pero u šaci

Sjećam se, moglo mi je biti 13 ili 14, cura iz razreda je došla kod mene da zajedno učimo, bila je u pitanju neka zadaća ili test. Tad sam još bio odličan đak, pitajte se zašto. Tek sam počeo saznavati što je to pubertet. Ona, je, međutim – budući žensko – o tome već ponešto znala. Već je bila djevojka, ja još dječak. Ona ženskog, ja srednjeg roda. Ja njoj nezrelom glupošću, ona meni sublimno. Bila je nepojmljivo seksi! Otišao sam u kuhinju, spravljao sam joj... ne znam više, neko piće, sok valjda. Uglavnom, bit cijele scene je da sam to činio spuštenih gaća. Ništa me ne pitajte. Jednostavno sam, došavši u kuhinju, osjetio nezadrživ poriv da skinem donji dio trenerke i gaće i nesputano se ''razmašem'' (dok ona tamo – ništa ne sluteći – sjedi i čeka svoje piće). Osjećao sam neopisivo uzbuđenje – kao što vidite, još i danas ga se sjećam. Kod mene u roditeljskoj kući dnevni boravak (u kojem smo ''učili'') i kuhinja (u kojoj sam ja ''spravljao'') odvojeni su hodnikom, ali u oba štoka nedostajala su vratna krila. Što znači da se bez problema mogla u roku par sekundi stvoriti u kuhinji. Ah, kakva je to naslada bila! A bez da sam se i taknuo. Minutu-dvije osjećao sam se kao Leonardo di Caprio na pramcu Titanica, uživajući u svojoj drskoj, frivolnoj nesputanosti. A zatim sam, na žalost, morao navući gaće nazad, i kao da ništa nije bilo, izgovarajući uobičajene osnovnoškolske štoseve, donijeti djevojčici njen sokić.

I ništa, samo smo učili.

Čuvam negdje izrezak iz novina (članak Mime Simić iz Jutarnjeg od prije par godina, kojeg za ovu priliku na žalost nisam uspio izguglati) o roditeljima koji toliko žestoko osuđuju homoseksualnu orijentaciju svoje djece da su ih spremni namlatiti, izbaciti iz kuće, odreći ih se, i sl. Kako je moguće da roditelj nasrne na vlastito dijete na tako okrutan način? Hej, namlatiti, izbaciti iz kuće – ipak je riječ o krajnjoj radikalnosti, to su postupci na koje se nijedan roditelj neće samo tako odlučiti – nešto što roditelj najviše na svijetu ne želi napraviti. A eto, ipak napravi (imam dokumentirano). Prema svojoj djeci osjećamo – kako Robert Musil izvrsno kuje – ''životinjsku nježnost''; da, to je upravo jedan animalni nagon. Kako objasniti motivaciju koja je dovoljno snažna da nadjača roditeljski instinkt štićenja djeteta, kao jedan od najprimarnijih, najsnažnijih ljudskih nagona – pošto ipak životinjski? To može biti samo iz nekog još snažnijeg, još primarnijeg i animalnijeg instinkta.

U knjizi Filosofija palanke Rade Konstantinović govori o tome kako u palanci ljudi dobivaju nadimke prema nekoj svojoj osobenoj odlici, ali ne zato da bi bila poštovana i uvažena, već zato da bi bila ismejana, i na neki način uvek na oku palanačkog duha, koji sve pamti, ništa ne propušta, ništa ne ostavlja nezabeleženo. Ovo palanačko-pozorišno tvoraštvo koje razara i imena, i pojedinačnost, i zidove u koje bi se ta pojedinačnost pokušala da skloni bežeći u tajnu, jeste svojevrsna utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke.

Utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke. Hoće li otac iz Miminog članka namlatiti i otjerati sina gaya zato što osobno njemu, kao autonomnom mislećem subjektu, to predstavlja takav grozan trn u oku preko kakvog ne može prijeći? Sin peder je ultimativna katastrofa za očevu sliku o sebi – da li nužno baš u njegovim vlastitim očima? Naravno da ne. Ne sumnjam da se pederluk ocu možda i osobno gadio, ali teško da bi samo zbog toga baš namlatio i odrekao se rođenog sina. Potrebno je bilo nešto drugo: da mu takav skandal sa sinom upropasti sliku o sebi u očima palanke u kojoj se rodio i živi i prema čijem moralu naštimava svoje antene. On će sina otjerati u očajničkom pokušaju da povrati dostojanstvo, spasi koliko se dâ od svoje uništene slike pred palankom – jer čitav je njegov životni napor sadržan u kultiviranju te slike. Eto instinkta još primarnijeg, snažnijeg i životinjskijeg od roditeljskog: da se ne bi bilo izrugivanim ili prezrenim, treba se svrstati nazad među one koji se izruguju i preziru – s visokog konja prihvaćene normalnosti. Taj pojedinac teži da se poistoveti sa samim duhom palanke, da bude čisto njegovo oličenje upravo progonstvom svoga pojedinačno-izuzetnog, ne bi li time postao subjekt duha palanke i spasao se tako od sudbine njenog objekta. On zna, podsvesnom mudrošću u koju ga posvećuje duh palanke: da će ako stane da se smeje, pasti u sudbinu čistog objekta (tuđeg smeha); njegovo potajno znanje je da se samo objekti ne smeju, odnosno da smeh počinje tamo gde prestaje objekt.

—

Drugi primjer, malo drugačiji: Oprah show: okupile se babe da bi se k'o osjetile moralno superiornije od nekoga, ovaj put od srednjoškolke koja je tema emisije jer je – stvarno gadno – ubila svoje novorođenče. Ona je čudovište, a babe su normalne i dakle uopće ne čudovišta, pa se ne bez naslade zgražaju: pa, zašto, kćerce, zašto?! To je nešto krajnje neshvatljivo: ubiti svoju bebu. Ajde, reci ti dijete drago sad nama (mi smo tvoje iskrene prijateljice): zašto, zašto, zašto? Mala kroz suze indirektno otkriva: ta je trudnoća značila krah njene socijalne slike o sebi. Navijačica, sportašica, odlikašica, itd.itd., američka uzor-djevojka. I ne manje važno: popularna, zgodna, vrlo poželjna vršnjacima napaljenim pubertetlijama, voljena od svog dečka... sve je imala. Zapravo je, kaže, bebu ubila u polusvjesnom stanju, u šoku neposredno nakon traume tajnog poroda, pojma nije imala što radi. Neuračunljivost kao olakšavajuća okolnost? Ne poznajem toliko kazneno pravo, neka sud odredi. Ja bih samo ovo primijetio: uopće nije iznenađujuće da je došlo do neuračunljivosti – s obzirom da je čitavu trudnoću i porod djevojka prošla potpuno sama, u neprestanom skrivanju, nikome ne rekavši ni riječ. Težina odgovornosti, dakle, manje leži na njenoj ''slobodnoj volji'' u momentu počinjenja zločina (u odluci da ga ubije, kao da bi ičega sličnog i bilo, odluke u formi racionalnog odabira), a više u prethodnoj odluci da ne napravi ''coming out'' sa trudnoćom – pred ''svojima'', društvenim svjetićem koji je predstavljao čitav njen svijet. Ta prvotna odluka je pravi počinitelj zločina, a ne ruka koja je držala nož. Zapravo ga je ubila već u času kad se namjerila tako mlada sve proći sama. Pa je li barem ta odluka bila donesena ''slobodnom voljom'' (kao temeljem kaznene odgovornosti)? Koga kriviti za to što je odlučila ostati underground i sve proći sama? Da li nju samu?

Rekli smo: izlaženje s trudnoćom iz ormara bi za tu djevojku predstavljalo posvemašnju kapitulaciju slike o sebi. Pred dečkima, pogotovo pred onim svojim, ne bi više bila slatka, cool mala, nego napumpana podbuhla tetka od koje valja bježati glavom bez obzira. Pred odraslima više ne bi bila pomilkivana po glavici kao uzor-djevojka, navijačica i odlikašica – bila bi grđena. Naišla bi na osudu: ''Dijete drago, pa zar s 15 godina?! Stid te bilo, razvratnice mala!'' A također i: ''Glupačo neodgovorna! Upropastila si si život, kravo glupa, a mene i oca osramotila pred cijelim svijetom!'' (Slične scene u kojima ju majka puni krivnjom su se, kako je razvidno iz prikazanih videoklipova, doista i zbile.)

