pero u šaci

Prvo što mi je prolazilo kroz glavu pri recentnoj bombardiranosti društvenim pičvajzom oko Rimca je da uzburkanost duhova daleko nadilazi razinu mog interesa za povod pičvajza, kao i čitavu poslovnu – kamoli privatnu – naslovnu personu iza brenda Rimac.

Osobno mi je, eto, tech sektor za zijevati – nije predmet moje fascinacije; dosadno mi to. Čak mi se prispava čim čujem da netko složi slova IT tako jedno do drugog u stopu (ili ostatak informatičarskog ''kineskog'' sastavljenog od inflacije endemskih akronima), iako se računalima služim stalno. Bezveze mi taj jezik. A moš mislit što će me onda zanimati nekakvi hiperrealni bolidi koji eventualno mogu imati veze s pistama, ali s mojim životom sigurno ne.

Druga misao koja mi se tu javila: a zašto onda o Mati Rimcu i ne slušaju svakog dana samo čitatelji auto-kluba (i valjda još ponešto prošireni krug tech-geekova) – nego moram i ja i svi drugi sa mnom koje njegovo polje djelovanja apsolutno ne interesira?

S obzirom da ne treba puno mozgati da bi se shvatilo kako transfer Matine razbaškarenosti iz specijaliziranih biltena u sve mainstream medije (uz prateći status nacionalnog selebritija, više nego kad si novi dečko Nataše Janjić) ima svoju intenzivnu ideološku pozadinu – interes za temu počne proizlaziti, izostajući kao interes za samog Rimca i njegovu firmu ili proizvod, iz iritacije atakom ideologije, odnosno prirodne potrebe otpora spram bullshita kojem se biva izloženo.

Kakvog bullshita, kakve ideologije?

Na jednoj se razini radi prosto o nacionalnom romantizmu pristižućem iz pokondirenosti tikava – posve u stilu podaničkog uzbuđenja kojim se dočekivalo Charlesa i Camillu ili nekad prije Antonov: masmediji kapitaliziraju provincijalnost duha kojoj nikad nije dosta podizanja nacionalne samovažnosti, uslijed paćenja od suprotnog kompleksa. Na svaku mjerodavnu rekogniciju i potapšanost po glavi izvana – kao znake postojanja zemlje na karti svijeta – padamo u delirij, pucamo od ponosa. ''Rimac Automobili'' su možda zanemarivog realnog značaja za ukupnost hrvatske ekonomije (svakako apsurdnom neproporcionalnošću u odnosu na pridavanu pozornost i publicitet), ali je zato prototip pohvaljen iz svijeta kao najbrži električni auto na svijetu (domaći publicitet generiran iz sportskog patosa, kao kad se na stadionu prati nacionalnu reprezentaciju). Čak i posve nespecijalizirani Hrvat, koji inače nikad nije držao u rukama auto časopise, sve gleda te slike, izvana pa iznutra, gleda i misli kako je to impresivan i cool auto, kakve je vidio samo na filmu, ako i tamo – i sve mu dolazi kao neka nevjerica: pa zar takvo što mi znamo proizvesti? Ovaj inicijalni, nevoljni trzaj samoprezira u svojstvu nacionalne pripadnosti (oličen u nevjerici) preokreće se namah u nacionalni ponos – gle, pa ovakvo što mi znamo proizvesti! Mi, Hrvati. Prepunjeno je to duhovnim kodom sportskog navijača, s njegovim posrednim kibicerskim samopotvrđivanjem – osjeća se odmah naraslim i važnijim ako su Modrić ili Rakitić dobro odigrali. (Senzacija koju je Nietzsche opisao kao buđenje osjećaja moći zajednice, uslijed čega odvratnost pojedinca nad sobom biva omamljena užitkom u napretku zajednice. Član je zadovoljan jer je dio kolektiva koji se u nečemu pokazuje – i u okviru kojega sve drukerove osobne kvalitativne značajke izuzev kvalitetnog navijačkog žara postaju irelevantne. On se, da bi dostigao vrijednost i respekt, više ne mora ničim vlastitim odlikovati, ne mora sâm imati vrlinu, znanje, vještinu, igru, sposobnost; umjesto toga borit će se i tući u slavu partikularne skupnosti s kojom se kolektivno identificirao, navijat će za nju: samo da mu ona bude jača, moćnija, veća, ponosnija, uspješnija.)

