pero u šaci

Prvo što mi je prolazilo kroz glavu pri recentnoj bombardiranosti društvenim pičvajzom oko Rimca je da uzburkanost duhova daleko nadilazi razinu mog interesa za povod pičvajza, kao i čitavu poslovnu – kamoli privatnu – naslovnu personu iza brenda Rimac.

Osobno mi je, eto, tech sektor za zijevati – nije predmet moje fascinacije; dosadno mi to. Čak mi se prispava čim čujem da netko složi slova IT tako jedno do drugog u stopu (ili ostatak informatičarskog ''kineskog'' sastavljenog od inflacije endemskih akronima), iako se računalima služim stalno. Bezveze mi taj jezik. A moš mislit što će me onda zanimati nekakvi hiperrealni bolidi koji eventualno mogu imati veze s pistama, ali s mojim životom sigurno ne.

Druga misao koja mi se tu javila: a zašto onda o Mati Rimcu i ne slušaju svakog dana samo čitatelji auto-kluba (i valjda još ponešto prošireni krug tech-geekova) – nego moram i ja i svi drugi sa mnom koje njegovo polje djelovanja apsolutno ne interesira?

S obzirom da ne treba puno mozgati da bi se shvatilo kako transfer Matine razbaškarenosti iz specijaliziranih biltena u sve mainstream medije (uz prateći status nacionalnog selebritija, više nego kad si novi dečko Nataše Janjić) ima svoju intenzivnu ideološku pozadinu – interes za temu počne proizlaziti, izostajući kao interes za samog Rimca i njegovu firmu ili proizvod, iz iritacije atakom ideologije, odnosno prirodne potrebe otpora spram bullshita kojem se biva izloženo.

Kakvog bullshita, kakve ideologije?

Na jednoj se razini radi prosto o nacionalnom romantizmu pristižućem iz pokondirenosti tikava – posve u stilu podaničkog uzbuđenja kojim se dočekivalo Charlesa i Camillu ili nekad prije Antonov: masmediji kapitaliziraju provincijalnost duha kojoj nikad nije dosta podizanja nacionalne samovažnosti, uslijed paćenja od suprotnog kompleksa. Na svaku mjerodavnu rekogniciju i potapšanost po glavi izvana – kao znake postojanja zemlje na karti svijeta – padamo u delirij, pucamo od ponosa. ''Rimac Automobili'' su možda zanemarivog realnog značaja za ukupnost hrvatske ekonomije (svakako apsurdnom neproporcionalnošću u odnosu na pridavanu pozornost i publicitet), ali je zato prototip pohvaljen iz svijeta kao najbrži električni auto na svijetu (domaći publicitet generiran iz sportskog patosa, kao kad se na stadionu prati nacionalnu reprezentaciju). Čak i posve nespecijalizirani Hrvat, koji inače nikad nije držao u rukama auto časopise, sve gleda te slike, izvana pa iznutra, gleda i misli kako je to impresivan i cool auto, kakve je vidio samo na filmu, ako i tamo – i sve mu dolazi kao neka nevjerica: pa zar takvo što mi znamo proizvesti? Ovaj inicijalni, nevoljni trzaj samoprezira u svojstvu nacionalne pripadnosti (oličen u nevjerici) preokreće se namah u nacionalni ponos – gle, pa ovakvo što mi znamo proizvesti! Mi, Hrvati. Prepunjeno je to duhovnim kodom sportskog navijača, s njegovim posrednim kibicerskim samopotvrđivanjem – osjeća se odmah naraslim i važnijim ako su Modrić ili Rakitić dobro odigrali. (Senzacija koju je Nietzsche opisao kao buđenje osjećaja moći zajednice, uslijed čega odvratnost pojedinca nad sobom biva omamljena užitkom u napretku zajednice. Član je zadovoljan jer je dio kolektiva koji se u nečemu pokazuje – i u okviru kojega sve drukerove osobne kvalitativne značajke izuzev kvalitetnog navijačkog žara postaju irelevantne. On se, da bi dostigao vrijednost i respekt, više ne mora ničim vlastitim odlikovati, ne mora sâm imati vrlinu, znanje, vještinu, igru, sposobnost; umjesto toga borit će se i tući u slavu partikularne skupnosti s kojom se kolektivno identificirao, navijat će za nju: samo da mu ona bude jača, moćnija, veća, ponosnija, uspješnija.)

Sve je to Rimčevo još uvijek u nekoj fazi prototipizacije – koliko mogu razabrati, više gari u medijima nego na cesti – te ja ne znam ocijeniti, na trepavice da se postavim, koliko je u toj čaši pjene, a koliko vode. Ne kužim se u taj sport. Ali baš zato ja to neću ni kontestirati: operirajmo i dalje s premisom da se uistinu radi o primjerku uspjeha drugog reda veličina, o Modriću ili barem Kovačiću tech scene. Bitno polje polemike ovdje ionako nije to, niti je pravi kontraargument koji se traži negirati mu postignuća (bez obzira o kakvom redu postignuća se radilo).

