pero u šaci

Tema Gombrowiczeve drame Ivona opsesija je princa (pred kojim – pošto princ – seksi frajle stoje u redu) neuglednom jadnicom koju nitko neće.

ĆIRIL: Eno nailazi neka vrlo otmjena i izazovna dama. Noge joj nisu loše.
KNEZ: Ne – zar opet? Uvijek jedno te isto? Stalno? Ponovno?

Sve oči 'vamo, idu dobre mačke!



CIPRIJAN (osvrćući se): Oo, zgodna blondina. Sasvim... sasvim...
KNEZ: Blondina? Da si rekao – brineta, bilo bi posve isto. (ogleda se, utučen) Drveće i drveće... Htio bih da se nešto dogodi.

Ivona je parodija na Hamleta: kraljević ne spava noćima razdiran teškim dilemama.

KNEZ: (...) Zašto da mi se sviđa samo ona koja je lijepa? Zar mi se ružna ne može svidjeti? Gdje to piše? (...)
KRALJ: (...) Ako je damica lijepa, onda ti se sviđa, a ako ti se sviđa, onda je, dragi... a ako je ružna, onda doviđenja i put pod noge. Zašto komplicirati? To je prirodni zakon, kojem se sâm, među nama govoreći (osvrće se gdje je Kraljica) sa zadovoljstvom pokoravam.
KNEZ: Upravo mi se taj zakon čini idiotski glup, divlje vulgaran, smiješno nepravedan!

Knez se, uglavnom, u prolazu pored Ivone, koja je predmet sprdnje cijele promenade, impulzivno odlučuje zaručiti s njom.

KNEZ: Gledaj samo kako sjedi. Nečuveno! Ali pomisli kakva je to drskost! Zato što je curetina takva kakva jest, zar nikome da se ne svidi?

Naravno da objavom zaruka nastaje opće čuđenje i zgražanje. Zašto, Filipe, pobogu? Što mu je došlo? Kako on to tako, neobjašnjivo?

KRALJICA (uzbuđeno): Prije svega molim takt! (Ivoni) Budite ljubazni pa pogledajte ono drvo. (Knezu) Filipe, u kakvu je situaciju stavljaš? U kakvu nâs stavljaš situaciju? U kakvu sebe stavljaš situaciju? (Kralju) Ignacije, samo mirno!
(...)
KANCELAR: Zavrtjela mu je glavom!
ĆIRIL: Ružnoća da zavrti glavom? Ružnoća?
KANCELAR: Ružne žene ponekad jače udare u glavu nego lijepe, kada im se priđe preblizu.



Zato služe kancelari: da mudro zbore. Lijepe žene privlače, ali ružne mogu biti magnet po još jačoj osnovi: neprivlačenjem. Jer neprivlačenje izaziva osjećaj krivnje. To je kao kad se netko razboli: zdravi oko njega osjećaju se i protiv svoje volje nekako neizrečeno krivima zbog vlastitoga zdravlja. U slijepom slučaju po kojem netko završava kao zdrav, lijep, princ, a drugi kao bolestan, ružan, bijedan, sadržana je temeljna lutrija života koja grubo vrijeđa naš moralni osjećaj, jer je sazdana na nepravdi. Sama pojava ružnog, bijednog, bolesnog, mrtvog, kao da optužuje ljepotu, blagostanje, zdravlje, život; to je pomalo osjećaj optuženičke klupe (posljednji dijalektički par je najdrastičniji, ali svatko tko je nekada izgubio blisku osobu zna, na primjer, kako izgleda osjećaj krivnje jer si živ i autotiranija susprezanja svake naznake osmijeha na licu, jer kako se smijati ili radovati dok netko drag tamo trune zatrpan kubicima zemlje).

Pojava neprivlačne žene pogotovo može uroditi krivnjom kod nekog princa, više nego kod ne-princa. Pod ''princem'' ovdje mislim simbolički, u smislu poželjnog primjerka koji može imati koju hoće, na kojem je da bira koju će – a to je nešto što možemo reći i drugačije: da se na njega onda svaljuje težina izbora; težina odluke. Pred njega je postavljeno pitanje, na koje sad treba dati neki odgovor. Muškarac koji nije princ nema što puno razmišljati: ne pita ga se – ne bira nego je biran – uzme onu koja ga hoće i sretan je što je našao neku takvu. Ali onaj koji bira, on važe i razmišlja, a kad čovjek jednom počne razmišljati i kalkulirati, tada se u proces uplete ratio, koji pak ne dolazi bez etičkih kategorija.

Etika, to je kad se u čovjeku bori ono što želi protiv onoga što mu superego nalaže kako bi trebao. Npr. bejzbol igrač bi rado nalupao suca palicom po glavi, ali neće jer mu glas u njemu govori da se to ne smije.

Biti biran znači biti oslobođen razdiranosti etikom. Princ Filip nije imao tu privilegiju. Donja glava priželjkuje sebi privlačnu ženu, a uopće ne neprivlačnu, ali kako gornju glavu pridobiti da ono što se želi pretpostavi onome što se nameće kao dužnost, obaveza, vrlina?

''Ti si dužan'' ispriječilo mu se na putu, blistajući se poput zlata; životinja je to s ljuskama, i na svakoj se ljusci zlatno sjaji: ''Ti si dužan!'' Tisućgodišnje vrijednosti sjaje se na tim ljuskama i ovako govori najmoćniji od svih zmajeva: ''Sva vrijednost stvari – sjaji se na meni.'' Sva je vrijednost već stvorena, a sva stvorena vrijednost – to sam ja. Doista ne treba da bude više nikakvog ''Ja hoću''! Tako je govorio zmaj. (Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

Španciraju pred Fićom otmjene i izazovne dame s dobrim nogama, prolaze koketne brinete i blondine, ali da li je on tu dužan biti lak ili težak? Najlakše je zavoljeti neku lijepu, s nosićem i ustašcima. Ali što s ružnima? Što s Ivonom? Treba nju moći...

KNEZ: Čemu? Čemu? To je nakaza za osvajanje, prepreka za osvajanje – shvaćaš li? Ako ima lovaca koji sami samcati izlaze u mračnu noć na bivole... Ako ih ima takvih koji bika hvataju za rogove...

Filip sebe muči pritiscima na vrlinu. Zar ne bi bilo više vrlo i kršćanski oženiti Ivonu koja je predmet sprdnje (''smlatu'', ''krampusa'')? Jer ako neće on, tko će? Samo princ koji može birati bilo koju može sebi postaviti pitanje koju treba izabrati, svi drugi tu smiju biti lagani, ne misliti što se treba nego samo što se želi. Na njega se svalila sva težina problema postojanja Ivone u svijetu. Mnogo toga teškog postoji za duh, snažni duh, koji je voljan da nosi, kojem, govori Zaratustra, pripada strahopoštovanje. Što je teško? – tako pita duh koji je voljan da nosi, tako pada na koljena, poput deve, i traži da ga dobro natovare. Što je najteže, vi junaci? – tako pita duh koji je voljan da nosi – da to naprtim na sebe i da se radujem svojoj snazi.

U jednom trenutku, međutim, dvoraninu Inocenciju izleti da je nešto ''podlo''. Podlo? Što sad ima biti podlo?

INOCENCIJE: Čitava je stvar u tome što ja nju volim... i u vezi s tim zanio sam se i uložio prosvjed. Sada pak povlačim svoj prosvjed i molim da čitav incident uzmete kao da nije bio.
KNEZ: Vi? Vi – volite nju?
ĆIRIL: Bemti!
KANCELAR: Ko-me-di-ja!
KNEZ: Molim vas lijepo, srce ste mi proboli. Sve je odjednom postalo ozbiljno. Ne znam jeste li to doživjeli – oni nagli prijelazi iz smijeha u ozbiljnost? Ima u tome nešto sveto. Ima u tome neko objavljenje. One trivijalne riječi – svaka će Marta naći svoga Martina – valjalo bi uklesati na pročeljâ hramova.
INOCENCIJE: Ja sam samo skroman čovjek.
KNEZ: Ivono, oprosti. Hvala Bogu, i u tebe se čovjek može – ipak se može... Dakle može se... I ti imaš nekoga tko... Kakvo olakšanje! Ja sam zapravo samo zato što te nisam mogao podnijeti – nisam mogao podnijeti pomisao o tebi – a ako treba da ozbiljno... Oprosti. Djeco moja, blagoslivljam vas.

Inocencije na sebe preuzima najtežu dužnost, da je otkupi od svih nas; on umjesto nas umire na križu. Sad više ne mora princ biti deva, ima tko će!

KNEZ: (...) (Inocenciju) Vi ste junačina, vi ste pravi muškarac. Nju voljeti – pa to je divno! Spasili ste čitav svijet od propasti. Mi smo vam svi dužni najdublje poštovanje!

U komentarima ispod prethodnog posta Missilusion je istakla da nije sklona ljubavi lišenoj emocija i postavila sljedeće pitanje: ako stavim na znanje da ne osuđujem nikoga, da zapravo potajno ponekad i zavidim onima koji to mogu, da li je moj stav apriori ne cool? I da li je zaista netko napredniji i stječe u tom smislu moralnu superiornost jer se eto može seksati samo i isključivo radi čistog užitka, dok ja to ne mogu? Da li sam samim time svrstana u Čedne ili kako mi se čini prešutno nadodano, Malograđanke?

A Sklodowska se ovako pozicionirala: Ja spavam s muškarcima u koje se zaljubim. (...) u slučaju nedajbožnih dugih perioda nezaljubljenosti, neobavezan "tijelo tebi, tijelo meni" seks je posve prihvatljiv. i logičan.

Koja je razlika između ovakve monogamne politike Missilusion ili Sklodowske i monogamne politike Čednih ili Osvetnica?

1. Za Čedne i Osvetnice neobavezni seks znači da je ženska strana bila ''iskorištena''.
2. Čedne i Osvetnice moralno diskvalificiraju neobavezni seks kao takav te dosljedno ''mrze i preziru'' one koji u tako nečemu sudjeluju: a) Muške Svinje, b) Neopterećene ''dronfulje''.

Postoji i treća razlika, najtemeljnija, koja se tiče najdublje osnove mentaliteta. Karl Kraus je rekao: Kako li je malo pouzdanja u ženu koja se dade uloviti u nekakvoj vjernosti. Ona je danas vjerna tebi, a sutra nekom drugom. Smisao aforizma odnosi se točno na tu razliku.

Kada mi je neka žena posvećena i vjerna na previše zagrižen, zapjenjen, nakostriješen, krut način – razočaran sam. Znam zbrojiti dva i dva, jasno mi je da to tada ne govori ništa o meni. Moje ''ja'' je njenom vjernošću devalvirano; mogao bih komotno biti i netko sasvim drugi i drugačiji, ona bi mi svejedno bila posvećena i vjerna – jer ionako to nije radi mene, već iz uvjerenja, to je ideologijski zasnovano; više ima u tome apriornog refleksa nego srca.

Netko je jednom rekao da se žene ne zaljubljuju u osobu, nego u ljubav. (Claudia Tajes)

One More Cup of Coffee - Bob Dylan & Joan Baez | video.mynet.com

Dylan: dah ti je sladak, oči k'o dva dragulja na nebu, leđa ravna, kosa bajna, ali badava to sve...
But I don't sense affection
No gratitude or love
Your loyalty is not to me
But to the stars above

Ja sam u toj predstavi sporedan lik, zvijezda na sceni je svetinja njenog monogamnog Dostojanstva. U krajnjem izvodu: vjerna mi je iz ljubavi ne prema mome ''ja'', već prema svome.

Ono što se osjeća u riječima Missillusion i Sklodowske je, naprotiv, da je u njihovoj monogamiji naglasak na konkretnoj osobi: ne iz apstraktnog principa, nego jer ih je netko tako osvojio da mu spontano postaju posvećene i vjerne.

One kažu: ja sam zaljubljena u svog dečka, i ostajem s njim i znam samo za njega zato jer mi se tako sviđa i jer me to veseli. Zadovoljstvo u vezi kao jedino kormilo. Na dnu svega još uvijek stoji svojevoljnost, a ne ideologijska uplašenost za dostojanstvo. (Kod Sklodowske osim toga i otvorenost za plan B.)

Čedna kaže nešto sasvim drugo: tko ne misli ozbiljno sa svojom curom i ne zna samo za nju – pokvaren je i nemoralan.

Missillusion i Sklodowskoj nije potrebno da se u vezi svojih veza pozivaju na moral, jer zadovoljstvo je samo sebi opravdanje, ne traži dodatna. Prvo što Čedne naprave je, međutim, to da se pozovu na moral. Na monogamiju kao moralnost. I obratno, promiskuitet ili ''neodgovornost'' kao nemoral. U prijevodu: pa šta onda ako vas ne zabavlja, obavežite se radi morala. Najgore na muškarcima je što se odmah ''pokupe i odu'' čim im prestane biti zabavno – kao da je bit u zabavi. A dostojanstvo?! A moral, dragi ''dečki''?!

Što to govori o ljubavi? Je li ona onda nepatvorena radost ili zakrabuljena okrutnost (prema sebi i partneru)?

To je preporuka da nam kormilo u stvarima ljubavi ne bude radost, nego dužnost. Nikakva svojevoljnost, treba prije svega moralno, s osjećajem odgovornosti, s maksimalnom brigom koga će se povrijediti… Nikada nisam bila promiskuitetna jer ne želim povrijediti drugoga, kao što ni ja ne bih voljela biti na isti način povrijeđena. To ti je ono: ne čini drugome, što ne želiš doživjeti od njega.

No, vidim, poteže se Kanta... to je izvedenica iz kategoričkog imperativa. Čini samo ono što bi bilo održivo kao opći zakon i druge parole.

Moral nije zlo ni prepreka, inzistira Čedna, i kada bi ga više bilo u svakodnevnom životu svima bi bilo ljepše. Što to konkretno znači? Ne bi bilo prevara, razvoda brakova (i ja potječem iz takve obitelji, i znam da takva situacija jako loše utječe na dijete - trpe nevini, kao obično!), ubojstava u afektu zbog nevjera ili raznih bolesti, koje se prenose upravo spolnim putem...

