimo do statistike: znamo da većina ljudi doma ne hoda gola, pa ako ja to činim, onda to činim zato da bih sebi dokazao da sam slobodan - a onda opet nisam slobodan, jer stalno nešto moram dokazivati… gadno…
    Osuđivati bratiju Lovren zbog toga što ih je sramota gologuzi šetati private prostorom čini mi se ipak nekako prenapregnutim… ovo drugo sa ševom sa strane - ajde, to je stvarno u sukobu sa istinom; radije ću - kaže taj nesretni pajdo skidajući hlače - lagati sam sebe i svoje pa ću (jer mi vatra u međunožju tako nalaže, a vatra je jača od svih obzira; natovarena je tisućama tabua i pravila ponašanja, tko bi to sve ogulio i vidio što je u središtu taj je pravi efendija ) okolo prašiti drugarice po školama i poslovima; ali gologuzo šetanje po kući kao sloboda… po meni je to stvar izbora i ništa više; sve iznad toga je naturanje drugome svog viđenja: trebaš ovako ili onako, a ako ne - onda si neslobodan. Ako je čovjeka sramota, još i radi žene, pustimo ga na miru (ako je to istina u kojoj želi živjeti), pa ovi su uletjeli u vrt i slikali da bi zaradili; čemu sad da je ta njegova gola guzica vrhunska tema nad temama; po meni, ako ga se želi opanjkavati onda bi vjerojatnija tema bila kako mu je para udarila u glavu pa igra ko stara baba, gore od mene na nekakvom zamišljenom haklu na kojeg se ne usuđujem otići deset godina jer eto, mene je sramota, spor sam, debeo i plašljiv, polomit će me i zavrtit neki klinac na flanki kao jadnika; eto, to je taj osjećaj nemoći, ne želiš da ti se drugi ruga jer ti je vidio pišu ili ne znaš igrati nogomet, pa zar je to tako loše i neljudski?
    Mali teroristi s mobitelima (geneza predivno opisana još u Hanekeovoj Bijeloj vrpci) čine mi se tu zahvalnijom temom. Nekako mi iz te protulovrenovske atmosfere provejava potreba slobodnomislećih ljudi da se nacionalni tim ogoli do daske. Nogomet je, kako je govorio još Neumrli prvi predsjednik, rat dopuštenim sredstvima. Ako njemu ne vjerujete, pitajte Engleze i Francuze. Kao da su oni, prosvijećeni - bolji. Čete polupismenih moralnih vertikala što zarađuju nezaslužene milijune i pri tome budi u nacionalno osviještenim pojedincima ego-trip svojeg naspram tuđeg dok drugi na tome vrte paru. Dronove poslati i izvrgnuti protivnika nemoći i bijesu! To je tema, da. I ova o snimljenosti kao conditio qua non bivstvovanja. Još ako se snimka dade unovčiti ili postići kakva druga korist, ili barem tuđa patnja… A Lovren, njega je sramota, možda i sa ženom doma gasi svjetlo... Kakve koristi od toga da se njemu i ženi dokazuje da ih ne treba biti sramota što je gol skakao nekom skupo plaćenom tratinom da bi se opustio prije važne utakmice. Ako su u krivu, čini mi se da su u ovoj priči najmanje u krivu. Jedino što sline mnogima cure nad njihovom imovinom (ne kažem da i autoru, ne kažem), pa je tema uvijek zahvalna. Kao, gđa Lovren je nekakva pokondirena tikva, šta ona ima u javnosti govoriti o sramoti? To je privilegij nedodirljivih? Ako netko u javnosti prizna da ga je sramota, to je već ranjivost… mogli bismo tako dalje unedogled. Ne kažem da si u krivu nego da su točke dva i tri pogođenije. Tamo 01.11. sam pisao da nisi zatvorio logički krug, sad jesi; našao si im Brku u duši. Svaka čast, ali po meni su gori ovi Brke što okolo hodaju sa hvatačima piksela. O, još kako gori. Oni nikada neće priznati da ih je sramota, za početak, možemo se postaviti na trepavice. (neprilagođen 09.02.2015. 14:41)
  • Osuđivati bratiju Lovren zbog toga što ih je sramota gologuzi šetati private prostorom čini mi se ipak nekako prenapregnutim… ovo drugo sa ševom sa strane - ajde, to je stvarno u sukobu sa istinom
    Ili: Ovi ostali primjeri uključuju sramotu koju društvo natura pojedincima (preljub oženjenih npr.), ali slučaj Lovren; to je samocenzura
    Ma nije baš da i potonji slučaj ne uključuje. Misliš da u ostalima naturanja sramote ne bi bilo kad se ne bi radilo o preljubu? Zašto se onda političarku u Toledu prozivalo kao kuju i drolju zbog videa na kojem onanira za muža? Zašto Brko kaže ''Sram vas bilo'' Mladoj i Mladoženji, zakonito vjenčanima? Ili zašto brke i ignissi prezentiraju Severinin video kao kompromitantan po nju, premda nije ona time činila preljub (tip s njom je činio)? Misliš li da se u ovom mariborskom i novozelandskom slučaju kojim slučajem nije radilo o preljubu, da indiskretni teroristi s mobitelima svejedno ne bi jednako tako snimali i mediji jednako tako plasirali? Ipak je jasno da milijuni kada naiđu na takvu vijest ne krenu prvo misliti o pitanju narušavanja privacije, nego se udare ceriti uhvaćenima, neovisno o tome je li posrijedi nevjera, ni ne znajući to, nego zbog same pikantne naravi gologuznosti i pustopašnosti (te da samo tome zahvaljujući ova vrsta vijesti uopće i postoji).
    (Uz to, NEPRILAGOĐENI, što stavljamo sad na stranu da je čak i etički deficit formalnog preljuba - tek mogućnost, da može biti deficitaran, no svakako nije na nama kao trećim osobama koje vire sa strane da prejudiciramo i osuđujemo deficitarnost.)
    Ti si se upeo ukazati mi na iracionalnost toga da bi, za razliku od ostala dva primjera (uz ovo stavljanje na stranu), bilo čega objektivno opravdanoga u tome da svijet Lovrenima natura sramotu zbog golotinje (i valjda, dakle, da bi bila jednako uvjerljiva tvrdnja da je doista natura). Ne, pa to je naturanje posve iracionalno, naravno. Drugo nisam ni tvrdio. Ali zar je oličenje racionalnosti ženu snimljenu s prstom u spolovilu na osnovu samog tog prizora posramljivati kao drolju? Ako svijet može to, a može, nema ničega nezamislivoga u ideji da bi mogao vidjeti prekršaj i u samoj činjenici Lovrenove osvanulosti golim u svim novinama. Odnosno, nema ničega čudnoga u tome da Lovrenovi percipiraju to i prebacuju percepciju unutra. Stvar ne istog stupnja kao snimljenost u jebačini, ali iste prirode, s uzemljenjem u kanonu ćudorednosti kao iz obje KlasikTV komedije. Važan je i Krausov aforizam: provalnik provaljuje u privatni budoar, ali kao glavni prijestup se ističe to da mu je povrijeđen osjećaj stida ''razbludnošću'' onoga što zatiče - obrat potpuno apsurdan i sulud, i mi bismo već mislili da Kraus pretjeruje, karikira stvarnost, da tome ne može biti stvarno tako... sve dok evo ne doživimo u stvarnosti! I uporno doživljavamo. Na istom tom suludom apsurdu se temelji i shvaćanje po kojem bi se Lovren imao osjećati kao da je što skrivio - a koje on asimilira.
    Ovo ostalo o tome kako je okej hodati ogaćen i da to nije ništa za osuđivati i da je stvar izbora - stvarno ne znam zašto pričaš. Ta jasno. Tko je rekao da ne bi bilo stvar izbora? Tko je osuđivao ogaćenost u privatnom prostoru? Pa i sam bivam ogaćen (pretežno). Ali jedno je njegovo pravo da bude ogaćen kod kuće, a drugo je biti auto-brko ako mu tko provali u kuću dok je neogaćen. Pitaš onda čemu mu dokazivati da mu logika ima feler, da ne treba biti auto-brko. Pa i ne dokazujem mu, nego koristim njegov primjer kao ilustraciju felera jednog obrasca (inicijalno komedijaški, potom, po drugom slučaju, feler aktualizira potencijal za tragediju).
    Ju, što s' ti talentiran za osebujno čitanje i postavljanje pogrešnih pitanja, to je fascinantno.
    P.S. Pa onda još sve ono nevezano o nogometu i slinama koje cure nad imovinom, itd. Vjerovao ili ne, ovo zbilja nije post prikriveno o nogometu, koji se subliminalno obračunava s nacionalnim timom. A lud li si! :D :D :D (Uozbiljimo se ipak. Kad sam se htio obračunavati s nacionalnim timom i čitavom fenomenologijom, činio sam to direktno - eno ti postovi u arhivi.)
    P.P.S. A što tek reći za patetični usklik ''pa zar je to tako loše i neljudski?'' u odnošenju na sugerirano porijeklo Lovrenovog stida u ''osjećaju nemoći'', kad ''ne želiš da ti se drugi ruga jer ti je vidio pišu ili ne znaš igrati nogomet’’. Lovrenu je prezentirana stražnjica, a da je sasvim nevjerojatno da bi mu središte srama zbog toga bilo u ekvivalenciji tvog ustezanja da se izlažeš na haklu (‘’spor sam, debeo i plašljiv, polomit će me i zavrtit neki klinac na flanki kao jadnika’’) dovoljno govori Mirandolina ocjena estetske pravilnosti njegove ‘’muskulature zadnje loše’’ (i uostalom poznat je doživljaj tog aspekta slika iz stručno ženskog kuta).
    P.P.P.S. Logički krug je bio zatvoren već i tamo, samo je k tome bilo još jednog dodatnog izvoda koji nije logički štimao - jer i mišljen kao zajebancija - no, koji je dolazio extra, kao bonus, a nije na njemu visila logika. (pero u šaci 09.02.2015. 20:35)
  • Znači, slučaj Lovren je tek ilustracija; ranije sam napisao - ako je kriv, najmanje je kriv, onda i nismo daleko.
    Moj dribling i Lovrenova stražnjica nisu ekvivalenti, to su usporedbe, napisao sam da bi se on više od te guzice morao stidjeti radi svojih briljantnih igara jer mu je para udarila o glavu; to je bio argument za tvrdnju da bi stražnjicu trebao zaboraviti i prepustiti je onima koje zanima.
    Severini ne pakovati; ne znam tko je još toliko zaslužan za informatizaciju našeg puka kao ona. Da li je za nju to što živi život u istini, druga je stvar i i umjesto da bude predmetom javne rasprave bolje bi bilo da bude predmetom npr. bolje književnosti i fikcije.
    Što se tiče preljuba, slažem se da bi se ljudi veselili tuđoj izloženosti per se a ako je upakirana u nesreću (razotkrivanje preljuba npr.) tim bolje (po takve ljude). Kriterij koji si sam postavio i s kojim se slažem jest život u istini. Tragedije slomljenih duša nisu stvar nad kojima valja likovati i one su vjerojatno i uzrokovane shvaćanjima dubine laži u kojoj se živi. Osuđivati društvo koje ih je na to natjeralo sasvim je u redu. Veseliti se tuđoj nesreći nikad nije. (neprilagođen 10.02.2015. 08:39)
  • Moj dribling i Lovrenova stražnjica nisu ekvivalenti, to su usporedbe
    Poanta je u tome da njegov deklarirani stid nije od one vrste kada se stidimo kako performiramo, kako nam guzica estetski ispada na slici i sl., kada se stidimo u kupaćem na plažu ako nam trbušina visi ispred pimpeka ili kada ti ne smiješ na hakl jer ćeš se stidjeti kako te klinac zavrtio. A da bi ''stražnjicu trebao zaboraviti'' te se eventualno stidjeti čega supstancijalnoga ako ima čega - to se slažem; no, pa to je i dio tezarija posta. I za Severinu se slažem.