Polazeći od iste ove premise, jezgreni medijski hype – prethodeći tek potom preuzetom forsiranju imagologije od strane općeg medijskog mainstreama – gura Babićeva sekta libertarijanskog romantizma. Ideologijski moment je u isticanju po Rimcu uzora i modela (i prijekora oponentima!) zašto društveno valja ono što oni agitiraju da valja – vlažni ''hrvatski san'' poduzetničkog probitka isključivo tržišnom samoregulacijom (nevidljiva ruka kao ideal društvenog uređenja), a ne vi uhljebi na sisi! Malo je, naime, razloga za sumnjati da se doista radi o vrijednom i pametnom mladom entuzijastu, pozitivcu – skoro kao iz reklama! Agitprop koristi taj dio istine da bi potencirao meritokratsku formulu. Na sličan motiv može se naići (pisao sam davno o tome) u de Bottonovom Dnevniku s Heathrowa, gdje Alain promatra neke goste u aerodromskom salonu predviđenom isključivo za putnike prvog razreda, koji međutim upadljivo odudaraju od stereotipa o bogatašima kao ''gojaznim nasljednicima'', kao mreže oligarha koji su nezasluženo došli do povlastica zahvaljujući raznim oblicima nepotizma i korupcije. Ovi su mladići, naprotiv, izgledali kao skroz OK tipovi koji su se obogatili inteligencijom i upornošću, naprosto objektivnom boljošću od nas ostale marve. U prorijeđenom zraku iz ventilacijskog sustava salona Concorde ipak je lebdio nagovještaj nečeg zlokobnog: implicitna sugestija da tri tradicionalna razreda avionskih putnika ustvari predstavljaju tročlanu podjelu čitava društva prema autentičnim talentima i vrlinama pojedinaca. Činilo se da smo zahvaljujući raspadu starih kastinskih sustava i borbi za univerzalni pristup obrazovanju i zaposlenjima, na pragu uspostavljanja meritokracije koja u podjelu bogatstva, ali i siromaštva, unosi element istinske pravde. U suvremenom dobu, dakle, na neimaštinu se ne bi gledalo samo kao na nešto vrijedno žaljenja, nego i nešto zasluženo.

Agenda s Indexa je slabo skriveno optužujuća – ontološki optužujuća – kalvinističko-predestinacijski – hoće svaliti grijehe svijeta na lijenost, indolenciju i nesposobnost marve¹; simulakrum zvan Rimac je kontraslika kojom se dokazuje upravo to: evo kako se može uspjeti samo kad se hoće, trudi i umije. Ako nam je društvo ekonomski u kurcu, to je dakle zato što smo sačinjeni od samih nespretnjakovića i ljenčina, koji su si sami krivi (takvima ih dragi bog stvorio), odnosno uhljeba što plaću primaju iz proračuna, koji su krivi svima drugima. De Botton, međutim – onako posjednut na aerodromsku stolicu da opservira – nastavlja logičnim pitanjem. Pitanje zašto svatko tko ima neki talent ili vještinu ne može zavrijediti ulaz u elegantan salon, mozgalica je kojom su se svi putnici ekonomske klase mogli baviti u privatnosti svojih misli, gnijezdeći se na tvrdim plastičnim stolicama u prekrcanim i kaotičnim javnim čekaonicama svjetskih aerodroma. Meritokratska naracija o cvrčku i mravu dospijeva u problem na svakoj točki na kojoj se argument za meritokraciju otkriva kao pseudo-meritokratski, s obzirom da zapravo legitimira razne plutokratske i off-shore matrice tržišnih odnosa.

Kako se razvila široka narodna polemika, tako je počeo kružiti i link s određenim forumskim historijatom Mate Rimca koji, usporednim prikazom medijske naracije o self-made milijunašu – kao slike i prilike mudre misli da je sve na svijetu do pozitivnog stava, truda i entuzijazma – razotkriva detalje raskoraka između naracije i stvarnosti, koji je ionako bio stvar čiste logike. Sugovornici ga pitaju jel to ima ključeve državne riznice tamo kod sebe – domećući kako američka ne bi dostajala za to što se on namjerio. Istovremeno je stala masovnije kružiti i stara vijest o tome kako je Matin stari privredni kriminalac ajnc-A kategorije: mrknuo čovo 333 milijuna iz slavonskobrodske drvne industrije. Što su, naravno, povezane informacije, utoliko što bacaju na slučaj Rimca juniora svjetlo klasične priče o prvobitnoj akumulaciji kapitala, odnosno deplasiranosti i pseudo karakteru meritokratskog narativa.