Hm, što? Ja ovamo pokušavam ozbiljno razgovarati, a tu mi se šalju nekakva ubojstva iz strasti i spolne bolesti. Nadalje, promatrajući svijet kroz optiku previše kategoričnu i imperativnu, Čedna po kratkom postupku baca anatemu na pojave kao Preljub i Razvod kao takve – generalno, tout court! Da, i to je također simptomatično za previše razuzdane moralne drekavce: preljube i razvode brakova će bez iznimke okarakterizirati kao a priori zlo (ili barem, nepoželjnost). Budimo ozbiljni: preljubi i razvodi su nekada zlo i nepoželjnost, ovisno o situaciji. Nekada nisu, nekada su baš najbolja stvar koja se može dogoditi – smiješno mi je da to uopće moram isticati. Svijet je to već toliko puta elaborirao. ''Jako loše utječe na dijete'' – pribjegava Čedna teškoj artiljeriji. Ne, niti za djecu razvod nije uvijek (kategorički) loša stvar. U bivšoj firmi imao sam kolegicu koja je iznimno voljela svoga oca, samo mu je zamjerala jednu stvar: što se nikada nije rastao od majke. Zašto tako, pitam ju. Da je majka ''ludača'', ljubomorna, narcisoidna, sebična, itd. A zašto se onda nije rastao? Jer nije htio zbog djece. Kakva ironija: nije se rastajao zbog djece, a danas mu ta ista djeca zamjeraju što se nije rastao!

Što dalje? Preljub? Netko nije više ispunjen svojom vezom (očito: proizlazi iz samog fakta da ispunjenje traži na drugom mjestu). Nitko mu ne može odreći pravo da na drugom mjestu bude ispunjeniji, bez da se ogrješi o samu dobrovoljnu bit ljubavi (a bez koje čitava stvar ionako gubi smisao). Netko će reći: problem je samo u laganju. To je naprosto pitanje elementarnog ljudskog poštenja u ophođenju. Čovjek ima pravo reći: nisam zadovoljan ovdje, želim tražiti drugdje, i sve u redu, samo opet ne treba varati, nego onda treba imati muda to u lice reći partneru, a ne mu se svake noći šutke vraćati u krevet. Ovo je argumentacija vrlo često u potpunosti na mjestu, no ponekad ni to nije tako crno-bijelo. Ima slučajeva kada preljubnik ne laže bračnog druga iz puke komocije i pokvarenosti, nego jer je pritisnut životnim okolnostima i prisiljen imati određenih skrupula prema tim okolnostima (djeca, krediti, okruženje... situacije se permutiraju u najsloženijim varijacijama). Nekad je ovo, a nekad ono, to je stvar za vaganje i svaka je situacija priča za sebe. Ali baš zato je nedopustivo reći: preljub = nemoral. Ana Karenjina je bila preljubnica. Ali iz ovih i onih okolnosti nije mogla to čisto i pošteno riješiti sa svojim mužem. Tko je u pravu? Ana ili Karenjin? Duh romana duh je složenosti, upozorava Kundera (autor Umjetnosti romana). Svaki roman govori čitatelju: ''Stvari su složenije nego što misliš''. Tolstoj je napisao debeli roman da bi nam objasnio kako svatko ima pravo da bude shvaćen i razumljen prije nego bude osuđen. (No, Čedna, naoružana Kantom, nije tog shvaćanja: ona radije prva baca kamen na preljubnicu. Preljub je njoj automatski nemoralnost za svaku osudu.)

Kundera: Čovjek priželjkuje svijet u kojemu bi se dobro i zlo moglo jasno razlučiti, jer mu je prirođena neukrotiva želja da sudi prije nego što shvati. Na toj se želji zasnivaju religije i ideologije. One se s romanom mogu pomiriti jedino ukoliko njegov jezik relativnosti i dvosmislenosti prevedu u svoj apodiktičan i dogmatičan govor. One zahtijevaju da netko ima pravo; ili je Ana Karenjina žrtva ograničena despota, ili je Karenjin žrtva nemoralne žene

U popularnoj knjizi i još popularnijem filmu Mostovi okruga Madison žena i majka (Francesca - Meryl Streep) baca se naglavačke u preljub s prvim namjernikom (Robert - Clint Eastwood). Vara muža i ništa mu o tome ne govori; živi s njim u laži. Aktivno razmišlja i o tome da sve ostavi i ode. Ovako novinskim stilom rečeno, u nekoliko etiketa: sebična, nepoštena, nemoralna gadura, zar ne? ''Dronfulja''. Tako bi izgledali naslovi, a i na sudu ne bi djelovalo dobro. A ipak su Mostovi za nas među onim već poslovičnim velikim ljubavnim pričama, a Francesca heroina ljubavi s kojom suosjećamo i koju razumijemo. Bilo je potrebno pročitati roman, ili čak radije pogledati film (doista, ovo je rijedak slučaj da je film bolji od knjige), u kojima je slučaj cjelovitije osvijetljen, da bismo mogli prvo shvatiti, pa tek onda suditi. Od grčke tragedije, od Antigone i Kreonta naovamo, upravo to i je misija dramske umjetnosti: produbiti, dati opreku brzim pojednostavljenjima, klišeizacijama ili kategoričkim imperativima. Umjetnost nadahnuta Božjim smijehom, kaže Kundera, sukladno svojoj naravi ne služi ideološkim uvjerenjima, nego im se protivi. Poput Penelope, ona noću para tapiseriju što su je teolozi, filozofi, učenjaci satkali prethodnoga dana. Zašto su Mostovi dobra, duboka priča? Zato što u sukobu likova nema dobrih i loših, krivih i pravih – samo osoba vođenih sukobljenim težnjama i potrebama.



Za Francescu nema ispravnog izbora – kako god napravi pogriješit će. Možda primijeniti lakoću? Da me uzmeš u naručje, odneseš u svoj kamionet i prisiliš da pođem s tobom, ne bih se žalila. Isto bi to mogao postići i da samo porazgovaraš sa mnom. (...) Ako me prisiliš, fizički ili duševno, da pođem s tobom, neću se moći, kao što sam već rekla, oduprijeti. Nemam te snage, s obzirom na svoje osjećaje prema tebi? Usprkos tome što sam rekla kako te ne bih htjela obuzdavati, otišla bih zbog vlastite sebične potrebe za tobom. Ili ipak težinu? Ali postoji taj moj prokleti osjećaj odgovornosti. Prema Richardu, prema djeci. Muž nije zlikovac ni tiranin za kojega bi joj bilo svejedno hoće li ga povrijediti. O djeci da i ne govorimo. Sam moj odlazak, moja tjelesna odsutnost, bio bi težak udarac za Richarda. Samo to moglo bi ga uništiti. K tome još, a to je čak i gore, bio bi prisiljen do kraja života slušati govorkanja ovdašnjih ljudi. ''To je Richard Johnson. Njegova mala uspaljena talijanska ženica pobjegla je prije nekoliko godina s nekim dugokosim fotografom.'' Richard bi to morao trpjeti, a djeca bi bila izloženu smijuljenju cijelog Winterseta dokle god žive ovdje. I ona bi trpjela. I zamrzila me zbog toga. Ma koliko te željela, i kolikog god željela biti s tobom i biti dio tebe, ne mogu se otrgnuti od realnosti svojih odgovornosti.

Lišena te tragične, nerješive dileme stvar bi se pretvorila u petparačko štivo: žena imala nevaljalog muža, došao dobri stranac, ona otišla s dobrim strancem od nevaljalog muža. Ili: muž imao ženu, došao zavodljivi stranac, ona kvarna i nevaljala legla s njim. A upravo je to ono čemu smjeraju svi moralni zakonodavci: učiniti taj aspekt života neproblematičnim, jasnim, petparačkim, osloboditi ga nerješivih dilema i ''kompliciranja'', svesti ga na pitanje ispravnosti – takoreći tehničko pitanje, koje nas se više ne tiče neposredno, ne traži od nas da se kao pojedinci angažiramo oko pojedinačnog slučaja. Samo da se zna kako treba postupati, da ne bude više ničega dvoznačnog za vaganje i neegzaktno razbijanje glave! Kanta bi jedino zanimalo tko se u toj priči ponaša ispravno, a tko ne – i dalje je stvar jednostavna. Egzaktno tehničko pitanje. Ne treba komplicirati. Duh ''praktičnog uma'' duh je pojednostavljenja: moralne dileme ugurati u formulu. Ne čini ono... ili čini ovo... U metodi je sve: netko se među njima ponaša moralno pogrešno – identificirati problem – riješiti problem! Navijati u sukobu likova da onaj ispravni, čije bi se ponašanje moglo primijeniti kao opći princip, dobije bitku protiv onog neispravnog – s kojim bi svijet propao kad bi svi tako – i da na kraju ostane jasna moralna pouka i opomena, pih, pa čemu bi drugome umjetnost i služila nego da udjeljuje pouke i opomene?

Pretpostavimo da je istina žena. Kako? Nije li opravdana sumnja da su se svi filozofi, ukoliko su bili dogmatici, slabo razumjeli u žene, da su grozovita ozbiljnost, nezgrapna nametljivost kojom su običavali prilaziti istini bila upravo nevješta i neprikladna sredstva da bi se ženu pridobilo za sebe? Izvjesno je da se ona nije dala pridobiti (Nietzsche, S onu stranu dobra i zla)

Da, ali kako bi to izgledalo kada bi svi šarali i razvodili se, ne mareći za moral i odgovornost?

Reći ću sad nešto na što su nas učitelji (u školi) inače propuštali upozoriti: velikom Kantu nije ništa za vjerovati. Ima ga tako puno u povijesti filozofije čisto zato što ju je zadužio u ladici spoznajne teorije, kao prvi koji je izmirio (''sintetizirao'') par stoljeća gloženja između ćorsokaka racionalizma i empirizma (dok se eto on nije upitao: a možda može i jedno drugo?). Ali zasluge u Gnoseologiji nisu prenosive kao jamac u ladicu Etike. Njegov glasoviti ''praktični um'' je u svojoj suštini ovo: (premisa 1) obveza na moral postoji samo ako ima Boga; a pošto (premisa 2) mi osjećamo taj neki moralni glas u sebi, a gledamo i zvjezdano nebo nad nama; to onda (konkluzija) nužno mora značiti da – ima Boga. Iako ga se ne može dokazati ni empirijski ni racionalistički ''spekulativnim umom'' niti sintezom jednoga i drugoga, upravo zato tu i je ''praktični um'': aleluja, ima Boga – jer nam je potrebno da ga ima, dakle ima. A ako ima Boga, onda je i Moral utemeljen! Još jednom: Boga ima jer znamo da u nama ima Morala, pa dakle ima Morala jer možemo znati da ima Boga znajući da u nama ima Morala. Ili da ogolimo do kraja: Boga jer Morala, a Morala jer Boga. Rezoniranje za koje bi mu i najkukavniji profesor logike morao dati keca velikog kao kuća.

Kantova ambicija kao moralnog filozofa bila je definirati ''moralno'' ponašanje: što sve spada unutra, a što ne spada. Da ne duljimo, osnovna ideja glasi: nije ''moralno'' svako dobro djelo, nego samo ono koje učinimo, da tako kažemo, protiv sebe, iz opiranja svojim vlastitim težnjama i nagnućima. ''Moralno'' je odupirati se sebi, ''moralno'' je jedino ono što se učini ''iz dužnosti'', kad nešto ne želimo ali se ipak na to natjeramo iz pobuda na vrlinu, jedino kada se, da primijenimo kasniji frojdijanski rječnik, superegom u sebi (ono što nam autoritet kulture nalaže kako se mora i kako se treba) potisne i korigira id (što bi naša privatna guzica htjela, željela). Tako npr. (Kantov primjer) kad neka majka spasi svoga sina koji se utapa, to možda je dobro djelo, ali nije ''moralan čin'' – zato što nije bezinteresan, nego uvjetovan nagonom; ona se nije morala opirati porivu da ga spasi, nego je njen majčinski nagon i sam želio da joj mali bude spašen – nije se ni u čemu potisnula, nije se trebala prisiljavati, terorizirati sebe, tlačiti se. Želja da spasi svoje dijete nije tek superegom nametnuta nego je ionako spadala u njen id. Dok ''moralno'' postupamo isključivo onda kad se žrtvujemo, kad činimo nešto što inače ne želimo; što nam je mrsko – pa se ipak natjeramo, zato što se ''mora''. ''Iz dužnosti''.

Ima ih koji bi rekli da su to shvaćanja teškog pacijenta, moralnog invalida. Krepost mora biti naš izum, naša najosobnija nužna obrana i nužna potreba: u svakom drugom smislu ona je samo opasnost. Što ne uvjetuje naš život, škodi mu: krepost samo iz osjećaja poštovanja prema pojmu ''krepost'', kako je to htio Kant, štetna je. ''Krepost'', ''dužnost'', ''dobro po sebi'', dobro s obilježjem bezličnosti i općenite vrijednosti – tlapnje su u kojima se izražava propast, posljednje slabljenje života, königsberška nerazumljivost. Zakoni najosnovnijega održanja i rasta zatijevaju obrnuto: da svatko izumi svoju krepost, svoj kategorički imperativ. Narod propada ako pobrka svoju dužnost s pojmom dužnosti općenito. Ništa ne uništava temeljitije, ništa toliko iznutra, koliko svaka ''bezlična'' dužnost, svako žrtvovanje molohu apstrakcije. – Kako se Kantov kategorički imperativ nije osjetio kao životno opasan?... Samo ga je teološki instinkt uzeo u zaštitu! – Djelovanje, na koje prisiljava instinkt života, dokazuje se radošću da je pravo djelovanje: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor... Što razara brže nego li raditi, misliti, osjećati bez unutarnje potrebe, bez duboko osobnoga izbora, bez radosti? kao automat ''dužnosti''? Upravo to je recept za dekadenciju, čak za idiotizam... Kant je postao idiot. – (...) Promašeni instinkt u svemu i svakomu, protupriroda kao instinkt, njemačka dekadencija kao filozofija – to je Kant! – (Nietzsche, Antikrist)

Moralna prosudba će biti to ispravnija i pravednija što je kontekstualnija, pojedinačnija, približenija konkretnoj situaciji. Svaki slučaj moramo razmatrati za sebe i dobro ga staviti pod povećalo, ne želimo li riskirati da budemo slon u staklarni. Kant je u moralu ono što je slon u staklarni – ili možda sirovi kamiondžija koji grubom, teškom šapom šlata krhku, profinjenu djevojku – zar zaslužuje što osim da mu se odvali šamarčinu? Zakon i moral, to je uvijek delikatan, sklizak, fragilan koncept koji može biti smislen i opravdan jedino u okviru nekog konteksta, a ideja kategoričkog imperativa znači upravo dekontekstualizaciju etike: proglasiti opći zakon, s pripadajućim ''dužnostima'', i teško onima koji iznalaze svoju vlastitu krepost!

Ali vratimo se Ivoni. Tamo se u međuvremenu ispostavilo da je akcija spašavanja svijeta od propasti s Inocencijem u glavnoj ulozi – propala! Zatražio je od Ivone da se očituje pred svima kako i ona njega voli, na što je ona međutim, samo šutila i šutila, ušutjevši se znakovito!

