pero u šaci

1

Počet ću jednom knjigom jedne autorice koju sam već navodio na blogu, koja počinje filmskom knjigom snimanja s ovakvom scenom:

ON: Draga, tako si tiha, što ti je?
ONA: Ništa.
ON: Reci već jednom.
ONA: Ne znam kako bih ti objasnila.
ON: Što to treba da mi objasniš?
ONA: Želim te napustiti.
(stanka)
ON: Imaš drugoga?
ONA: Imam.
ON: Jesi li sigurna da ga voliš?
ONA: Jesam.
ON: Više nego mene?
ONA: Bez njega više ne mogu živjeti.
ON (grli je): Divno.
ONA (zbunjena): Što, molim?
ON: Kažem, ''divno'' – uzmi ga.
ONA: Zar se raduješ?
ON: Zašto se ne bih radovao?
ONA: Ti me dakle više ne voliš?
ON: Naprotiv.
ONA: Voliš me?
ON: Volim te, želim da budeš sretna. Jesi očekivala nešto drugo?

Na tom mjestu producent već iznerviran grabi telefon i zove autora, je li on to šenuo umom. Tražio je ljubavnu scenu, a u ljubavnoj sceni morao bi on njoj tu razbiti glavu i uskočiti iz tih stopa u auto, odjuriti uz škripu guma i namlatiti svog rivala. Ali, ne, kaže scenarist: ako je uistinu voli, ponaša se upravo tako, nikako drugačije. Prava je ljubav prije svega nesebična.


2



Razumljivo: nikako te ne veseli čuti, užasno se teško miriš s nightmare vizijom u kojoj je drugi ljubi, mazi i jedva išta da spavaš, i sve je u tebi preokrenuto, svi organi kao ižmikani... i sad pazi Cohena: u tom je ižmikanom stanju u kojem mu je draga otišla s drugim (koji im je, k tome, prethodno oboma bio, kako se da zaključiti iz stihova, prijatelj, vrlo bliska osoba), no se sabire nekako na okup i obraća mu se (cijela pjesma je u drugom licu, tom tipu):

And what can I tell you, my brother, my killer
what can I possibly say?

Jednom brat, on mu sad dođe kao neprijatelj, nemeza, ubojica sreće – ali! ali! ali ipak! – imao bi mu što i reći ''hvala''. Cohen mu zahvaljuje ako će je učiniti sretnom...

I guess I forgive you
I'm glad you stood in my way
Nadalje: Yes, and thanks, for the trouble you took from her eyes
I thought it was there for good so I never tried

Jedna složena emocija, u kojoj bi još bila laž samo takva reći da ti je ukupno drago što je našla drugog – ipak, na neki čudan način to može supostojati u tebi, paralelno, s time da ti je drago zbog vizije u kojoj je sretna opet, nasmiješena... I, ah, mrziš što mu moraš reći hvala, ali ako je usrećuje, kad već ti nisi imao što je potrebno za to – što ćeš, eto mu hvala. Da se razumijemo: iskreno hvala.


3

Jednom sam gledao film (stariji, crno-bijeli, zaboravio sam kako se zove, a i prepričat ću po sjećanju) u kojem majka posjećuje sina koji je u zatvoru. Razdragano stavlja pred njega nešto za jesti što mu je spremila, i općenito pršti od majčinskog stila ljubavi i brige. On joj pak, sav ozaren, najavljuje da je dobio pomilovanje i da bi ga uskoro mogli pustiti na slobodu. Njena reakcija? Dovoljno je reći da je sin ostao konsterniran majčinom reakcijom. Najednom mu se faca objesila. Jer nešto mu je upalo u oko na njenoj faci: njoj nije bilo drago.

Ponovit ću i kurzivirati: njoj nije bilo drago!

Pa gdje to ima – majka koja želi da joj sin ostane u zatvoru?