No, polemički predmet ne pogađa ovdje u centar pitanje porijekla novca. Svakako da se radi o relevantnoj temi, ali u nekim drugim raspravama (prvenstveno sudskima). Jer što da se isti Mate pojavio na istom tržištu autodijelova s koferom love ''pošteno zarađene'', besprijekorno čiste – i čak možda ne ni prane? Bi li tada vrijedila meritokratska priča? Očito i dalje ne u tom okviru samih juniorovih poslova, jer čim on golobrad dolazi na tržište s koferom – nije posrijedi ista utakmica kao onome koji dolazi goluždrav, bez gaća.

Kad smo sveli na pitanje problematičnosti samog apriornog raspolaganja kapitalom, neovisno o njegovom porijeklu, dolazi do bifurkacije mogućih kuteva imanja problema s tim. Sama činjenica da dečko ima nepresušan rezervoar love za svoju pasiju može nam ili ne mora biti sporna na jednoj teorijskoj razini i dalje neovisnoj o pitanju zakonskosti porijekla novca², ali je važno razumjeti i podcrtati kako to nama ovdje, u kontekstu aktualne društvene polemike, nije sporan moment. Čime otpadaju svi ritualni protuprigovori da se priču o Rimcu može dezavuirati jedino iz prijesne zavisti, resentimana gubitnika. Ne, dopustimo i to: božemoj, nećemo svi biti jednake sreće u dodijeljenim kartama, to je normalno. U priči o Mati tu tada nije sporan Mate: sve u redu, ako je lova čista (nije, ali moglo bi biti drugih rimaca kod kojih bi bila) – neka se dečko zabavlja, a za eventualna osobna postignuća ćemo mu usrdno zapljeskati unatoč privilegiranosti početnih pozicija (sama lova nikada još nije isproducirala osobno postignuće). Ono što, međutim, i dalje ostaje sporno u priči o Mati (razlučivanje koje obavezno treba biti imenovano) je – priča, takva kakva nam biva servirana. Ako se složimo da je osobno postignuće osobno postignuće, ne problematizirajući ga, to još uvijek ne daje za pravo agitpropu da nam neumorno ispire mozak instrumentalizirajući to postignuće kao svoje medijsko ideološko brvno, s ugrađenom konfabulacijom u prikazu prisutnih parametara, za potrebe advokature nevidljive ruke te nadležnosti basne o cvrčku i mravu. Narav kampanje je ono što je problematično.

Sporni oglas za čistačicu groteskno je predimenzioniran kao uzrok društvene polemike ove magnitude. Na samo pitanje oglasa se nisam zato uopće htio osvrtati. Ono je samo povod kroz koji se kanalizirala prirodna pobuna protiv pranja mozga. Stvar, kao i svaki propagandni bullshit, naprosto izaziva protupropagandnu unutarnju reakciju. Korelacija što je i Sloterdijk povlači: svako napinjanje idealističkog luka urađa povratno blasfemičnim realizmom: da Katolička crkva nije tvrdila djevičanstvo Marije pri donošenju Isusa na svijet, onda bezbrojni muževi, obijesno satirični, ne bi došli na ideju poganiti jezik s tom osebujnom vrstom djevice. Da zborna pjesma korporativnih medija ne pjeva povazdan idealističke ode svetom Mati, ne bi ni jedan nezgrapno složen oglas izazvao ovakav ustanak u javnosti, eventualno nešto podsmijeha po društvenim mrežama. Sentimenti su istovremeno posebno usijani s druge strane, agitatorske, jer ga advociraju ne kao ovog ili onog businessboya M.R. pojedinačnog, nego kao simbol i objavu teologije koje su vjernici te apostoli – i eto nas usred nacionalnog kreševa.

Dobro, javna je tajna da je samozvani ''pučki tribun'' nerealizirani štićenik umobolnice. No, problemi s umom ne staju na famoznom statusu, nego se i ispod njega, u komentarima, pojavio nesvakidašnji defile slaboumnika.

Izdvajam za ovu priliku jedan, izvjesnog M.M.


Napis je nabijen glupošću na više razina, no ono što upada u oči i čime se izdvaja iz reda ostalih generičkih baljezgarija oko sebe je ta kanta napoja na kraju, za desert. Da podvučemo: udebljala se kao gujda.

Klikam na profil. Što li će se tamo naći? Dobro, prvo se uprizoruje očekivana doza NDH-ikonografije, također Hasanbegovićeva njuška kao ikona. Ali ja sam došao vidjeti hoću li nešto drugo vidjeti (točno sam znao što tražim), pa kopam dalje. Tada se otvara slika neobično zanimljiva s obzirom na današnju izjavu.


U redu, promjena po kojoj Kozolindu sada kune iako ga evo hvatamo da ju je obožavao, objašnjiva je tumačenjem po kojem je u međuvremenu počinila iznevjerenje, izdaju. Pa ipak, taj radikalni okret naglavačke osjećaja za gospoju, s najviših vrhova u najniže dno, indikacija je neke tromosti povezivanja, neke blokade percepcije... čovjek s imalo mozga u glavi, umjesto kaše, nikada neće popušiti foru da bi Kozolinda bila nepatvorena ustašica, kao što je neće popušiti za nepatvorenu ni u antifašističkoj pozi.