Sramota, u tome je stvar – nije si mogla priuštiti sramotu. Strah od osramoćenja, odnosno neispunjenja očekivanja, kao temeljni instinkt, dominantni motivacijski impuls u svima nama. Stid je glavni činilac socijalnih konformizama, prekidač kojim se upravljanja izvana prebacuju u upravljanja iznutra. (P. Sloterdijk, Kritika ciničkog uma) A je li ipak pošteno da samo ta djevojka, kao jedinka, bude kažnjena zbog stida koji je doveo do čedomorstva, a koji je ne samo njen nego opći, kolektivni proizvod sredine, i koji joj je naposljetku nametnut izvana?

—

Treći primjer: famozni Luka Pezelj. Ubio je Kristinu. Što je ponudio kao objašnjenje? – ''Kakav bih ja to bio muškarac da nisam ništa pokušao?'' Na divljaštvo ga je natjerala iskompleksiranost inducirana određenim kodeksom vrijednosti. Govorimo o relaciji Trilj-Sinj, dakle jednoj arhipatrijarhalnoj sredini, u kojem za muškarca nema većeg poniženja i diskvalifikacije od toga da ispadne šonjo, šmokljan, mlakonja, nikakav kao muškarac.


Pliva li riba van vode? Od jednog moralnog kodeksa (da se s djevojkama ne smije postupati kao divljak) njega je, plivajući u rečenoj društvenoj vodi i vjerojatno nakon nekoliko prijašnjih iskustava u kojima se osjetio ponižene muškosti – kao objekt smijeha palanke – beskrajno žešće pritiskao taj drugi moralni kodeks (da se mora biti frajer i ne smije biti mlakonja).

—

Primjer četvrti: u filmu Jesen stiže, Dunjo moja bogati gazda saznaje da mu je kćer trudna sa Savom (Lađarskim). Uzima pušku – kud će? – jel' ga krenuo ubiti? – ne, krenuo je puškom braniti kćerin obraz. Natjerat će Savu da se ženi! Malo logike, gazda: želiš da ti kćer oženi tip koji ju uopće ne voli i ne želi oženiti? Kao brižnom ocu tebi je, dakle, aktivno stalo da vlastito dijete gurneš u pakao braka bez ljubavi? Ali možda je dragi tatica mišljenja da je bolje biti i u nesretnom braku nego biti samohrana majka? Ali, gle, riječ je o najbogatijoj obitelji u kraju: za njih samohranost ne bi bila sasvim isto što i za sirotinju. Čime ne želim reći da samohranost ne pati od nedostataka i kad se ima čim. Ali svakako tvrdim da bi barem trebalo staviti na vagu. Osobno smatram da bi za bogatu kćer jedinicu, a također i za dijete, kad se sve zbroji i oduzme, manje zlo bila samohranost nego li nesretan brak. Ali neka se i varam, dopustimo da netko može i drugačije vagati. Pravo je pitanje: je li stari stvarno vagao? Je li on uopće sebi postavio ovo pitanje? Odgovor nam daje režiser (Ljubiša S.) prikazujući facu starog u trenutku kad je saznao. Ništa nije vagao! Faca kao da ga je netko ošamario. Uvreda i bijes – ne bijes zato što će kćer prolaziti kalvariju, nego prijesni bijes ošamarenosti – poniženosti – povrijeđenog samoljublja oca ženskog djeteta – i žudnje za osvetom. Nanesena je uvreda obiteljskoj časti, dakle i njemu osobno kao glavi obitelji – ne, on neće dozvoliti da pukne bruka – kćerina čast je važnija i od same kćeri – pušku ovamo, skači na konja, i ''Ženi se, Savo, ili pucam!''