ĆIRIL (videći gdje je Ivona pognula glavu): Plače...
KNEZ: Plače? Od sreće.
ĆIRIL: Ne bih baš olako povjerovao toj cmizdri. Ona može plakati samo od nesreće. Volite li ga?
IVONA (šuti)
ĆIRIL: To je negativna šutnja.
KNEZ: Oh! Ali ništa, ništa! Nije to opet tako strašno ako se našao netko tko tebe voli. (...)
INOCENCIJE: Samoljublje me tjera da kažem kako i ona mene voli, samo što se srami to pred vama priznati, jer joj zaista kao objekt ne služim na čast. (Ivoni) Što se praviš – ta nisi jednom rekla da me voliš.
IVONA (šuti)
INOCENCIJE (razdražen): Hajde, što dižeš tako nos! Ako ćemo pravo, taman me toliko privlačiš koliko i ja tebe, a možda čak i manje.
KNEZ: Čujete li?
INOCENCIJE (hladno): Kneže, dopustite da objasnim. Ako sam rekao da je volim, onda sam imao na misli – onako, u nedostatku nečeg boljeg, iz neimaštine, recimo, iz neimaštine...
KANCELAR: Fi donc! Pa kako možete!
INOCENCIJE: Stvar je u tome što su bolje žene, pa čak i one prosječne, neobično teške i neprijazne, a uz nju možeš odahnuti, bar možeš odahnuti, ja njoj nisam gori nego što je ona meni, bar možeš odahnuti od tog neprestanog, neprekidnog natjecanja... od te parade na ovom svijetu. Volimo se jer mi se ona jednako ne sviđa kao ni ja njoj, i tako nema neravnopravnosti.

U polemičkom eseju Protiv ljubavi Laura Kipnis upozorava na taj neumjesno racionalan karakter ljubavi: biramo ''prikladnog'' partnera, precizno izračunavamo kolika mu je aktiva, a svaka strana mjeri kolike izglede ima na slobodnom tržištu i zna točnu vrijednost vlastitih dionica i dionica potencijalnih partnera. (U vrijednost dionica ulazi i vaš izgled, dakako. Malo bolje pogledajte fotografije koje se objavljuju u novinama uz objave zaruka - kao što su socijalni psiholozi već napravili i o tome pisali - i opazit ćete da su praktički svi parovi gotovo savršeno usklađeni po stupnju fizičke ljepote.) Zagrebemo li malo tu romantičnu polituru, vidimo da smo svi zapravo nesentimentalni realisti oboružani kalkulatorom, šublerom i povećalom. Dva osnovna kriterija su izgled i status: Prava preobrazba moderne ljubavi, kako ističe sociologinja Eva Iluouz, dolazi s činjenicom da je rangiranje partnera prema onome što mogu ponuditi u materijalnom i društvenom smislu sada inkorporirano u psihologiju ljubavi i nesvjesnu strukturu želje; pojedinci su usvojili pravila ekonomske racionalnosti kojima su se nekoć vodili roditelji, te se sada ''slobodno'' zaljubljuju u partnere koji su – slučajno – i dobra investicija. (...) Sâmo zaljubljivanje podložno je istim spoznajnim ograničenjima: društveni protokol diktira da se ono smatra neshvatljivom i pomalo iracionalnom procedurom. Previše racionalnosti ili razmišljanja prijeti da ubije romantiku – i, dakako, prkosi prevladavajućem mišljenju o tome što je to normalan čovjek: gmazovske analogije poput ''hladnokrvnosti'' često se spominju u slučajevima kada netko pokaže preveliku sposobnost shvaćanja ondje gdje bi trebala prevladavati zanesenost.

KNEZ: Divim se vašoj otvorenosti!
INOCENCIJE: (...) Ne ostaje nam ništa drugo nego iskrenost. Ne skrivam da se mi zapravo volimo onako... za utjehu... jer ja imam baš onoliko uspjeha kod žena koliko ona ima kod muškaraca. Ali ne skrivam ni to da sam ljubomoran – ne, neću skrivati svoju ljubomoru, dosljedno ću je objelodaniti, imam na to pravo! (Ivoni, s neočekivanom strašću) Zaljubila si se u njega? U njega? Ha? Ha?

I Ivona je voljela Inocencija tako kao i on nju – od nevolje – iz neimaštine, u nedostatku nečega boljeg, jer joj se on jednako nije sviđao kao ni ona njemu. No, svemoćna kalkulacijo! Nakon što ju je princ zaprosio, ni njoj se više ne žuri s konja na magarca, sa samog princa nazad na svog starog antiprinca.

I tako je rasni konj Filip ponovo postao deva. Ali o tome više u jednom od sljedećih postova...

U američkoj folk baladi Silver Dagger damica kaže udvaraču: ne pjevaj mi pod prozorom, probudit ćeš mi majku, a majka me, vraže jedan, upozorila na takve kao ti, ne bi li me poštedila povrijeđenosti kakvu je i sama proživjela.

All men are false, says my mother
They'll tell you wicked, lovin' lies
The very next evening, they'll court another
Leave you alone to pine and sigh

My daddy is a handsome devil
He's got a chain five miles long
And on every link a heart does dangle
Of another maid he's loved and wronged

Obratimo pažnju na potonju riječ: ''wronged''. U podtekstu pjesme stoji moralni kodeks po kojem je tim curama zgriješeno; nekome mahnuti rukom nakon što ga se držalo u rukama znači učiniti mu nažao. Kaže naratorica poučena majkom: muškarci su ''false'' i ''wicked'' zato što već sljedeću večer odu i ostave te samu.

I Alex F. osvećivala se Danu G. zato što je našla da je on njoj zgriješio time što je već sljedeću večer otišao i ostavio je samu.

Psihologija koja u vlastitoj ostavljenosti nalazi element da si da za pravo bukvalno uništavati ostavljaču život bez sumnje je vrlo drastična psihologija. U pitanju je granično stanje. To je moguće samo zato što ona u sebi osjeća da joj je zgriješeno u jednakoj mjeri kao što zgrješava nazad. Da je to što je njoj učinjeno upravo isto takvo zlo: i on je njoj isto uništio život.

Kod slučaja Brune i Lane najinteresantnije mi je bilo pročitati kako je blaga bila reakcija Brunine majke na ono što je Lana učinila njegovom sinu.


Naša kultura rezervira svoje posebno poštovanje za suze zbog ostavljenosti. To je među svima nama instantno prepoznatljivo: žao nam je i imamo razumijevanja. Lanino granično stanje gotovo da ju je i opravdavalo za opačinu koju je priredila Bruni – čak i kod same mame njegove! (Iz nekog razloga su naročito žene tu senzibilizirane i solidarne.) Umalo je dečku minirala budućnost? Da, ali shvatimo, ona je bila ostavljena... Ostavljena: čarobna riječ pred kojom se otvaraju vrata prava na bilo što. Neka druga – poubijala je pola kvarta? Da, ali shvatimo, tko zna da li ona možda nije bila ostavljena.

Također je primjetan i određeni pervertirani feministički naboj u davanju ''osveti ostavljene žene'' za pravo. Naravno da je ljudski i jedino normalno sažaliti se nad nečijim suzama, ali postoji razlika između suosjećanja s Lanom i davanja Lani za pravo. Nekima je, međutim, ta razdjelnica sasvim mutna. You go girl!

Jagodica Bobica - samo naprijed lana, ak je tako glup drzava nikaj nece izgubiti sto ne studira! samo ce dzabe bacati novce na jos jednog propalog studenta / p.s. steta kaj su ga vratili, kad ce shvatiti da djela imaju posljedice ako ne sad...
Marija Klarica - hahahhahha kraljica
Mirjana Mima - Heheheh... Bravo mala!!! Samo.... nisi trebala priznati! Trebala si se praviti onakvom kakvom te Brunčina smatra - glupom! Ja mu nebi priznala!!! Hehhehe.. Mala je zakon! hhehehehhe.... skinula ga sa svih listi... hehehhehehehehhehe..... jooooooooooooooooj....
Myra Bucin-Lepa - ahahahaha kakva kraaaljicaaaa :) e
...... ....... - svaka joj čast:)
Lana Kalem - Hm... vidi sta je osveta ostavljene zene...be afraid muskarci, be veery afraid:)
Tamara Knežević - hahahahha :D paaaametna cura :)) smjos da nije priznala e divim joj se =)
Suzana Popić - naučite se muškarci da se sa nama ženama ne igra :D haha :P
Korisnik Facebooka - Bravo Lana! To samo govori koliko smo mi žene pametnije, muški znaju samo frustracije rješavati batinama. Ali nisi trebala priznati! Nikad ne priznaj!
Irena Šajkunović - hehhehe..e nek si ga obrisala...svaka čast curo!!!

Fascinantan je stupanj podudarnosti s komentarima na youtubeu za Fatal Attraction:

DesertedBaby - thats my type of woman
tor28gre - Some men, not their families but them personally, really deserve all this and much more than this.
karelleimena - I know how she felt, I would have done the same....I'm not gonna be ignored!
rl876 - i'm not going to be IGNORED, dan!
knightleyemma - I always LOVED the "I won't be ignored" part! Actions have consequences, dudes!
derricwv - I actually have a lot more sympathy for the Glenn Close character than I do for Michael Douglas.
astrolabe1976 - IM NOT GOING TO BE IGNORED, DAN!
lekkki1 - I hated this movie at so many levels, although Glenn Close was brilliant. He was such an 'effin pig, and a slut, and nobody seemed to walk away with that sense, only the sense that she was so evil. Definitely a disturbed woman, but his behaviours opened the door(s).
WETNWILD85 - Whenever somethin like this happens,they accuse the woman of being a crazy bitch,but they praise the so called man 4 havin another woman on the side. Women are'nt crazy,Men make us crazy. Men have no respect 4 women whatsoever,and they selfish and greedy as hell.
WillBobAl4ever - I'm not gonna be IGNORED Dan!
tracyterry - he was an asshole. glenn should have knifed him and stole the kid's rabbit for dinner
dagamer68 - I'm not going to be IGNORED Dan!!!
nibornna - i dont think it was right the way michael treated glenn close in this movie. im not saying that she should've went to the extreme that she did now dont get me wrong, but he was just as much to blame as she was!!!

Ova ženska solidarnost i moralna podrška počiva na stavu da je Alex s pravom Danov odlazak osjetila kao nanesenu joj nepravdu. To je još najeksplicitnije izrazio sljedeći komentar:

WETNWILD85 - He shouldn't of cheated on his wife,but since he did,he only shouldve slept with the woman once and went on his way instead leading the woman on. After the first time,he kept leading her on and she thought they really had a relationship. When she found out that he was stayin with his wife,she lost all control. I can definitely understand where she was comin from. I blame the (man),if u wanna call him that.

Trebalo bi utvrditi na što se točno misli pod ''leading the woman on''. Ako se misli na prevaranstvo s predumišljajem, u smislu da je iznudio od nje krevet obećanjima o tome da će ju zauvijek voljeti, ženiti, ili štajaznam... da neće otići, stavimo najopćenitije – e, pa tu se potpuno slažem. Pravo je žene da na krevet ne bude motivirana jednako koliko i partner te da svoj pristanak uvjetuje njegovim ostankom. Ukoliko u takvoj trgovini on ne ispoštuje svoju stranu dogovora, ona je tada oštećena, zgriješeno joj je i ima pravo biti bijesna na varalicu. Međutim, u Fatal attraction nije bila u pitanju nikakva slična pogodba. Alex je, kao prvo, od početka znala da je Dan oženjen; kao drugo, nije joj dao nikakvu sugestiju, a kamoli obećanje, o tome da su mu namjere ostati s njom; i treće, u krevetu su završili spontano, zajedničkim pristankom (ili bolje, ponesenošću), štoviše, ona je inicirala, moglo bi se reći, dok se on samo nije prerevno odupirao. Ovako je to bilo:

- Why don't you have a date tonight?
- I did have a date. I stood him up. That was the phone call I made. Does that make you feel good?
- It doesn't make me feel bad.
- So, where's your wife?
- Where's my wife? My wife is in the country with her parents, visiting for the weekend.
- And you're here with a strange girl being a naughty boy.
- I don't think having dinner with anybody is a crime.
- Not yet.
- Will it be?
- I don't know. What do you think?
- I definitely think it's gonna be up to you.
- I can't say yet. I haven't made up my mind.
- At least you're very honest.
- We were attracted to each other at the party. That was obvious.
- You're on your own for the night. That's also obvious.
- We're two adults. Let's get the check.

Sljedeće što se dogodilo je: Have you ever done it in an elevator? Alex je tu u svemu kolovođa, inicijativa je na njenoj strani. Kada govori Danu da je muškarca s kojim je trebala tu večer izaći ostavila da izvisi radi njega, te kako njegova večera s njom još uvijek nije grijeh, to gotovo da je direktan poziv na spomenuti grijeh i čini ovdje neprimjenjivim klišej o slatkorječivom zavodniku i zavedenoj ženi koju on odvodi u krevet pomoću ''wicked, lovin' lies''. Također, nije se ona žrtvovala za njegov užitak pa da bi joj on radi toga ostao nešto dužan, nego je sve obavljeno pod pretpostavkom uzajamnog užitka i ravnopravne trampe tijela.

Ali pustimo Dana i Alex, to su samo likovi iz fikcije. Općenito u ljubavi postoje dvije varijante: 1) žena je s muškarcem pošla u krevet samo zato što joj je svašta ljubavno-romantično nabajao: 2) nije bilo nikakvog bajanja, nego je pošla s njim u krevet ovako kao u Fatal attraction: na uzajamnoj i ravnopravnoj osnovi. I stvar je zapravo jednostavna: kada nakon tog odlaska u krevet, jedna strana ode da se ne vrati – ukoliko se radilo o prvom slučaju, drugoj strani je doista zgriješeno i ima pravo da se ljuti; ukoliko se radilo o drugom slučaju, o zgriješenosti nema ni govora. Jasno da će slagana djevojka opravdano zamjerati svom zavodniku i da nam neće biti simpatičan tip koji djevojci priča jedno – ''volim te'', ''zaljubljen sam'', ''sutra te ženim'' – a sutra ju ne poznaje. Ali upravo zato što je to jasno, što je tu sve unaprijed samorazumljivo – da, naravno, lagati je nepošteno, da, naravno, tko laže kriv je – prvi slučaj je kao moralno pitanje banalan i nezanimljiv. Imamo konsenzus. Puno je intrigantnija činjenica da ostavljeni često zamjeraju zbog ostavljenosti kao takve – i da mnogi (i pogotovo mnoge) daju za pravo tako motiviranoj osveti. (Iz komentara: ''he was such an 'effin pig'', ''his behaviours opened the door(s)'', ''have no respect 4 women'', ''selfish and greedy as hell'', ''he was an asshole'', ''he was just as much to blame as she was''...)