Ali idem se koncentrirati na ono što sam zapravo došao vidjeti. Odmah prva objava na zidu je cover photo: jedna ženska osoba i dvije muške – sam MM, te Joe Šimunić.


Da podvučemo komentar: Ja,jo i debela na tvrdavi pa na dernek na Tompiku.

Čekaj, još jednom (vrtim glavom u šoku i nevjerici): ako ćemo nekome na slici prispodobiti debelost – njoj ćemo je prispodobiti?

Za potvrditi dojam, tu je još jedno naslikanje (na Bleiburgu) što odiše MM-ovom vitkošću.


Da stavimo na stranu čitavo pitanje problematičnosti ruganja s preciedničinom debljinom (zapravo se ne slažem sasvim s linijom kritike koja skače na čin ruganja joj se zbog toga per se) – pa čak i pitanje bedaste deplasiranosti za datu temu na datom mjestu – kakva to samo perceptivna blokada mora biti na djelu za ne povezivati na osnovnoj faktičko-logičkoj razini somnambulnost koncepta u kojem pretio komad budale primjećuje okolo nekome debljinu ili je čak spočitava?

Masni plak – oko srca, oko mozga... Post nije otkrivačke vrste, tek prikazivačke i zabavljačke; jer stvar je samo logična, ništa specijalno: jasno je bilo već iz ponosnog deklariranja tustašom da ne može biti nego tust na najvažnijim mjestima.

Povukao bih paralelu sa starijim i nevjerojatno aktualnim esejem jednog marginalnog analitičara koji je svojedobno nagovijestio propast (medijskog) imperija: Trenutak kada (medijski) sustav počinje raditi na samouništenju – bez obzira koliko će dugo taj proces trajati – onaj je kada odluči prinositi na javni uvid svoju karikaturu, a da toga nije svjestan.


Lucidni sebi unatoč: Tamo gdje kritički kontekst, koji bi propagandu ismijao, više ne postoji – te preostaje isključivo postrojena štampa – propaganda akcelerira, hiperbolizira, nekontestirana je, postaje otvorenija, slobodnija, bezočnija, pretjeranija. Ali time dolazi do bumerang-efekta: akceleracijom postaje i moronskija, sve do ljubičica bijelih i druže Todo, mi ti se kunemo, tj. očiglednija kao komična, ridikulozna, preglupa. Ako bude sreće, uniformiranom organizmu hrvatskih medija što maršira pred publikom kao bezbrižna ideološka kreatura doći će glave upravo satirička supstanca koju nosi u utrobi kao neželjeno potomstvo. Isto ono što bi napravio Feral, tj. sprdačinu s Todorićevim potemkinovim selima, zapravo je sadržano i u hiperboli Jutarnjeg... jedino inspirano ne kinički, iz pobude da se laž razotkrije i ironizira, već patetično, s pretenzijom da im se ozbiljno povjeruje, da se laž održi i proda (što čini divan paradoks u kojem je patetična inspiracija = cinička). Iskustvo nas uči da pukotina obično nastaje kada propagandisti počnu iskazivati iskrenu vjeru u svoje opsjene, spuštajući se tako ispod razine onih koje superiorno brifiraju i, što je mnogo važnije, ispod razine vlastitoga nesvjesnog. Naime što ako je ''feralovski duh'', duh sprdnje i bespoštednog izrugivanja, poput Matrixa inkorporiran u oficijelne i korporacijski prihvatljive medije, samo što je ta sprdnja sadržana baš u njihovim najozbiljnijim dionicama? Kada bi jake snage EPH kojim slučajem namjerno poduzele ovo izbijanje težine iz propagandne naracije pojačavanjem iste preko granice apsurda – radilo bi se o genijalnoj konverziji, subverziji, diverziji. Oni to, međutim, bez ironije, bez ove refleksije; forsiraju panegirik baš zato da bi nam prodali Todorića za ljubičicu bijelo, i blaženo nesvjesni koliko je za taj isti cilj upravo panegirik kontraproduktivan; herojski uspijevaju ne prepoznati satiru koju proizvode na vlastiti račun.


Novi medijski zamah, što ga vaša korporacija slavodobitno predvodi, stoga doživljavam kao pedantno režiranu vojnu paradu (…), a grandiozne parade bile su prvi vidljivi znaci truljenja imperija. Vojna parada, u svojem prešućenom značenju, samo je ekstatični žal za izgubljenim ratištem. Ono što je bilo opasno, najprije održava privid snage kroz formu spektakla, a kako sugestivna moć spektakla postupno erodira – postaje komično.