Nije se teško dovinuti zašto. Zato što dok je u zatvoru, potpuno je njen, sav ovisi o njenoj skrbi i ljubavi, dok kad bi izašao, izgubila bi ga u tim razmjerima, bio bi svačiji više nego njen. Osjećala je njegov izlazak kao gubitak za svoju majčinsku ulogu.

Očito, na prvom mjestu joj je ono što je s obzirom na sina dobro za nju, bez obzira što je katastrofa za sina samog. Pa ipak, bilo bi apsurdno tvrditi da ga prosto neprošireno nije voljela; i to je ono što stvar čini kompleksnom. Jer zašto bi joj inače sinovljeva robija – i s njom slabost, a sa slabošću posebno trebanje majčine brige – uopće bila kašika u medu? Da ga nije voljela, ne bi joj bilo stalo ni da ga ima cijeloga za sebe na raspolaganju, ne bi bilo razloga da u njegovoj žalosnoj situaciji vidi svoj interes. Suvremeni moralizmi skloni su u svemu sumnjičavo tražiti bezosjećajnost u kojoj će pročitati znak moralne izopačenosti (Camusev Mersault je, sjetimo se, pogubljen zato što nije pokazivao dovoljnu dozu pravovjernog rodoljubnog osjećaja u odgovarajućoj normizacijskoj situaciji), ali ovdje se ne radi o tome voli li ova majka ovog sina ili ne voli, to ne dovodimo u pitanje, nego o tome što uopće znači voljeti.

Majčinska je ljubav, razumije se, dirljiva stvar. Ali često je poprilično sebična. (Oscar Wilde)

Ili, što je s majkama koje se miješaju u sinovljev brak, sa željom da distanciraju, možda i otjeraju snahu? Kaže se da legendarna netrpeljivost svekrva spram snaha potječe od nemogućnosti da se pomire s činjenicom da više nisu glavna žena u sinovljevom uhu. Nema veze ako sin možda vidi svoju budućnost u zajedništvu s osobom koju je učinio svojom suprugom, ali od njegove budućnosti majci je neizmjerno važnije pitanje vlastitog statusa u cijeloj priči: dođe li mu ona sad kao prva ili kao druga najvažnija.


4

Ima tome već dosta godina otkako sam gledao onaj film, ali osjećaj pogođenosti u pleksus opisanom scenom bio je tako jak da mi je do danas ostao živ u sjećanju. To je bilo prvi puta da sam jasno sagledao, kao u bljesku otkrića, pravu prirodu onoga što zovemo ljubavlju. Majčinska ljubav najviši je poznati pojam bezuvjetne ljubavi. Pa koliko onda sve navedeno mora još biti izraženije u – ipak puno više uvjetovanoj – romantičnoj ljubavi?

U nekom novijem filmu Ramón je kvadriplegičar koji se na sudu bori za pravo na smrt (preciznije: za slobodu koju mi pokretni imamo, a njemu je uskraćena: da sam odlučuje). Tu su i dvije ljubavne priče, odnosno trokut.

Slučaj mu vodi Julia, odvjetnica koja ga donekle razumije u invalidnosti otuda što i sama pati od nasljedne degenerativne bolesti. Romeo i Julija, Ramón & Julia: s njom se – kroz rad na slučaju i na izdavanju njegove knjige poezije za koju se zagrijala – i romantično zavoli, s utoliko više i čistije obostrane emocije što se zatiču usred zajedničke bezizglednosti, u nemogućoj situaciji. Savršeno razumijevanje u nježnosti, koje ide bez mrzovoljnog napora, kompromisa, pošto gledaju u istom smjeru, nemaju sukobljene interese. Dogovaraju se i zajedno umrijeti, čime mu problem biva riješen.


I like the touch of your hand, the way you make no demands

Počinje ga posjećivati i neka sirotica, Rosa, koju su dotad muškarci isključivo ugnjetavali i on je prvi koji je dobar prema njoj. Razdragana, Rosa objavljuje da ga voli i da će mu ona pomoći, sve bi učinila da mu pomogne. Ramón se uozbilji i pogleda je s probuđenom nadom: stvarno si mi spremna pomoći? Počinje kombinirati: neka ne brine, ima još neke prijatelje spremne pomoći, sve je isplanirao tako da nitko ne završi u zatvoru, samo još jednu osobu treba, hrabru, tako poput nje. Na što će ona, zgrožena: Da umreš? Ne, zaboga, nisam tako mislila! Da živiš! Pomoći ću ti da živiš! On samo rezignirano i razočarano zašuti, kao probušen.

Jer Rosa, za razliku od Julie, ljubavni interes prema njemu ima u tome da on živi, znači (slično majci iz filma gore) suprotan njegovoj najdubljoj ljudskoj želji. (Naravno, na kraju mu u filmu pomogne ne Julia, koja se u odsudnom trenutku pokolebala, pa poslije postala također nemoćna, nego upravo Rosa, nakon što je shvatila poantu.)


5

Wilde bi još rekao: Nemoguće je biti pravedan prema onima koje volimo.

Obje filmske priče, zatvorska i eutanazijska, uče nas istu lekciju: ono što je dobro za voljenu osobu (npr. da kaže zbogom zatvoru ili životu) ne mora nužno biti istovjetno onome što je u interesu naše povezanosti s tom osobom, ili da kažemo jasnije: potrebe da imamo tu osobu za nas (da ostane u zatvoru, da ostane na životu). Postoji jasan, dubok jaz između ta dva interesa. Ne bih baš upotrijebio izraz ''sebičnost'': sebičnost je kad je nekome Ja u prevelikoj mjeri ispred Ti. Kad govorimo o našoj ljubavi prema nekome (veličanstven, visokopoštovan osjećaj, kojim se hvalimo), zapravo se radi o tome da u trokutu Ja-Ti-Mi njegujemo i zalijevamo Mi. Još jednom: Mi, a ne Ti! Te kinjimo predmet naše ljubavi kodificiranim društvenim moralom romantike – ako iz nekog njegovog postupka iščitamo da mu je do ovog Mi manje nego našoj ispršenoj zauzetosti za Mi. Ono što ljubavni interes ima zajedničko sa sebičnošću je da je Ti zapostavljeno, u nekom trećem planu (osjećaj nižeg ranga veličanstvenosti, kojim bi se bilo puno teže hvaliti). Nije pritom skandal u samoj činjenici da Ti nije na prvom mjestu – jer od koga bi se takvo što moglo zahtijevati – nego što se ljubav, za razliku od sebičnosti, prodaje kao nešto veličanstveno i specijalno upravo na račun toga da nam je neko Ti najvažnije na svijetu, da smo u Ti (a ne u Mi) infišani. Znači, mistifikacija. Sve bi bilo u redu samo kad bi se stvari nazvale pravim imenom – recimo, da se umjesto ''volim tebe ili te'', govori ''volim nas''; ili ''volim te imati''.


6

Prije ili kasnije, slijedi trenutak u kojem voljena osoba postaje još samo smetnja za našu ljubav prema njoj. Zapamtio sam jedan vrlo instruktivan ''šaljivi kućni video'' u kojem djevojčicu mama i tata snimaju kako pjeva I love my sister (stalno ponavlja taj isti stih). U jednom momentu zazvana sestrica ulijeće u kadar, kad li ju ova – što bi mogla s njom u silnoj ljubavi? – zagrliti je? – poljubiti? – ne, nego je grubo gurne! – sruši dolje na pod! – jer što joj se sad predmetna sestrica ima motati između nje i kamere taman dok ona voli svoju sestricu.




7

Završit ću jednom scenom iz jednog filma, koju sam jednom već navodio na blogu:

EMMA: Čime sam zaslužila ovakvo ponašanje? Ni psa se ovako ne tretira. Tko ti misliš da si? Kad bi me samo malo volio... razumio bi neke stvari. Ti nikoga ne voliš. Ne znaš što ljubav znači! Sebičan si! Srce ti je tvrdo i prazno! Jedino ti je stalo do žena, ne do ljubavi. Neki muškarci su sretni da su voljeni i ne traže druge žene! Ti si jedini takav! Sramota! Sramota! Ti si bijedni crv. Završit ćeš sam poput psa! Vidjet ćeš! Tko će ostati s tobom ako te ja ostavim? Tko bi te mogao voljeti kao ja? Pronašao si najvažniju stvar u životu. Imaš ženu koja te voli i koja bi dala život za tebe! Ti sve uništavaš. Nikako da se smiriš, nikad nisi zadovoljan. Kad se dvoje vole, ništa drugo nije važno. Čega se bojiš?
MARCELLO: Tebe, tvoje sebičnosti, tvojih bijednih ideala. Nudiš mi bijedan život. Pričaš jedino o kuhanju i krevetu! Kad bih pristao na to, završio bih kao crv! Ne vjerujem u tu tvoju ljubav, agresivnu, priljepnu, materinsku! Ne želim ju! Ne trebam ju! To nije ljubav, to je degradacija! Kad ćeš shvatiti da ne želim tako živjeti?! Da ne želim više biti s tobom?! Želim biti sam!




8


Doesn't matter where she is tonight
Or with whoever she spends her time
If these arms were meant to hold her
They were never meant to hold her so tight

MORNAR NAREDIO RAVNATELJIMA ŠKOLA: NE SMIJE SE SILOVATI DJECU!

Medicinski je nevjerojatno da dijete zatrudni, poručio je zagrebački školski kapelan

Prof. dr. sc. Vedran Mornar, predsjednik uprave Hrvatskih škola, uputio je pismo svim ravnateljima osnovnih i srednjih škola, kao i nastavnom osoblju općenito, naredivši im potpunu suradnju s povjerenstvom uspostavljenim za zaštitu maloljetnika od spolnog zlostavljanja.

– Neće moći prevladati nikakva obzirnost, poput želje da se izbjegne skandal, jer u školama nema mjesta za one koji zlostavljaju maloljetnike – decidiran je bio ministar u pismu. – Roditelji moraju znati da školski sustav ne štedi truda u zaštiti djece te da nam se mogu obratiti s punim povjerenjem jer smo sigurna kuća – dodao je.

– Važno je da javnost prepozna blagotvorni reformacijski učinak predsjednika Mornara na sustav školovanja u Hrvatskoj – apostrofiralo je povjerenstvo za zaštitu maloljetnika pod predsjedanjem školskog kapelana don Damira Stojića. – Premda treba istaći i da je silovanje djece u velikoj mjeri urbani mit, kao marginalni slučaj na koji se koncentrira sva psihoza društva – podvukao je Stojić i drugu stranu medalje, relativizirajući u duhu Einsteina – a poznata je medicinska nevjerojatnost zatrudnjivanja djeteta u tom slučaju, naročito kada je riječ o djeci muškog spola.

– Zgodnim, zanosnim dječacima – promrmljao je ispod glasa, kao više za sebe.

***

Ovo gore je jasno kao satirička vijest a la News bar. Zamislimo paralelu iz stvarnosti: papa pusti u svijet otvoreno pismo svim biskupima, kao i vjerskim dužnosnicima općenito, upozoravajući ih kako u Crkvi nema mjesta za pedofile i naređujući im potpunu suradnju s povjerenstvom uspostavljenim za zaštitu maloljetnika od spolnog zlostavljanja svećenika (čak i ako bi to dovelo do otkrivanja novih pedofilskih skandala unutar Crkve). A paz'mo sad: takve je vijesti stvarno i bilo, nema mjesec dana!

!

Aha, oteo mi se uskličnik. Ta zar nije riječ o nečemu što bi moralo – ili je moralo – grunuti? GRUNUTI.

Ali ne, premda je papino pismo bilo vjestica za jedan dan po svim naslovnicama, u isto vrijeme je prošlo i nekako nesrazmjerno mirno, tiho, ne pamti se da je izazvalo ikakve ozbiljnije reakcije, polemike i potrese, barem kod nas. Sjeća li ga se još tko uopće?

Kao, ono, sve najnormalnije. Papa očekivano i s najnespornijim zahtjevom.

I šta? I ništa?

—

Među događajima koji su me protekle godine na blogu najviše zabavili svojom nastranošću izdvojio bih post Lion Queen u kojem ona, u svom poznatom stilu veće katolkinje od pape, nešto bijesni na njega, karakteristično jadno i šovinistički (zbog toga što je pozvao na molitvu i pomoć stradalima u poplavama u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidimo da se ne spominje Hrvatska, a Hrvatska je, naravno, ispred svega – kao i generalno zbog njegove kritičnosti spram nekih praksa ponašanja svećenstva), a komentatorica Ema potom izražava negodovanje, kao vjernica, uslijed takvog nasrtanja na papu od strane sestre u vjeri (ne boli me govor ljudi koji su izvan ili protiv Crkve, ali ovo kad procitam od vjernice, svu me uznemiri).

Razonodio me čisto ovaj moment sukoba na klerofašističkoj desnici; nazvao sam to far-right catfightom.
Premda mi se čini da, suprotno nominalnoj tituli kraljice životinja, lavica izvlači deblji kraj u ovom međusobnom grebanju divljih mačaka blog-katoličanstva.
A zbilja je LQ nabaljezgala svašta – takvo što da ne samo bezbožni pas poganin poput mene, nego evo ni neka sveta maca ne bi s maslom polizala.
Ali bome nas je i sveta maca o svom trošku biserjem prvog reda podarila.
Imao sam lani post Lucidni sebi unatoč, o fenomenu kada judi, zviri i beštimje vrše nesvjesnu autodifamaciju, ''herojski uspijevaju ne prepoznati satiru koju proizvode na vlastiti račun''.
Evo jednog idealnog primjera: ''ljubav prema Crkvi ( kao majci) ne bi ti dopustala da protiv ikog iz Crkve govoris, i to javno''.
Opa bato!
Superponirajmo ovo s lavičinim instant-klasikom palosti s marsa: ''Nigdje ja u svojoj Crkvi nisam vidjela raskoši, a u svojih pola stoljeća života nisam čula niti srela niti jednog pedofila među svećenicima! A hvala Bogu, krećem se u tim krugovima.''
Pa dabome! Kako i bi, kad vlada omerta – pri čemu, kao što i biva sa svakom cosa nostrom, vlada zakon ne samo šutnje, nego i drugoredne šutnje o toj šutnji; baš ovako, recimo, kao što lavica kraljica pumpa poricanje da bi – makar šta – bilo u crkvi nekakvog skrivanja pedofilije ili tokova novca. Ali zato nam je tu blažena sveta maca da, u žaru felis silvestris čerupanja, javno (!) razotkrije protujavnu narav mafije: pa crkva nam se naša, poučit će ona naglas pred svima sestru lavicu, sva i temelji na zakonu šutnje o zakonu šutnje.
Ne znam jesam li ikada igdje čuo izravnije klero-samoprokazanje. Zbilja, nema do dobrog časnosestrinskog catfighta!

Perverzna ljepota ove autodiverzije je u tome što Ema, javno obznanjujući politiku nejavnosti, uopće ne govori o pedofiliji, nego generalnije o tome kako je ''osobni grijeh'' ikakva vrsta govora protiv Crkve (a onda i pape napose) – no, čini to u okviru repliciranja na LQ-inu tiradu, pa je nehotice opći princip aplicirala i na partikularno pedofilsko pitanje. Dok LQ tek prosto neprošireno primjenjuje doktrinu Šutnje (te onda još Šutnje o Šutnji) kao politike postupanja u skandalu zlostavljanja djece, Ema doktrinu potkopava, minira, denuncira – ali protivno samoj sebi, jer na razini svijesti je upravo zagovarajući, ne percipirajući da sâmo njeno konstatiranje biva njeno poništenje.

