U nekom američkom filmu, Richard Gere objašnjava svoju motivaciju da brani klijente za koje se zna da su krivi. Radi to jer, kaže, vjeruje u temeljnu dobrotu ljudske prirode.
To je uobičajeno postavljanje teme: može se ovu vjeru imati ili je nemati. Da li ne, za ili protiv. Onda se traže dokazi i postavljaju argumenti u korist jedne ili druge opcije. Cinici ističu dokaze i argumente zašto čovjek po svojoj prirodi uopće nije dobar, idealisti obratno.
Znamo iz geometrije: dvije točke definiraju pravac. Zamislimo pravac na kojem se nalaze cinička točka i idealistička točka. Koja je u pravu? Koja griješi? A što ako je greška sadržana u samom linijskom karakteru spora – je li ili nije Ljudska Priroda nešto, dok sâmo to nešto, sam vrijednosni diskurs, nije predmet preispitivanja. Zna se što je dobro, a što zlo, kao jedino pitanje se tretira što je od tog dvoga posrijedi. Kao da bi postojala neka esencijalistička, metafizička moralnost, an sich, neovisna o bitno historijskom karakteru moralnosti, povijesti raznih morala kao povijesti raznih kolektivno pounutrenih stidova (raznih superega). Što ako je odgovor ravninskog opsega (s nekom trećom točkom van pravca definiranog onim dvjema), ili štoviše, prostornog (s četvrtom, petom ili desetom točkom negdje bilo gdje, van ove ili one ravnine)?1
—
Naša je civilizacija judeo-kršćanska + kartezijanska, a to znači da je bazirana na konceptu ''slobodne volje'', i preko nje apsolutiziranog ''subjekta'', autonomnog ega. Moralni i pravni sustavi krivnje i odgovornosti, prava i dužnosti, fiksiraju se na individuu i njenu savjest, odnosno osobnu slobodu.
Na djelu je i sveopća ideološka kampanja koja kao glavnu prijetnju civilizaciji predstavlja individualni kriminalitet, s naglaskom na desničarskim brigadama koje vrše pritisak na individualni moral, hoće čovjeka učiniti više vrlim, usavršiti mu savjest, ukazati mu milom – i u krajnjoj liniji ga natjerati silom – zašto treba biti ''dobrim'', zašto se mora ponašati ''odgovorno'', i sl. Kao da bi baš to – ljudska slabost, pojedinačna nevaljalština – bilo glavni uzrok zla na svijetu.2
Peter Sloterdijk: Konzervativno mišljenje ovdje se gradi pozitivističkim. Ono registrira, bez da najprije pita o povezanostima, da se ljudi dovoljno često ponašaju egoistički, razaralački, pohlepno, nerazborito i asocijalno. Štoviše, zbog toga je kriminalitet bio, i jest, tako nadasve važan za svaki konzervativizam jer ''kratko mišljenje'' u njemu nalazi bjelodan dokaz za pesimističko shvaćanje čovjeka, koje pruža temelj za autoritarnu politiku čvrste discipline. Iz tog vidika ''ima'', dakle, već u prirodi zločinaca, kverulanata, egoista i rebela – točno onako kao što ima drveća, krava, kraljeva, zakona i zvijezda. Kršćanski nauk o nasljednom grijehu povezuje se tu s konzervativno pesimističkim razumijevanjem prirode. Za njega je čovjek biće nedostataka zbog gole činjenice da ga rađa žena. Sloterdijk posebno apostrofira jedno ime: Rousseauova filozofija predviđa sve to. Ona zna da pesimizmu valja doskočiti dokazom da čovjek postaje ono što on socijalno jest. Zaticanje ljudi u opakom, pohlepnom, nerazboritom, destruktivnom itd. ponašanju, još ništa ne dokazuje o njihovoj biti. (...) Ovo otklanjanje političkog pesimizma u odnosu na ljudsku prirodu, prvotno je probojno. Na svojoj strani ono ima nadmoćnost dijalektičkog nad pozitivističkim mišljenjem.(...) Ono što politički pesimizam prihvaća kao prirodu, uistinu je krivotvorena priroda: tlačenje ljudske mogućnosti.
—
Sv. Augustin: ne bi bilo zla da je Bog načinio dobre automate, ali on nas je velikodušno stvorio kao autonomna, slobodna bića; samo što mi onda, na žalost, tu slobodu zloupotrebljavamo da bismo činili opačine – i, dakle, pokajte se ljudi, budite bogobojazni, primite u sebe Njega da biste se Spasili, jer inače: Krivi ste. Naprijed marš!