Goya, koji izrađuje naručeni portret kraljevske obitelji i izrađuje ga tako da ovi ostaju oduševljeni načinom na koji su prikazani. Jer kakvima su se na slici ugledali? Veličanstvenima i grandioznima. Što im je promaklo da ih je Goya zapravo u žanru karikature naslikao, kao potpune prostake, čini njihovu portretnu pobudu srodnu Todorić-EPH kooperaciji koja moronsku supstancu u sklopu svog propagandnog impulsa također gura s previđanjem, nesvjesnošću, s najvećom ozbiljnošću, patetično. Ni ne znaju da se prokazuju, i da su baš time zapravo – lucidni. Na obratnom stupnju refleksije, u kojem zaglibljivanje u agitpropu postaje instrumentaliziranje agitpropa, Goyina uloga podudarna je (neaktualiziranoj) gesti redakcije iz paralelnog svemira, koja bi ditiramb kralju kapitalističke džungle spjevala iz svjesne kiničke subverzije: reći ''car je gol'' dok car ostaje uvjeren da govoriš ''car je skockan po posljednjoj modi''.

Pošto ste zakoračili u doba bezbrižnosti, pravo je vrijeme da se počnete brinuti. Ali to ne možete, naravno, jer vas obavija sve gušća magla samodopadnosti. Nešto kao siva zona ljubičice bijele. Smanjena je sposobnost zapažanja i sitni događaji ostaju bez objašnjenja. Otkud rajčice i trula jaja na staklenome zidu korporacije? Otkud ptičji drek na bordo kravati? (…) Pa još i povremeni podli smijeh iza vaših leđa: ljudi se zlobno hihoću nad otvorenim novinama, iako ste im objasnili stvarnost na najozbiljniji mogući način.

Religija, moral i patriotizam osjećaji su koji se manifestiraju tek onda kad su povrijeđeni. Ima pravo jezična uporaba koja kaže da onaj koga se lako može uvrijediti ''rado'' biva uvrijeđen. Ti osjećaji ništa ne vole toliko kao svoju povrijeđenost, pa stoga istinski ožive u raspredanju o bezbožniku, pokvarenjaku i nevoljniku bez zavičaja. Skinuti šešir pred oltarom nije ni izdaleka onakva zadovoljština kao kad ga se zbaci s glave onima koji su inovjerni ili slabovidni. (Karl Kraus)

Lani sam imao post Rođen na prvi april – imao sam ga, međutim, uopće ne na prvi april, kao što bi se pomislilo, i kao što bi bilo logično, nego u prvom mjesecu. Zato što je bila prigoda: masmedijski ''dan tišine'' povodom napada na Charlie Hebdo. Ove ću ga se godine zato sjetiti baš na prvi april, ali ne zbog same činjenice da je došao datum, nego i opet zbog prigode, samo ovaj put koincidirajuće s datumom. Svi smo, naime, svjedoci da je zakazanost za danas skupa Za satiru spremni odraz činjenice kako je upravo u tijeku puni jek ofenzive fundamentalističkog karamarkizma na bilo kakvu vrstu humornog otklona u odnosu na sakralizirane, muhamedizirane vrijednosti našeg hegemonskog kulturnog idealizma. HDZ više nikome neće dati da blati Tuđmana!

Fenomenologija patetizirane ideologije – jer nije dovoljno definirati stvar, kako se to često čini, tzv. nemanjem smisla za humor, općom nesposobnošću za smijeh, jer nitko nije doslovno nesposoban za smijeh, nego je pitanje: za kakav smijeh. Agélasti su oni koji ne trpe smijeh kao izazov patetiziranoj ideologiji koje su apologeti i/li vjernici. Razumiju jedino ''ples u krugu'', smijeh anđela; nesposobni trpjeti smijeh demona. Svaka zajebancija s ozbiljnošću ideologije u svojoj suštini jest svetogrđe i stoga se treba čuvati ''osvete agélasta'': Sterneov Yorick, izrugujući se bez pardona sveprisutnom ''hinjenju ozbiljnosti'', priskrbivši si tako na ''svakih desetak riječi stotinjak neprijatelja'', umire umoran i slomljen od ''osvete agélasta''.

Sredinom veljače nabasao sam na internetu na intervju s Kunderom u kojem također govori stvari na tragu rođenosti na prvi april, o ''istoj fiziološkoj manifestaciji'' – smijehu – korištenom u dvije nasuprotne svrhe: kako u demonske, tako i u one anđeoske. Zlo je već prisutno u predivnom, pakao se već nalazi u snu o raju, a ako želimo shvatiti suštinu pakla, moramo proučiti suštinu raja iz kojeg on potiče. Zanimljivom sinhronizacijom, nije prošao dan do kraja, a oglasio se karakterističnim anđeoskim jezikom Vaso Brkić u novinama: Pakla se ne bojim, a mi ćemo građane odvesti do raja. Mi ćemo se potruditi, žrtvovati da naš narod ne ide u smjeru pakla, nego raja. Što se prirodno nadovezivalo na nedugo prije objavljen Hasanbegovićev program ''novog nacionalnog obrasca'', koji se namjerio ''integrirati cijelu naciju'' uz ''prekid ideoloških sukoba'' – ali tako, dabome, da taj jedini dopušteni preskript propišu po mjeri svoje ograničenosti. Totalitarizam nije samo pakao već i san o raju – drevni san o svijetu gdje svi žive u skladu, ujedinjeni jedinstvenom voljom i vjerom, bez tajni jedni pred drugima.