    Kriterij koji si sam postavio i s kojim se slažem jest život u istini.
    Khm, khm. Ovo si valjda izvukao iz toga što sam naputio na svoj raniji post koji se slično zove. Za svaki slučaj, da ne bi bilo nesporazuma, naglasit ću: taj post NE zastupa ''život u istini'', nego paravan koji omogućava skrivanje, zaštitu privatnog prostora za preljubništvo, u kojem će oni koji prakticiraju biti slobodni od čička javne sramote/osude/pogrde, moralne panike u svim novinama - a kontra tiranije zahtjeva za transparentnošću okomljene prema privatnosti pojedinca. (Odnosno, u općenitijem zahvatu - jer ne radi se samo o seksualnom životu - podržavam situaciju u kojoj ''lažni paravan fasadnog plašta omogućuje pozadinski život''). Kako sam to još objašnjavao u komentarima: ''Moja tema je zaštita privatnosti kulisom koja nije transparentna, odnosno šaka u nos onima koji bi gurali nos iza te kulise. Tras! To je stav iz moga posta: jedan dobar direkt; da treba dati šakom u nos onima koji bi gurali nos. (...) obrambeni direkt indiskretnima koji pritišću uza zid da bi istjerali istinu na čistac. Nisam badava pero u šaci: savjetujem grubost - grubost spram isljeđivanja istine, protunapad ravno u facu''. Što ne znači, kako su me neki znali shvatiti, da advociram univerzalnu divotu preljubništva. ''Ne tvrdim da je preljubništvo super. Tvrdim: ostavimo njima da im iza zatvorenih vrata samima bude super ili ne super, što god bilo.'' (pero u šaci 10.02.2015. 13:05)
  • MODESTI - Malo sam guglao u pokušaju da nađem tu scenu, s predstavom i udaranjem o prsa. Pa nikako. Imaš ti šta, kakav link? (pero u šaci 10.02.2015. 16:17)
  • film je još prefrišak za citiranje po YT-u, ali predviđam da će s vremenom biti jer je u tom smislu vrlo potentan. dakle, nemam scenu (linkala bih je da sam našla, a tražila sam i sama), ali imam film (jedino iritira pop-up, ali kad pozatvaraš sve štima). nema udaranja u prsa, ali je višeslojna predstava (teško objasniti da ne bude spoiler, neodjeljivo je od priče/ostatka filma, pa su i scene takve, isprepletene, teško ih je izdvojiti). zagrijavanje 99min57sec-101min27s, a sama scena (snimljena scenaristički i psihološki, doslovno i preneseno, pomaknuto, odn. odmaknuto, ne bez značenja) 110m40s-113m43s. film je inače vrlo..., hm, kako opisati, pa, vrlo :0) mogao bi ti biti zanimljiv jer osim spomenutog dotiče cijeli niz fenomena/tema o kojima si pisao. (MODESTI BLEJZ 11.02.2015. 18:36)
  • Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

    ponedjeljak, 02.02.2015.

    Dobar, loš, zao


    U nekom američkom filmu, Richard Gere objašnjava svoju motivaciju da brani klijente za koje se zna da su krivi. Radi to jer, kaže, vjeruje u temeljnu dobrotu ljudske prirode.

    To je uobičajeno postavljanje teme: može se ovu vjeru imati ili je nemati. Da li ne, za ili protiv. Onda se traže dokazi i postavljaju argumenti u korist jedne ili druge opcije. Cinici ističu dokaze i argumente zašto čovjek po svojoj prirodi uopće nije dobar, idealisti obratno.

    Znamo iz geometrije: dvije točke definiraju pravac. Zamislimo pravac na kojem se nalaze cinička točka i idealistička točka. Koja je u pravu? Koja griješi? A što ako je greška sadržana u samom linijskom karakteru spora – je li ili nije Ljudska Priroda nešto, dok sâmo to nešto, sam vrijednosni diskurs, nije predmet preispitivanja. Zna se što je dobro, a što zlo, kao jedino pitanje se tretira što je od tog dvoga posrijedi. Kao da bi postojala neka esencijalistička, metafizička moralnost, an sich, neovisna o bitno historijskom karakteru moralnosti, povijesti raznih morala kao povijesti raznih kolektivno pounutrenih stidova (raznih superega). Što ako je odgovor ravninskog opsega (s nekom trećom točkom van pravca definiranog onim dvjema), ili štoviše, prostornog (s četvrtom, petom ili desetom točkom negdje bilo gdje, van ove ili one ravnine)?1



    Naša je civilizacija judeo-kršćanska + kartezijanska, a to znači da je bazirana na konceptu ''slobodne volje'', i preko nje apsolutiziranog ''subjekta'', autonomnog ega. Moralni i pravni sustavi krivnje i odgovornosti, prava i dužnosti, fiksiraju se na individuu i njenu savjest, odnosno osobnu slobodu.