VideoFanatic02 - About 8 years ago I fell in love with a guy who didn't love me back. It totally broke my heart when he took up with another girl (despite him saying that he wasn't interested in having a relationship with anyone for a long time to come). Anyhow I was not obsessed with him like the woman is with Dan in this movie. And I never stalked him, although I was tempted to do so. But I left it to karma to get revenge on him, and it has. It's not my place to get revenge anyway.

VideoFanatic se naslađuje time što se karma umjesto nje osvetila. Zašto mu želiš zlo? Zato što te ostavio i prebacio se na neku drugu? Je li on time tebi zgriješio? Znači, njemu nije dozvoljeno da mu se neka druga više sviđa od tebe, on nema to pravo? Dužan je jedino i najviše voljeti tebe, inače ti zgrješava?

Neka ženica koja juri za svojom osvetom razjurila bi i samu sudbinu, pisao je Nietzsche. Vrlo često se želja za osvetom bazira na moralizmu i resentimanu kojim se osuđuje ne tek laganje nego naprosto nezadržavanje kao takvo. Jednom kad voliš ne smiješ prestati voljeti kad ti se prohtije: začuđuje i užasava agresivni fanatizam ljubavi iskonstruiran na jednom tako brutalnom kratkom spoju osjećaja za pravo i logiku. I'm not going to be ignored, Dan!

To nema nikakvog smisla. Kao kad bi mene danas ekipa iz kvarta zvala na basket te ja spremno i dobrovoljno prihvatim, a onda mi se i sutradan pojave na vratima, ali ovaj put ne pitajući nego zahtijevajući da opet idem s njima, s obzirom da sam bio i jučer, inače sam gad i svinja.

Koji bullshit!



Nesporazum nastaje otuda što mnogi, i pogotovo mnoge, automatski povezuju da zajednička noć obavezuje na mnogo zajedničkih dana, neovisno o tome da li je to prethodno tako dogovoreno. Otuda, dakle, što mnogi, i pogotovo mnoge, uopće ne priznaju nikakvu drugu mogućnost osim da zajednička noć obavezuje na mnogo zajedničkih dana.

kmbkb - he deserved it all. thats how men are, he just wanted to have a weekend quickie and kick her to the curb after that. she just wanted to teach him a lesson.
ynothouser - I was really mad the way the movie ended you just thought that u was gone hit and quit it shiiiid, then when she declared G Hod on his ass he wanna kill her, she was provoked! you cant play with people hearts and just walk away without a mark it dont work like that! lol
GYPSYQUEEN5050 - Men, are dogs. What was the reason he cheated? His wife was beautiful! She was good to him she cook,cleaned took care of their kid. He still cheated. Women cheat because they are lonely, or because there is something missing. Men, cheat because they are horny bastards.
satinchic80girl - fucking brilliant movie, one of the best ever made, and a point well made for all men out there who think they can have a bit of fun and get away with it . . . well you can't, . . . Alex Forrest was the heroine in this, and i feel sorry for her, NOT Anne Archer, . . . sometimes attractions between two people can be fatal in more ways than one, . . . the hurt never goes away, and is the most painful part of a relationship . . . GLEN CLOSE played this part amazingly well, take heed MEN . . .
satinchic80girl - men are the crazy spineless bastards who enjoy dipping it . . . and then think us women will just let them go and get away with it, well they are ALL wrong, . . . hope this film serves as a warning to all men, BRAVO to Alex Forrest's character, he deserved everything he got, WHAT A MOVIE !!!

U svim ovim komentarima prisutna je ista osuda ponašanja ''muških svinja'': kako to oni vole provesti noć sa ženom, ali poslije neka ide svatko na svoju stranu (''he just wanted to have a weekend quickie and kick her to the curb after that'', ''you just thought that u was gone hit and quit it'', ''think they can have a bit of fun and get away with it'').

Krimen je, naime, u tome što oni ''iskoriste'' ženu.

Ovakav jezik ukazuje na zabrinjavajuću oseku libida kod dotičnih dama. U podtekstu stoji shvaćanje po kojem je seks za nju nešto što čini samo kao ustupak muškarcu. Jedino zato mu je dala: ne što je sama htjela, nego što je on htio. Zato očekuje nešto zauzvrat: poduzela je žrtvu radi njega i sad želi njegovu recipročnu žrtvu radi nje – ima sad ostati s njom pa makar pukao! Dala mu je pod pretpostavkom da neće odmah otpiriti i neka si izbije tu ideju iz glave (''spineless bastards who enjoy dipping it and then think us women will just let them go and get away with it'')!

Ne ide joj u glavu koncept po kojem bi upravo u grmu međusobne i ravnopravne trampe tijela ležao zec pravedne razmjene. Dala si tijelo i dobila si tijelo – u čemu je tvoja iskorištenost? Ne, ona bi dala tijelo i zauzvrat dobila dušu.

I give her my heart but she wanted my soul (Dylan, Don't think twice, it's allright)

Ako je tijelo, onda je tijelo i oboje pošteno trampimo. Ako je ljubav, onda to mora doći spontano, iz slobodnog prorastanja emocije. Ali ne, ona bi ljubav iz obveze na ljubav – ugovorne – na konto ispoštovanog svog dijela pogodbe, koji je odradila. E, pa ne ide to tako. Ljubav se ne može kamatarenjem zadobiti. Pa joj je onda neprihvatljivo i nepošteno kad on ne želi ispoštovati ideju po kojoj joj je ostao nešto dužan jer mu je dala. Ne, nego je nepoštena, apsurdna i nakaradna sama ideja da bi trebala ovo dobiti za ono.


Volim te... ni ja tebe



Osjećaj prevarenosti kod romantične djevojke slomljenog srca nalik je onom što ga osjeća... hm... možda je nezgodno reći, ali što se može kad je baš tako... što ga osjeća prostitutka koja nije uspjela naplatiti svoju ''uslugu'': ona je njemu dala nešto što on želi – i samo on (podijelili su krevet), dok on njoj zauzvrat nije dao ono što ona želi (da podijele i život). Ako je seks nešto što sama ne želiš i osjećaš to kao žrtvu, onda se radije nemoj ni davati uz romantična očekivanja za koja ćeš se ljutiti kada ostanu neispunjena. (Osim ako si dala upravo zato jer ti se on naobećavao pa ne ispunio – u tom slučajno je točno da si oštećena, iako opet ne u nekom emotivnom i ljudskom, nego samo u trgovačkom smislu – kao pravna osoba, takoreći – izigrao te poslovni partner.) Mnoge žene podrazumijevaju da im je muškarac nešto dužan ako su mu dale, bez obzira je li on to prethodno obećao. Nije jasno zašto. Tome je, čini se, kriv ovaj opći sentimentalni odgoj koji im je usadio nastranu, izvitoperenu sliku u stvarima ljubavi i seksa. Kako je moguće nekoga pozivati na red zbog neispunjavanja obećanja koje nikada nije ni dao? Moguće je zato što se u svom podrazumijevanju oslanjaju na kulturu koja im prešutno daje za pravo, učeći ih da je to obećanje unaprijed ugrađeno u ideal ispravnog muško-ženskog odnosa, serijska oprema kao kamera za rikverc u svim boljim limuzinama.



Nisu ni Alex F. niti ''kmbkb'', ''ynothouser'', ''GYPSYQUEEN5050'' i ''satinchic80girl'' isisale svoj pravednički gnjev iz prsta, nego je takvo shvaćanje usađeno u njih kroz odgoj koji nas sve uči da je ženina čast u tome da joj seks odmah bude isto što i ljubav (jer jedino tako može biti iskupljen, ako ću biti razumljen), iz čega zatim proizlazi da čim ih netko dodirne su se dužne emotivno vezati i od dotičnoga zahtijevati da im da srce i dušu. P.S. I love you – upropaštava ih ta jedna pročitana Cecelia Ahern previše. Peter Sloterdijk: Beskrajni romani pridonose tome, šablone građanskog erotičkog idealizma neizbrisivo utuviti u glave čitalačke publike, osobito one ženske.

Opisani tip žena možemo za ovu priliku nazvati Osvetnice. Postoji i drugi tip, nazvat ćemo ih Čedne, koje s ovima dijele oseku libida – postavljanje kao da je seks nešto što bi se, barem ispočetka, činilo samo zbog muškarca. Ali se razlikuju po politici: onda radije uopće ni ne daju. Kod njih važi zakon ''prvo ljubav, tek onda seks''. Ovako to otprilike zvuči:

- Kada objasniš da nisi toliko ''emancipirana'' DA BI SE PO KREVETU VALJALA S KOJE KIM skupljenim s ulice - bježi se glavom bez obzira! :)))) A dostojanstvo?! A moral, dragi ''dečki''?!
- Ako muškarac želi SAMO sex, neka si lijepo plati žene, koje opslužuju takve muškarce. A ja
tražim i želim puno više
- Muškarci koji se žele samo istresti - daleko im kuća; mogu se obratiti ženama, kojima je to profesija. Koje možda čak iz razno raznih razloga u tome uživaju (neke žene su promiskuitetne, i potrebno im je puno da ih se zadovolji).
- Sretno im bilo; ako uživaju i mogu prihvatiti da su nekome samo za igru - svakome prema želji; osobno bi mi se to duboko gadilo; ne bih se mogla opustiti i uživati - a time ni moj partner, ukoliko nije perverznjak koji uživa nanositi bol ili kojemu je sve svejedno osim njegovog zadovoljstva...
- I aludiram na to da nije moj običaj, niti će ikada biti spavati s nekim za jednu noć - a kasnije se ne poznajemo; aludiram na to da ne mogu biti intimna s nekim, koga jako, jako dobro ne poznajem. Na to aludiram!
- "Neobavezan" znači upravo ono, kako je napisano - to znači da muškarac SVJESNO ide u samo zadovoljavanje SVOJIH potreba, a dalje ga partnerica - ne zanima...
- Sex kao rezultat ljubavi i razumijevanja, poznavanja - a ne sex - kao tjelovježba...Niti bih bila opuštena da takav sex prakticiram, niti bih mogla pružiti užitak partneru

Stav koji bi bio sasvim OK i punopravan – tko voli nek' izvoli – da nije ove ružne nadmenosti spram ''muškaraca koji se žele samo istresti'', kao i onih žena, koje na takvo što pristaju. Ja sam odgajana tako - a sve druge koje rade drugačije - one se nose sa tim - ne ja....:)))) S podrugljivim smajlićem kao udarcem ispod pojasa u smjeru tih tamo nekih moralno inferiornih, fuj ''promiskuitetnih'' žena, kojima – kakve li strahote – ''puno treba'' i koje se moraju ''nositi sa tim'' što su takve kakve jesu. (Čisto zato što je tako odgojena? Nije joj se nikad dogodilo da pomisli: a možda je sve to čemu su me učili pogrešno? A možda mi je – kako se to ono zapitala Jelena Veljača – mama cijelo vrijeme lagala?)

Ovo su riječi jedne naše popularne blogerice, s tim što unaprijed dajem do znanja da ću obrisati svaki komentar koji bi spominjao ili komentirao konkretnu osobu ukoliko bi ju prepoznao. Zanima me jedino stav koji se tu ispovijeda – zato što se radi o tipičnom stavu – i ne želim, štoviše, zabranjujem (koristeći se privilegijom domaćeg terena) da se stvar sroza na osobnu razinu.

Jedna druga naša popularna blogerica, u vezi koje također zabranjujem radoznalost, ne može razumjeti žene koje se dragovoljno potroše i onda ništa ne očekuju od muškarca: ja volim reći "droNfulja" povremeno. mda, znam da sam ponekad stroga i nemam razumijevanja, ali što ne smatram prikladnim za sebe, ne smatram prikladnim ni za druge (ponekad). inače imam širok spektar razumijevanja svih ljudskih slabosti, ali znam kako bih ja znala biti razočarana i povrijeđena kad bi neki muškarac mene doživio kao (samo) kurvu, a ne djevojku/ženu vrijednu ljubavi ili pažnje. dakako da to ne želim niti jednoj ženi, jer još uvijek ne vjerujem (možda je predrasuda) da žena (poput muškarca) može spavati s nekim, a da ne osjeća nešto prema njemu.

Hm, da, samo tko kaže da ne osjeća? Ako ide s njim u krevet, onda valjda iz samog tog podatka proizlazi da nekog vraga osjeća. Možda osjeća žudnju, možda čežnju, možda želju, možda joj je samo zima... ima puno lijepih osjećanja koje bi se radosti pod plahtama dalo prispodobiti. Nije jasno zašto su neka osjećanja pravovjerna i dostojna, a druga unaprijed proglašena beznačajnima i motivacijski nedostatnima? Što se želi reći: pa nije vrijedno truda, pa neću se valjda samo zbog nekakve tamo trivijalne žudnje čak skidati i morati izvoditi sve one smiješne i naporne kretnje?



Tko je rekao da tajna ''profesionalki'' nije u tome da one moraju dopustiti da im se to sviđa, nego što mogu dopustiti i da im se to ne sviđa. ''Dronfulje'' o kojima je ovdje riječ očito nisu ''profesionalke'', upravo zato što ''čak iz razno raznih razloga u tome uživaju''. One se skidaju i izvode sve one smiješne kretnje ne za plaću nego radi vlastitog zadovoljstva – u prijevodu, isključivo zato što im se to sviđa i kad im se sviđa. Znači, kad osjećaju.

Razlog oštrini Čednih spram tih drugih žena što im ''puno treba'', koje uopće seks ne shvaćaju kao nešto za što im se ostaje dužan, nego kao uzajamnu ljubaznost – nazvat ćemo ih za ovu priliku Neopterećene – je što samo njihovo postojanje Čednima minira legitimnost pravedničkog gnjeva spram ''muških svinja'', odnosno spram usputnog seksa per se. (A dostojanstvo?! A moral, dragi ''dečki''?!) Dok god postoje Neopterećene, kako bi se smjelo reći da usputni seks nije moralno legitiman – jer tada više nema govora o nikakvom iskorištavanju za svoje zadovoljstvo – nitko nikog ne izrabljuje – samo ruka ruku mije?