Koncept individualne odgovornosti smislen je samo pod pretpostavkom te famozne ''slobodne volje'', suverene uprave nad svojim ponašanjem, ako ono nije determinirano. Zato se filozofi i teolozi konzervativizma – radi legitimiranja paradigme istočnog grijeha – stoljećima upinju iznalaziti dokaze da ljudska volja ne podliježe ama baš nikakvom zakonu kauzaliteta (poput ostalih pojava u prirodi). Ne kuže problem razapinjanja međuljudske mreže odraza, odnosno ''banalnosti zla'' koje nastaje među dobrima.
dobri ljudi skoro blage ćudi
Jedan od onih koji su napadali koncept ''slobode volje'' – ali ne u ime materijalističkog determinizma (u međuvremenu na razini mikrokozmosa suspendiranog od strane kvantne mehanike) – Tolstoj. Ma što govorili materijalisti, ja nesumnjivo mogu izvršiti neki čin ili se suzdržati da ga ne izvršim, čim se taj čin tiče samo mene. (...) Kušajući svoju slobodu, mogu dići i naglo spustiti ruku u zraku. Tako sam i učinio. Ali pokraj mene stoji dijete, ja dižem nad njim ruku i isto tako je naglo hoću spustiti na dijete. Ne mogu to učiniti. Na to dijete nasrne pas, ja ne mogu da ne dignem ruku na psa. Stojim u vojničkom redu i ne mogu da se ne krećem kao i pukovnija. U bici ne mogu da ne pođem za svojom pukovnijom na juriš, i da ne bježim kad svi oko mene bježe. Kad sam na sudu branitelj optuženika, ne mogu prestati govoriti i moram znati što ću kazati. Ne mogu da ne trepnem okom kad je udarac upućen prema mom oku.
Indeterminizam je još ranije filozofski anticipiran (Bošković), naposljetku i znanstveno elaboriran/dokazan (Heisenberg) – samo opet ne na dualistički način Sv. Augustina ili Descartesa (jesu razložili kauzalitet, no ne u Res Cogitans ili u Besmrtnu dušu, već u matricu potencijalnosti). Ali Tolstojev instinkt je nepogrešiv: na stranu sa čitavom tom raspravom; ako govorimo o problemu etike, relevantno je to što je koncept ''slobodne volje'' sporan već sociološki, pa taman (meta)fizički i ne bio. Može li se stvarno, pita on retorički, svečano nazvati Slobodnim nekoga tko je izvrgnut bijedi, prinudi i neznanju, samo zato što, kao, ima Besmrtnu Dušu? Ako netko takav postane kriminalac ili sociopat, je li to onda njegova individualna moralna odgovornost, proizlazeća iz individualne Slobode Volje (za koju mu je sv. Gusta svečano objavio kako mu apsolutno i uvijek na raspolaganju i brizi, samim time što je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju)?
Tolstoj zahtijeva (jedan od velikih tematskih čvorova Rata i Mira) kopernikanski obrat povijesne znanosti: Kao što je astronomiji bilo teško priznati da se Zemlja kreće zato što se morala odreći neposrednog osjećaja da se Zemlja ne miče, i isto takva osjećaja da se planeti kreću, tako je i povijesti teško priznati da je ličnost podređena zakonima prostora, vremena i uzroka, zato što se mora odreći neposrednog osjećaja da je vlastita ličnost nezavisna. Pogreška se krije u tome, tvrdi, što svijest o slobodi, koja nas prati kod činova koji se tiču samo nas, nepravilno prenosimo i na postupke u kojima smo dovedeni u vezu s drugima: postupci čovjeka koji živi u tijesnoj vezi s drugim ljudima u gusto napučenu mjestu, postupci čovjeka koji je vezan obitelju, službom, poslovima, nesumnjivo (se) ne čine toliko slobodni i čine se podložniji nužnosti, nego postupci inokosna i osamljena čovjeka. Promatramo li čovjeka sama, bez njegova odnosa prema svoj okolini, onda nam se svaki njegov postupak čini slobodan. Ali, opazimo li koji njegov odnos prema onome što je oko njega, opazimo li da je s bilo čime vezan (...) opažamo da svaki od tih uvjeta utječe na njega i upravlja bar jednim dijelom njegove djelatnosti. I koliko opažamo tih utjecaja, toliko se smanjuje naša predodžba o njegovoj slobodi, a povećava se predodžba o nužnosti kojoj je podložan.