    Na djelu je i sveopća ideološka kampanja koja kao glavnu prijetnju civilizaciji predstavlja individualni kriminalitet, s naglaskom na desničarskim brigadama koje vrše pritisak na individualni moral, hoće čovjeka učiniti više vrlim, usavršiti mu savjest, ukazati mu milom – i u krajnjoj liniji ga natjerati silom – zašto treba biti ''dobrim'', zašto se mora ponašati ''odgovorno'', i sl. Kao da bi baš to – ljudska slabost, pojedinačna nevaljalština – bilo glavni uzrok zla na svijetu.2

    Peter Sloterdijk: Konzervativno mišljenje ovdje se gradi pozitivističkim. Ono registrira, bez da najprije pita o povezanostima, da se ljudi dovoljno često ponašaju egoistički, razaralački, pohlepno, nerazborito i asocijalno. Štoviše, zbog toga je kriminalitet bio, i jest, tako nadasve važan za svaki konzervativizam jer ''kratko mišljenje'' u njemu nalazi bjelodan dokaz za pesimističko shvaćanje čovjeka, koje pruža temelj za autoritarnu politiku čvrste discipline. Iz tog vidika ''ima'', dakle, već u prirodi zločinaca, kverulanata, egoista i rebela – točno onako kao što ima drveća, krava, kraljeva, zakona i zvijezda. Kršćanski nauk o nasljednom grijehu povezuje se tu s konzervativno pesimističkim razumijevanjem prirode. Za njega je čovjek biće nedostataka zbog gole činjenice da ga rađa žena. Sloterdijk posebno apostrofira jedno ime: Rousseauova filozofija predviđa sve to. Ona zna da pesimizmu valja doskočiti dokazom da čovjek postaje ono što on socijalno jest. Zaticanje ljudi u opakom, pohlepnom, nerazboritom, destruktivnom itd. ponašanju, još ništa ne dokazuje o njihovoj biti. (...) Ovo otklanjanje političkog pesimizma u odnosu na ljudsku prirodu, prvotno je probojno. Na svojoj strani ono ima nadmoćnost dijalektičkog nad pozitivističkim mišljenjem.(...) Ono što politički pesimizam prihvaća kao prirodu, uistinu je krivotvorena priroda: tlačenje ljudske mogućnosti.



    Sv. Augustin: ne bi bilo zla da je Bog načinio dobre automate, ali on nas je velikodušno stvorio kao autonomna, slobodna bića; samo što mi onda, na žalost, tu slobodu zloupotrebljavamo da bismo činili opačine – i, dakle, pokajte se ljudi, budite bogobojazni, primite u sebe Njega da biste se Spasili, jer inače: Krivi ste. Naprijed marš!

    Koncept individualne odgovornosti smislen je samo pod pretpostavkom te famozne ''slobodne volje'', suverene uprave nad svojim ponašanjem, ako ono nije determinirano. Zato se filozofi i teolozi konzervativizma – radi legitimiranja paradigme istočnog grijeha – stoljećima upinju iznalaziti dokaze da ljudska volja ne podliježe ama baš nikakvom zakonu kauzaliteta (poput ostalih pojava u prirodi). Ne kuže problem razapinjanja međuljudske mreže odraza, odnosno ''banalnosti zla'' koje nastaje među dobrima.

    Svijet se okrenuo naopačke by Branimir Štulić on Grooveshark
    dobri ljudi skoro blage ćudi

    Jedan od onih koji su napadali koncept ''slobode volje'' – ali ne u ime materijalističkog determinizma (u međuvremenu na razini mikrokozmosa suspendiranog od strane kvantne mehanike) – Tolstoj. Ma što govorili materijalisti, ja nesumnjivo mogu izvršiti neki čin ili se suzdržati da ga ne izvršim, čim se taj čin tiče samo mene. (...) Kušajući svoju slobodu, mogu dići i naglo spustiti ruku u zraku. Tako sam i učinio. Ali pokraj mene stoji dijete, ja dižem nad njim ruku i isto tako je naglo hoću spustiti na dijete. Ne mogu to učiniti. Na to dijete nasrne pas, ja ne mogu da ne dignem ruku na psa. Stojim u vojničkom redu i ne mogu da se ne krećem kao i pukovnija. U bici ne mogu da ne pođem za svojom pukovnijom na juriš, i da ne bježim kad svi oko mene bježe. Kad sam na sudu branitelj optuženika, ne mogu prestati govoriti i moram znati što ću kazati. Ne mogu da ne trepnem okom kad je udarac upućen prema mom oku.

    Indeterminizam je još ranije filozofski anticipiran (Bošković), naposljetku i znanstveno elaboriran/dokazan (Heisenberg) – samo opet ne na dualistički način Sv. Augustina ili Descartesa (jesu razložili kauzalitet, no ne u Res Cogitans ili u Besmrtnu dušu, već u matricu potencijalnosti). Ali Tolstojev instinkt je nepogrešiv: na stranu sa čitavom tom raspravom; ako govorimo o problemu etike, relevantno je to što je koncept ''slobodne volje'' sporan već sociološki, pa taman (meta)fizički i ne bio. Može li se stvarno, pita on retorički, svečano nazvati Slobodnim nekoga tko je izvrgnut bijedi, prinudi i neznanju, samo zato što, kao, ima Besmrtnu Dušu? Ako netko takav postane kriminalac ili sociopat, je li to onda njegova individualna moralna odgovornost, proizlazeća iz individualne Slobode Volje (za koju mu je sv. Gusta svečano objavio kako mu apsolutno i uvijek na raspolaganju i brizi, samim time što je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju)?

    Tolstoj zahtijeva (jedan od velikih tematskih čvorova Rata i Mira) kopernikanski obrat povijesne znanosti: Kao što je astronomiji bilo teško priznati da se Zemlja kreće zato što se morala odreći neposrednog osjećaja da se Zemlja ne miče, i isto takva osjećaja da se planeti kreću, tako je i povijesti teško priznati da je ličnost podređena zakonima prostora, vremena i uzroka, zato što se mora odreći neposrednog osjećaja da je vlastita ličnost nezavisna. Pogreška se krije u tome, tvrdi, što svijest o slobodi, koja nas prati kod činova koji se tiču samo nas, nepravilno prenosimo i na postupke u kojima smo dovedeni u vezu s drugima: postupci čovjeka koji živi u tijesnoj vezi s drugim ljudima u gusto napučenu mjestu, postupci čovjeka koji je vezan obitelju, službom, poslovima, nesumnjivo (se) ne čine toliko slobodni i čine se podložniji nužnosti, nego postupci inokosna i osamljena čovjeka. Promatramo li čovjeka sama, bez njegova odnosa prema svoj okolini, onda nam se svaki njegov postupak čini slobodan. Ali, opazimo li koji njegov odnos prema onome što je oko njega, opazimo li da je s bilo čime vezan (...) opažamo da svaki od tih uvjeta utječe na njega i upravlja bar jednim dijelom njegove djelatnosti. I koliko opažamo tih utjecaja, toliko se smanjuje naša predodžba o njegovoj slobodi, a povećava se predodžba o nužnosti kojoj je podložan.



    Rousseauova dijalektička pila naopako što je Sloterdijk apostrofira nastala je kao reakcija na Hobbesov nešto raniji pozitivistički opažaj homo homini lupus (i da se zato ljude mora strogo pritegnuti, po mogućnosti apsolutnom totalitarnom vlašću, jer će inače nastati kaos, nesigurnost i nasilje). Ljudska su bića nagonski sebična i okrutna, i stoga je svaki pokušaj da ih se učini moralnima gubljenje vremena, naučava Hobbes.