Sve je to Rimčevo još uvijek u nekoj fazi prototipizacije – koliko mogu razabrati, više gari u medijima nego na cesti – te ja ne znam ocijeniti, na trepavice da se postavim, koliko je u toj čaši pjene, a koliko vode. Ne kužim se u taj sport. Ali baš zato ja to neću ni kontestirati: operirajmo i dalje s premisom da se uistinu radi o primjerku uspjeha drugog reda veličina, o Modriću ili barem Kovačiću tech scene. Bitno polje polemike ovdje ionako nije to, niti je pravi kontraargument koji se traži negirati mu postignuća (bez obzira o kakvom redu postignuća se radilo).

Polazeći od iste ove premise, jezgreni medijski hype – prethodeći tek potom preuzetom forsiranju imagologije od strane općeg medijskog mainstreama – gura Babićeva sekta libertarijanskog romantizma. Ideologijski moment je u isticanju po Rimcu uzora i modela (i prijekora oponentima!) zašto društveno valja ono što oni agitiraju da valja – vlažni ''hrvatski san'' poduzetničkog probitka isključivo tržišnom samoregulacijom (nevidljiva ruka kao ideal društvenog uređenja), a ne vi uhljebi na sisi! Malo je, naime, razloga za sumnjati da se doista radi o vrijednom i pametnom mladom entuzijastu, pozitivcu – skoro kao iz reklama! Agitprop koristi taj dio istine da bi potencirao meritokratsku formulu. Na sličan motiv može se naići (pisao sam davno o tome) u de Bottonovom Dnevniku s Heathrowa, gdje Alain promatra neke goste u aerodromskom salonu predviđenom isključivo za putnike prvog razreda, koji međutim upadljivo odudaraju od stereotipa o bogatašima kao ''gojaznim nasljednicima'', kao mreže oligarha koji su nezasluženo došli do povlastica zahvaljujući raznim oblicima nepotizma i korupcije. Ovi su mladići, naprotiv, izgledali kao skroz OK tipovi koji su se obogatili inteligencijom i upornošću, naprosto objektivnom boljošću od nas ostale marve. U prorijeđenom zraku iz ventilacijskog sustava salona Concorde ipak je lebdio nagovještaj nečeg zlokobnog: implicitna sugestija da tri tradicionalna razreda avionskih putnika ustvari predstavljaju tročlanu podjelu čitava društva prema autentičnim talentima i vrlinama pojedinaca. Činilo se da smo zahvaljujući raspadu starih kastinskih sustava i borbi za univerzalni pristup obrazovanju i zaposlenjima, na pragu uspostavljanja meritokracije koja u podjelu bogatstva, ali i siromaštva, unosi element istinske pravde. U suvremenom dobu, dakle, na neimaštinu se ne bi gledalo samo kao na nešto vrijedno žaljenja, nego i nešto zasluženo.

Agenda s Indexa je slabo skriveno optužujuća – ontološki optužujuća – kalvinističko-predestinacijski – hoće svaliti grijehe svijeta na lijenost, indolenciju i nesposobnost marve¹; simulakrum zvan Rimac je kontraslika kojom se dokazuje upravo to: evo kako se može uspjeti samo kad se hoće, trudi i umije. Ako nam je društvo ekonomski u kurcu, to je dakle zato što smo sačinjeni od samih nespretnjakovića i ljenčina, koji su si sami krivi (takvima ih dragi bog stvorio), odnosno uhljeba što plaću primaju iz proračuna, koji su krivi svima drugima. De Botton, međutim – onako posjednut na aerodromsku stolicu da opservira – nastavlja logičnim pitanjem. Pitanje zašto svatko tko ima neki talent ili vještinu ne može zavrijediti ulaz u elegantan salon, mozgalica je kojom su se svi putnici ekonomske klase mogli baviti u privatnosti svojih misli, gnijezdeći se na tvrdim plastičnim stolicama u prekrcanim i kaotičnim javnim čekaonicama svjetskih aerodroma. Meritokratska naracija o cvrčku i mravu dospijeva u problem na svakoj točki na kojoj se argument za meritokraciju otkriva kao pseudo-meritokratski, s obzirom da zapravo legitimira razne plutokratske i off-shore matrice tržišnih odnosa.