—
Rousseauova dijalektička pila naopako što je Sloterdijk apostrofira nastala je kao reakcija na Hobbesov nešto raniji pozitivistički opažaj homo homini lupus (i da se zato ljude mora strogo pritegnuti, po mogućnosti apsolutnom totalitarnom vlašću, jer će inače nastati kaos, nesigurnost i nasilje). Ljudska su bića nagonski sebična i okrutna, i stoga je svaki pokušaj da ih se učini moralnima gubljenje vremena, naučava Hobbes.
Ponegdje sam to već znao spomenuti: Rousseau je bio moja prva velika filozofska ljubav, progutao sam, ima tome već dosta godina, svaku riječ koju je napisao. Ali neka mi se ne uzme odmah kao pristranost što ću ga sad malo braniti pred onim grdnim kritikama (čitaj: ismijavanjima na pasja kola) koje je popio od dominantne struje prosvjetiteljstva, počev od Voltairea, zbog svog gesla o ''povratku prirodi'' te naizgled nebulozne tvrdnje kako je ''čovjek dobar''.3
Zašto kažem da mu je takvim intepretacijama učinjena nepravda? Zato što propuštaju uočiti da on već i sam, u startu – odmah u Raspravi o nejednakosti, svojoj prvoj knjizi – relativizira tobožnju tvrdnju o Dobroti čovjekovog ''prirodnog stanja''. Poslušajmo: Možda će nekome drugom biti lakše no meni prići cilju, ali ne mislim da bi ga itko mogao dostići, jer je teško razabrati što je osnovno a što primjesa u prirodi današnjeg čovjeka, spoznati stanje koje više ne postoji, koje možda nikad nije ni postojalo niti će postojati. Vidimo da on taj pojam takoreći ''stavlja u zagradu''; ne nastoji apodiktički ustvrditi kakvo je ''prirodno stanje'' bilo. Tvrdi li, dakle, da je čovjek ''po prirodi Dobar''? Ne, on to ne može znati, svoje neznanje pritom deklarirajući i dovodeći u pitanje smislenost samog pojma: mitsku apstrakciju nekakve izvorne Ljudske Prirode ne može spoznati nitko, pa onda ni on, a možda nije nikad ni postojala.4
Pa što onda Rousseau hoće famoznom frazom? Tvrdim: jedino to da čovjek – nije Zao. Da se kod ''hobbesizma'' radi o pukoj interpretaciji (i to lošoj): Svi oni govore o potrebama, pohlepi, tlačenju, pokvarenim željama i oholosti u vezi sa prirodnim stanjem, a to su pojmovi uzeti iz društva. Govore o divljaku, a opisuju civiliziranog čovjeka.
Stvar je u tome da se primijeni malo filologije, čita to kao per negationem obrat u odnosu na Hobbesa, a ne kao novu pozitivnu, apodiktičku hipotezu suprotnog predznaka. Rousseauovu opoziciju cinizmu/pesimizmu hobessovsko-augustinovskog klevetanja metafizičkog pojma Ljudske Prirode shvaćam ne kao nasuprotnu točku idealizma/optimizma, već kao dekonstrukciju samog linijskog opsega rasprave, odnosno prokazivanje konzervativne paradigme ne samo kao puke interpretacije, već i kao viška interpretacije – ideologijski zasnovanog. Vrijednosna ocjena ''čovjek je po prirodi loš/zao'' besmislena je, osim metafizičkim karakterom pojma, i utoliko što bi čovjek to mogao biti jedino unutar neke vrijednosne paradigme koja opaženo (npr. ''bludne'' pobude) naziva lošim/zlim, tj. ne radi se o svojstvu kvalificiranog objekta već optičkom aparatu subjekta koji kvalificira.5
Da je Rousseau živio stoljeće i pol kasnije, u doba Carnapa i Wittgensteina, ili barem Nietzschea, vjerojatno bi govorio o ''besmislenoj propoziciji'', koja pretendira na esencijalizam dok se evidentno radi o nečemu ne esencijalističkom, već relacijskom i historijskom. Ovako mu je ostalo da u kontru hegemonskoj uvriježenosti po kojoj je čovjek Zao kaže da nije, nego je ''dobar'', po jezičnoj konvenciji koja kaže: ako nisi zao, tada si dobar, što drugo. Premda je ideja tek u tome da je čovjek ne-Zao, ne odmah Dobar.6