    Ponegdje sam to već znao spomenuti: Rousseau je bio moja prva velika filozofska ljubav, progutao sam, ima tome već dosta godina, svaku riječ koju je napisao. Ali neka mi se ne uzme odmah kao pristranost što ću ga sad malo braniti pred onim grdnim kritikama (čitaj: ismijavanjima na pasja kola) koje je popio od dominantne struje prosvjetiteljstva, počev od Voltairea, zbog svog gesla o ''povratku prirodi'' te naizgled nebulozne tvrdnje kako je ''čovjek dobar''.3

    Zašto kažem da mu je takvim intepretacijama učinjena nepravda? Zato što propuštaju uočiti da on već i sam, u startu – odmah u Raspravi o nejednakosti, svojoj prvoj knjizi – relativizira tobožnju tvrdnju o Dobroti čovjekovog ''prirodnog stanja''. Poslušajmo: Možda će nekome drugom biti lakše no meni prići cilju, ali ne mislim da bi ga itko mogao dostići, jer je teško razabrati što je osnovno a što primjesa u prirodi današnjeg čovjeka, spoznati stanje koje više ne postoji, koje možda nikad nije ni postojalo niti će postojati. Vidimo da on taj pojam takoreći ''stavlja u zagradu''; ne nastoji apodiktički ustvrditi kakvo je ''prirodno stanje'' bilo. Tvrdi li, dakle, da je čovjek ''po prirodi Dobar''? Ne, on to ne može znati, svoje neznanje pritom deklarirajući i dovodeći u pitanje smislenost samog pojma: mitsku apstrakciju nekakve izvorne Ljudske Prirode ne može spoznati nitko, pa onda ni on, a možda nije nikad ni postojala.4

    Pa što onda Rousseau hoće famoznom frazom? Tvrdim: jedino to da čovjek – nije Zao. Da se kod ''hobbesizma'' radi o pukoj interpretaciji (i to lošoj): Svi oni govore o potrebama, pohlepi, tlačenju, pokvarenim željama i oholosti u vezi sa prirodnim stanjem, a to su pojmovi uzeti iz društva. Govore o divljaku, a opisuju civiliziranog čovjeka.

    Stvar je u tome da se primijeni malo filologije, čita to kao per negationem obrat u odnosu na Hobbesa, a ne kao novu pozitivnu, apodiktičku hipotezu suprotnog predznaka. Rousseauovu opoziciju cinizmu/pesimizmu hobessovsko-augustinovskog klevetanja metafizičkog pojma Ljudske Prirode shvaćam ne kao nasuprotnu točku idealizma/optimizma, već kao dekonstrukciju samog linijskog opsega rasprave, odnosno prokazivanje konzervativne paradigme ne samo kao puke interpretacije, već i kao viška interpretacije – ideologijski zasnovanog. Vrijednosna ocjena ''čovjek je po prirodi loš/zao'' besmislena je, osim metafizičkim karakterom pojma, i utoliko što bi čovjek to mogao biti jedino unutar neke vrijednosne paradigme koja opaženo (npr. ''bludne'' pobude) naziva lošim/zlim, tj. ne radi se o svojstvu kvalificiranog objekta već optičkom aparatu subjekta koji kvalificira.5

    Da je Rousseau živio stoljeće i pol kasnije, u doba Carnapa i Wittgensteina, ili barem Nietzschea, vjerojatno bi govorio o ''besmislenoj propoziciji'', koja pretendira na esencijalizam dok se evidentno radi o nečemu ne esencijalističkom, već relacijskom i historijskom. Ovako mu je ostalo da u kontru hegemonskoj uvriježenosti po kojoj je čovjek Zao kaže da nije, nego je ''dobar'', po jezičnoj konvenciji koja kaže: ako nisi zao, tada si dobar, što drugo. Premda je ideja tek u tome da je čovjek ne-Zao, ne odmah Dobar.6



    1. Jednom sam navodio već – i ne slučajno baš tamo, naravno – mjesto iz Zaratustre o starim i novim pločama:
      O braćo moja! Gdje je najveća opasnost za čitavu budućnost ljudsku? Nije li u dobrima i pravednima?
      – kao u onima koji govore i u srcu osjećaju: ''Mi već znamo što je dobro i pravedno, mi to već posjedujemo; teško onima koji tu još traže!
      I koliko god mogu zli učiniti štetu: šteta je dobrih najštetnija šteta!
      O braćo moja, nekoć je zagledao jedan u srce dobrima i pravednima i tada rekao: ''To su farizeji!'' Ali nisu ga razumjeli.
      Dobri i pravedni nisu ga ni smjeli razumjeti: njihov je duh zatvoren u njihovoj dobroj savjesti. Glupost je dobrih nedokučivo lukava.
      @

    2. Tough on crime; politika strogosti prema kriminalitetu. SAD kao najgoropadniji primjer, sa svojom zero tolerance doktrinom: strpaš u zatvor znatnije postotke društvene margine i eto te – ''riješio'' si problem velikih klasnih i grupnih razlika. Koje si, by the way, kauboju, sam stvorio antisocijalnom politikom a la Superhik – otimati pauperiziranima da bi davao bogatima – a koje onda stvaraju kriminalca. (Normalno, rezultati su porazni: što oni temeljitije nultom tolerancijom, to samo uvjerljivije i uvjerljivije galopiraju na čelu ljestvice zemalja s najviše individualnog (prijestupničkog) kriminala.) @

    3. Epitom ovog diskursa promašene kritike ''rusoizma'' – i opet: pozitivističkog! – s čisto ciničke pozicije, možemo zorno naći u riječima jednog Krležinog lika, iz Vučjaka: Vi velite da su ti ljudi bili dobri! A tko je to vama rekao? Rousseau? He - he! Je li! Rousseau? Čitao sam ja toga vašega Rousseaua, dragi kolega! Izdao ga naš Hrvatski pedagoški zbor, osamdeset i treće ili devedeset i treće! Bogme se više ne sjećam dobro. He - he! Ali velim ja vama da taj Rousseau nije poznavao našega čovjeka! Jer da ga je poznavao, tako meni svega što mi je drago na tome svijetu, on ne bi napisao da je čovjek dobar! @

    4. Okej, ne možda, nego sigurno, pošto nije uopće ne samo utvrdiv nego ni konceptualno zamisliv iskon homo sapiensa. Prijelaznost vrsta, bez fiksnih točaka početka i kraja, spada u osnovne značajke evolucije. @

    5. Nietzsche: Ne postoje moralni fenomeni, postoje tek moralne interpretacije fenomena. @

    6. No, sasvim dovoljno zato bijući jasan – za sve kojima nije do pravljenja glupima – onim eksplicitnim upozorenjem kako ne vjeruje u spoznatljivost, pa čak ni u egzistenciju neke iskonske, ''prave'' Ljudske Prirode, što je automatski međusobno isključivo s tezom da bi ta priroda bila Dobra s velikim slovom. @

    - 10:32 - slušam (26) - printaj - #
  • možda bi najprije trebalo definirati kakav i koji je to čovjek koji je "dobar", a kakav i koji je "loš", te naposljetku kakav je i tko je to "zao" !? (DOBAR, LOŠ, ŠTRACA 02.02.2015. 12:36)
  • kaže mi cijenjeni kolega Grga Frangeš na primjeru Mamutice. Da je to savršeni primjer socijalizma s dobrim licem koji je previše vjerovao ljudskoj dobroj volji. Citiram, nisam vidio, navodno svaki stan ima neki otvor za smeće da se ne moraš spuštati na prizemlje u kojeg se nije jedino smijelo bacati ostatke mesa. Ljudi su to ipak činili unatoč zabrani jer je svaki od njih mislio "ma to ću samo sad ja i nikad više". Kad tako svi misle onda znaš da nastane kaos i to vidimo na najprostijim primjerima kao automobilska gužva u kojoj se svaki od sudionika nada e baš da će on uštedjeti svoje vrijeme. Kao što svatko parkira sa svim svjetlima i kaže "ma samo pet minuta"...

