pero u šaci

Materinji nam je jezik prošaran rupama – tu i tamo nemaš kud dalje ne želiš li upasti, i sam sebe podsjećaš na crtić La Linea, kad čovječuljku ponestane crte tla pa se tuži svom crtaču.


Irena i Josef, likovi iz neke od Kunderinih knjiga, inače stranci jedno drugome, u razgovoru podzemno nabijenom flertom – spominjao sam ga onomad – slučajno spomenu Penelopino (Penelope s Itake) ''stisnuto spolovilo'', što im odmah odzvoni kao nabijeno značenjem i poveže im se s Ireninom ''stisnutošću'', a zatim i njenim ''spolovilom''. Čaroban odlomak, urezao mi se: I odjednom, zanoseći se spomenom svoga spolovila, dubljim glasom polako mu ponovi posljednju rečenicu koristeći proste izraze. A potom još jednom, još dubljim glasom, još besramnijim riječima. Bilo je to neočekivano! Bilo je to opojno!

Ključna rečenica iz gornjeg navoda: ''Bilo je to neočekivano!'' Značenje zaključne rečenice, u kojoj se kaže da je bilo opojno, definirano je tom prethodećom, ključnom: bilo je opojno zato što je bilo neočekivano. Zanosnost spomena svoga spolovila proizlazi iz rušenja brane predviđenog jezika, jer se nije radilo o načinu na koji njih dvoje inače govore jedno s drugim. Apostrofirana je opojnost samog čina izgovaranja pojmova spolnosti – koja dolazi otuda što izreći ih naglas predstavlja istupanje van pred nekoga s vlastitom spolnošću, oslovljavanje činjenice vlastitih organa i vlastite pohote, što je čin iskoraka, odvaživanja, usuđivanja, pristajanja na izloženost u odavanju se s akutnom besramnošću u sebi, što ne može proći bez kucanja srca brže, jer je sastavljeno od nade i rizika; to je dizanje uloga. Nosi u svom presjeku iščekivanje, možda i strepnju, sigurno ambiciju.

Hoću na još nešto dodatno pokazati prstom: prvo je izgovorena riječ spolovilo, a zatim su korišteni drugi termini, kaže ''prosti izrazi'', plural, više ih je, i to ne njih par, nego dosta više, toliko da se može gradirati plurale, pa kaže: ''još besramnije riječi''.

Ali, što kad smo na mjestu gdje pojmove spolnosti i organa želimo izgovarati lišeno seksualnog elektriciteta – ne nekome pred koga istupamo s oslovljavanjem vlastitih naboja, nego kakvoj strini, susjedu, sudioniku u diskusiji ili uostalom čitavom općinstvu? Koji od silnih termina upotrijebiti?

Penis i vagina? Tako bi valjda službeno bilo, ali tko tako govori? To je iz udžbenika za biologiju, s onih karata anatomije – klinički izraz. Kao da se čak i primjenjuje u općem javnom diskursu, no nije mi to baš normalno u kolokvijalnim kontekstima, koji nisu medicinski časopisi, pa se kao dobro pitanje postavlja: otkud to da se primjenjuje?

Možda zato što se ne zna koji bi se drugi?

Spolovilo? Eventualno nekad, no također se radi o verziji neprirodno sterilnog, kliničkog izraza, zamjenskoj riječi, samo malo ublaženoj u tom svojstvu u odnosu na penis/vagina (barem nije latinski), uz međutim dodatno nepogodovanje za neke kontekste koji traže specificiranost radi li se o muškom ili ženskom organu.

Onda kurac i pička, ako ne želimo zamjenske izraze? Kurac i pička definitivno nisu zamjenski. Samo, kako ćeš doći strini u kuću pa za stolom na nedjeljnom ručku reći kurac ili pička? Ne spada u repertoar bontona. Ali i na mnogom drugom mjestu gdje nam nije nužno toliko do bontona – hoće li to baš biti ono što nam je na duši ili umu reći? Riječ je obojana vulgaristički, što će ne pogađati ne samo tamo gdje su na snazi norme socijalne neprikladnosti, na ručku kod strine, u stručnom članku ili poslovnom mailu, nego i u manje kurtoaznim prilikama u kojima nepogodovanje nije do lažne pristojnosti nego do istinitog zvuka, kao ne ta nota. Kurac ili pička zvučat će često kao afektiranje – jer ih se ne izgovara kao neutralnu kolokvijalnu riječ, najobičniju, primarnog i uvriježenog označitelja za nešto, nego kao istupanje izvan područja toga, u manirizam, kao višak truda da baš budeš prost.

Ali tamo gdje neću reći kurac i pička, što ću onda reći? Zar penis i vagina? Stiješnjen sam između dvije nasuprotne afektacije, kako god kažem sam ću sebi zvučati izvještačeno – protiv vlastite volje, voljom jezika u kojem sam smješten. Postoji li nešto između, što nije riječ ni zamjenska ni suviše namjenska?

Postoji u dosta varijacija kao obraćanje djeci (pišo, pišuran, pipica, pikica), što bi bilo odlično da sam još dijete i nalazim za shodno govoriti kao dijete, ili s komičnim i polukomičnim prizvukom (pimpek, lulek, veseljko, stojko, đoko, ćuna, ćuća, šubara, muf, mindža), što kako-kad ne mora biti loše kad nam je do komedije, iako je češće samo glupavo, zatim sleng varijante na tragu pičke i kurca, samo malo više slajmi (pica, pizda, kita, kara), koje dosta dobro idu uz turbo-folk, pa čak i grozna tepanja svom ponosu (breskvica, mačkica, kokica, ribica, đonson, batina, piton), kojih se najpametnije čuvati u bilo kakvoj prilici.

I od čitavog tog niza i opet se ne nađe nijedna jedina, pod navodnicima, normalna, koju bi se, van samih trenutaka oslovljavajuće intime, u usta uzimalo s ozbiljnim tonom, a da ne bude u nekom smislu izvještačeno. Zašto naš jezik ima problem s tim označiteljem? Ili valjda označenim?

Osjećam se kao ona djevojka iz štosa koja stoji pred punim ormarom, ali to ne znači da ima nešto za obući.