Čedne čitavim svojim bićem izgaraju od potrebe da dezavuiraju usputni seks, nazovu ga ružnim imenima i moralno diskvalificiraju, a ipak su negdje u sačuvanom ostatku racionalnosti vrlo dobro svjesne da postojanje na svijetu i Neopterećenih žena znači da objektivno nemaju na to pravo – zbog čega se sav ledeni gnjev njihova dugog kažiprsta okreće protiv Neopterećenih.

Moralnost je stav koji zauzimamo prema ljudima koje ne trpimo. (Oscar Wilde)

Treća naša popularna blogerica bila je s pravom revoltirana takvim nastupom, primjećujući da je mizogino i uvredljivo žene koje su sklone seksu bez obaveza nazvati loše odgojenim kurvama: U svom komentaru si aludirala da muškarca čini sretnim seks a žene brak, sve ostalo po tebi je "za kurve". te generalizacije sam ti i istakla. znam ja što ti misliš, i ne smeta mi da ti imaš svoje mišljenje ali kad me isto vrijeđa, jer je upereno direktno na žene koje misle isto kao i ja, reći ću ti. I dalje: ima puno dobro odgajanih žena koje u određenim fazama života žele samo seks bez obaveze, zašto misliš da muškarac koji želi isto mora platiti?? a što ako mu se posreći i upravo nađe takvu koja ima ista očekivanja kao i on? mislim, možeš ti meni objašnjavati koliko hoćeš, ali nije lijepo prezumirati da muškarci koji žele samo seks u jednom trenutku, trebaju platiti kurvama, niti da žena koja isto samo želi seks, treba biti plaćena za to.

Neotuđivo je pravo svake žene da svoje tijelo uskraćuje kome hoće i kada hoće. Njeno je pravo i da sama odredi uvjete koje muškarac mora zadovoljiti da bi joj se probio pod odjeću. Žene ovog tipa kao uvjet postavljaju dosta toga: Nužno mi je potrebno upoznati partnera; emotivno se vezati; ljudski se vezati -a tek onda dolazi sve ostalo....To se ne događa u pola sata ili sat vremena poznantva - potrebno je puno, puno duže... Pažnja, razgovori, izlasci, zajednički doživljaji; zajedničko veselje oko zajedničkog planiranja izlazaka ili kao par ili sa zajedničkim prijateljima....Tako se gradi ljubav; to je za mene prava i ispunjena veza! Sex je samo - šlag na kraju...Ne na početku - bar to tako funkcionira kod mene; u mom mentalnom sklopu.... I to je politika koju se mora poštovati: u potpunosti njena suverena stvar. Ono što joj se, međutim, može prigovoriti je načelni resentiman prema muškarcima koji se ne uklapaju u te ideje, koji neće da se druže pod takvim uvjetima. Na primjer, ovakve tri izjave:
1) već sam isticala puno puta kako mi najviše smeta kod muškaraca činjenica, da nisu sposbni preuzeti odgovornost. (...) Kada zagusti u bilo kojem segmentu života – najlakše je pokupiti se i – otići. ''Brigo moja, prijeđi na drugoga''... Primijetimo kako je njoj za osudu onih koji se ''pokupe i odu'' bila dovoljna sama ta činjenica da se ''pokupe i odu'' – već je to ono što se osuđuje, a ne tek lažna obećanja o suprotnom.
2) Kada predložiš zajednički život ili spomeneš vezu koja vodi prema braku – bježi se glavom bez obzira... Rečeno s jasno prijekornim tonom spram tih koji ''bježe glavom bez obzira'', i čak im se u nastavku narugano – sa eksplicitnim smajlićima: "Neobavezne" traži s kondomima, i lijepo ih plati! :)))))
3) Da, mrzim i prezirem muškarce koji iskorištavaju žene za vlastito zadovoljstvo, i za jednu noć... I u nastavku: A kada treba preuzeti odgovornost... Rečenica je ostala nezavršena, ali prijekorni smisao spram ''muških svinja'' kojih nema nigdje kada treba preuzeti odgovornost – čitaj: ostati i ako im se ne ostaje – svejedno je lako odgonetljiv.

Fuj seks bez obaveza! Obaveze bez seksa, to je prava stvar!

Neotuđivo je, ponovimo, pravo Čedne da uvjetuje muškarcima: nema seksa prije ljubavi. Ali ono što joj pritom promiče je i da muškarci istovremeno raspolažu neotuđivim pravom da kažu: nema ljubavi prije seksa. Sjetimo se, ljubav ne može biti prinudna – nema tog zakona ni morala koji bi nas obavezivao da dotičnoj Čednoj pružamo usluge ''pažnje, razgovora, izlazaka, zajedničkih doživljaja, zajedničkog veselja oko zajedničkog planiranja izlazaka''. To je pitanje naše dobre volje; ona to nema pravo zahtijevati – potpuno isto kao što muškarci nemaju pravo zahtijevati da im žene pružaju seks ukoliko same to ne žele. Čedna to, međutim, ipak zahtijeva – i u toj činjenici je sadržana sva neprincipijelnost i skandaloznost ovog tipa ženske pozicije. Ona muške svinje mrzi i prezire zato što joj ne žele dati ljubav prije seksa, što veću sklonost gaje prema seksu za jednu noć, što bježe glavom bez obzira kad im spomene svoje istančane zahtjeve, što im je važnije ''istresti se'', kako ona to lijepo kaže, nego se s njom ''zajednički veseliti oko zajedničkog planiranja izlazaka''.



Prošao sam pokraj bordela kao pokraj kuće ljubljene. (Kafkin dnevnik, 1910., rečenicu je Max Brod cenzurirao. Treba imati na umu da je sam Brod bio katastrofalan romanopisac, autor npr. Čarobnog kraljevstva ljubavi, u kojem čitamo: Žene se varaju ako misle da je osjetljivu čovjeku važno samo fizičko posjedovanje. To je tek simbol i mnogo je manje važan od osjećaja koji ga preobražava. Muškarčeva ljubav teži osvojiti naklonost i dobrotu žene (u pravom smislu te riječi). Ne zaboravimo da je Brod aspirirao imati uspjeha kod dama iz viših slojeva kao ciljne skupine, a koje su se predvidljivo i valjda već po ritualu oduševljavale ovakvim proserima.)



Kod Čednih žena nije problematično – svatko ima pravo na svoje inhibicije – njihovo inzistiranje na vlastitoj dostojanstvenoj ljubavnoj politici, već jahanje na konju hegemonskog buržujskog morala i s te visoke pozicije kompletno odricanje legitimnosti davanja prednosti neobaveznom seksu pred ljubavnom obaveznošću. Ta njihova neobuzdana raspuštenost, raskalašenost u moralnom džudu... Ako ja više volim A, netko drugi nema pravo više voljeti B. Dopuštaju si da budu arbitri ispravnog i dostojnog: što je, a što nije. Njima se podrazumijeva da je jedino ''prava i ispunjena veza'' – kako je one shvaćaju – dostojna poštovanja, a sve drugo samo mržnje i prezira. Neopterećene žene su ''dronfulje'' jer vode drugačiju politiku, a muškarci su nezrele perverzne svinje, ''horny bastards'', ako se radije ''pokupe i odu'' nego da sa sentimentalno odgojenim damama kuju zajedničke planove.

A dostojanstvo?! A moral, dragi ''dečki''?!

Rođenje morala iz duha resentimana: ako nešto možemo nazvati temeljnom Nietzscheovom mišlju, onda je to to. ''Jedino mi smo dobri, pravedni'', govore oni, ''jedino mi smo homines bonae voluntatis. Oni kruže među nama kao utjelovljeni prijekori, kao opomene (...) O, kako su oni sami spremni na to da druge učine ispaštati, kako žude za tim da budu krvnici! Među njima ima u obilju osvetoljubivaca prerušenih u suce, koji stalno riječ ''pravda'' poput neke otrovne sluzi nose u ustima, uvijek napućenih usana, uvijek spremni pljunuti na sve što ne gleda nezadovoljno i dobre volje ide svojim putem.

Sljedeći mail iz Simmonsovog mailbaga dotiče se najvažnije stvari koju u slučaju LeBron treba razlučiti:

Rob Reid - My first thought after hearing about the ESPN special: Nobody could be so cruel as to go on national television and sucker punch his loyal fan base of seven years, right? My second thought? That's exactly what a self-absorbed, ill-advised 25-year-old kid without any real perspective would do. It was at that point I was certain he was not staying.

Treba, dakle, razlučiti što se to točno zamjera LeBronu. Da li odlazak iz Clevelanda kao takav ili samo način na koji je to učinio?

Spike Lee:

Adrian Wojnarowski:

Gene Wojciechowski:

Joe Posnanski:

Ian Thomsen:

Bill Simmons:

Brian Windhorst:

Mark Kriegel:

Svi su suglasni: LeBrona doista treba kriviti; zaslužio je spaljene dresove i pad u omraženost. I pritom su to sve razborite riječi, nema se što prigovoriti. Svi se slažemo da je pretvaranje cijele stvari u reality TV show bila grozna svinjarija s LeBronove strane. Ali zašto sam citirao ove ljude? Zato što je meni od općenitog pitanja da li je kriv ili nije kriv puno važnija ova diferencija za što je kriv: da je sporno jedino ''kako'', ali ne i ''što''. Njegovo temeljno pravo da ode – ibez da mora osjećati krivnju – nikome od njih nije padalo na pamet odricati. To je točka na kojoj počinje ono što me ovdje najviše zanima: kako se događa da ljubav pokaže svoje agresivno lice, kada se Ljubljenom odriče pravo da ode, da odbije i dalje biti naš Ljubljeni. Kod navijača se te dvije stvari pretapaju: nikada nije jasno krive li ga doista samo zbog načina na koji je otišao ili već i zbog odlaska samog; njihovo krivljenje je rijetko kada sasvim lišeno optužbe za to što se uopće drznuo otići, a ponekad je i otvoreno u tom tonu.

Paul - I'm 25 years old. I'm about to re-enlist for another tour overseas with the Army. I have an idea of what matters and what doesn't. But this still hurts. Nothing stings worse than when one of your own rips your heart out. Not like this... Maybe I should do what's best for me and get out of the Army. Unfortunately, loyalty is driving me to do one more tour. LeBron knows nothing of that word.

Da, Paul, možda baš i bi trebao učiniti ono što je najbolje za tebe. (Samo naizgled paradoksalno, tim bi egoizmom odmah bio i altruističan: američki vojnik kod kuće u Clevelandu mnogo je više na dobrobit čovječanstvu od američkog vojnika u Iraku ili Afganistanu.) Naš Paul LeBronu očito ne zamjera tek način, nego i samu činjenicu odlaska, tj. dezerterstva s dužnosti. Otišao je u Miami zato što je bio sebičan, gledao što je najbolje za njega, umjesto da bude altruističan i lojalan (prema ''svojima'').

Zac Jackson (za Fox Sports Ohio) obraća se LeBronu u drugom licu, optužujući ga za sebičnost:

Zac se iščuđava (''actual quotes'') da je LeBron imao petlje javno obznaniti kako mu je presudno u odluci bilo ono što je najbolje za njega osobno, umjesto da malo misli na grad i na regiju u kojoj je odrastao.

Grant, slično, ne može podnijeti prizor tog ''sebičnog govna'' u drugoj uniformi... - I can't fathom watching that selfish piece of crap in another uniform. I hate what I once loved. Basketball has been my favorite sport since I was 3... 23 years later, it is now dead to me at the highest level. (What the hell am I supposed to do now all winter... in Cleveland?!?!)

''Sebično govno'' je krivo već zato što mi sad moramo biti u komi – a zašto? – zato da bi on bio sretan?! Mo'š mislit'! Đubre jedno uopće nije marilo više za sreću nas navijača nego za svoju vlastitu! Gad je samome sebi bio ispred nas!

Rick C - John Wooden said "It takes talent to get to the top, but it takes character to stay there." It is now apparent that LeBron does not have the requisite character.

Nije nedostajalo tih skica za karakterni portret... Već je Zac Jackson LeBrona nazvao ''čudovištem'' (''this monster that's become you''). Da se svojom nedostatnom lojalnošću spram Clevelanda prokazao kao nekarakteran, tj. razmaženi egoist.

Josh - LeBron was loved and now he is a coward, disloyal, self-absorbed and completely insincere. It reminds of me of something William Goldman said after Nicholson made a drunken ass of himself at the Golden Globes a number of years back. He said that was what movie stars were really like. LeBron has shown in public what we all know: athletes, our "heroes", are often spoiled adolescents who deserve our pity, not our admiration. It is a sad day for all sports fans. And like most of America, I'm cheering for LeBron to never win a single title. I hope he enjoys that as his legacy.

Jim Martelli - My friend Max's reaction to the LeBron special and signing: "This country was founded upon the practice of defying egotistical kings."

Steve L - The Nazgul were the characters in "Lord of the Rings" that were former kings who turned into demons that were constantly chasing the ring. It completely consumed them and robbed them of their humanity. I think this sums up the situation in Miami.

Chunky A - Athletes, or most of them, treat sports like a business. Everyone says that, but it's times like this when it actually becomes clear. For fans, it's a romantic relationship. You've sort of noted this many times, but I never quite felt it until now. Fans of teams are not third parties to their teams. Or maybe I should say we don't feel like third parties. (...) That's why the LeBracle was so unseemly. It was premised on the assumption that fans (not just Cavs fans but Knicks fans, Heat fans, etc.) had romantic relationships with their teams while personifying the fact that the athletes don't return the favor.

Chunky, što nam zapravo želiš reći? Zato što ne uzvraćaju uslugu i na odnos gledaju previše poslovno (premalo romantično), sportaši su – reci slobodno – đubrad sebična nelojalna egoistična? Jel' to?

Joe Posnanski se zapitao:

Tja, metoda nije bila na nivou, ali možda ipak nije samo do toga? Možda bi svejedno bili jednako bijesni? Možda smo ipak još najviše bijesni na njega naprosto zato što nam je dao košaricu i nije mario da ga nastavimo Voljeti?

Jay Karhoff - This is a drunk e-mail but I've never felt this betrayed. The deepest circle of hell is reserved for those who betray and LeBron earned his spot.

U prijevodu: bio bi nam on omrzlo đubre sve i da nije bilo nekorektnosti u metodi, jer je odlaskom kao takvim počinio izdaju – a zna se da je sam deveti krug pakla rezerviran za izdajnike.

Kevin Heffernan - We had a LeBronfire last night ... I burned everything I own with his name on it. My wife could sleep with my father and I wouldn't feel this betrayed. Born here. Raised here. Played here. Betrayed here.