    zato postoje zakoni koji moraju predviđati ljudski egoizam i poticati pozitivno poželjno ponašanje (kaznama i motivacijama bi ja rekao). (Neverin 02.02.2015. 13:34)
  • U posljednje si vrijeme lukrativan, zato se neću zasad zalijetati s pretpostavkama, nego ću čekati sljedeći post ;) (iako imam pretpostavljeni trajektor u glavi) (Hlapićka 02.02.2015. 14:57)
  • Počeo s Richardom Gereom, i gdje dospio?
    Ne da ćeš nam dodatno zakriviti moždane vijuge nego će se još i svezati u čvorove.
    Utjecaj okoline, utjecaj okoline, i opet utjecaj okoline...prostor-vrijeme-mama&tata(kod rođenih, nestvorenih)-te raznorazni činioci (jer ipak svi mi živimo u kruzima koji se šire, a sputavaju, na ne/sreću našu/tuđu)...na naše moralno (Pavlovljev refleks) djelovanje.
    čovjek je tabula rasa koji ( opcionalno) ima tek potencijal učenja ovih moralnih kategorija. smatram.
    sviđa mi se ovaj pasus o čovjeku natovarenom obavezama i prostoru njegove slobode (slobodne volje), jedino nisam sKantala je li citat ili nije? (marionetta 02.02.2015. 16:15)
  • Ne znam, meni se čini da se po Marxu gledano na povijest kao povijest klasnih sukoba može dosta toga zaključiti. Gledanjem na klasno društvo i nejednakosti, kada pogledamo tko 'piše' povijest, tko ima vlast nad kapitalom, čini se da taj ima i pod sobom sve mehanizme i aparature kojima ideološki uvjetuje mase. Čovjek dok je 'tabula rasa' prima učenje od ideolških izvora (škola,crkva) koji mu okupiraju um kojim ovaj dalje misli i postupa. Možda je čovjek -dobar- koliko može biti. Možda je ipak 'loš' , to mi se čini najbliže prihvatljivom. Da je zao to znamo.
    Evo prvi put dospio na tvoj blog. (OuKajĐiEf 03.02.2015. 13:52)
  • Temeljna dobrota ljudske prirode? Da li to podrazumijeva konstataciju da je ljudski um (pod uvjetom da su pojmovi dobra i zla produkt ljudskog uma) talac ljudske prirode ili da je ljudski um nekakav logični slijed ljudske prirode?
    Ako je ono prvo, onda ljudska priroda vrijeđa dostojanstvo i inteligenciju duha (uma). Upitno je kako se i koliko ikoji čovjek može poistovjetiti s bilo kojom uzvišenom idejom uz neizbježnu i poražavajuću elementarnost prirodnih nagona? Naime, i najveći mislilac i stvaratelj bez obzira na svoju nadarenost, bez obzira koliko napredan i genijalan bio, prije ili kasnije mora obrisati guzicu, isprazniti mjehur, podrignuti ili ispustiti vjetar...Dakle nikoga uzvišenost, dobrota, zloba... nije abolirala od čučanja nad vlastitim izmetom, niti oslobodila svoje poražavajuće jednakosti ljudske prirode s "najbeskorisnijim" pojedincima čije postojanje svijet niti ne primjećuje...

    Ako je ono drugo, onda ljudski um nikako ne može biti dobar. Da bi uopće ljudska priroda (nepostojeći pojam bez ljudskog roda na pozornici zapleta) mogla opstati čovjek jednostavno mora nekome nanijeti zlo (bilo da se hrani ili jednostavno širi granice svoje slobode).

    Naravno, u zraku ostaje pitanje kako nazvati djelo ubistva životinje da bi sebe (ili svoje potomstvo) nahranio (što je neosporno dobro).

    Lagani šlagvort jer dalje slijedi priča o moralu kao nekakvom nepisanom pravilniku dobrog i uljuđenog ponašanja, zakonima te pravima i obavezama pa i napokon nekakvom bon-tonu kao slijedu postupaka i radnji usmjerenih prema dobroti.
    A sve nas to nevjerojatnim ali sigurnim putem vodi u vjeru gdje nam religija (poput svakog prava) svojim propagatorima zamagljuje stvarne odnose... (alkion 03.02.2015. 20:46)
  • ...parafrazirajući Feuerbacha, čovjek je početak, središte, i kraj morala... priroda ne poznaje pojmove dobra i zla... pozdrav... (Smisao Života 03.02.2015. 21:56)
  • I posljednje nakon silnih razmišljanja i pokušaja shvaćanja taj isti (dobar ili loš) ljudski um može zaključiti samo jedno: postoji nešto više. Netko tko nam je dao (utkao) parametre (više dobra, ili samo dobro) i naše je da ih se držimo ili ne držimo. Ja navijam za dobrog čovjeka. (odmak 04.02.2015. 12:13)
  • Odmak: na čemu temeljiš ovaj zaključak? Ako su i dobro i zlo UTKANI kao nekakvi parametri čemu uopće dualizam? Naime, bilo koga da sada priupitaš svakako će ti reći da je dobro samo, i kao pojam i kao događanje, dovoljno te da su svi zapravo činili, čine i činit će samo dobro. Dakle ako nam je dobro utkano u um i ponašanje te ga svi (po sebi) i činimo otkuda uopće pojam zla? Ili mi svatko za sebe definiramo svoje kriterije, pa nečije dobro doživljavamo i svrstavamo u zlo? Ako da (sami definiramo kriterije)onda su nam i ti pojmovi (dobro-zlo) produkti našeg uma, a ne "nečega višeg". (alkion 04.02.2015. 12:58)
  • DOBAR LOŠ ZAO - Ne može i ne treba biti stalne, esencijalističke definicije. Moralâ ima onoliko koliko ima kolektivnih stidova (ima neka slična rečenica i u postu). Moral, lupam, pijanista nije isti kao moral zidarskog priučenika - jedan će se posramiti ako falša pred punom dvoranom i maksimum osude će rezervirati za vulgarnost, prostaštvo, drugi će se posramiti ako ga uhvate da mu je mješalica u hladovini dok pivo toplo, a maksimum osude će rezervirati za one koji vole brokole više od mesine i nose ukrasne psiće u rukama na ulici.
    Temeljni vrijednosni polaritet je dobar-loš, a zao je varijanta lošeg (pa se antinomija formulira kao dobar-zao), u određenom etičkom govoru.
    I očekivao sam te pod ovim postom :) - i neka te odmah prvog, druže! Bilo što drugo ne bi bilo u redu. (pero u šaci 04.02.2015. 19:46)
  • NEVERIN - Nisam ja protiv zakona, razumije se; dapače, vrlo sam za optimalan stupanj regulacije. Napokon, pretežno živim od rada kao urbanist trenutno, i prostorni planer, a valjda nije moguće zamisliti branšu čiji bi smisao više bio u traženju optimalne regulacije. Ne vjerujem u teorije ''nevidljive ruke'' i samoregulacije, u kojima se ostavlja skroz-naskroz široko polje individualnoj slobodi (i, apsolutizirano, Tržištu) - to je tada divlji zapad, zakon jačega, stihija, Vir.
    Poželjan je što veći stupanj ''integralnog planiranja'', nasuprot ''sektorskom''. Sektorsko - to bi bilo kada bi npr. HEP rekao da u prostoru želi dalekovod tu i tu, cestari rekli da cestu trebaju tu i tu, vojska da im treba poligon tamo i tamo, a načelnik općine Donja Gornja želio ovdje i ondje proširiti građevinsko područje - a ono svi jedan preko drugoga, i sad ja, što ću - jer mi ne daju da integralno planiram, tj. u sagledavanju šire slike - sve tako nacrtam točno kako su mi ovi dostavili svoje želje i pozdrave, svatko gledajući samo svoj sektor, tako eto jedno preko drugoga (potpuno nesuvislo, apsurdno). To bi bilo sektorsko planiranje: kao prosto suma svih sektorskih zahtjeva, pa tko prvi njegova djevojka, ili zemlja. Što je upravo ono što se teži izbjeći. Koliko je neki plan sektorskog karaktera, toliko je to istoznačnica za promašenost, loše obavljen posao, jer, kao što i sama logika kaže - puko adiranje raznih privatnih i javnih pojedinačnih interesa je u prostoru i društvu neodrživo, ta ''nevidljiva ruka'' izaziva tada kaos i rusvaj i (prostorno) zagađenje.
    Ili ako hoćeš i na makropolitičkoj razini: što je brana scenariju u kojem se iz građanskog stanja srozavamo u podaništva, u srednji vijek i barbarstvo, u tiranije, autokracije, zakon jačega? To je koncept građanske države s njenim ustavom kao zaglavnim kamenom. I nastavnom regulacijom.
    Ali vratimo se postu. Premda ne na hobbesovski način, koji preporučuje tiraniju, nije sporna pozitivistička osnovanost ciničke pozicije. Post spori (ili Rousseau spori) izvođenje daljnjih zaključaka iz toga, o Ljudskoj Prirodi kao takvoj. U tome je poanta, a što ima reperkusije npr. na shvaćanja o individualnom kriminalitetu (u prijestupu normativne savjesti) nasuprot recimo fenomena ''banalnosti zla'' (koji se vrši kroz normativnu savjest), itd., i uopće cijelu jednu paradigmu mišljenja. (pero u šaci 05.02.2015. 01:07)
  • HLAPIĆKA - Samo u zadnjih tjedan dana mi se već izmIjenjalo 8-9 postova koji su trebali biti sljedeći (a svi su trebali, uključujući ovaj, biti ne ono poslovično jučer, nego tjednima, mjesecima ili godinama unatrag). Tako da bi se na toj optici sljedećeg posta uvijek lako mogla iznenaditi, pošto iznenađujem sam sebe. Ali trajektorije postoje, probit će u širem zahvatu svakako, a nije mi teško zamisliti ni da pogađaš neke. (pero u šaci 05.02.2015. 01:44)
  • MARIONETTA - Pa ovaj post je zapravo dosta jednostavan, jer ne sadrži nego tu jednu jedinu misao. Namjerno sam zadržao na tome, nisam otišao u deset linija koje se nadovezuju i prepliću - možda je baš zato neko mjesto ostalo neobjašnjavano, tek oslovljeno, pa ako kome nije otprije poznato, može mu ne biti jasno o čemu se radi iz samih riječi u postu. Pasus koji ti se sviđa je Tolstojev citat, iz Rata i mira; i općenito je kod mene citat sve što je u boji napisano. (pero u šaci 05.02.2015. 08:59)
  • OUKAJĐIEF - Točno je što kažeš o kritičkom potencijalu marksizma; tebe ću ovamo uputiti: ''Dok je riječ o razaranju starih hegemonskih kulturnih idealizama ('vladajuće ideje u svakom razdoblju uvijek su ideje vladajuće klase'), oslobođenju od starih skupnosti ('građanskih', 'buržoaskih') koje su ti iskrivljavale svijest (utapajući je u matici okolnih mnijenja), marksisti ushićuju slobodom razotkrivajućeg duha, emancipiraju te, oslobađaju narativa kojima si bio zaglupljen.''
    Samo, stvar ima i naličje: ''Ali kad te onda dovedu do vlastite doktrine, najednom se baklja gasi, vrata zalupljuju, shvaćaš da se nalaziš u mračnom tunelu i da je rasvjetljavanje naglo postalo nepoželjno. Psst... postoji Istina koju treba zaštititi; ne navaljuj previše! Opet bivaš zaglupljivan: mislio si da je u pitanju bezobzirna, nepotkupljiva skepsa, kad tamo najvažniji je Trijumf Revolucije - samo što je to ovaj put mistifikacija dvostruko perverzna, pošto se legitimirala baš na demistificiranju; kao prokazivanje vampirstva 'vladajućih ideja' koje se i samo otkrilo kao maska pod kojom se krije sljedeća u nizu voljâ za vampirstvom.''
    Ali dobro, vratimo se iz doktrinskog kritičkom dijelu, koji je jako potentan. Istina je da je to povezano s ovom temom, jer cijela stvar zašto je fiksacija na individualnu svijest i savjest promašena, sastoji se u onome što sam na jednom mjestu u postu nazvao ''razapinjanjem međuljudske mreže odraza'' (s linkom na post koji je elaborira), a to je ništa drugo nego ove skupnosti koje ''iskrivljuju svijest'', koje i marksizam prepoznaje i na tom prepoznavanju se legitimira. (Osim toga, možeš ovdje naći dosta postova na tu temu - u arhivi su pod rubrikom 'Veliko oko'. S prvim naglaskom možda na Opće mišljenje vojske i Nasilje normalnosti.)
    Inače, centralna misao ovog posta je da - ne, nije čovjek ni dobar ni loš ni zao; ne može biti točnog odgovora jerbo se radi o besmislenom pitanju, invalidno postuliranom. (pero u šaci 05.02.2015. 09:24)
  • ALKION - Ključ ti je, ako hoćeš, već u onoj Nietzscheovoj maloj kratkoj: nema moralnih fenomena, samo moralnih interpretacija fenomena. ''Obrisati guzicu, isprazniti mjehur, podrignuti ili ispustiti vjetar'' - to su fenomeni, ali da bi se baš radilo o ''poražavajućim'' fenomenima nije svojstvo njih samih nego njihove interpretiranosti, kroz ovo ili ono vrijednosno postavljanje.
    Čak i ''nanijeti zlo (bilo da se hrani ili jednostavno širi granice svoje slobode)'' nije po sebi moralan fenomen, nego moralna interpretacija, ma koliko to moglo nečijim ušima grubo zvučati. Što ne znači da ne smije biti moralnih interpretacija, dapače. Samo treba biti načisto s pojmovima. (pero u šaci 05.02.2015. 10:06)
  • SMISAO - točno
    ODMAK - u sve bih prije sumnjao nego u to da ćeš ti navijati za dobrog čovjeka (pero u šaci 05.02.2015. 10:09)
  • Kaže jedan moj prijatelj, kriza je morala, a ja kažem pa šta!?
    Bila je i kod OK korala!!!

