pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 16.04.2016.

Pozadina kreševa

Prvo što mi je prolazilo kroz glavu pri recentnoj bombardiranosti društvenim pičvajzom oko Rimca je da uzburkanost duhova daleko nadilazi razinu mog interesa za povod pičvajza, kao i čitavu poslovnu – kamoli privatnu – naslovnu personu iza brenda Rimac.

Osobno mi je, eto, tech sektor za zijevati – nije predmet moje fascinacije; dosadno mi to. Čak mi se prispava čim čujem da netko složi slova IT tako jedno do drugog u stopu (ili ostatak informatičarskog ''kineskog'' sastavljenog od inflacije endemskih akronima), iako se računalima služim stalno. Bezveze mi taj jezik. A moš mislit što će me onda zanimati nekakvi hiperrealni bolidi koji eventualno mogu imati veze s pistama, ali s mojim životom sigurno ne.

Druga misao koja mi se tu javila: a zašto onda o Mati Rimcu i ne slušaju svakog dana samo čitatelji auto-kluba (i valjda još ponešto prošireni krug tech-geekova) – nego moram i ja i svi drugi sa mnom koje njegovo polje djelovanja apsolutno ne interesira?

S obzirom da ne treba puno mozgati da bi se shvatilo kako transfer Matine razbaškarenosti iz specijaliziranih biltena u sve mainstream medije (uz prateći status nacionalnog selebritija, više nego kad si novi dečko Nataše Janjić) ima svoju intenzivnu ideološku pozadinu – interes za temu počne proizlaziti, izostajući kao interes za samog Rimca i njegovu firmu ili proizvod, iz iritacije atakom ideologije, odnosno prirodne potrebe otpora spram bullshita kojem se biva izloženo.

Kakvog bullshita, kakve ideologije?

Na jednoj se razini radi prosto o nacionalnom romantizmu pristižućem iz pokondirenosti tikava – posve u stilu podaničkog uzbuđenja kojim se dočekivalo Charlesa i Camillu ili nekad prije Antonov: masmediji kapitaliziraju provincijalnost duha kojoj nikad nije dosta podizanja nacionalne samovažnosti, uslijed paćenja od suprotnog kompleksa. Na svaku mjerodavnu rekogniciju i potapšanost po glavi izvana – kao znake postojanja zemlje na karti svijeta – padamo u delirij, pucamo od ponosa. ''Rimac Automobili'' su možda zanemarivog realnog značaja za ukupnost hrvatske ekonomije (svakako apsurdnom neproporcionalnošću u odnosu na pridavanu pozornost i publicitet), ali je zato prototip pohvaljen iz svijeta kao najbrži električni auto na svijetu (domaći publicitet generiran iz sportskog patosa, kao kad se na stadionu prati nacionalnu reprezentaciju). Čak i posve nespecijalizirani Hrvat, koji inače nikad nije držao u rukama auto časopise, sve gleda te slike, izvana pa iznutra, gleda i misli kako je to impresivan i cool auto, kakve je vidio samo na filmu, ako i tamo – i sve mu dolazi kao neka nevjerica: pa zar takvo što mi znamo proizvesti? Ovaj inicijalni, nevoljni trzaj samoprezira u svojstvu nacionalne pripadnosti (oličen u nevjerici) preokreće se namah u nacionalni ponos – gle, pa ovakvo što mi znamo proizvesti! Mi, Hrvati. Prepunjeno je to duhovnim kodom sportskog navijača, s njegovim posrednim kibicerskim samopotvrđivanjem – osjeća se odmah naraslim i važnijim ako su Modrić ili Rakitić dobro odigrali. (Senzacija koju je Nietzsche opisao kao buđenje osjećaja moći zajednice, uslijed čega odvratnost pojedinca nad sobom biva omamljena užitkom u napretku zajednice. Član je zadovoljan jer je dio kolektiva koji se u nečemu pokazuje – i u okviru kojega sve drukerove osobne kvalitativne značajke izuzev kvalitetnog navijačkog žara postaju irelevantne. On se, da bi dostigao vrijednost i respekt, više ne mora ničim vlastitim odlikovati, ne mora sâm imati vrlinu, znanje, vještinu, igru, sposobnost; umjesto toga borit će se i tući u slavu partikularne skupnosti s kojom se kolektivno identificirao, navijat će za nju: samo da mu ona bude jača, moćnija, veća, ponosnija, uspješnija.)