Alain de Botton napisao je knjigu Ogledi o ljubavi u kojoj postoji ovakav razgovor:
''Jesi li dobro?'' pitao sam je.
Uslijedila je tišina, kao da me nije čula. Zatim je progovorila.
''Ti si predobar za mene'', rekla je.
''Molim?''
''Rekla sam 'Ti si predobar za mene'.''
''Što? Zašto?''
''Zato što jesi.''
''Zašto to govoriš, Chloe?''
''Ne znam.''
''Ako išta, rekao bih da je obratno. Ti si uvijek spremna potruditi se ako dođe do problema, ti si uvijek kritičnija prema svojim...''
''Tiho, prestani, nemoj'', rekla je Chloe i okrenula glavu od mene.
''Zašto?''
''Zato jer se viđam s Willom.''
''Što?''
''Viđam se s Willom.''
''Što? Što znači viđam se? Viđaš se s Willom?''
''O Bože, spavala sam s Willom.''

On to nije najbolje podnio. Preplavio me osjećaj izdaje, jer zajednica u koju sam toliko toga uložio proglasila je stečaj, a da ja nisam osjećao da za to postoje opravdani razlozi. Chloe nam nije pružila priliku, tvrdio sam samom sebi, pekla me Chloeina nelojalnost, njeno krivovjerje, njena noć provedena s drugim muškarcem. (...) Nazvao sam Chloe nemoralnom jer je odbacila pažnju nekoga tko joj je svakodnevno pružao utjehu, ohrabrenje, potporu i nježnost.

Koliko god i novinari i navijači trubili da je bijes naspram LeBrona opravdan, jer da se ograničava na način na koji je otišao, ne dirajući u samo njegovo pravo da ode – to jednostavno nije točno da se ograničava. Čista laž. Oni se tamo prije svega osjećaju izdanima radi gole činjenice da ih je napustio radi drugog kluba.

Avi, San Francisco - Am I the only one who wants to see 20,000 Cleveland fans with fake knives stuck on their backs when Lebron arrives in his new Miami uniform next year?

Iznenađujuće je koliko se često raskid ljubavi uobličava u jezik morala, jezik koji govori o pravednosti i nepravednosti, dobru i zlu, kao da raskinuti vezu s nekim ili je ne raskinuti, voljeti nekoga ili ga ne voljeti, prirodno pripada jednoj grani etike. Iznenađuje koliko se često onaj koji raskida opisuje kao zao, dok onaj koji je ostavljen utjelovljuje dobro.

Posljedica ovog uobličenja u jezik morala je da se ostavljati može jedino pritisnut krivnjom zbog nečega zbog čega ipak nisi ništa kriv: naprosto zato što si u jednom trenutku odlučio da više ne želiš biti u ljubavnoj vezi s nekim s kime si prethodno bio u ljubavnoj vezi: za Chloe je etički dokaz da nije dovoljno dobra za mene bio isključivo u tome što me prestala voljeti kao muškarca koji ju je, u svoj dobroti vlastitog srca, još uvijek bio sposoban voljeti, i zbog toga se smatrala manje vrijednom osobom od mene.

''Manje vrijednom osobom'' je gruba, možda malčice pretjerana tvrdnja, ali recimo da se jednostavno osjećala loše u odnosu na njega.



Ummm... In this fall... man, this is very tough... umm... in this fall I'm going to take my talents to South Beach and join the Miami Heat.

LeBrona danas optužuju za bezdušnost. Pa ipak je očito da je njemu za ovo izgovoriti trebalo mnogo hrabrosti i tjeranja samoga sebe na čvrstoću. Ovo man, this is very tough... zapravo ne zvuči jako uvjerljivo; nije uopće isključeno da je to unaprijed pripremljeno – jer je znao da to mora reći. Unatoč tome, ne dvojim da mu je bilo teško – jer nije mogao ne biti svjestan što se s njim već tjednima, mjesecima, godinama stvara u Clevelandu i Ohiou, kakvi moralni naponi da ostane. Nije mogao ne znati da će ga oni tamo načisto zamrziti, da će ga proglasiti moralnim bankrotom, sebičnim govnom i izdajicom koji im je zabio nož u leđa, šaljući ga u samo srce pakla okrene li im leđa. Malo dalje, novinar ga pita da li bi ponovo prolazio kroz sve ovo. This is tough. This is very tough, because you feel like you've let a lot of people down. A drugom novinaru kasnije kaže: At the end of the day I feel awful that I'm leaving.

Drugi događaj ovoga mjeseca koji me – u sprezi s Laninom svinjarijom – prikovao uz temu košarice je veliki cirkus koji se u posljednje vrijeme zavrtio oko LeBrona Jamesa. Čuli ste sigurno za Lebrona Jamesa... ako itko među suvremenim košarkašima prolazi ''mama-test'' (da čak i stare majke koje ne razlikuju košarku od vaterpola od rukometa znaju za njega), onda je to LeBron. Objektivno najbolji košarkaš na planetu, prouzročio je u svom rodnom kraju nevjerojatne (iako ne i neočekivane) nerede – svojom famoznom Odlukom (The Decision: emisija na ESPN-u održana 08.07. samo u svrhu njegove objave za koga će od sljedeće sezone igrati) da kao slobodan igrač iz kluba u kojem je dosad igrao (Cleveland Cavaliers) pređe u novi klub (Miami Heat).

Postoje, naime, ljudi za koje košarka nije samo igra. Prije svih se ritnuo Dan Gilbert, vlasnik Cavsa, koji je isti dan napisao otvoreno pismo navijačima (kopirao sam link, ali je, na žalost, u međuvremenu skinuto odatle, od sramote valjda), nazivajući u njemu dotičnog LeBrona ''bivšim herojem'' i ''dezerterom'', optužujući ga za ''narcisizam'', ''kukavičku izdaju'', ''sramotnu predstavu sebičnosti i izdaje'', ''šokantan čin nelojalnosti'', ''bezdušan i bešćutan potez''. Opominje Gilbert – koji za život inače zarađuje kao zelenaš i vlasnik lanca casina, dakle strogo na tuđoj nevolji, upropaštavajući ljude, neki će reći i naprosto gangster – kako takvo ponašanje šalje ''upravo suprotnu lekciju od one kojoj želimo učiti svoju djecu i u 'što' bismo željeli da odrastu''. Danova firma Fathead revoltirana Odlukom spušta cijenu nekakvih LeBronovih postera s $99.99 na $17.41 – što to znači? – 1741 je u SAD historijski prepoznatljiv broj, kao godina rođenja najdemoniziranijeg tamošnjeg petokolonaša, iz Rata za Nezavisnost, Benedicta Arnolda. Zar bismo možda željeli da naša djeca izrastu u izdajnike i petokolonaše? Zatim ga još u nekom interviewu izravno optužuje kao ''quittera'', da je pustio Bostonu u playoffu (iako ta navodna LeBronova igračka falinga Gilberta nije prethodno zasmetala da ga na koljenima moli smije li mu uplatiti preko 120 milijuna da ostane Cavalier), kao i za neukusnu samopromociju (iako prethodno nitko nije tako kao Gilbert sâm do bjesomučnosti promovirao ''brand LeBron'').

Svi što gube se ljute. Odlaskom LeBrona Gilbert gubi brdo milijuna (''the latest estimates were that the Cavs were worth 400-500 million with Lebron; it will probably be worth 80-100 million at the max.''). A osim toga došlo je do ultimativnog debakla natjecateljskih ambicija kluba. Neizbježno je da će se izgubiti velik dio navijačke baze, ali treba barem ograničiti štetu. Za debakl netko mora biti kriv – da to ne bi bila uprava kluba, na čelu s vlasnikom, odgovoran mora biti LeBronov karakter s greškom. Da ga ne bi pregazio bijesni stampedo napucanih navijača, Gilbert je radije odlučio te divlje konje zajahati i sam dodatno podjarivati. (I što je najgore, upalilo mu je: kad mu je liga odrezala $100.000 kazne zbog vršenja nedopustivog pritiska na instituciju free agenta, navijači su se organizirali da plate umjesto njega (napuštenog siročića milijardera).

Jasno je, sve u svemu, zašto je košarka za Gilberta više od igre – biznis je to, u profesionalnom sportu vrte se ozbiljni novci. Uvrijeđenost gorespomenutih navijača je, međutim, bitno patetičnije ustrojena – činjenica da je njima košarka više od igre obilježena je ključnim elementima ljubavne veze. Vrlo poznati američki sportski kolumnist Bill Simmons periodično objavljuje ''mailbag'' u kojem odgovara na mailove čitatelja. U petak 09.07. – odmah sljedeći dan nakon Odluke – ide specijal u kojem su čitatelji pozvani da proventiliraju svoje dojmove.

Eric Retter - Closest example to what LeBron did with Cleveland: Instead of proposing to your girlfriend, dumping your wife on the Jumbotron. At the Super Bowl.

Derek G. - The last time I felt like this was when my high school girlfriend dumped me; only this time I am Dan Gilbert/Cleveland and the girl is LeBron. LeBron wanted a free agent, we got him a free agent. LeBron drove 100 mph on I-71, or bombed in the playoffs, we forgave him immediately, and loved him nonetheless. I never did find out why my girlfriend left me, it just seemed like she thought the grass was greener elsewhere. I hope Miami is greener, LeBron, because Cleveland is more dead now that when you arrived.

Michael - When it came out that Brad Pitt was divorcing Jennifer Aniston for Angelina Jolie, EVERY woman in the world wanted to hate Pitt. Yet, he handled his business and didn't talk about the reasons. Shortly after, women weren't holding a grudge and couldn't even remember not loving him (absolutely amazing!). Why? Because he didn't call an hour-long live TV spectacular to dump Jen for a hotter woman. After tonight no one will ever forget to hate LeBron.

Rob Schuster - Like dangling an engagement ring in front of your longtime girlfriend, then getting on your knee at the bar and proposing to a girl you met last week. Completely destroyed.

JD - Imagine you're an average dude in high school. Somehow, you begin dating the hottest girl in school. It goes good not great, but hey, she's beautiful and you aren't really going to complain. Senior year, she breaks up with you and begins dating the new quarterback that just transferred into the school. Except she did this on stage at the homecoming coronation, embarrassing you in front of the whole school. This is what LeBron did to the city of Cleveland.

Kyle - "The Decision" confirmed what I have feared for two months now: that LeBron knew he was going to be leaving after this season, so he had to start justifying it early. I recognized his strategy, because I've done the exact same thing prior to breaking up with a girlfriend. Breakups suck, so why not try to make it a little less painful? Stop doing the little things, start making up excuses for not spending time with her, stop communicating as much ... essentially, do things that she will resent so that by the time you break up with her, she's mad at you and almost welcomes the breakup because of all the crap that you just put her through. LeBron did the same thing -- stop trying in the playoffs, refuse to be a part of planning for the future, stop talking with the organization other than the pre-ordained free-agency meeting, and then top it off with a ridiculous TV "special" to drive home the point that he's even more narcissistic than Lex Luger. Unfortunately, LeBron had never tried that strategy before, so he was unaware that it's a terrible idea. The people you break up with just totally lose respect for you and despise you even more for contriving such a stupid situation. The breakup is going to suck regardless -- there's really nothing that can be done to stop it, so don't make it worse by playing mind games leading up to it.

Navijači Cavsa suočili su se s onom bolnom situacijom poznatom svakome tko je ikada bio ostavljen: kako dalje živjeti kad ti Ljubljeni slomi srce?



Seth - I think this is the first time in history one man managed to destroy an entire city by himself.

Michael Beach - I was born in 1975, and I have witnessed every Cleveland heartbreak since Red Right 88 (one of my first sports memories). I'm glad LeBron thinks he did so much for our city and franchise, but he basically ripped out the heart of everyone, and perhaps the city itself, on live TV in one of the most self-centered, self-promoting moments ever. Oh, and he did so under the guise of helping the Boys and Girls club to try to assuage the guilt of murdering our franchise. I've read your columns for many years now and I know you know torment and heartbreak. That said, you know nothing of how it feels to be a Cleveland sports fan. Sure there are other teams that are more futile, and some cities come close to our collective disappointment and pain. However, none of them have had the biggest homegrown sports star and pretty much only hope for a dying city, go on TV and give a blatant "F you".

Willie - Can we please have an all-Cleveland mailbag? I'm 30 and was openly weeping for the past 20 minutes. This is a stomach punch mixed with a groin kick with an open-handed slap.

Tom - The oldest thing on my DVR is Game 2 of the 2009 Eastern Conference finals. As it goes to commercial, there is a little boy with his hands on his head. That boy is every male under the age of 50, including me. We are used to the tough breaks. When LeBron hit that shot to win the game, my first thought was -- we have that guy now, our Elway, Jordan, Montana, Bird. Only there was more -- he was one of us. He knew the pain of Cleveland teams, whether he rooted for them or not. Thursday night, he dragged out our agony. On a special named "The Decision" he did that to us. To the people that lived through the The Shot, The Drive and The Fumble. None of our players would have done that to us. LeBron, get the hell out of our town.



Matt - My three favorite things from last night. 1) LeBron referring to himself in the third person no less than five times; 2) LeBron stating that he brought a lot to Cleveland (seriously ... what did he bring, hope and excitement only to rip it away in one of the most cruel fashions ever seen in professionals sports through a one-hour "Go F Yourself" special aimed directly at his hometown); and 3) LeBron having the audacity to think that anyone in Cleveland (minus his mom) would still like him. I get the feeling that he does not understand exactly what he just did.

Pat N - Cleveland has to top the list on tortured cities, right? Anyone I talked to today was already geared up for a knife in their hearts before 9 p.m. rolled around. It wasn't because of all the media and "sources," but because it's happened to us year after year.

Dave S. - I'm devastated. Not surprised it played out this way, but it still hurts.



Paul - Please do a catharctic "Ohio Fans Only" mailbag ... I'm sure you're getting dumped on with Cleveland Readers' e-mails after the fans have gotten dumped on by LeBron. These people need to grieve. Since the announcement, there has been NOTHING else on local TV. I am dead serious. The NEWS has not broadcast ANYTHING OTHER THAN REACTION TO LEBRON. No shootings, no robberies, no sex scandals, nothing. It is LITERALLY the ONLY news. An hour and a half of news, and going strong, of just LeBron. There was a 30-second break on one channel when they gave the cheery weather report that it was going to rain tomorrow and that was as a positive. When is a thunderstorm blurb a good thing? What other event could possibly usurp the rest of the world's news from happening? I don't know how to recover. Help us grieve.



Kevin - You have to make Cleveland the number one most tortured sports city of all time. After tonight it is indisputable. I am literally shaking as I type this. My city has been through so much, WHEN WILL IT END!?!?!

Patrick - I have been following the LeBrachelor from Spain where every afternoon they do to six bulls what LeBron just did to Cleveland.

