Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
nedjelja, 16.10.2016.
Crna rupa crnih rupa
|
Jučer sam – bila je neka fotogalerija – ostao pod dojmom prizora gravitacijskog međudjelovanja Skoke i Raspudića u zbijenosti na malom prostoru, s učinkom stvaranja crne rupe koja guta svaku zraku svjetla uma.
Danas vidim fotogaleriju s prizorom Ivana Dečaka, iz poznate šund grupe Vatra, kako šiša na nulu Brunu Šimlešu, poznatog autora šund publicistike, u ime odašiljanja snažne poruke.  Zašto mi se to sad povezalo jedno s drugim? Zar postoji poveznica? U romanu Polaganost, Kundera priča o zakučastom odnosu Bercka, javnog intelektualca, i Duberquesa, narodnog poslanika. Jednom su njih dvojica sjedili u poznatoj pariškoj gostionici na zajedničkom ručku s oboljelima od HIV-a, u svrhu podizanja društvene svijesti kako socijalni kontakt s njima nije opasan. Duberques je pozvao i medije i čim su se kamere pojavile – poljubio u usta jednog od bolesnika. To je Bercka dovelo u nepriliku: snimkom poljupca Duberques će postati besmrtan; počeo se pitati bi li i on trebao učiniti isto, i već krene, ali tada shvati da je zakasnio – ispast će oponašatelj i slugan, samo još povećati sjaj slave Duberquesovog postupka, a ne stvoriti vlastitu slavu, pa je naposljetku samo stao i počeo se glupo ceriti. Ali su ga ti trenuci oklijevanja skupo stajali: jer, kamera je bila tu i na televizijskim vijestima cijela je Francuska pročitala na njegovom licu tri faze zbunjenosti i smijala se. Dogodilo se, međutim, nedugo potom da se u javnosti nametnula tema gladne djece u Africi i Berck je zajahao na tom valu, često se pojavljivao pred kamerama odašiljući snažnu poruku ''Samo djeca žive u istini!'', naposljetku i otišao u Afriku i slikao se s umirućom djevojčicom koju oblijeću muhe. Fotografija je bila hit i njome je vratio Duberquesu, i još s kamatama, jer je umiruće dijete puno veće specifične težine snažnosti poruke od umirućeg odraslog sidaša. Duberquesu je trebalo nekoliko dana da se dosjeti kako reternirati na to: praktični katolik, znao je da je Berck ateist, što ga je nadahnulo da uzme svijeću, oružje pred kojim čak i najokorjeliji nevjernici pognu glavu; za vrijeme razgovora s novinarom izvukao je iz džepa svijeću i zapalio je; želio je podmuklo omalovažiti brigu koju je Berck pokazao prema egzotičnim zemljama te je govorio o siromašnoj djeci u nas, djeci naših sela i predgrađa te pozvao sugrađane da izađu na ulicu sa svijećom u ruci na veliki marš Parizom u znak solidarnosti s djecom koja pate. Pozvao je poimence Bercka (s prikrivenim osmijehom) da stane uz njega na čelo povorke. Berck je morao izabrati: ili sudjelovati u ophodnji sa svijećom, kao dijete Duberquesova zbora, ili se izvući i izložiti prijekoru. Kako se nakanio izvući iz stupice? Odletjeti naprasno u neku azijsku zemlju u kojoj je bio narodni ustanak te kriknuti iz sveg glasa pred kamerama svoju potporu podjarmljenima... U malom društvu iz Café Gascon, Pontevin izlaže svoju teoriju ''plesača'': Svi su političari danas pomalo plesači, kaže Pontevin, a svi se plesači petljaju u politiku, što nas ipak ne smije navesti da ih zamijenimo. Plesač, za razliku od obična političara, ne želi moć, već slavu, ne želi nametnuti svijetu ovaj ili onaj društveni sustav (za to ga je briga kao za lanjski snijeg), već osvojiti scenu kako bi zablistao njegov ja. Osvojiti scenu znači odgurnuti drugoga, što podrazumijeva posebnu tehniku borbe. Borbu koju plesač vodi Pontevin naziva moralnim džudom. Plesač dobacuje rukavicu svima; tko je sposoban pokazati se moralnijim (hrabrijim, poštenijim, iskrenijim, spremnijim na žrtvu, istinitijim) od njega? Koristi sve zahvate koji će mu omogućiti da drugoga dovede u