Sve je to Rimčevo još uvijek u nekoj fazi prototipizacije – koliko mogu razabrati, više gari u medijima nego na cesti – te ja ne znam ocijeniti, na trepavice da se postavim, koliko je u toj čaši pjene, a koliko vode. Ne kužim se u taj sport. Ali baš zato ja to neću ni kontestirati: operirajmo i dalje s premisom da se uistinu radi o primjerku uspjeha drugog reda veličina, o Modriću ili barem Kovačiću tech scene. Bitno polje polemike ovdje ionako nije to, niti je pravi kontraargument koji se traži negirati mu postignuća (bez obzira o kakvom redu postignuća se radilo).

Polazeći od iste ove premise, jezgreni medijski hype – prethodeći tek potom preuzetom forsiranju imagologije od strane općeg medijskog mainstreama – gura Babićeva sekta libertarijanskog romantizma. Ideologijski moment je u isticanju po Rimcu uzora i modela (i prijekora oponentima!) zašto društveno valja ono što oni agitiraju da valja – vlažni ''hrvatski san'' poduzetničkog probitka isključivo tržišnom samoregulacijom (nevidljiva ruka kao ideal društvenog uređenja), a ne vi uhljebi na sisi! Malo je, naime, razloga za sumnjati da se doista radi o vrijednom i pametnom mladom entuzijastu, pozitivcu – skoro kao iz reklama! Agitprop koristi taj dio istine da bi potencirao meritokratsku formulu. Na sličan motiv može se naići (pisao sam davno o tome) u de Bottonovom Dnevniku s Heathrowa, gdje Alain promatra neke goste u aerodromskom salonu predviđenom isključivo za putnike prvog razreda, koji međutim upadljivo odudaraju od stereotipa o bogatašima kao ''gojaznim nasljednicima'', kao mreže oligarha koji su nezasluženo došli do povlastica zahvaljujući raznim oblicima nepotizma i korupcije. Ovi su mladići, naprotiv, izgledali kao skroz OK tipovi koji su se obogatili inteligencijom i upornošću, naprosto objektivnom boljošću od nas ostale marve. U prorijeđenom zraku iz ventilacijskog sustava salona Concorde ipak je lebdio nagovještaj nečeg zlokobnog: implicitna sugestija da tri tradicionalna razreda avionskih putnika ustvari predstavljaju tročlanu podjelu čitava društva prema autentičnim talentima i vrlinama pojedinaca. Činilo se da smo zahvaljujući raspadu starih kastinskih sustava i borbi za univerzalni pristup obrazovanju i zaposlenjima, na pragu uspostavljanja meritokracije koja u podjelu bogatstva, ali i siromaštva, unosi element istinske pravde. U suvremenom dobu, dakle, na neimaštinu se ne bi gledalo samo kao na nešto vrijedno žaljenja, nego i nešto zasluženo.

Agenda s Indexa je slabo skriveno optužujuća – ontološki optužujuća – kalvinističko-predestinacijski – hoće svaliti grijehe svijeta na lijenost, indolenciju i nesposobnost marve1; simulakrum zvan Rimac je kontraslika kojom se dokazuje upravo to: evo kako se može uspjeti samo kad se hoće, trudi i umije. Ako nam je društvo ekonomski u kurcu, to je dakle zato što smo sačinjeni od samih nespretnjakovića i ljenčina, koji su si sami krivi (takvima ih dragi bog stvorio), odnosno uhljeba što plaću primaju iz proračuna, koji su krivi svima drugima. De Botton, međutim – onako posjednut na aerodromsku stolicu da opservira – nastavlja logičnim pitanjem. Pitanje zašto svatko tko ima neki talent ili vještinu ne može zavrijediti ulaz u elegantan salon, mozgalica je kojom su se svi putnici ekonomske klase mogli baviti u privatnosti svojih misli, gnijezdeći se na tvrdim plastičnim stolicama u prekrcanim i kaotičnim javnim čekaonicama svjetskih aerodroma. Meritokratska naracija o cvrčku i mravu dospijeva u problem na svakoj točki na kojoj se argument za meritokraciju otkriva kao pseudo-meritokratski, s obzirom da zapravo legitimira razne plutokratske i off-shore matrice tržišnih odnosa.

