Izmjena/razmjena djelatnog i trpnog. Sad mi jučer ima smiisla malo više od smislova drugih. No, noge su mi svijetlosivo pothlađene pa idem leć :-)... Još nije moja misija gotova, hahaha...
12.02.2015. (00:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neosporna je cinjenica da smo robovi drustva. I ne samo to, robovi smo i svojih potreba. Odbacila sam misli o Visem smislu jer moj mozak i moja percepcija imaju ogranicen kapacitet koji vidim nedostatnim za neko ozbiljnije istrazivanje. Sve teorije viseg smisla svode se spekulacije. Bilo bi pogresno reci da ga nema, ali misao je nedostatna. U nekom SF filmu mogli bismo pokusati ponuditi neko rjesenje nasih problema, ali cak i tada bi bili neuspjesni jer bi rjesenje ponovo proizaslo iz misaonog sklopa. Bilo bi super razviti neki posve nov nacin percepcije :)))) E sad ono sto vidim puno vaznijim, osobni smisao. Njega takoder ne vidim ako zivot promatram kao cjelinu koja u konacnici mora poluciti neki rezultat koji su ljudski umovi definirali uspjehom ili ponudili kao smisao. Ja sam jedno samodostano bice koje se poput lesinara svaki put obraduje novoj lesini. Jednostavno koristim mehanizme koje mi je dala priroda kako bih izazvala stanje stanje ugode. U biti ne moram nista osobito ni ciniti ugoda se dogadja gotovo sama po sebi. S obzirom da imam i dobre obrambene mehanizme rijetko osjecam patnju. Nemati reakciju je zaista dobar obrambeni mehanizam.
Dakle smisao je zivljenje...jedno vrlo ugodno stanje:))))
12.02.2015. (07:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mislim da sam već nekoliko puta ovdje na blogu spomenula da ako ima neki ulomak, tekst, misao o nama i svijetu, i smislu/besmislu svega toga, onda je to Ivanov dio u Braći Karamazovima:
Ali ja tu pravednost ne mogu prihvatiti. Ali kad se mati zagrli sa krvnikom koji je psima dao raskidati njezina sina i kad oni svo troje uskliknu u suzama «Pravedan si ti, Gospode!»... E, onda će to biti vrhunac spoznaje i sve će se objasniti, ali ja to ne priznajem. I ne želim priznati. Vidiš, Aljoša, možda će se dogoditi da ću ja, ako doživim taj trenutak, ili ako uskrsnem da bih vidio kako se mati grli sa krvnikom koji je psima dao raskidati njenoga sina, isto tako uskliknuti «Pravedan si ti, Gospode!», ali ja ne želim tako uskliknuti. Dok je još vrijeme, želim se zaštititi i zato se posve odričem najviše harmonije. Ne vrijedi ona suza čak ni onog jadnog izmučenog djeteta što se lupalo šačicama o prsa u smrdljivom nužniku i molilo svom malome Bogu, ne vrijedi zato što su te suze ostale neiskupljene. One moraju biti iskupljene, ali čime ćeš ih iskupiti? Je li to moguće? Zar time što će biti osvećene? Što će mi takva osveta? Što će mi pakao za mučenike? Što tu pakao može pomoći ako su oni mučeni? Kakva je to harmonija ako postoji pakao? Ako dječje patnje dodamo onoj sumi patnji koja je prijeko potrebna da se kupi istina, onda ja unaprijed tvrdim da sva istina nije vrijedila tolike cijene. Na koncu, neću da se mati grli s krvnikom koji je psima dao raskidati njezina sina. Ona mu ne smije oprostiti. Ako hoće, neka oprosti u svoje ime, neka oprosti svoje bezgranične materinske patnje, ali patnje svog raskidanog sina ona ne smije oprostiti. Ne smije oprostiti zato što te patnje nisu iskupljene. A ako ona ne smije oprostiti, gdje je tu harmonija? Postoji li na svijetu biće koje bi moglo i trebalo oprostiti? A ne, ne treba mi harmonije, čak ni zbog ljubavi prema čovječanstvu. Draže mi je ostati sa svojim neiskupljenim patnjama. Previše su visoko procijenili harmoniju. Moj džep nije toliko dubok da bi mogao platiti ulaznicu za ovaj svijet i zato želim vratiti svoju ulaznicu i ako sam pošten čovjek, dužan sam je vratiti. Aljoša, ja to i činim, ja Bogu ponizno vraćam ulaznicu.