    Znam da ne može i da ni ne treba biti stalne definicije, u tome i jeste štos.
    Kad bi se mogla uspostaviti definicija dobrog i lošeg, odnosno moralnog i nemoralnog, onda bi na osnovi te definicije donijeli zakone i kud ćeš lakše, ko je nemoralan, zao i loš, mrš u rešt!
    Problem su tzv. sive zone, ima vrlo malo "svetaca", dobrih i moralnih bez ostatka. Većina nas pleše po rubu, prelazimo iz bijeloga u crno i uglavnom smo sivi, usudio bih se kazati...
    Lako je s onim deklariranim crnjacima, vidiš ih i osjetiš na kilometre pa ih se kloniš.
    Problem su oni naizgled normalni obični ljudi, to je ta tzv. "banalnost zla" koju ti spominješ, a koju je lijepo obradila Hannah Arendt.

    Bio je neki dan biografski film o njoj na TV, isplatilo se pogledati, glumila ju je Barbara Sukowa, inače FAssbinderova ljubimica u neko doba, a režirala je Margarethe von Trotta, inače također glumila u filmovima Fassbinderovim i Schloendorfovim (mala digresija), (DOBAR, LOŠ, ŠTRACA 05.02.2015. 14:00)
  • U stvari "poigrao" sam se dijelom Montaigneove (valjda se tako piše) filozofije oprečnosti duha i tijela (uma i prirodnih refleksa) gdje veli da je um talac tjelesnih hirova i ritmova, a tijelo vrijeđa dostojanstvo i inteligenciju duha. Pritom sam htio reći da odnos dobro-loše, u samoj prirodi nema nikakav razlog postojanja i da je bespredmetan, pa time je i diskusija za i protiv bespredmetna. Tek onog trenutka kad se naš um pozabavio međusobnim odnosima (postavši svjestan ne samo svog tjelesnog postojanja), a valjda iz želje da se toljagu "zamjeni" primjerenijim sredstvom, uspostavlja se i sistem vrednovanja može-ne može, smije-ne smije, dobro-loše...
    Dakle poanta je da je dobro-loše proizvod našeg uma i kao takvo se i mijenja, sazrijeva, evoluira s nama - što je u jednom trenutku dobro u drugom nije, što je nekome dobro drugome je loše, ili je jednostavno indiferentan...A tu nastupa tvoja teza: "ne, nije čovjek ni dobar ni loš ni zao; ne može biti točnog odgovora jerbo se radi o besmislenom pitanju"

    A što se tiče samih moralnih fenomena i moralne interpretacije određenih fenomena? Tja, valjda sam bio nedorečen u komentaru, ili jednostavno nespretan u tumačenju. Mišljah da ova moja rečenica to pojašnjava: jer dalje slijedi priča o moralu kao nekakvom nepisanom pravilniku dobrog i uljuđenog ponašanja, zakonima te pravima i obavezama pa i napokon nekakvom bon-tonu kao slijedu postupaka i radnji usmjerenih prema dobroti. (alkion 05.02.2015. 17:42)
  • alkion,
    'utkano' dobro, ali i sloboda, jer bi stvoreni (to i jest ona razlika između razmišljanja vjernika i onih koji to nisu- ta razlika između stvorenog i onog koji je nastao slučajno-ali, da ne bi mislio kako sam isključiva. Svi se samo pitamo. Vrlo sam se trudila učiti iz prošlih vjekova filozofska i ina razmišljanja. Sumnjala sam i sumnjam u Stvoritelja, ali...) ali, samo dobri bez slobode bili bismo samo lutke na koncu. Ah, ta sloboda? Malo sam umorna, možda sutra pokušam govoriti do čega nas je dovela sloboda, a opet da te ne odvedem na krivi trag apsolutno sam za slobodu. Čovjek može rasti samo u slobodi. Nesloboda nas čini ranjivima do smrtonosne bolesti u kojoj se bavimo samo održavanjem jednog dijela čovjeka, onog materijalnog, a na duh često zaboravimo. A, opet ne mislim da je čovjek samo duh. i tijelo je, rekla bih, jednako važno. I o svemu su već razmišljali Platon i Aristotel. Dali nam početke na koje su se nastavili ostali , da ne spominjem svjetonazore istoka Vede i ostala, a sva su skoro ključna pitanja postavljena i u epu o Gilgamešu, bilo je i ranijih uvijek istih pitanja o dobru i zlu, a danas smo došli do toliko sofisticiranih pitanja da ih je nemoguće objediniti u samo jednoj disciplini izišloj iz filozofije. Jer filozofija je- postavljeno pitanje prvog čovjeka (čovječanstva) zašto ne mogu biti prvi. imati sva znanja i posjedovati cijeli svemir.
    To pravo na pitanje i pravo na razumijevanja, ta čovjekova sloboda čini nas lutati bespućima uma i zvijezdama stajačicama, padalicama i ostalim tijelima nebeskim.