Kako se razvila široka narodna polemika, tako je počeo kružiti i link s određenim forumskim historijatom Mate Rimca koji, usporednim prikazom medijske naracije o self-made milijunašu – kao slike i prilike mudre misli da je sve na svijetu do pozitivnog stava, truda i entuzijazma – razotkriva detalje raskoraka između naracije i stvarnosti, koji je ionako bio stvar čiste logike. Sugovornici ga pitaju jel to ima ključeve državne riznice tamo kod sebe – domećući kako američka ne bi dostajala za to što se on namjerio. Istovremeno je stala masovnije kružiti i stara vijest o tome kako je Matin stari privredni kriminalac ajnc-A kategorije: mrknuo čovo 333 milijuna iz slavonskobrodske drvne industrije. Što su, naravno, povezane informacije, utoliko što bacaju na slučaj Rimca juniora svjetlo klasične priče o prvobitnoj akumulaciji kapitala, odnosno deplasiranosti i pseudo karakteru meritokratskog narativa.

No, polemički predmet ne pogađa ovdje u centar pitanje porijekla novca. Svakako da se radi o relevantnoj temi, ali u nekim drugim raspravama (prvenstveno sudskima). Jer što da se isti Mate pojavio na istom tržištu autodijelova s koferom love ''pošteno zarađene'', besprijekorno čiste – i čak možda ne ni prane? Bi li tada vrijedila meritokratska priča? Očito i dalje ne u tom okviru samih juniorovih poslova, jer čim on golobrad dolazi na tržište s koferom – nije posrijedi ista utakmica kao onome koji dolazi goluždrav, bez gaća.

Kad smo sveli na pitanje problematičnosti samog apriornog raspolaganja kapitalom, neovisno o njegovom porijeklu, dolazi do bifurkacije mogućih kuteva imanja problema s tim. Sama činjenica da dečko ima nepresušan rezervoar love za svoju pasiju može nam ili ne mora biti sporna na jednoj teorijskoj razini i dalje neovisnoj o pitanju zakonskosti porijekla novca2, ali je važno razumjeti i podcrtati kako to nama ovdje, u kontekstu aktualne društvene polemike, nije sporan moment. Čime otpadaju svi ritualni protuprigovori da se priču o Rimcu može dezavuirati jedino iz prijesne zavisti, resentimana gubitnika. Ne, dopustimo i to: božemoj, nećemo svi biti jednake sreće u dodijeljenim kartama, to je normalno. U priči o Mati tu tada nije sporan Mate: sve u redu, ako je lova čista (nije, ali moglo bi biti drugih rimaca kod kojih bi bila) – neka se dečko zabavlja, a za eventualna osobna postignuća ćemo mu usrdno zapljeskati unatoč privilegiranosti početnih pozicija (sama lova nikada još nije isproducirala osobno postignuće). Ono što, međutim, i dalje ostaje sporno u priči o Mati (razlučivanje koje obavezno treba biti imenovano) je – priča, takva kakva nam biva servirana. Ako se složimo da je osobno postignuće osobno postignuće, ne problematizirajući ga, to još uvijek ne daje za pravo agitpropu da nam neumorno ispire mozak instrumentalizirajući to postignuće kao svoje medijsko ideološko brvno, s ugrađenom konfabulacijom u prikazu prisutnih parametara, za potrebe advokature nevidljive ruke te nadležnosti basne o cvrčku i mravu. Narav kampanje je ono što je problematično.