To je najbliže onom kako ja osjećam stvari - vratiti ulaznicu (Bogu, Apsolutnu, Cjelini). Jer čak da i postoje (a time što im vraćam ulaznicu, još nikako ne znači da priznajem da postoje), ne zanimaju me. Postoji, dakako, ta egzistencijalna i sama po sebi paradoksalna znatiželja (baš zato što je to pitanje bez rješenja, aporija par excellence - ne u smislu da rješenja nema, jer svaki odgovor, čak i onaj da je sve čisti kaos, slučaj i sasvim divlja arbitrarnost, već jest rješenje, a potvrda čega jest sama činjenica da smo ovdje - nego baš u smislu toga da čovjek isključen iz mogućnosti da jednoznačno riješi tu jednadžbu), no ta znatiželja, kakva god bila, ne može biti tako jaka da bih zbog nje pristala na takvog Boga/Smisao/Apsolut/Rješenje. Moje osobno rješenje, tako je zapravo više bunt protiv rješenja (kakvo god bilo, čak i kada bi ga bilo), nego rješenje, odgovor sam. Jer, i to je poanta - kakav god bio Odgovor, ne može biti takav da me zadovolji (iz razloga koje Ivan Karamazov navodi, a svaki pojedinac, otkada je svijeta i vijeka, svakodnevno više ili manje osjeća na svojoj koži). No to nije kraj, dakako… S obzirom da bunt i ogorčenje u čistoj formi nisu baš najzdraviji za čovjeka (argumentirao si to i u tekstu referiranjem na žuč, Budu i sl.), rješenje je možda ignorancija tog Smisla - ne u smislu pomirne i apatije, dakao, nego baš suprotno - okretanjem glave prema životu samom (prema smislu i besmislu s malim slovima 's'). Jer, lijepo si to rekao, 'nitko još nije preživio život'. Pa što onda s njim? Svakome njegovo, kako može i želi, no za sebe znam - želim ga 'živjeti' (ne u nekom patetičnom smislu, nego baš u onom nadoslovnijem, zapravo vrlo brutalnom - osjetiti njegovu materiju, kakva god bila, kada je već takva) , bez obzira što on neprestano i tako neumoljivo klizi kroz prste. Ali ako već moram nešto loviti, radije ću loviti njega (dakle, zapravo samu sebe), nego Život, nego Smisao, nego Boga itd. Kad već govorim o sebi, mislim da sam doista, to što nazivaš 'problemom življenja' preuzela na sebe, ne prebacujući ga ni na kog. Pritom ne mislim da je to imalo mudrije, vjerojatno ni bolje od drugih opcija, samo mi je osobno bilo najprihvatljivije. A apsoluta ionako ima bezbroj, samo što se pišu malim slovom, i posvuda su oko nas. Ni sto života ne bi nam dostajalo da ih riješimo.
P.S. Kada si se već dotakao Gombrowicza, čitam baš ovih dana onu "Posmrtnu autobiografiju" koju sam jednom spomenula (doduše, uz pet drugih knjiga paralelno pa ne napredujem onim tempom koji bih voljela :)
P.P.S. Ovo mi ide u red tvojih najdražih tekstova.
12.02.2015. (10:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SAMOHRANA - pa što su to noge trpile u srijedu? :) DEEKSHA - sve mudro zboriš; tu, a i još ponegdje AMA, SEEK & HLAPIĆKA - baš mi drago čuti da vam se pojačano dopao; da je imao smisla i time što je pao na plodna i zrela tla kao što ste vas tri
15.02.2015. (16:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
AMA - Ti bi (poznato mi je to) bila u stanju vrlo elaborirano anticipirati i budući post ili postove iz zadnje rečenice ovoga. Dijelim to već tu i načinješ. No, o tom potom. U vezi Posmrtne autobiografije: ista priča i kod mene, počeo sam, ne napredujem tempom kojim bih želio - istina, većinu samog sadržaja već znam otprije, pošto autorizirani dio Gombrowiczevog opusa imam u sebi pročitan, progutan, prožvakan u komadu, uzduž i poprijeko.