    Pero u šaci,
    Baš me zanima radi čega si stekao dojam da sam za zlo? (odmak 05.02.2015. 20:53)
  • Svidio mi se "Rat i mir", onda sam ubo i s Feyerabendovom "Protiv metode", knjige koje sam instiktivno uzeo čitati, bez ikakvog posebnog motiva, a pomogle su u raščišćavanju nekih stavova kako god rupičaste bile. Zlo također uglavnom instiktivno detektiram nepovjerljiv prema definicijama. (NF 05.02.2015. 23:22)
  • ALKION - Ma ne bi baš bilo da je Montaigneova filozofija ''filozofija oprečnosti tijela i duha''. Upravo suprotno. Ali vidim da si i sam mislio zapravo na to suprotno, jer ispravno veliš da ''veli da je um talac tjelesnih hirova i ritmova''. No, opet ne u zastupanju da ''tijelo vrijeđa dostojanstvo i inteligenciju duha''. Naprotiv, Montaigneova zajedljivost ide na račun onih koji izigravaju mudračku (ili ''prosvijetljeničku'') ataraksiju, k'o fol da im um ne stoji u zavisnosti od tijela - implicirajući učinak tijela kao vrijeđajući za dostojanstvo duha. Probušivši balon te idealističke napetosti, izrijekom i gestom odbacujući (paralela s Diogenom!) neurotičku posramljenost, snebivanje nad tijelom te njegovim funkcijama, Montaigneu više nije potrebno cijepati se na duh i tijelo da bi duhu sačuvao dostojanstvo.
    Ne govorim ti to sad kao da te iluminiram - znam, ofkors, da si i ti to tako mislio. Tek da podvučemo i još malo kristaliziramo u onome što jest..
    Ni ono gore ti nisam govorio kao da bih mislio da ti nije jasno - je, je, znao sam da jest (ne samo po rečenici koju navodiš nego još više po onoj o ubistvu životinje da bi nahranio). (pero u šaci 06.02.2015. 19:50)
  • ODMAK - Da ti kažem kako bih u sve prije sumnjao nego da si žensko, ti bi me pitala otkud mi dojam da si muško? Ako bih na tvoje deklariranje vjernicom rekao da ne sumnjam kako jesi vjernica, ti bi me na to pitala otkud mi to da nisi vjernica? Itd. Da kažem kako mi se čini da voliš šetnje uz more, pitala bi me odakle mi da ti ne bi voljela šetnje uz more? Itd.itd. Ili?
    Ako ćemo još o postu - poanta mu je u razlaganju besmislenosti te naivne, simplicističke ideje o utkanosti u nas, kao apriorija, parametara univerzalnog Dobra (kao Kantovog ''moralnog zakona u nama i zvjezdanog neba nad nama''), kojega se mi onda možemo eto držati ili ne držati, na zadanom linearnom pravcu. (pero u šaci 06.02.2015. 20:14)
  • DLZ - o običnim malim ljudima (preciznije: §5 - o razlici između velikog i malog govna)
    NF - instinkt te zna prevariti, ali s ovim knjigama nije (pero u šaci 06.02.2015. 20:20)
  • Pero: moje poznavanje filozofije, a osobito filozofa, je na nivou prepoznavanja i sjećanja. Naime filozofiju sam učio još tamo pradavnih gimnazijskih dana. Tako se i Montaignea i njegove filozofije tek u tragovima sjećam. U stvari sjećam ga se više po nekakvim šalama koje smo zbijali u vezi njegovog "učenja" tipa: je li Marx ono njegovo jesti, piti, spavati smislio dok je ručao? ili Einstein smislio teoriju relativiteta dok je mokrio iza nekog grma: relativna je veličina grma u odnosu na njegovu udaljenost spram jačine potrebe za olakšati se...
    Sve ovo mi se nekako učinilo zgodnim kao nekakva šaljiva dopuna tvom zaključku o bespredmetnosti diskusije je li čovjek dobar, loš ili zao... (alkion 07.02.2015. 16:30)
  • Odmak: nisi "ubrala" smisao pitanja. Nema veze s Stvoriteljem ili nekakvim drugim tkalcem. Pitanje je bilo isključivo vezano na ovo: "Netko tko nam je dao (utkao) parametre (više dobra,"
    Naime, moje pitanje je: ako bilo koga na cesti ili iz svog okruženja zapitamo o svojoj predstavi i prezentiranju sebe, svatko će bez prevelikog premišljanja reći da je dobar. Sad te ja pitam gdje uteče ono loše koje je po tvom komentaru također utkani parametar?
    Hajmo probati to prodiskutirati i preko poimanja slobodne volje pojedinca (sam pojam slobode je malo pretenciozno, barem s gledišta mog znanja i naobrazbe, uvrstiti u ovu priču).
    Uz pretpostavku da nam je i slobodna volja "utkani parametar" nije li pomalo nelogično da se naša postupanja proizašla iz date nam slobodne volje kose s voljom onoga tko nam je tu slobodu podario?
    Prema tome potpuno je nelogično da slobodna volja nije uvijek i volja "tkalca", jer ako je njegova volja čovjek sa slobodnom voljom, nikakav čin čovjeka, koji proizlazi iz te volje, ne može biti protivan njegovoj volji...
    "Dakle, dobar, loš, zao su pojmovi koje stvara čovjek kao samosvjesno biće iz svoje potrebe da definira, odnosno objasni svijet u kojem živi, tj. pojave u tom svijetu... da nema samosvijesti ne bi bilo ni potrebe za traženjem tih odgovora... tako su i moral, odnosno i pojmovi dobra i zla također kreacije ljudskog uma... dok nije bilo čovjeka, nije bilo ni morala, ni dobra ni zla... jedino ako jest, a da mi to ne znamo :)... i savjest je posljedica samosvijesti, a ista se izgrađuje odgojem, usađivanjem vrijednosti u određenoj kulturi... nemaju svi jednaku savjest, ne doživljavaju svi jednako pravdu i nepravdu, dobro i loše... savjest se dobrim dijelom temelji i na empatiji, odnosno na nedostatku empatije... empatija jest jedna urođena karakteristika koja je nužna jer omogućuje čovjeku održavanje vrste... i kada govorimo o pojmu grijeha ili ljudske grešnosti, ali i pojma greške općenito, priroda ne poznaje te pojmove, isti su također proizvod ljudskog uma, one potrebe za traženjem odgovora na pitanje zašto?... upravo kako bi čovjek objasnio nedaće koje doživljava u životu, stvara pojmove dobra i zla i njihove uzroke, i jedan od tih stvorenih uzroka je urođena ljudska grešnost, odnosno sklonost grijehu...