Jacinta - When LeBron arrives in Miami, will it be Dexter Morgan's responsibility to "put him down" since he murdered all of Cleveland?



Naučili smo iz Fatal attraction: slomljeno srce se u ostavljenoj stranci pretapa u resentiman, a resentiman rezultira mržnjom i željom za osvetom – da se subjektu povrede nanese bol, da mu se ide uništavati život. No, sad će guyscum LeBum imati posla s nama, crazy bitch multipliciranom na način navijačke horde! We will not be ignored!



Zac Jackson za Fox Sports Ohio: Public enemy no.1! Nekada obožavani kartonski LeBronovi po barovima završavaju u smeću.



Veliki LeBronov mural (dojučerašnji zaštitni znak grada) Klivlenđani skidaju sa svih deset katova koje je pokrivao, a sa sebe dresove s brojem 23 i javno ih spaljuju, kao rekvizit Zla, kao nekada što su se po trgovima vještičje metle spaljivale ili nacisti što su s ''izopačenim'' knjigama radili.





Kuću mu moraju policajci čuvati, da ne bi bila dignuta u zrak valjda.



Poručuje mu se da u sjeveroistočni Ohio u kojem je odrastao i cijeli život živio više nije dobrodošao. Da bi se mogao šokirati kao nikada u životu ''zlobom'' koju će protiv sebe osjetiti na prvom sljedećem gostovanju u Clevelandu. Da bi ga željeli vidjeti ozlijeđenog, polomljenog, izmaltretiranog do točke na kojoj će izgubiti svo samopouzdanje. Da mu žele da izgubi s Miamijem već u prvoj rundi playoffa i zatim slomi nogu preko ljeta. Da je pretekao čak i zloglasnog Arta Modella (koji je svojedobno Brownse preselio u Baltimore) na crnoj listi omraženosti i neka mu bude jasno kako više nikada neće smjeti nogom kročiti u državu ukoliko mu je život mio (te kako bi mu bilo najpametnije da iseli i svu svoju familiju skupa sa sobom).

Dave C. - I cannot believe he would rip the hearts out of Northeast Ohio with this one-hour special. I do not think he understands the full implications of what he has just done. He is not going to be welcomed back. He, better than anyone, should understand the passion of fans in Northeast Ohio. That first game against the Heat in Cleveland will be nothing like he has ever experienced. The venom sent his way from the people who once adored him will shock him. Maybe then he will understand what he has done to this franchise and this city.

David - If you were watching LeBron's post announcement interview and saw his reaction to our fans burning his jersey, you saw the pain in his face for a second before regaining composure. People from Ohio have a strong connection to where we are from. He was no different. We love the Browns, Cavs and Indians, even when they're terrible. We love our athletes and treat them like gods. We can't explain how bad it hurts never to win. No other city feels this in EVERY sport, in such a variety of ways. The fumble, the drive, the shot, two World Series losses, losing the Finals, Ohio State losing two national titles, the Indians losing the ALCS to Boston, Cliff Lee and CC leaving us, and now LeBron leaves us. I don't know how to explain it. It's the worst feeling in the world and I have ZERO pro sports teams even with a winning chance in 2011. Just know that people in Cleveland rarely forgive or forget. Half a century of losing hardens people to the point of dumping beer on old women who are dumb enough to wear Steelers gear to Browns games, even to the point of hating our once beloved son LeBron. We can't cheer him, it would hurt to much. We burn his jersey not to hurt him, but for us. Destruction is great company to misery.

Name Withheld - This is the day he went from being a lovable superstar trying to reach his potential to enemy number one. I want the Knicks to bring back Charles Oakley and Xavier McDaniel on 10-day contracts to injure him. I want Kobe Bryant (yes, Kobe!) to destroy him so badly every time they play that he loses confidence, Rick Ankiel style. I want him to lose in the first round and then break his leg in the offseason, only to see Wade and Bosh win without him (and have him screw up the chemistry when he comes back). I want him to join the French World Cup soccer team. I want him to go into the stands and attack a child in a wheelchair. I want it to come out that he was point-shaving. I want Cleveland fans to throw urine water balloons at him. I want Castro to annex Miami. I want Florida income taxes to spike to 73%. I want the Bulls to beat the Heat by 50 points every time they play. And I want LeBron's father to come out of the woodwork and say "You've brought shame on me and our family."

Greg S. - You just saw the sports death of a city. I can't see LeBron ever being hated as much as Modell, but his future will be similar. He'll have to move his entire family out of the state and never return. Cleveland fans never, EVER forget. It's been 15 years, and Modell still can't set foot in the state for fear of his life. But the anguish with LeBron is a little different -- he was supposed to be one of us. He was supposed to be the Chosen One. When the chips were down, he didn't show up, and at the first chance he had, he bolted and left us hung out to dry, like so many before him. That's the action I would expect from a politician -- not a monarch. Even a self-proclaimed one. Everyone in Cleveland is now cursing LeBron's name, praying to whomever they all pray to that he gets his just desserts.

Redov - You probably know that Art Modell doesn't exactly have good standing in Cleveland. Or Akron. Or Canton. Or... well, pretty much anywhere in Northeast Ohio. I never, EVER thought that anyone would replace him at the top of Northeast Ohio's blacklist.

Ovoga mi se mjeseca u bujici novinskih naslova kojima nas svakodnevno poplavljuju jedan naročito izdvojio po kriteriju toga koliko su mi se usta razjapila pročitavši.

Nadnaslov: Osveta ostavljene cure

Naslov: Lana bivšem dečku ukrala PIN i izbrisala ga sa svih lista za fakultet!

Zašto sam zinuo? Na kraju je sve dobro završilo, tako da priča nije zapanjujuća posljedicama, nego psihološki. Izbrisati maturanta sa svih lista za fakultet debelo zadire u kategoriju ''uništavati nekome život''. Zapanjujuće je kako je opaka ona tu bila u svojoj psihologiji: bez ikakve zajebancije, stvarno mu je željela uništiti život!


Stara je to pjesma:
Heav'n has no Rage, like Love to Hatred turn'd
Nor Hell a Fury, like a Woman scorn'd




Fatal attraction. Oženjeni odvjetnik Dan G. (Michael Douglas) provede vikend s površnom poznanicom Alex F. (Glenn Close). Kad joj on međutim potom kaže da mora kući i da se ne želi više viđati s njom, ona poludi, pokuša se ubiti te ga počne uhoditi, opsjedati, progoniti. Neprestano ga zove, dolazi mu kući, dostavlja mu video s uvredama i prijetnjama, izlijeva kiselinu koja mu pojede auto, skuha zeku kućnog ljubimca njegove kćeri, napokon mu i kidnapira tu istu kćer.

Nietzsche je to dobro formulirao (možda malo šovinistički u teoriji, ali empirijski odgovara):
Neka se muškarac boji žene koja ljubi: ona će tada podnijeti svaku žrtvu i svaka joj je druga stvar bezvrijedna.
Neka se muškarac boji žene koja mrzi: jer muškarac je u dnu svoje duše samo ljutit, a žena je tu zla.

Popularno je tumačenje po kojem je pouka filma u opomeni od preljuba. Da ćeš biti kažnjen ako šaraš. Bojte se, kurviši! Sama Glenn Close je 2008. izjavila: Men still come up to me and say, ''You scared the shit out of me.' Sometimes they say, 'You saved my marriage.'' Prosijao sam komentare ispod trailera i evo što sam našao:

GYPSYQUEEN5050 - LOL, well that's what the fuck gets cause he couldn't keep it in his pants
telethon123 - This film had men keeping it in their pants for years.
Maskphan1 - This should be required to be watched at school! Maybe people won't mess around as much!
040469ian - yup!!,it certainly made me think twice about messin' about elswhere
xocolatl3409 - It's a good one to watch occasionally, to remind those specific men(u know who u are) ---"IT JUST AIN'T WORTH IT!"
mlross - I just saw this movie, Glenn Close scared the living shit outta me. I will never cheat!!!!!!!
xocolatl3409 - Yeah, they should air this movie at least once a month on regular television as well as ALL the movie stations. Cost-effective deterent to infidelity - LOL
musicgirl999 - this movie will definitely teach men to think TWICE before they cheat on their wife or their girlfriend!
brittneyllklein - My dad said that not a lot of men cheated after this movie
peaceNsecurity - Every mans worst fears. Cheating on his wife with a crazy bitch like this. This movie gave me nightmares.
samroca - I don't know if there are any statistics on this but I am pretty sure this movie kept millions of men from being unfaithful to their wives.
tarheel8494 - how about "every man needs to learn to keep his d8ck in his pants"? amazing that it's always the woman who's wrong, eh?
pussyGalore822222222 - you dont want to cheat after this movie
charlottecreamer - And the moral of the story is: Men -- don't cheat on your wives. Women -- don't have affairs with married men. Cheated wives -- grab the kids and run at the first sign of a demented ex-girlfriend. Case closed.
rockchick80s - When I saw this years ago I came out of the cinema thinking Glen Close was a Maniac. When you watch it years later with a different Mind-Set - you see - its not her thats the Baddy its him. He had a lovely wife, daughter, home- life everything to lose - she was a free agent. He crossed the line - Actions and Consequences. If you play with Fire you get Burned!!!!!!!!!!
rell27 - This movie scared the shit out of most of the men in america.
cengkih78 - moral of the story - respect yourself then others will respect you. if you respect ur marriage you wont sleep with others. if you have respect with yourself, you will not easy to give yourself to someone you rarely know and you can avoid such thing from happening.
slashuur8760 - well i for one am NOT cheating on my wife anytime soon
blueplague888 - Fatal Attraction is a film on its own and shows the dangers of 'having a fling' when you're married. Ya' never know what you're diving into till it's too late.
prophetbyronmotley - A few dips between her hips, caused him enough problems to sink a million ships!!! Adultry, that shit AIN'T worth it!!!
mootzie - I'm scared shitless just watching the trailer. saw this movie 20 years ago and it still gives me chills. Ladies, give this DVD to your men as soon as you start dating!!!
SteffyP623 - man I tell ya Cheating is NOT worth it
loveub88 - bitches stay away from married men, married men stay away from bitches. ofcourse, that will never happen though. all cheaters WATCH THIS MOVIE.
contemplativegirl21 - Watching this movie should be a requirement before men get married--the divorce rate might go down.
battousaiblade - let this be a lesson to all men who cheat on their wives this could happen to you!
sapphiretwilight1 - this way guys gotta think with their brains not with their dicks!!!

Pa ipak, vara se ovo tumačenje. Promašuje ceo fudbal. Drama ovdje nije toliko u motivu preljuba (nepravde učinjene supruzi) koliko u motivu ''hell has no fury like a woman scorned'' (ženu se odbilo ili ostavilo, što ona osjeća kao učinjenu joj nepravdu). On nije nastradao od žene koju je prevario nego od žene koju je ostavio. Sva tenzija filma leži ne u onome što protagonistu zamjera supruga – to je samo epizoda, začas izglađena, u momentu kad joj sve prizna nakon što je zec skuhan – nego u onome što mu zamjera ženska s kojom je nešto imao pa potom više nije želio ništa imati. To je taj njegov prijestup koji mu se obio o glavu: univerzalna situacija – ne htjeti više ženu koju se prethodno htjelo. Da je on pritom još i oženjen, marginalna je činjenica filma. (Štoviše, supruga i on se naposljetku nalaze na istoj strani: protiv luđakinje koja im ugrožava obitelj; i na kraju je ne on nego upravo ona ubije.)

Ako je u nečemu sadržana opomena ili strava priče, onda je to u neugodnoj i potencijalno opasnoj situaciji u koju sebe dovodi svaki onaj tko prvo voli pa onda odluči više ne voljeti. ''Prezreti'' ženu ili je ostaviti može se i bez da se pritom bude u prekršaju preljuba. Dan G. (Alexin ljubavnik) je bio oženjen, ali Bruno L. (Lanin dečko) na primjer nije. A ipak je ono bitno što se obojici dogodilo ta ista arhetipska situacija. Nadrljali su u sklopu osvete one kojoj su ''slomili srce'' odbacivši je. Zato komentarima na mjestu držim jedino one koji se, umjesto na dizanju moralne panike oko preljuba, zadržavaju na temi filma: Hell has no fury like a woman scorned:

dentysta - this movie makes me scared of girls.
EggheadOfTheFuture - Very creepy film. The fact that this woman loses her mind and will spend the rest of her life ruining his, makes this far more scary than all these shit teen slasher films.
corrupt200 - in the words of Tom Hanks: It scared the hell out of me!!! It scared the hell out of every man in America!!!
chitchant - i love the way this picture made men really frightened and guilty it lasted less than a month though before they were back to their 'old tricks'.
smokes2468 - I have met many women like Glenn Close. They are called Crazy Bitches. Stay far away from them!!!!!
MiniMerylStreep - She wont be ignored, not today, not tomorrow, and she will destroy his family if it means getting to keep him all for herself.

A ispod članka o Lani našao sam samo jedan takav (ali vrijedan):
Mateja Tea Wargyy - haha..pa ti prekidaj s curom..strava

Od svega mu je ostao samo strah od žene. Čeznuo je za njima, ali ih se bojao. (...) Kako je želio biti siguran da erotsko prijateljstvo neće prerasti u agresivnost ljubavi, sastajao se sa svojim stalnim ljubavnicama samo u prilično dugim razmacima. (Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja) Nastojao je sistem svog življenja razraditi tako da se više nijedna žena ne može doseliti k njemu s koferom.

Tempirana agresivnost ljubavi uvjetovana je time da nije slobodno prestati voljeti kad ti se prohtije. Simon i Cohen pjevaju o tome kako su pokušali ostaviti – ali nisu mogli, jer najčešće se to upravo i ne može. Ne ide samo tako. ''Pa ti prekidaj s curom'', komentira Mateja Tea. Simon svako malo ostavlja pa zastane i gotovo ostavi, Cohen se iz jutra u jutro probudi u istom krevetu u kojem ne želi biti... u kojoj je to mjeri nepovezano sa slučajem Dana G. ili Brune L.? Ne možda u tako radikalnom smislu – većina nas ipak nema posla s psihijatrijskim slučajevima koji svjesno i maligno idu uništavati život – ali, recimo, iz predmnijevanja o povrijeđenosti partnerovih osjećaja, iz paženja da se tog bika ne razjari – to da, to je opće iskustvo. Da neće još što napraviti... sebi?... tebi? U pitanju je neodlučnost, oklijevanje, između ostaloga i iz straha od neuračunljivosti ili čak osvete ostavljene stranke – nikad ne znaš – jer prekršio si nepisani zakon po kojem ti nije slobodno tek tako dići sidro. Draga sloboda dolazi po cijenu okretanja spram sebe nečijeg bijesa, ljutnje, kivnosti, zamjeranja, resentimana, revolta... cijelog kolopleta kontra-emocija.