—

Primjer iz lektire. U Kafkinom Dvorcu neki službenik Sortini poslao je zgodnoj Amaliji gadno pismo napisano najprostačkijim izrazima, ljutitog i prijetećeg tona, u kojem od nje traži da odmah dođe u Gospodski konak (zna se zašto). Amalija se uvrijedila, pismo poderala, bacila komadiće pismonoši u lice i zatvorila prozor. Ali to joj možda nije bila najrazboritija odluka. ''Ti nisi shvatio ono što je presudno'', reče Olga, ''možda ti imaš u svemu pravo, ali presudno je bilo to da Amalija nije otišla u Gospodski konak. To kako je ona postupila s donosiocem pisma moglo je još i proći, nekako bi se zabašurilo; ali zbog toga što nije otišla, bačeno je prokletstvo na našu obitelj, a prema tome i postupak prema donosiocu pisma postao je nešto neoprostivo, štoviše za javnost, to je postalo najvažnije.'' ''Kako!'', uzviknu K. (...) ''Zar je uopće bilo moguće Amaliju optuživati, ili štoviše kažnjavati zbog Sortinijeva zločinačkog ponašanja?'' ''Jest'', reče Olga, ''bilo je moguće. Istina, ne po nekom redovnom sudskom postupku i da kazna padne odmah, ali je ona bila kažnjena na drugi način, i ona i cijela naša obitelj, a kako je ta kazna teška, to valjda počinješ i ti uviđati. Tebi to izgleda nepravedno i strašno, ali to je potpuno usamljeno mišljenje u selu (...) ubrzo poslije toga, stadoše nas zasipati pitanjima zbog te priče s pismom, dolazili su nam i prijatelji i neprijatelji, i poznati i nepoznati; nitko nije ostajao dugo, najbolji prijatelji najprije su se gubili. (...) Mušterije su dolazile i s gomile u obućarnici uzimale obuću koju su bile donijele na popravak (...) U knjizi narudžbi brisan je red po red, vraćene su zalihe koža koje su ljudi kod nas imali, dugovi su plaćeni, sve se odvijalo mirno, bez svađe, svi su bili zadovoljni da što prije i što potpunije prekinu svaku vezu s nama, makar pritom imali i gubitke, to nije bilo važno.'' ''To je ipak vrlo čudno'', reče K.

I doista, mi se kao čitatelji ovdje čudimo skupa s K.-om: što je to Amalija krivo napravila? Za što ju se može osuđivati? Zamjerka je glasno izrečena na usta Seemanna, predvodnika vatrogasaca, koji neobično cijeni Amalijina oca, kojem je u povjerenju ostavio mogućnost da postane njegov zamjenik u vatrogasnom društvu, a sad mu treba priopćiti da ga društvo isključuje iz članstva i da mu treba oduzeti diplomu. Seemann počinje velikim pohvalama ocu, međutim, kad se društvo usprkos tome ipak odlučilo oca isključiti, onda će se sigurno shvatiti ozbiljnost razloga koji su društvo na to primorali. (...) svi pogledi su sada upereni na društvo i ono sada mora voditi računa o svojoj čistoći još više nego dosad. Oho! Čistoći? Amalija i svi njeni imaju se odsad smatrati kužnima, moralnom prljavštinom! Zbog čega tako oštra higijena? Koji je to njen tako strašan grijeh? Došlo je do nanošenja uvrede donosiocu pisma, i zbog toga društvo nije imalo drugog izlaza. A da? Zar doista? Pa jasno, nema većeg moralnog dna i nečisti od ugroze kurirovog digniteta. Nešto tu ne štima. Olga je uvjerena da se radi o ''utjecaju dvorca'': ''Kad bi ti, K., htio promijeniti sve one koji nas preziru, onda bi to bio težak posao, jer sve potječe iz dvorca.'' (...) ''A gdje ti tu vidiš utjecaj dvorca?'' upita K. Reklo bi se da on još nije počeo djelovati. To što si ti dosad ispričala, to su samo bezrazložna plašljivost ljudi, zluradost bližnjih, nepouzdana prijateljstva, ono što se svuda u takvim slučajevima javlja (...) ''Ne, nije'', reče Olga, ''nikoga se ne može prekoravati, nitko ništa drugo nije mogao učiniti, sve je to već bio utjecaj dvorca.'' (...) ''Utjecaj dvorca'', ponovi Amalija koja je neprimjetno došla iz dvorišta

Dobro, ali kakva je točno priroda tog utjecaja? Službeno, seljani su im zamjerili zbog kurira. No, je li doista bilo tko od njih to zamjerao? Nitko razuman ne bi mogao osuđivati Amalijin postupak. Kad bismo išli od kuće do kuće, iznijeli stvar i izravno domaćine pitali da se izjasne, svatko bi nam, suočen, morao priznati da joj ne može zamjerati. I Olga će reći: osobno, seljani nisu zamjerali (oni to nisu činili iz nekog uvjerenja, vjerojatno ništa ozbiljno protiv nas nisu imali). Ni zbog cipele Sortiniju, a pogotovo ne zbog nekakvog kurira. Kurir je puki alibi; oni su se od nas udaljili samo zato što su vjerovali da im je dužnost da to učine. Ne znam baš bih li to nazvao osjećajem dužnosti; prije bih rekao: instinkt dodvoravanja. Nitko ne želi da ga se povezuje ili makar asocira s obitelji koja po najnovijem standardu ne zadovoljava higijenski minimum. Kompromitirani, pa stoga i kompromitantni. Ali, tko je uveo taj standard? Dvorac nije optužio, ni osudio, pa čak ni prozvao Amaliju, niti je tražio od seljana da se izjasne protiv njene obitelji. Oni su to na svoju ruku! Čuli su za poderano pismo s kojim se kurir vratio u Gospodski konak, i mada niotkuda nisu dobili potvrdu, ni usmenu ni pismenu, da je Amalijina obitelj zbog toga pala u nemilost dvorca, spojili su dva i dva i pretpostavili su da bi mogla pasti. Možda naposljetku doista i nije bilo nemilosti, možda je dvorac bio ravnodušan? (Olga: o Sortiniju ništa više nismo čuli (...) Mi smo svi znali da do neke izrične kazne neće doći. Samo su se povukli od nas. Ljudi ovdje, kao i tamo u dvorcu. Ali dok smo primijetili da se ljudi povlače, neka promjena u držanju dvorca uopće se nije mogla primijetiti. Mi ni ranije nismo primjećivali neku brigu dvorca, kako smo onda mogli primijetiti promjenu.) No, ako nije bilo aktivnog utjecaja, dvorac je ipak utjecao pasivno: kao zamišljeni nevidljivi sud prema kojem seljani okreću svoje antene (da bi znali što će taj tjedan misliti). Deformacija je sadržana u tome što oni osobno kod kuće misle jedno (da Amalija nije kriva), ali javno nastupaju ne prema tom svom mišljenju nego prema pretpostavci što od njih dvorac, kao superego koji im se nadvio nad savjesti, želi da misle. (Pretpostavka može biti i pogrešna. Kao što Amalija zapravo nije bila u nemilosti dvorca, ili, da povežemo s našim meridijanima, kao onaj flit godine 2008. kad se intendant Štrljić udvornički zaletio predmnijevajući da će predstava Bakhe biti u nemilosti dvorca-vlade-Sanadera.)

—

Motivacija tisuću puta jača od osobnih naklonosti ili gađenja: higijena! Utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke. Ograđivanje od onoga što je u normiranoj vrijednosnoj konstelaciji označeno kao nečisto, prljavo, što okaljava obraz. Zabrinutost za svoj obraz ''među ljudima''. ''Što će ljudi reći?'' Izbjeći kompromitaciju! Samo da ostanem subjekt smijeha, da ne postanem objekt!

Alain de Botton u Statusnoj tjeskobi govori o mitskom fenomenu dvoboja, koji je od renesanse do Prvog svjetskog rata života koštao (kaže) stotine tisuća Europljana. To je bilo pitanje časti: na svaku uvredu odgovoriti izazivanjem na dvoboj. U Calderónovoj drami jedan lik kaže: ''U Španjolskoj se dvoboji događaju svaki dan''; izvjesni lord Herbert od Cherburyja izjavio je 1608. u Francuskoj da je ''jedva postojao čovjek vrijedan pogleda koji nije nekoga ubio u dvoboju''; dok je u Engleskoj prevladavalo mišljenje kako se nikoga tko nije ''izvukao sablju'' ne može nazvati gospodinom. Naravno da se u pravilu radilo, da prostite, o pizdarijama: jedan je ubio drugoga zato što mu je rekao da mu je stan uređen bez ukusa, treći četvrtoga jer mu je rekao da ne razumije Dantea, peti šestoga jer je napisao pjesmu o njegovom tankom i mlitavom brku uz sugestiju da mu to možda nije jedini dio tijela s takvim obilježjima, itd.