Kako se razvila široka narodna polemika, tako je počeo kružiti i link s određenim forumskim historijatom Mate Rimca koji, usporednim prikazom medijske naracije o self-made milijunašu – kao slike i prilike mudre misli da je sve na svijetu do pozitivnog stava, truda i entuzijazma – razotkriva detalje raskoraka između naracije i stvarnosti, koji je ionako bio stvar čiste logike. Sugovornici ga pitaju jel to ima ključeve državne riznice tamo kod sebe – domećući kako američka ne bi dostajala za to što se on namjerio. Istovremeno je stala masovnije kružiti i stara vijest o tome kako je Matin stari privredni kriminalac ajnc-A kategorije: mrknuo čovo 333 milijuna iz slavonskobrodske drvne industrije. Što su, naravno, povezane informacije, utoliko što bacaju na slučaj Rimca juniora svjetlo klasične priče o prvobitnoj akumulaciji kapitala, odnosno deplasiranosti i pseudo karakteru meritokratskog narativa.

No, polemički predmet ne pogađa ovdje u centar pitanje porijekla novca. Svakako da se radi o relevantnoj temi, ali u nekim drugim raspravama (prvenstveno sudskima). Jer što da se isti Mate pojavio na istom tržištu autodijelova s koferom love ''pošteno zarađene'', besprijekorno čiste – i čak možda ne ni prane? Bi li tada vrijedila meritokratska priča? Očito i dalje ne u tom okviru samih juniorovih poslova, jer čim on golobrad dolazi na tržište s koferom – nije posrijedi ista utakmica kao onome koji dolazi goluždrav, bez gaća.

Kad smo sveli na pitanje problematičnosti samog apriornog raspolaganja kapitalom, neovisno o njegovom porijeklu, dolazi do bifurkacije mogućih kuteva imanja problema s tim. Sama činjenica da dečko ima nepresušan rezervoar love za svoju pasiju može nam ili ne mora biti sporna na jednoj teorijskoj razini i dalje neovisnoj o pitanju zakonskosti porijekla novca², ali je važno razumjeti i podcrtati kako to nama ovdje, u kontekstu aktualne društvene polemike, nije sporan moment. Čime otpadaju svi ritualni protuprigovori da se priču o Rimcu može dezavuirati jedino iz prijesne zavisti, resentimana gubitnika. Ne, dopustimo i to: božemoj, nećemo svi biti jednake sreće u dodijeljenim kartama, to je normalno. U priči o Mati tu tada nije sporan Mate: sve u redu, ako je lova čista (nije, ali moglo bi biti drugih rimaca kod kojih bi bila) – neka se dečko zabavlja, a za eventualna osobna postignuća ćemo mu usrdno zapljeskati unatoč privilegiranosti početnih pozicija (sama lova nikada još nije isproducirala osobno postignuće). Ono što, međutim, i dalje ostaje sporno u priči o Mati (razlučivanje koje obavezno treba biti imenovano) je – priča, takva kakva nam biva servirana. Ako se složimo da je osobno postignuće osobno postignuće, ne problematizirajući ga, to još uvijek ne daje za pravo agitpropu da nam neumorno ispire mozak instrumentalizirajući to postignuće kao svoje medijsko ideološko brvno, s ugrađenom konfabulacijom u prikazu prisutnih parametara, za potrebe advokature nevidljive ruke te nadležnosti basne o cvrčku i mravu. Narav kampanje je ono što je problematično.

Sporni oglas za čistačicu groteskno je predimenzioniran kao uzrok društvene polemike ove magnitude. Na samo pitanje oglasa se nisam zato uopće htio osvrtati. Ono je samo povod kroz koji se kanalizirala prirodna pobuna protiv pranja mozga. Stvar, kao i svaki propagandni bullshit, naprosto izaziva protupropagandnu unutarnju reakciju. Korelacija što je i Sloterdijk povlači: svako napinjanje idealističkog luka urađa povratno blasfemičnim realizmom: da Katolička crkva nije tvrdila djevičanstvo Marije pri donošenju Isusa na svijet, onda bezbrojni muževi, obijesno satirični, ne bi došli na ideju poganiti jezik s tom osebujnom vrstom djevice. Da zborna pjesma korporativnih medija ne pjeva povazdan idealističke ode svetom Mati, ne bi ni jedan nezgrapno složen oglas izazvao ovakav ustanak u javnosti, eventualno nešto podsmijeha po društvenim mrežama. Sentimenti su istovremeno posebno usijani s druge strane, agitatorske, jer ga advociraju ne kao ovog ili onog businessboya M.R. pojedinačnog, nego kao simbol i objavu teologije koje su vjernici te apostoli – i eto nas usred nacionalnog kreševa.