    ...međutim, nikakvih grešaka nema, ne izvan ljudskog uma, stvari su onakve kakve jesu, a ljudski um je taj koji ih definira kao ispravne ili kao greške, i onda tu ispravnost ili grešku stavlja u usta bogu kako mu odgovara... kada kažemo da smo pogriješili, pogriješili smo u odnosu na nešto ili nekoga i pod određenim uvjetima, nismo pogriješili općenito, odnosno greška ne postoji kao objektivna, već samo kao subjektivna stvarnost... definirati čovjeka kao grešno biće za mene je zlo (subjektivno naravno, objektivno ništa ne može biti dobro ili zlo), jer ga se od malena omalovažava kao bezvrijedno biće koje se mora pokoravati i tražiti oprost za to što jest - čovjek... čovjek je savršen onakav kakav jest, kao i sva druga bića – nema grešaka... mutirani geni koji izazivaju npr. nasljedne bolesti nisu greške u mutaciji, mutirani geni su mutirani geni kako god mutirali, a kao greške se doživljavaju jedino u ljudskom umu – subjektivno...
    " (alkion 07.02.2015. 17:57)
  • Dragan Vasiljković
    07/24/2015 (blog)


    Kopiraj,unesi na Google,klikni,otvorit će se u originalu.
    Malo politike pred proslavu Oluje. (Banditi su oni 01.08.2015. 10:46)
  • << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

    ARHIVA
    GUZA + NJUŠKA
    - 2009/08 - Gledanost
    - 2009/09 - Cipelarenje
    - 2009/10 - Guza, njuška, sise
    - 2009/11 - Ispravno
    - 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
    - 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
    - 2011/10 - Živjeti s istinom
    - 2011/11 - Dan mrtvosti
    - 2013/04 - Kap
    - 2013/05 - Zakletva
    - 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
    - 2016/01 - Nikad kao Bandatar
    - 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
    - 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
    - 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
    - 2017/02 - Anatomija nelagode
    CARPE DIEM
    - 2009/09 - Ratni dnevnici
    - 2010/01 - Vječno vraćanje
    - 2010/10 - Post koji nisam napisao
    - 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
    - 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
    - 2015/07 - Zaokruženje Arsena
    - 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
    - 2017/02 - Rijeka zapelosti
    ČOVJEK U FUTROLI
    - 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
    - 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
    - 2011/06 - Ateistička propaganda
    - 2011/06 - Čedna
    - 2011/10 - Demonska ljepota žene
    - 2012/09 - Demonska požuda žene
    - 2012/10 - Intrigantan problem
    ... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
    ... 2012/10 - Cvrčak i mrav
    ... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
    ... 2012/10 - Guzica
    ... 2012/10 - Težina Križa
    ... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
    ... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
    - 2014/06 - Geneza jezivosti
    - 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
    - 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
    - 2015/09 - U čemu je skandal?
    - 2016/05 - Muške kurve
    - 2016/05 - Dići raspelo na sebe
    - 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
    - 2016/11 - Najezda barbara
    - 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
    - 2016/12 - Zvuk osude
    - 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
    IGRA SPOLOVA
    - 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
    - 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
    ... 2010/07 - Not gonna be ignored!
    ... 2010/07 - Košarka i košarica
    ... 2010/07 - Nož u leđima
    ... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
    ... 2010/07 - ''Ti si dužan''
    ... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
    - 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
    - 2011/05 - Jednom nedavno...
    ... 2011/08 - Druge oči
    ... 2011/08 - Lov na ljepotu
    - 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
    - 2014/10 - Ženska spika
    - 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
    - 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
    - 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
    - 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
    ORNAMENT I ZLOČIN
    - 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
    - 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
    - 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
    - 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
    - 2010/08 - Spasio bih vatru
    - 2010/09 - Balon
    - 2011/01 - Fetiš pečata
    - 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
    - 2011/09 - Zna se tko zna
    - 2012/04 - And they love her
    - 2012/07 - Déja vu
    - 2013/01 - Sloboda koja sputava
    - 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
    - 2013/07 - Ljetni post
    - 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
    - 2015/04 - Gospe ti presvete!
    - 2015/11 - Đonom
    - 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
    - 2016/11 - Ccc, kakva drama!
    CRNA OVCA
    - 2009/10 - O izdvajanju
    - 2009/10 - Nećeš ga naći
    - 2009/11 - O običnim malim ljudima
    - 2011/03 - Selotejp blues
    - 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
    - 2011/06 - Ne daj se...
    - 2011/10 - Hod
    - 2012/01 - Gospe ti svete!
    - 2012/04 - Rigoletto
    ... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
    ... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
    ... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
    ... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
    ... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
    ... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
    - 2013/12 - Desno i lijevo
    - 2016/08 - Stupovi društva
    DVOSTRUKI AGENT
    - 2009/11 - Dvostruki agenti
    - 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
    - 2010/05 - Reci, ogledalce...
    - 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
    - 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
    - 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
    TKO JE UKRAO STVARNOST?
    - 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
    - 2010/02 - Simuliranje simulacije
    - 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
    - 2010/08 - Prava slika grada
    - 2010/11 - Sveta crkva slike
    - 2010/12 - Imagologija
    - 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
    - 2016/06 - Hashtag imagologija
    - 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
    MASLAC I MARGARIN
    - 2010/01 - O žeđi i pijenju
    - 2010/02 - Folkrok partizani
    - 2010/03 - Duende
    - 2010/06 - Odličan đak
    - 2011/12 - Lice i naličje pjesme
    - 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
    - 2013/01 - Bosonoga misao
    - 2013/03 - Život i performans
    - 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
    - 2016/05 - PuŠ vs SAE
    - 2016/12 - Rupa u ormaru
    VELIKO OKO
    - 2010/02 - Opće mišljenje vojske
    - 2010/03 - Kao automat za kavu
    - 2010/05 - Nagni se, Narcise...
    - 2010/06 - Nasilje normalnosti
    - 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
    - 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
    - 2013/02 - Nasilu na Silu
    - 2013/04 - Biti kao svi
    - 2014/05 - Zeitgeist
    - 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
    - 2015/09 - Krivi ste vi
    - 2015/12 - Kalifete na fete
    - 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
    PISOPUT
    - 2010/06 - Ja, luđak
    - 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
    BIM-BAM-BAM
    - 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
    - 2012/03 - Tempera(ment)
    - 2013/01 - Duende oči
    - 2013/06 - Tvoj slučaj
    - 2013/07 - Nostalgija futura drugog
    - 2014/10 - Ljubav
    - 2015/02 - Kontra ljubavi
    - 2105/03 - Ja, Ti, Mi
    - 2016/02 - Držati pticu
    - 2016/06 - Mogućnost drolje
    - 2017/01 - Grijeh ljubavi
    GOSPODARI SVIJETA
    - 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
    - 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
    - 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
    - 2015/01 - (Vuci)batine
    - 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
    - 2015/07 - Minut semantike
    - 2015/07 - Matija protiv Babinha
    - 2015/10 - Mnogo vike nizašto
    - 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
    - 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
    - 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
    - 2016/04 - Pozadina kreševa
    - 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
    - 2016/07 - Drljača od tri groša
    - 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
    - 2016/09 - Ravno do dna
    FALANGA
    - 2011/01 - Index na indexu
    - 2012/08 - Falanga
    - 2013/06 - Test osobnosti
    - 2014/09 - Dva tipa smijeha
    - 2014/11 - Kritika pomračenog uma
    - 2014/12 - Kultura Komunikacije
    - 2015/01 - Rođen na prvi april
    - 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
    - 2015/10 - Večernji krivolov
    - 2016/04 - Lov na crvene vještice
    - 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
    - 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
    - 2017/01 - Amen
    BITKE O BITI BITKA
    - 2011/03 - Probavljivost duše
    - 2011/09 - Tema s varijacijom
    - 2012/05 - Misao još nemišljena
    - 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
    - 2014/09 - Krvave ruke
    - 2014/11 - Mundana desideria
    - 2015/02 - Dobar, loš, zao
    - 2015/02 - Spektar sive
    - 2015/07 - Mar(kićk)a
    - 2015/08 - Lítost
    - 2016/01 - Anatomija funkcije
    - 2016/03 - Vječno povraćanje istog
    TRAGOM MUNJE
    - 2012/05 - Pravda je pobijedila
    - 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
    - 2012/12 - Propast svijeta
    - 2015/01 - Intencija zOOma
    - 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
    - 2016/04 - Defile tustaša
    - 2016/06 - Tragom munje
    REPUBLIKA FARSA
    - 2013/06 - Ćudoredna bitanga
    - 2013/11 - Spin godine
    - 2014/05 - Propuštena helpie prilika
    - 2014/08 - U čemu je sramota?
    - 2014/09 - Republika Farsa
    - 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
    - 2014/11 - Zapisi iz ludnice
    - 2015/03 - Zatvoreno pismo
    - 2016/05 - Drkadžije
    - 2016/06 - Približavanje oluje
    - 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
    - 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
    - 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
    - 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
    - 2016/09 - Nujna li rujna
    - 2016/10 - Homo cylindriacus
    USPUT REČENO
    - 2010/09 - Sirove strasti
    - 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
    - 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
    - 2011/09 - Rekvijem
    - 2012/06 - Test inteligencije
    - 2015/08 - Nije šija nego vrat
    - 2015/12 - Babe i žabe
    - 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
    - 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
    - 2016/08 - Slobodna Vlast
    - 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.
    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica