pero u šaci

MORNAR NAREDIO RAVNATELJIMA ŠKOLA: NE SMIJE SE SILOVATI DJECU!

Medicinski je nevjerojatno da dijete zatrudni, poručio je zagrebački školski kapelan

Prof. dr. sc. Vedran Mornar, predsjednik uprave Hrvatskih škola, uputio je pismo svim ravnateljima osnovnih i srednjih škola, kao i nastavnom osoblju općenito, naredivši im potpunu suradnju s povjerenstvom uspostavljenim za zaštitu maloljetnika od spolnog zlostavljanja.

– Neće moći prevladati nikakva obzirnost, poput želje da se izbjegne skandal, jer u školama nema mjesta za one koji zlostavljaju maloljetnike – decidiran je bio ministar u pismu. – Roditelji moraju znati da školski sustav ne štedi truda u zaštiti djece te da nam se mogu obratiti s punim povjerenjem jer smo sigurna kuća – dodao je.

– Važno je da javnost prepozna blagotvorni reformacijski učinak predsjednika Mornara na sustav školovanja u Hrvatskoj – apostrofiralo je povjerenstvo za zaštitu maloljetnika pod predsjedanjem školskog kapelana don Damira Stojića. – Premda treba istaći i da je silovanje djece u velikoj mjeri urbani mit, kao marginalni slučaj na koji se koncentrira sva psihoza društva – podvukao je Stojić i drugu stranu medalje, relativizirajući u duhu Einsteina – a poznata je medicinska nevjerojatnost zatrudnjivanja djeteta u tom slučaju, naročito kada je riječ o djeci muškog spola.

– Zgodnim, zanosnim dječacima – promrmljao je ispod glasa, kao više za sebe.

***

Ovo gore je jasno kao satirička vijest a la News bar. Zamislimo paralelu iz stvarnosti: papa pusti u svijet otvoreno pismo svim biskupima, kao i vjerskim dužnosnicima općenito, upozoravajući ih kako u Crkvi nema mjesta za pedofile i naređujući im potpunu suradnju s povjerenstvom uspostavljenim za zaštitu maloljetnika od spolnog zlostavljanja svećenika (čak i ako bi to dovelo do otkrivanja novih pedofilskih skandala unutar Crkve). A paz'mo sad: takve je vijesti stvarno i bilo, nema mjesec dana!

!

Aha, oteo mi se uskličnik. Ta zar nije riječ o nečemu što bi moralo – ili je moralo – grunuti? GRUNUTI.

Ali ne, premda je papino pismo bilo vjestica za jedan dan po svim naslovnicama, u isto vrijeme je prošlo i nekako nesrazmjerno mirno, tiho, ne pamti se da je izazvalo ikakve ozbiljnije reakcije, polemike i potrese, barem kod nas. Sjeća li ga se još tko uopće?

Kao, ono, sve najnormalnije. Papa očekivano i s najnespornijim zahtjevom.

I šta? I ništa?

—

Među događajima koji su me protekle godine na blogu najviše zabavili svojom nastranošću izdvojio bih post Lion Queen u kojem ona, u svom poznatom stilu veće katolkinje od pape, nešto bijesni na njega, karakteristično jadno i šovinistički (zbog toga što je pozvao na molitvu i pomoć stradalima u poplavama u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidimo da se ne spominje Hrvatska, a Hrvatska je, naravno, ispred svega – kao i generalno zbog njegove kritičnosti spram nekih praksa ponašanja svećenstva), a komentatorica Ema potom izražava negodovanje, kao vjernica, uslijed takvog nasrtanja na papu od strane sestre u vjeri (ne boli me govor ljudi koji su izvan ili protiv Crkve, ali ovo kad procitam od vjernice, svu me uznemiri).

Razonodio me čisto ovaj moment sukoba na klerofašističkoj desnici; nazvao sam to far-right catfightom.
Premda mi se čini da, suprotno nominalnoj tituli kraljice životinja, lavica izvlači deblji kraj u ovom međusobnom grebanju divljih mačaka blog-katoličanstva.
A zbilja je LQ nabaljezgala svašta – takvo što da ne samo bezbožni pas poganin poput mene, nego evo ni neka sveta maca ne bi s maslom polizala.
Ali bome nas je i sveta maca o svom trošku biserjem prvog reda podarila.
Imao sam lani post Lucidni sebi unatoč, o fenomenu kada judi, zviri i beštimje vrše nesvjesnu autodifamaciju, ''herojski uspijevaju ne prepoznati satiru koju proizvode na vlastiti račun''.
Evo jednog idealnog primjera: ''ljubav prema Crkvi ( kao majci) ne bi ti dopustala da protiv ikog iz Crkve govoris, i to javno''.
Opa bato!
Superponirajmo ovo s lavičinim instant-klasikom palosti s marsa: ''Nigdje ja u svojoj Crkvi nisam vidjela raskoši, a u svojih pola stoljeća života nisam čula niti srela niti jednog pedofila među svećenicima! A hvala Bogu, krećem se u tim krugovima.''
Pa dabome! Kako i bi, kad vlada omerta – pri čemu, kao što i biva sa svakom cosa nostrom, vlada zakon ne samo šutnje, nego i drugoredne šutnje o toj šutnji; baš ovako, recimo, kao što lavica kraljica pumpa poricanje da bi – makar šta – bilo u crkvi nekakvog skrivanja pedofilije ili tokova novca. Ali zato nam je tu blažena sveta maca da, u žaru felis silvestris čerupanja, javno (!) razotkrije protujavnu narav mafije: pa crkva nam se naša, poučit će ona naglas pred svima sestru lavicu, sva i temelji na zakonu šutnje o zakonu šutnje.
Ne znam jesam li ikada igdje čuo izravnije klero-samoprokazanje. Zbilja, nema do dobrog časnosestrinskog catfighta!

Perverzna ljepota ove autodiverzije je u tome što Ema, javno obznanjujući politiku nejavnosti, uopće ne govori o pedofiliji, nego generalnije o tome kako je ''osobni grijeh'' ikakva vrsta govora protiv Crkve (a onda i pape napose) – no, čini to u okviru repliciranja na LQ-inu tiradu, pa je nehotice opći princip aplicirala i na partikularno pedofilsko pitanje. Dok LQ tek prosto neprošireno primjenjuje doktrinu Šutnje (te onda još Šutnje o Šutnji) kao politike postupanja u skandalu zlostavljanja djece, Ema doktrinu potkopava, minira, denuncira – ali protivno samoj sebi, jer na razini svijesti je upravo zagovarajući, ne percipirajući da sâmo njeno konstatiranje biva njeno poništenje.

Papa sad poduzima isto to – konstatirajući, priznavajući egzistenciju doktrine Šutnje – autodifamacijski s obzirom na Crkvu kojom ravna – samo on već u lišenosti nesvjesnosti.

—

A znači, ne vlada pod normalno da popovi ne jebu djecu i ako se dogodi delikt, biskupi to odmah prijavljuju?

Znam, zvučim kao francuska sobarica – ja to namjerno. Što kad bismo uvrstili istu formulu u paralelni kontekst iz satiričke varijante? A znači, ne vlada pod normalno da profesori ne jebu djecu i ako se dogodi delikt, ravnatelji to odmah prijavljuju?

Bi li takva vijest prošla kolektivnim pljeskom Mornaru zbog pozitivnog – ''reformatorskog'' (!!!) – utjecaja na školstvo ili bi se digla na noge cijela država? Bismo li prihvatiti kao normalno da se toleriranje ili netoleriranje predstavlja kao pitanje dobre volje prvog čovjeka organizacije, koji onda svoje odgovorne rukovoditelje posebno napućuje (u nešto što bi moralo biti samorazumljivo, a u suprotnom stvar za policiju) i eto, baš je cool jer je odlučio ne tolerirati? Zašto ga se pita? Zar bismo priznali presudan značaj njegovom osobnom stavu?

Kako to da se javna reakcija na papinu gestu svela na apsurdan aplauz njenom pozitivnom karakteru, umjesto uzela je kao dokazni materijal par excellence i čak osnovu za toj stanovitoj sekti ključ u bravu, stavljanje je izvan zakona barem do raščišćavanja stvari? Kako je moguće da istup prolazi bez uopće potezanja pitanja da isti ne bi trebao biti potreban, odnosno hvatanja za činjenicu da se radi o najslužbenijem mogućem priznanju duboko poremećenog i strukturno kriminalnog stanja stvari? Zašto se već sam papin apel ne tretira kao kazneno-pravni skandal prvog reda i, uostalom, temelj za raciju, izvrnuti ih naglavačke policijski?

Po kojoj se osnovi policijama svijeta dozvoljava da ih povlašteno tretiraju, s progledavanjem kroz prste? Zašto ako si svećenik, nisi svejedno građanin kao svatko drugi, jednako podložan istim zakonima i zakonskim reperkusijama?

Papa je možda auto-desante na Šutnju Crkve poput onog Eminog izveo u otvorenost, s osviještenom i iskazanom namjerom, no i to ostaje prazna retorika dok god izvjesni župnik Tomušić i prikrivač biskup Košić (te svi tomušići i košići po istom obrascu) nastavljaju ne bivati suočeni ni s kakvom drugom sankcijom nego premještajem za prvog i visokim apelom na drugog.

***

Pitali smo za objašnjenje i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića: ne misli li da Mornarovo pismo ostaje prazna gesta dok god izvjesni nastavnik Tomušić i ravnatelj Košić, protagonisti poznatog slučaja, nastavljaju ne bivati suočeni ni s kakvom drugom sankcijom nego premještajem u drugu školu za prvog i visokim apelom na drugog?

– Gledajte – rastumačio nam je Ostojić – treba uvažavati činjenicu da je Republika Hrvatska sklopila posebne konkordate s multinacionalnom kompanijom Didaktikan, kojima je njihova podružnica Hrvatske škole učinjena državom u državi. Nije naša ingerencija. Netko može biti građanin ove zemlje, ali važnije je ako je istovremeno podanik Didaktikana. U slučaju neusklađenosti s državnim zakonima, primjenjuje se njihov interni pravilnik.