De Bottonu je fenomen dvoboja zanimljiv ne toliko sam po sebi koliko kao korisno nategnut povijesni primjer za univerzalnu temu krajnje ranjivosti spram tuđeg omalovažavanja te snažne potrebe za tuđim odobravanjem kao prioriteta na listi emocionalnih potreba. Sudionik u dvoboju je netko tko pati od krajnje nemoći da se psihički obrani od onoga što drugi misle o njemu. Njegova slika o sebi toliko ovisi o tuđem mišljenju da bi radije umro od metka ili uboda nego dopustio da nepovoljna slika o njemu i dalje ostane dijelom javnog mnijenja. Održavanje statusa i ''časti'' u mnogim društvima bila je prvobitna zadaća svakog odraslog muškarca. U tradicionalnom grčkom seoskom društvu čast se nazivala time, u muslimanskim zajednicama sharaf, među hindusima izzat – i u svim tim slučajevima očekivalo se da se ona brani nasiljem.

Kad je prije dvije godine, dangubeći na Farmi, Stipe Drviš priznao pred upaljenim kamerama kako bi šakom udario curu koja bi ga prevarila, mediji su tražili da to malo pojasni. Zašto bi je udario – pitali su – jel' zato što bi bio jako povrijeđen? – Ma jok – odgovara Drviš s djetinjom nedužnošću – briga me za to, nego ja nikome ne dopuštam da me sramoti! Također mi pada na pamet i onaj međunarodni skandal s hvarske rive koji je svojedobno bio po svim novinama: kad je neki lokalni siledžija istukao dva Britanca, tobože braneći svoju (pijanu) curu od njihovih uleta. Zašto je on nju upravo branio? Radi nje same – iz ljubavi? Iz ljubomore možda? Ili je pak, više nego nju kao nju, cipelarenjem invazivnih Britanaca branio svoju ugroženu mušku čast? U tradicionalnoj španjolskoj zajednici biti vrijedan honre za muškarca je značilo da mora biti hrabar, seksualno sposoban, lovac na žene prije braka, ali vjeran za vrijeme njegova trajanja, sposoban da brine o vlastitoj obitelji i dovoljno autoritativan da onemogući da mu žena očijuka ili spava s drugim muškarcima. Obečašćenje je bilo rezultat kršenja pravila, ali i neuspjeha da se s primjerenom žestinom odgovori na nečiju injuriu. Ako je netko bio ismijan na sajmištu ili mu je na ulici upućen uvredljiv pogled, bilo što osim izazivanja na borbu potvrdilo bi da oni koji su ga uvrijedili imaju pravo.

—

Freudov termin: ''superego''. Jungov: ''kolektivno nesvjesno''. Kafka: ''dvorac''. Nema jače sile. Predmnijevamo kako nas gleda Veliko Oko. U nedavnom postu o Narcisu, Orfeju i Raskoljnikovu pisao sam već o tome, o ''ogledalskoj savjesti'': kako čovjeku koji je smješten među ljudima ništa, doslovno ništa nije važnije od slike o sebi, od vlastitog odraza u Velikom Oku sastavljenom od tisuća malih očiju. To je jače od njega; on protiv toga ne može. ''Moralni'' smo, tj. ''časni'', zato što smo pičke – prestravljeni i užasnuti pred mogućnošću blamaže, osramoćenja, gubitka časti. Sve ćemo učiniti samo da se o nama ne govori. Nasilje normalnosti: ne pojedinačna monstruoznost nego kolektivni strah pred nametnutim stidom je ono što je ubilo bebu i što je ubilo Kristinu; ono jedino što može natjerati ljude da im sveti užareni obraz bude ispred svega, uključivo i vlastite djece, da ih, primjerice, udaju po prijekom sudu ili ih čak namlate i otjeraju samo zbog (potencijalno osramoćujućeg) ukusa u krevetu.

Avion se probija u prostranstvo. Europa se otvara i širi. Ja u avionu. Sumrak. Brzina 800 kilometara, visina 8.000 m. Evo već Francuske. Uvučen u fotelju padam pogledom do samog dna. Mravinjak kuća. Na granici mog padajućeg pogleda, tamo, tamo, kućice i bašćice, šahovnice, dimnjaci, mostovi, brane, tvornice, trokuti, linije, drumovi, naselja, zgrade. Ja na vrtoglavoj visini, letim uz brujanje koje se ne čuje, glasno. Letim. Ja, luđak. Letim. (Witold Gombrowicz)