15.02.2015. (16:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
samohranamajka
Izmjena/razmjena djelatnog i trpnog. Sad mi jučer ima smiisla malo više od smislova drugih. No, noge su mi svijetlosivo pothlađene pa idem leć :-)... Još nije moja misija gotova, hahaha...
12.02.2015. (00:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
deeksha
Neosporna je cinjenica da smo robovi drustva. I ne samo to, robovi smo i svojih potreba.
Odbacila sam misli o Visem smislu jer moj mozak i moja percepcija imaju ogranicen kapacitet koji vidim nedostatnim za neko ozbiljnije istrazivanje. Sve teorije viseg smisla svode se spekulacije. Bilo bi pogresno reci da ga nema, ali misao je nedostatna. U nekom SF filmu mogli bismo pokusati ponuditi neko rjesenje nasih problema, ali cak i tada bi bili neuspjesni jer bi rjesenje ponovo proizaslo iz misaonog sklopa. Bilo bi super razviti neki posve nov nacin percepcije :))))
E sad ono sto vidim puno vaznijim, osobni smisao.
Njega takoder ne vidim ako zivot promatram kao cjelinu koja u konacnici mora poluciti neki rezultat koji su ljudski umovi definirali uspjehom ili ponudili kao smisao.
Ja sam jedno samodostano bice koje se poput lesinara svaki put obraduje novoj lesini. Jednostavno koristim mehanizme koje mi je dala priroda kako bih izazvala stanje stanje ugode. U biti ne moram nista osobito ni ciniti ugoda se dogadja gotovo sama po sebi. S obzirom da imam i dobre obrambene mehanizme rijetko osjecam patnju. Nemati reakciju je zaista dobar obrambeni mehanizam.
Dakle smisao je zivljenje...jedno vrlo ugodno stanje:))))
12.02.2015. (07:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ama Gi
Mislim da sam već nekoliko puta ovdje na blogu spomenula da ako ima neki ulomak, tekst, misao o nama i svijetu, i smislu/besmislu svega toga, onda je to Ivanov dio u Braći Karamazovima:
Ali ja tu pravednost ne mogu prihvatiti. Ali kad se mati zagrli sa krvnikom koji je psima dao raskidati njezina sina i kad oni svo troje uskliknu u suzama «Pravedan si ti, Gospode!»... E, onda će to biti vrhunac spoznaje i sve će se objasniti, ali ja to ne priznajem. I ne želim priznati. Vidiš, Aljoša, možda će se dogoditi da ću ja, ako doživim taj trenutak, ili ako uskrsnem da bih vidio kako se mati grli sa krvnikom koji je psima dao raskidati njenoga sina, isto tako uskliknuti «Pravedan si ti, Gospode!», ali ja ne želim tako uskliknuti. Dok je još vrijeme, želim se zaštititi i zato se posve odričem najviše harmonije. Ne vrijedi ona suza čak ni onog jadnog izmučenog djeteta što se lupalo šačicama o prsa u smrdljivom nužniku i molilo svom malome Bogu, ne vrijedi zato što su te suze ostale neiskupljene. One moraju biti iskupljene, ali čime ćeš ih iskupiti? Je li to moguće? Zar time što će biti osvećene? Što će mi takva osveta? Što će mi pakao za mučenike? Što tu pakao može pomoći ako su oni mučeni? Kakva je to harmonija ako postoji pakao? Ako dječje patnje dodamo onoj sumi patnji koja je prijeko potrebna da se kupi istina, onda ja unaprijed tvrdim da sva istina nije vrijedila tolike cijene. Na koncu, neću da se mati grli s krvnikom koji je psima dao raskidati njezina sina. Ona mu ne smije oprostiti. Ako hoće, neka oprosti u svoje ime, neka oprosti svoje bezgranične materinske patnje, ali patnje svog raskidanog sina ona ne smije oprostiti. Ne smije oprostiti zato što te patnje nisu iskupljene. A ako ona ne smije oprostiti, gdje je tu harmonija? Postoji li na svijetu biće koje bi moglo i trebalo oprostiti? A ne, ne treba mi harmonije, čak ni zbog ljubavi prema čovječanstvu. Draže mi je ostati sa svojim neiskupljenim patnjama. Previše su visoko procijenili harmoniju. Moj džep nije toliko dubok da bi mogao platiti ulaznicu za ovaj svijet i zato želim vratiti svoju ulaznicu i ako sam pošten čovjek, dužan sam je vratiti. Aljoša, ja to i činim, ja Bogu ponizno vraćam ulaznicu.