Papa sad poduzima isto to – konstatirajući, priznavajući egzistenciju doktrine Šutnje – autodifamacijski s obzirom na Crkvu kojom ravna – samo on već u lišenosti nesvjesnosti.

—

A znači, ne vlada pod normalno da popovi ne jebu djecu i ako se dogodi delikt, biskupi to odmah prijavljuju?

Znam, zvučim kao francuska sobarica – ja to namjerno. Što kad bismo uvrstili istu formulu u paralelni kontekst iz satiričke varijante? A znači, ne vlada pod normalno da profesori ne jebu djecu i ako se dogodi delikt, ravnatelji to odmah prijavljuju?

Bi li takva vijest prošla kolektivnim pljeskom Mornaru zbog pozitivnog – ''reformatorskog'' (!!!) – utjecaja na školstvo ili bi se digla na noge cijela država? Bismo li prihvatiti kao normalno da se toleriranje ili netoleriranje predstavlja kao pitanje dobre volje prvog čovjeka organizacije, koji onda svoje odgovorne rukovoditelje posebno napućuje (u nešto što bi moralo biti samorazumljivo, a u suprotnom stvar za policiju) i eto, baš je cool jer je odlučio ne tolerirati? Zašto ga se pita? Zar bismo priznali presudan značaj njegovom osobnom stavu?

Kako to da se javna reakcija na papinu gestu svela na apsurdan aplauz njenom pozitivnom karakteru, umjesto uzela je kao dokazni materijal par excellence i čak osnovu za toj stanovitoj sekti ključ u bravu, stavljanje je izvan zakona barem do raščišćavanja stvari? Kako je moguće da istup prolazi bez uopće potezanja pitanja da isti ne bi trebao biti potreban, odnosno hvatanja za činjenicu da se radi o najslužbenijem mogućem priznanju duboko poremećenog i strukturno kriminalnog stanja stvari? Zašto se već sam papin apel ne tretira kao kazneno-pravni skandal prvog reda i, uostalom, temelj za raciju, izvrnuti ih naglavačke policijski?

Po kojoj se osnovi policijama svijeta dozvoljava da ih povlašteno tretiraju, s progledavanjem kroz prste? Zašto ako si svećenik, nisi svejedno građanin kao svatko drugi, jednako podložan istim zakonima i zakonskim reperkusijama?

Papa je možda auto-desante na Šutnju Crkve poput onog Eminog izveo u otvorenost, s osviještenom i iskazanom namjerom, no i to ostaje prazna retorika dok god izvjesni župnik Tomušić i prikrivač biskup Košić (te svi tomušići i košići po istom obrascu) nastavljaju ne bivati suočeni ni s kakvom drugom sankcijom nego premještajem za prvog i visokim apelom na drugog.

***

Pitali smo za objašnjenje i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića: ne misli li da Mornarovo pismo ostaje prazna gesta dok god izvjesni nastavnik Tomušić i ravnatelj Košić, protagonisti poznatog slučaja, nastavljaju ne bivati suočeni ni s kakvom drugom sankcijom nego premještajem u drugu školu za prvog i visokim apelom na drugog?

– Gledajte – rastumačio nam je Ostojić – treba uvažavati činjenicu da je Republika Hrvatska sklopila posebne konkordate s multinacionalnom kompanijom Didaktikan, kojima je njihova podružnica Hrvatske škole učinjena državom u državi. Nije naša ingerencija. Netko može biti građanin ove zemlje, ali važnije je ako je istovremeno podanik Didaktikana. U slučaju neusklađenosti s državnim zakonima, primjenjuje se njihov interni pravilnik.