Sporni oglas za čistačicu groteskno je predimenzioniran kao uzrok društvene polemike ove magnitude. Na samo pitanje oglasa se nisam zato uopće htio osvrtati. Ono je samo povod kroz koji se kanalizirala prirodna pobuna protiv pranja mozga. Stvar, kao i svaki propagandni bullshit, naprosto izaziva protupropagandnu unutarnju reakciju. Korelacija što je i Sloterdijk povlači: svako napinjanje idealističkog luka urađa povratno blasfemičnim realizmom: da Katolička crkva nije tvrdila djevičanstvo Marije pri donošenju Isusa na svijet, onda bezbrojni muževi, obijesno satirični, ne bi došli na ideju poganiti jezik s tom osebujnom vrstom djevice. Da zborna pjesma korporativnih medija ne pjeva povazdan idealističke ode svetom Mati, ne bi ni jedan nezgrapno složen oglas izazvao ovakav ustanak u javnosti, eventualno nešto podsmijeha po društvenim mrežama. Sentimenti su istovremeno posebno usijani s druge strane, agitatorske, jer ga advociraju ne kao ovog ili onog businessboya M.R. pojedinačnog, nego kao simbol i objavu teologije koje su vjernici te apostoli – i eto nas usred nacionalnog kreševa.



  1. Iz preklanjskog teksta Dubravke Ugrešić: Podjela na te koji rade i te koji ne rade – na marljive i lijenčine, na radišne i lezileboviće – nije nova, ali je posljednjih godina postala temeljna medijsko-ideološka matrica na koju se namata slobodna općenarodna misao. Kategoriji lijenčina, lezilebovića i neradnika pridružile su se vojske nezaposlenih (za koje zaposleni tvrde da su naprosto nesposobni i nesnalažljivi), nezadovoljnici, indignadosi, ''ljevičari'', državno i etnički obilježene skupine (Grci, Španjolci, Rumunji, Bugari, Bosanci – svi su oni lijeni!), anti-kapitalistički nastrojeni elementi, huligani, vandali, teroristi i islamski fundamentalisti.@

  2. Pojam ''poštenog bogaćenja'' ima na umu varijantu u kojoj se do velikih novaca došlo strogo sve po zakonu. Kapitalistička robna privreda u svojoj teoriji neprestance potvrđuje svoju neozloglašenost... podvlači Peter Sloterdijk. Ne poziva li se ona na najbolji mogući od svih morala – na pravednu cijenu i slobodni ugovor. Gdje nastaje privatno bogatstvo, uvijek se javi netko tko tvrdi da ga je ''zaslužio'' na najmoralnijem putu, putu ''vlastitog rada''. Samo ressentimentu može biti stalo do toga da se moralno upliće u posao dobrim poslovnim ljudima. Sloterdijk je tu sarkastičan prema retorici bogatih o poštenom obogaćenju uzimajući glas marksista. Marksistička će teorija, kao što znamo, reći da posjednici (otuđitelji) sredstava za proizvodnju ''ekspropriraju višak vrijednosti'' – onu razliku između protuvrijednosti robe koju proleterska radna snaga proizvede i protuvrijednosti radne snage otkupljene u vidu nadnice. Da proletarijat pritom živi kao sirotinja dok se vlasnici kupaju u nezamislivom bogatstvu (tko gleda ovih dana Zvonili ste, milorde? – u kojoj milord od tvornice gumenih proizvoda čiji je vlasnik živi, je li, ''kao lord'' – možda mu nije promakla epizoda u kojoj se nateže s nezadovoljnim radnicima oko siće na plaću) dokaz je da rad nije adekvatno plaćen, odnosno da je ova razlika apsurdno prevelika i da se bogaćenje događa isključivo po tom oštećivanju najamnika (uz problematičnost već i prvotnog prisvajanja sredstava rada, koje se događa putem perpetuiranja odnosa nastalih iz nekih osnovnih činova nasilja). Pri čemu pozivanje na tržišnu cijenu rada biva faličan argument pošto se cijena temelji na podložnosti ucjeni radničke strane. To može biti sve po zakonu, ali pošteno nije. (Neću sada podrobnije od ove razine, jer se također radi o drugoj raspravi.)@

- 22:05 - slušam (39) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.