Koji dan prije Vasinog tjeranja nas svih u Raj, i Kolinda je nabacila fetvu s Pantovčaka: Jedini poželjan ''državljanin'', ukratko, nije slobodan građanin, nego pokorni vjernik, spreman da kontinuirano kleči pred ''vrjednotama na kojima je stvorena hrvatska država'' – pred kultom što su ga strogo definirali ovlašteni prvosvećenici – ali i zgromi svakoga tko nije voljan uspostaviti istu relaciju prema ''Domovini'' (koju Kolinda Grabar Kitarović, usprkos svim gramatičkim normama, u službenome dopisu piše velikim početnim slovom). (...) Naizgled sitan gramatički detalj – riješenost predsjednice države da naziv službenog božanstva opskrbi velikim početnim slovom – na svoj način svjedoči o grandioznoj veličini hrvatske političke nesreće, o trijumfu mitotvorne svijesti nad bilo kojim (pa i pravopisnim) zakonom. U isto vrijeme dok je Kolinda Grabar Kitarović pisala svoj huškački pamflet, u kojem je operativno – do zadnjega slova kletve i do zadnje kapi pljuvačke – razradila zamisao šefa svoje partije prema kojoj ''svatko u svojoj sobi može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne'', Tomislav Karamarko u Ćilipima je govorio o onima koji ''nisu shvatili da kada govore protiv HDZ-a, govore protiv hrvatskoga naroda'', jer ''kada je HDZ na koljenima, onda je i Hrvatska na koljenima''. Visoki kler svjetovne religije, naime, uvijek preuzima klišeje iz religioznih svetih spisa, poput izabranog naroda, obećane zemlje i mesijanizma. ''HDZ više nikome neće dati da blati Tuđmana!'' dodao je na kraju izlaganja Karamarko. Epistola predsjednice Hrvatske stoga je djelo fundamentalističkoga uma, izravni atak na građanske slobode i otvoreni poziv rulji da nasrne na sve koji ''provociraju'', ''iritiraju'' i ''vrijeđaju'' osjećaje silom i tamjanom unificirane većine, pa utoliko i blistava ilustracija nesumnjivoga ekstremizma koji stanuje u prostoru što sebe voli definirati ''političkim centrom''.

Puno je o tome u javnom prostoru govoreno i sve identificirano – uistinu se radi o akutnom požaru naše puerilne demokracije – pa ovo nije neki moj pravi post, s turbooriginalnim otkrivenjima, nego mali kompendij ključnih mjesta koja su već rečena od strane drugih.

Lov na crvene vještice. Potakao me tekst Petra Stošića kojeg sam jučer čitao, s također kratkim pregledom fenomenologije patetizirane ideologije (poklič svih fundamentalista: ''Ne dirajte naše svetinje!'') i osvete agélasta (po Hitchensu, svake vrste komesara, birokrata i inkvizitora – u vidu, navodi ga još Stošić, tog vječitog sukoba, konfrontacije doslovnog i ironičnog uma), kroz naše i svjetske slučajeve zadnjih godina: Pussy Riot, Charlie Hebdo, Daily Show (Maziar Bahari), Montirani proces... Antagonisti News bara, u pravilu ne jako bistri, redovito mu ističu kao prigovor tobožnju jednostranost satire, kontra HDZ-a, domoljublja i vjere, ili čak navijanje za SDP (u tipičnoj semantičkoj konfuziji o ''lijevoj obojenosti''), ''pljuvanje samo jedne strane'' (lako provjerljiva činjenična netočnost). Badava usijanim glavama objašnjavati da se ne radi o apriornoj pristranosti, nego naprosto reakciji duha koji je sačuvao u sebi prirodnog protuotrova, spram nametanog bullshita – a hegemonski bullshit su kod nas slučajno baš teokratizirane Domovina i Crkva. I u ovom ludilu ipak ima logike – zamjena teza i izigravanje žrtve omiljene su metode naših nacionalista. Ima nešto u njihovoj neprestanoj uvrijeđenosti, njihovom domoljubnom prenemaganju i opsesivnom traženju neprijatelja, što ih čini posebno zahvalnim materijalom za satiru. No za njih je demonizacija manjina humor, a ismijavanje HDZ-a i Tuđmana govor mržnje. Oni demokratski mandat vide kao ratni plijen, civilno društvo i manjine kao vazale koji uživaju zaštitu pod uvjetom da su poslušni, a kritičare u medijima i kulturi kao virus koji treba odstraniti iz nacionalnog tkiva.