moralno inferioran položaj. Ako plesač ima prilike ući u politiku, odbit će otvoreno sve tajne dogovore (koji su oduvijek mjesto igre istinske politike), prokazujući ih kao lažne, nepoštene, licemjerne, prljave; izložit će svoje prijedloge javno, na estradi, pjevajući i plešući, i pozvat će ostale da ga slijede u njegovu pothvatu. Ponavljam, ne obzirno (kako bi drugima dao vremena razmisliti, porazgovarati o suprotnim stajalištima) već javno i ako je moguće iznenadno: ''Jeste li spremni (poput mene) odreći se mjesečne plaće za ožujak u korist somalijske djece?'' Zatečeni, ljudi imaju samo dvije mogućnosti, odbiti i i tako se osramotiti kao neprijatelji djece, ili pak reći ''da'' užasno zbunjeni, što će kamera zlobno pokazati, kao što je pokazala oklijevanje jadnoga Bercka na kraju ručka sa sidašima. ''Zašto šutite, doktore H., dok se u vašoj zemlji krše ljudska prava?'' Pitanje je postavljeno doktoru H. dok operira bolesnika i u nemogućnosti je odgovoriti; ali nakon što je zašio razrezani trbuh obuzeo ga je toliki stid zbog njegove šutnje da je dao sve što se od njega tražilo pa i više, nakon čega plesač koji ga je nagovorio (a to je još jedan zahvat moralnog džuda, posebno strašan) kaže: ''Konačno. Premda malo kasno...'' Može se to dogoditi i tamo (primjerice u autoritarnim režimima) gdje je zauzimanje javnog stajališta opasno, za plesača nešto manje nego za druge, jer je on, koji se neprestano šeće pod svjetlima projektora, vidljiv posvuda, zaštićen pažnjom svijeta. Ima on i svoje anonimne obožavatelje koji, pokoravajući se njegovom sjajnom, premda nepromišljenu pozivu, potpisuju peticije, sudjeluju na zabranjenim skupovima, protestiraju na ulici; prema njima će se postupati bez milosti, a plesač nikad neće popustiti sentimentalnoj napasti i sebi predbaciti da je uzrok njihove nesreće, jer on zna da je važnija plemenita stvar od života ovog ili onog čovjeka. Vincent kaže Pontevinu: ''Poznato je da mrziš Bercka, slijedimo te u tome. Ipak, premda je ljigavac, podupro je stvari koje i mi držimo ispravnima, ili ako baš hoćeš, poduprla ih je njegova taština. A pitam ja tebe: ako želiš posredovati u nekom javnom sukobu, ukazati na neku gnusobu, pomoći progonjenom, kako to postići u naše vrijeme ako nisi ili ne izgledaš kao plesač?'' Pontevin daje možda malo neočekivan odgovor: ''Varaš se ako misliš da sam htio napadati plesače. Branim ih. Onaj koji prema njima osjeća odbojnost i želi ih ocrniti, naići će na nesavladivu zapreku – njihovo poštenje; jer izlažući se neprestano publici, plesač je osuđen biti besprijekoran. On nije poput Fausta sklopio ugovor s vragom, on ga je potpisao s anđelom: želi od svog života načiniti umjetničko djelo i u tome mu anđeo pomaže, jer ne zaboravi, ples je umjetnost! U toj opsjednutosti da u svom životu vidi materijal za umjetničko djelo leži istinska bit plesača. On ne propovijeda moral, on ga pleše! Želi ganuti i zadiviti svijet ljepotom svog života! Zaljubljen je u svoj život kao što je kipar zaljubljen u kip koji upravo modelira.''  Da se vratimo sad na naše pitanje: koja je poveznica prizora zbijenosti na malom prostoru Dečaka i Šimleše s onom Skoke i Raspudića? I ovi stvaraju crnu rupu! Samo umjesto crne rupe tuste gluposti, njihova je apsolutnog kiča. Ne postoje, javna je tajna, dva veća oličenja kiča na javnoj sceni Hrvatske, svaki u svom žanru, točno onako kao što ne postoje dva veća oličenja pseudo-intelektualne gluposti od Skoke i Raspudića – i evo, ponovo se dva najveća oličenja tiskaju jedan do drugoga! U toj zbijenosti prvaka je fascinacija. I još onda to dupliranje u zbijenosti, dan za danom: zbijenost zbijenosti. Imat ćemo već posla s crnom rupom crnih rupa. Dobrodošli u Hrvatsku. |