To je najbliže onom kako ja osjećam stvari - vratiti ulaznicu (Bogu, Apsolutnu, Cjelini). Jer čak da i postoje (a time što im vraćam ulaznicu, još nikako ne znači da priznajem da postoje), ne zanimaju me. Postoji, dakako, ta egzistencijalna i sama po sebi paradoksalna znatiželja (baš zato što je to pitanje bez rješenja, aporija par excellence - ne u smislu da rješenja nema, jer svaki odgovor, čak i onaj da je sve čisti kaos, slučaj i sasvim divlja arbitrarnost, već jest rješenje, a potvrda čega jest sama činjenica da smo ovdje - nego baš u smislu toga da čovjek isključen iz mogućnosti da jednoznačno riješi tu jednadžbu), no ta znatiželja, kakva god bila, ne može biti tako jaka da bih zbog nje pristala na takvog Boga/Smisao/Apsolut/Rješenje. Moje osobno rješenje, tako je zapravo više bunt protiv rješenja (kakvo god bilo, čak i kada bi ga bilo), nego rješenje, odgovor sam. Jer, i to je poanta - kakav god bio Odgovor, ne može biti takav da me zadovolji (iz razloga koje Ivan Karamazov navodi, a svaki pojedinac, otkada je svijeta i vijeka, svakodnevno više ili manje osjeća na svojoj koži). No to nije kraj, dakako… S obzirom da bunt i ogorčenje u čistoj formi nisu baš najzdraviji za čovjeka (argumentirao si to i u tekstu referiranjem na žuč, Budu i sl.), rješenje je možda ignorancija tog Smisla - ne u smislu pomirne i apatije, dakao, nego baš suprotno - okretanjem glave prema životu samom (prema smislu i besmislu s malim slovima 's'). Jer, lijepo si to rekao, 'nitko još nije preživio život'. Pa što onda s njim? Svakome njegovo, kako može i želi, no za sebe znam - želim ga 'živjeti' (ne u nekom patetičnom smislu, nego baš u onom nadoslovnijem, zapravo vrlo brutalnom - osjetiti njegovu materiju, kakva god bila, kada je već takva) , bez obzira što on neprestano i tako neumoljivo klizi kroz prste. Ali ako već moram nešto loviti, radije ću loviti njega (dakle, zapravo samu sebe), nego Život, nego Smisao, nego Boga itd. Kad već govorim o sebi, mislim da sam doista, to što nazivaš 'problemom življenja' preuzela na sebe, ne prebacujući ga ni na kog. Pritom ne mislim da je to
imalo mudrije, vjerojatno ni bolje od drugih opcija, samo mi je osobno bilo najprihvatljivije. A apsoluta ionako ima bezbroj, samo što se pišu malim slovom, i posvuda su oko nas. Ni sto života ne bi nam dostajalo da ih riješimo.
P.S. Kada si se već dotakao Gombrowicza, čitam baš ovih dana onu "Posmrtnu autobiografiju" koju sam jednom spomenula (doduše, uz pet drugih knjiga paralelno pa ne napredujem onim tempom koji bih voljela :)
P.P.S. Ovo mi ide u red tvojih najdražih tekstova.
12.02.2015. (10:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Seek Another Land
s guštom pročitala.
12.02.2015. (14:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Odličan post, usto, jako "close to home".
13.02.2015. (13:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
SAMOHRANA - pa što su to noge trpile u srijedu? :)
DEEKSHA - sve mudro zboriš; tu, a i još ponegdje
AMA, SEEK & HLAPIĆKA - baš mi drago čuti da vam se pojačano dopao; da je imao smisla i time što je pao na plodna i zrela tla kao što ste vas tri
15.02.2015. (16:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
AMA - Ti bi (poznato mi je to) bila u stanju vrlo elaborirano anticipirati i budući post ili postove iz zadnje rečenice ovoga. Dijelim to već tu i načinješ. No, o tom potom. U vezi Posmrtne autobiografije: ista priča i kod mene, počeo sam, ne napredujem tempom kojim bih želio - istina, većinu samog sadržaja već znam otprije, pošto autorizirani dio Gombrowiczevog opusa imam u sebi pročitan, progutan, prožvakan u komadu, uzduž i poprijeko.
15.02.2015. (16:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...