Širenje šovinističke mržnje (Jurič, Tepeš, Bujanec, Pauletić) predstavljano je kao satira, u svrhu legitimizacije skarednog, dok istovremeno nepoćudna satira (Novosti, Montirani proces) delegitimizirana kao govor mržnje, urnebesnim obrazloženjima iz klase teorije zavjere – koja zaobilaze taj sitni ključ da pojam govora mržnje svoju jedinu smislenost ima u stavljanju van zakona mržnje po rasističkim osnovama, a ne političkog antagonizma i kritike. Ova je zamjena teza strukturni presjek onoga što trenutno živimo (i po svoj prilici ćemo doživjeti još sto i jedan primjer dok nam se kler Domovine ne skine s kurca). Vivisekciju inverzije moglo se naći i koji dan ranije kod Ivančića, koji ju je imenovao Satiracijom. Ali oslovljavajući i supstrat iz kojeg satiracija izrasta: Ne nanosi hrvatskoj državi štetu neofašist na vlasti, nego onaj koji ga takvim prepoznaje. (...) Dovoljno je, tako, da se Zlatko Hasanbegović ceremonijalno samoetiketira kao protivnik fašizma da bismo ga ne samo amenovali za dužnost ministra kulture, nego i sve one koji to smatraju najprozirnijim gestom političke mimikrije proglasili izdajnicima i protudržavnim elementima. Ipak, građanka nezgodno reagira na prijetnje. Drži ih protugrađanskim i zapravo prostačkim nasrtajima na svoj građanski habitus. Zastupniku Kovačiću se termin ''fašizacija'' ne mora dopadati, njegovo korištenje može kvalificirati pogrešnim, zlonamjernim ili čak pokvarenim, ali nešto je posve drugo kada mu pripisuje ''protudržavni'' naboj, smatra građanka, i na taj način kritiku vlasti kojoj pripada proglašava ilegalnom. Stoga je, nemajući druga posla, skovala priručnu definiciju za osobnu upotrebu: jedan od najeklatantnijih vidova fašizacije hrvatskoga društva jest optuživanje za izdajstvo onih koji tu fašizaciju registriraju. Upravo dok etiketira skupine i pojedince koji ''rade isključivo protiv hrvatske države'', dok obavlja prozivku za nacionalnu izdaju, zastupnik Kovačić utjelovljuje fenomen koji je, po njegovu cijenjenom sudu, nespojiv s hrvatskim društvom.

Stošić nalazi objašnjenje netrpeljivosti prema satiri u nevoljnosti korifeja ideologije, na čiji račun zajebancija i ide, da slušaju tu šalu na vlastiti račun. Ova vlast, s anti-antifašistima Hasanbegovićem i Tepešom, kreacionistom Šustarom, barakašem Crnojom i ''satiričnim'' šovinistom Pauletićem, već sama po sebi izgleda kao karikatura. Zadnje što joj treba je emisija koja na to podsjeća svaki tjedan u udarnom terminu. (...) Karamarko i njegovi medijski i politički buldozi, kojima Montirani proces uopće nije smiješan, za Daily Show nikad nisu čuli, jer humor (pogotovo na svoj račun) ne podnose, a svijet onkraj našeg partizansko-ustaškog danse macabrea ih ne zanima. Ne shvaćaju vic jer su oni taj vic. Nije im jasno, nasreću, ni da u doba interneta njihova cenzura više ne funkcionira. Mogu samo idiotski ponavljati: ''Ne smijte se!'' To je točno, ali ja bih to dopunio. Što je s onima koji nisu osobno ismijavani, a ipak jednako skaču za vrat crvenim vješticama?

Treba se vratiti na post koji evociram. Što smo naučili iz Šale? Kada šala odvodi u ostraciranost? Ludvikovo pisamce Markéti natopljeno je ovim (pod)smijehom demona (u odnosu na Partijska posla), što mu ona, nafutrana smijehom anđela, nije dobro primila. Oni su svi tu bili anđeli, tj. vjerovali u propisane vrijednosti, zajednički plesali u krugu (isto važan pojam u knjizi), a on se vrijednostima narugao, izdvojio se iz kruga, umjesto normativnog patetičnog osmijeha ispoljio cinični podsmijeh spram službenovažećeg kodeksa u datom miljeu, nastupivši kao zajedljivac/demon/kinik u odnosu na okolni idealizam. Ne radi se, znači, tek o cenzuri od strane glavonja zato što su sami objekt smijeha, nego i o široj fronti plesača u krugu koji ne dopuštaju izdvajanje iz kruga, što je temeljniji oblik zabrane. Doslovno fetva: ne smiješ drugačije od nas ostalih.

Ne bi odgovaralo istini reći da je Hrvatska, što se tiče aktualne vladajuće ideologije, sastavljena od sve samih vjernika u nju; stanje je bliže podijeljenosti. No, prisutnost hegemonskog plesa u krugu ni ne mjeri se pukim kvantitativnim prebrojavanjem, već strukturnom nametnutošću prinudno okupljajuće naracije. Kad na djelu imamo fašizam? Onda kada društvene institucije, uključujući policiju, ne mogu ili ne žele biti represivne prema nasilju unisonosti s ulice, nego se nađu s njima s iste strane. Fašističko društvo je ono u kojem progon nepoćudnih nije kažnjiv zakonom, nego je integriran u zakone (rasne) – pa Židovi, Srbi, ''komunisti'' ili ''pederi'' nose žute trake. Ozakonjenje zločina, doslovnom legalizacijom ili i zaobilaznom legitimizacijom. Fašističko društvo je ono u kojem Šešelj nije netko hapšen i (o)suđen, nego je vojvoda, čovjek kojeg se sluša. Ili u našem slučaju: ono kada bujanci, tepeši, juriči i pauletići, zbog govora mržnje bivaju ne globljeni, privođeni ili pendrečeni, ovisno o težini delikta, nego na televiziji i položajima, a hasanbegovići i markićke drmaju infiltrirano, kroje politike.

Valja razumjeti puni smisao onoga što se dogodilo krajem januara u Zagrebu. Kada Tepeš u svojstvu potpredsjednika sabora, iz redova vladajuće koalicije, uzima istaknuto učešće na maršu pred Agenciju za elektroničke medije koji se ori od ZDS i desnica u zraku do mjere u kojoj policija odustaje od hapšenja ikoga jer je prijestupnika naprosto prevelik broj (definicija fašizma u najužem smislu!), Tepeš tada biva istureni predvodnik onoga što je Dežulović dobro prepoznao kao ostvarenje spoja dva uvjeta – iz seminalnog Močnikovog eseja – o preobražaju fašizma u strukturnu pojavu nekog društva. Nisu, naime, potpredsjednik sabora i uličari skupa urlali ZDS na nekakvom stadionu (to sâmo bi bila prva komponenta: ''uspon krajnje desnice''), niti su uličari sami na svoju ruku urlali ZDS pred državnim tijelom za medijsku regulaciju (to bi bila druga komponenta: ''fašizacija vladajuće kulture''), nego su potpredsjednik sabora i ulična desnica skupa nasrnuli na nezavisno državno tijelo, s nakanom da silom i zastrašivanjem iskamče društvenu legitimizaciju skarednog (spojenost obje komponente u strukturni fašizam). A policija gleda – i ne može joj se. Onog dakle trenutka kad je fašizam počeo poprimati zlokobne obrise ''strukturne pojave'', kad je policija na pitanje ''koliko fašizma?'' odgovorila ''previše'', a taj odgovor polako prestao značiti ''previše ljudi za identifikaciju počinitelja i utvrđivanje osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela'', i počeo značiti - ''previše osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela za utvrđivanje i identifikaciju počinitelja''. Ovdje, naime, nije riječ o slobodnom i zlonamjernom tumačenju policijskog saopćenja, već o doslovnom citatu: ''Zbog iznimno velikog broja prosvjednika (…) nije utvrđena osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela ili prekršaja.'' Pojednostavljeno, fašista je na prosvjedu bilo previše da bi fašizam bio kazneno djelo. Time je, makar podsvjesno – policijska podsvijest nije nešto s čim se zajebava – najavljen transfer zakonske odgovornosti s fašista na antifašiste, nakon čega će ''dva neodložna pitanja'' društva biti mogućnost uspona lijeve politike i antifašizacija vladajuće kulture: umjesto Močnika ta će pitanja postavljati moćnici, a ključno će glasiti – ''koliko antifašizma?''.

Stvar treba posve ozbiljno shvatiti. Kada oni čiji su pendreci zaduženi za nasilničku bujicu postaju nemoćni, pače bujica postaje društveni zakon, to znači da društveni konflikt ne može biti razriješen demokratskim sredstvima. Ako neće policija, tko će? Preostaju samo dvije opcije: a) pristati na fašizam, b) građanski neposluh, koji je ovdje (jer nije pitanje sukoba s policijom, nego sukoba umjesto policije) po tipu zapravo – građanski rat. Ne zbog toga što je netko ratoboran preko reda, nego otuda što su osnovne demokratske poluge stavljene van snage.

Something's got to give.

Pred novu godinu kružila je zajebancija da kud će se – kako je krenulo, u partizane. Bome, zabranom zajebancije – nasrtajem pretvorbe građana u podanike – prestalo je biti zajebancija.