I uostalom: krivnja...

OVERS

Zašto se ne prestanemo zavaravati?
Među nama je gotovo
Gotovo
Gotovo
Dobra vremena? Loša vremena?
Nema više nikakvih vremena
Samo vremenska prognoza
Sjedenje na prozoru
Znano i neumitno
Komotno bi mogli i svak' za sebe
Kao da je bitno
Ni ne spavamo skupa
U prolazu bi si smješak dali
Ali nema više smijehova
Sve smo ih odsmijali
I sve smo ih odsmijali
Za kratko vrijeme
Vrijeme
Me lupka po čelu
Gleda me iz zrcala
Otaljava šalice čaja
I pitam se
Koliko još mogu odgađati?
Mi smo samo navika
Poput saharina
A mene svako malo hvata neki jad
Ali svaki puta
Kada te ostavljam
Ja zastanem...
Zastanem i gotovo te ostavim

I TRIED TO LEAVE YOU

Pokušao sam te ostaviti, ne poričem
Odustajao od nas, po stotinu puta
Svakog bih se jutra probudio kraj tebe

Gubiš ponos, sve je manje vremena
Ostaješ kod kuće, bebi treba pelena
I ne možeš nikuda od svoga bremena

Dobra večer, draga, nadam se da si zadovolj(e)na
Postelja kao da je tijesna, al' široko si zagrljena
Evo čovjeka koji i dalje crnči za tvoj osmijeh

Ima tako među ljudima pojava koje same na sebi stoje. Ili se može reći da vise u praznom.



Stanko Andrić u Enciklopediji ništavila navodi čuvenu aporiju o Krećaninu: ''jedan Krećanin kaže da svi Krećani lažu''. Ili, da svedemo na bit – ''ja lažem''. Dvije riječi, a ponor bez dna. Ili, također: ''Ja sam lijepa rečenica, zar ne?''

Czesław Miłosz govori o govoru što se plete oko sebe sama, poput bršljana koji ne podupire ni stablo ni zid.

—

Najstrože čuvana tajna matematike je da je ona znanost bez supstance. Kad izračunamo, na primjer, da je dva plus dva jednako četiri, da li smo tim točnim postupkom stvarno došli do nekog saznanja? U pitanju je stanovita tvrdnja: da je nešto jednako nečemu. S lijeve strane jednadžbe stoji dva. A što je dva? Dva je, dakako, jedan plus jedan. A što je onda dva plus dva? Dva plus dva je onda jedan plus jedan plus jedan plus jedan. S desne strane jednadžbe stoji, pak, četiri. A što je četiri? Četiri je, to svak' zna, jedan plus jedan plus jedan plus jedan.

2 ili 1+1
2+2 ili (1+1)+(1+1)
4 ili 1+1+1+1

S obzirom da pri zbrajanju zagrade ništa ne znače, (1+1)+(1+1) je potpuno isto što i 1+1+1+1. Dakle, naša jednadžba 2+2=4 nam zapravo kaže sljedeću istinu: da je 1+1+1+1 = 1+1+1+1. Zato je matematika tako sjajna: nema šanse da u njoj naletimo na išta drugo osim istine, istine, samo istine i čiste istine. Ta se vrsta istine zove tautologija: A=A=A=A; X=X=X; Y=Y; zapravo maloumni truizam da je nešto jednako samome sebi. Što bismo mislili o čovjeku koji ide ulicom mrmljajući ''trava je trava'', ''kamen je kamen'', ''cesta je cesta''? Je li to pametno ili glupo, genijalno ili retardirano? Tvrdnja 2+2=4 (na kojoj počiva čitava zapadna civilizacija) u svojoj se suštini ne razlikuje od tvrdnje da je trava jednako trava, a kamen jednako kamen. U pitanju je samo način zapisivanja. Definicija matematike: to je disciplina lišena supstance koja nas uči pravilnom načinu zapisivanja. Na početku i na kraju matematike stoji jedno te isto: da je 1=1. Ali matematičare i njihovu inteligenciju ipak iznimno cijenimo. Neobjašnjivo i senzacionalno u cijeloj stvari je što taj šuplji tautološki idiotizam ipak funkcionira: on gradi nebodere i šalje rakete na mjesec.



—

U Poevoj pripovijetki Zloduh nastranosti protagonist, osuđenik na smrt koji je počinio savršeno ubojstvo, propada ne zbog nečega drugoga, nego zbog misli o propasti. Nikada ga ne bi otkrili da nije pomislio nastranu misao: nikada me neće otkriti... osim ako ne budem tolika budala da se, recimo – sâm otkrijem. Šetao je ulicom i uhvatio samoga sebe kako mrmlja rečenicu: Ne mogu mi ništa... ne mogu mi ništa... ne mogu... ako ne budem tolika budala da sâm priznam svoj zločin! Htijući se otresti te misli, ubrzavao je korak, sve dok naposljetku nije potrčao. Obuzela me mahnita želja da se proderem na sav glas. Svaki novi val misli preplavljivao me novim užasom, jer sam, jao, dobro, i te kako dobro znao da misliti, u mom položaju, znači propasti. Još sam više ubrzao korak. Jurio sam kao sumanut kroz prometne ulice. Napokon se rulja uznemirila i počela me goniti. Tada osjetih da mi je sudbina zapečaćena.



Strah koji sam sebe ispunjuje: nije bio utemeljen, bio je bez supstance, ali je samim svojim uključivanjem u jednadžbu učinio da postane utemeljen.

—

Dosta sam hipohondričan, a specijalnost mi je srce. Prije tjedan dana sam posudio digitalni tlakomjer, malo da vidim kakva je situacija. I svaki put kad sam ujutro mjerio tlak on je bio u redu, od 125 do 135 sistolički. Ako ostanem miran do kraja dana i tlak ostane ispod 140, a ako je u pitanju neka nervoza ili stres onda poraste (ali rijetko preko 160) i to obično ne traje dugo.

Međutim, evo što sam si napravio neki dan. Bilo je popodne, taman sam se bio najeo kao prasac i zapalio dvije cigarete za redom. I tada osjetim da mi srce malo ubrzano radi, pa, rekoh, idem si izmjeriti tlak da vidim koliki je. I očita mi 165/85. I sad, iz nekog razloga, taj me rezultat prilično uznemirio. Pa sam probao ponovo i dobio 170/85. Sad sam već postao prilično preplašen. Bio sam uvjeren da je greška. I za dvije minute mjerio opet. Naravno, bio je još viši. 180/90! Kad sam to vidio počeo sam se tresti, bio sam na rubu napada panike, srce mi je tuklo kao ludo. Potpuno sluđen, mjerim ponovo i dobijem 190/95. Tada sam shvatio da moram prestati i popiti apaurin. Ludo, ludo!

Eto, kaj sam si napravio. Dignuo si tlak sa 160 (takav vjerojatno zbog obilnog obroka i cigareta) na 190 za manje od 10 minuta. I priuštio si sasvim solidan napad panike. Sljedeće jutro je tlak opet bio 125/80 i onda sam odlučio vratiti prokletu spravu. Međutim, psihički problem nije nestao. S obzirom da nisam ni slutio da se tlak može toliko podići u nervozi, sada stalno mislim da će mi se to dogoditi svaki put i da će me prije ili kasnije trefiti nekakav udar.

(prepisano s forum.hr)



—

U Kafkinom Dvorcu pojavljuje se sintagma ''nemirna savjest''. Da ne bi bilo zabune, Kafka eksplicitno naglašava: nemirna savjest – nemirna, ne nečista. Ali što se želi reći ovim razlikovanjem nemirne od nečiste?

Znamo onu arhetipsku situaciju iz filmova: nesretnik koga s pištoljem iz kojeg se dimi zateknu nad upucanim tijelom, počinje bježati iako nije kriv (slučajno je naišao, podigao pištolj i baš je tad došla policija). Zašto bježi ako nije kriv? Sâm on dobro zna da se samo zatekao na krivom mjestu u krivo vrijeme; ali shvaća i kako sve to mora izgledati njima sa strane. Strah od tuđeg preuranjenog suda. Ljudi kad vide činjenicu A i činjenicu B obavezno požure spojiti ih najkraćom ravnom crtom. Zamišlja tu crtu u glavama policajaca i bježi. Mogao bi reći istinu, ali što će biti ako kaže? Možda će se uspjeti objasniti, ali vjerojatnije je da neće. Sigurno će ga optužiti, a možda i osuditi. Bježi zato što istina gubi na važnosti. Nije bitno kakve stvari jesu, presudno postaju ono kako stvari izgledaju. On tu ne može izigravati superiornost ili herojsko ustrajavanje na istini. U percepciji policajaca dogodila se pogreška, ali ta pogreška ima sposobnost utjecanja na događaje. Na koncu privid, a ne istina, postaje onaj odlučujući faktor prema kojemu bjegunac upravlja svoje ponašanje.



Što je revnost Josefa K., optuženog doslovno za ništa (bez predmeta optužnice), u udovoljavanju zahtjevima suda, i napokon pristajanju uz vlastito pogubljenje, ako ne savjest koja je nemirna mada zna da nije nečista?

Kafka je bio svjestan moći predmnijevane percepcije da postaje stvarnost i stvara stvarnost. Josef Škvorecký napisao je roman – nisam čitao, ali ga Kundera prepričava – o praškom inženjeru pozvanom na stručni skup u Londonu. Vrativši se, u službenom dnevnom listu Partije čita članak o tome kako je neki češki inženjer na skupu u Londonu pred stranim tiskom oklevetao Zemlju i odlučio ostati na Zapadu. Pojuri u uredništvo dotičnog dnevnika, gdje mu se Odgovorni ispričava, ali da on nema s tim veze, tekst je dobio ravno iz MUP-a. Pojuri u Ministarstvo, da, svakako, riječ je o pogrešci, ali oni nemaju ništa s time, dobili su izvješće od tajne službe u londonskom veleposlanstvu. Nema, kažu mu, govora o demantiju, ali da svejedno može biti miran, ništa mu se ne može dogoditi. Inženjer, međutim, zapaža da činjenice govore drugačije – najednom ga nadziru, prisluškuju mu telefon, ne može spavati – sve do dana kad, izluđen pritiskom, stvarno ilegalno napušta Zemlju.

—

Zametak ovog posta nastao je u vrijeme prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Dogodilo se da sam previše puta čuo jednu frazu, koja me natjerala da se zamislim. Ali kako to biva, nisam odmah reagirao, ili nisam stigao. Prođe tjedan, prođe drugi, i ja sam u međuvremenu zaboravio na to. Ali nedavno me podsjetio Babl koji je u svojstvu selektora ''književnog natječaja za blogersku erotsku priču Casanovafest 2010.'' napisao sljedeće:


To je ta uvijek ista fraza za koju ni sâm ne znam koliko sam je već puta čuo (na ulici, na poslu, po birtijama, na televiziji, u novinama, na portalima, na blogu...): da, Vesna je očito daleko najbolja, ali na žalost nema smisla za nju glasati jer ona nema ozbiljnih šansi, samo bi oduzeli glas Josipoviću.

07. 12. kod Lebowskog neka gošća ostavlja komentar:


Ova racionalizacija počiva na pretpostavci da ''moje misli dijeli premalo sugrađana''. Svaki pojedini birač koji je zapravo htio glasati za Vesnu Pusić, a na licu mjesta zaokružio Josipovića, imao je tu rečenicu u glavi: ''moje misli dijeli premalo sugrađana''.

S druge strane, čuli smo Babla, koji razmišlja o još nečemu: ''Pretpostavljam da se mnogo ljudi našlo u istoj ili sličnoj situaciji.'' Mnogo? Tu očito ne štima neka matematika. Ne znam da li je Babl pišući bio svjestan pritajenog paradoksa u svojoj rečenici: mnogo se ljudi našlo u situaciji da malo ljudi misli kao oni?

Naravno, on je i u pravu. Zaista ih je bilo mnogo koji su tako umovali. Stavom po kojem je Vesna najbolja i prvi nam je favorit, ali ćemo ipak za Josipovića jer je manje zlo od Bandića, bili smo prosto bombardirani, odasvud je ponavljan, već je iz paštete iskakao. Znači, zbilja mnogo; ozbiljan broj nesuđenih birača našao se u Bablovoj situaciji. Formula po kojoj ''Vesna Pusić (na žalost) nije ozbiljan kandidat'' nametnula se, medijski prvenstveno, kao paralelna stvarnost (''opće mišljenje vojske'', skupna relacija s kojom se svi podsvjesno u sebi usklađuju), ali sama činjenica njene učestalosti i ozbiljnog broja onih koji su je ispovijedali stavlja ju pod sumnju kao besmislenu, netočnu, prividnu, lišenu supstance.

Točne brojke nikada nećemo saznati, ali legitimno je pitanje što bi se dogodilo da su svi oni čiji je pravi sentiment bila Vesna Pusić doista za nju i glasali? Tko zna ne bi li malo drugačije to danas izgledalo? Što ako je onih koji su zapravo htjeli nju, ali su odustali zato što su pretpostavljali da nitko drugi neće, taman dovoljno da bi ušla u drugi krug – a u kojem više ne bi bila hendikepirana prijetnjom Bandića? Sasvim je zamisliv scenarij po kojem je gospođu Vesnu iz utrke eliminiralo ništa drugo nego apriorno općeuvriježeno mišljenje da je ona iz utrke unaprijed eliminirana? Ako je ona hiperrealna relacija o njoj kao ''bez ozbiljnih šansi'' i bila prazna i neosnovana, ipak je sama činjenica njenog postojanja učinila da postane osnovana.

Privid stvara stvarnost: to je fenomen koji počiva na našoj sposobnosti da predmnijevamo proces u glavama drugih ljudi.

—

Kad smo već kod izbora, pamtim jednu bizarnu scenu iz Zagreba. Godina je 2005., sezona lokalnih izbora, vozim se ja tako tramvajem, gledam van (ne gledam unutra), kad vani – plakati. Jedan, drugi, treći, a na svima isto: MILAN BANDIĆ – ŽIVJETI ZA ZAGREB! Prozirna glupost, ali nije to ono što mi je privuklo pozornost. Nego: čemu tri na razmaku od 20 metara? Ponavljanje kao majka propagande? Ali opet nema smisla: tko je prošao onuda i vidio jedan plakat, primio je poruku jednako kao i onaj tko je vidio sva tri. Jesu se to malo nacugali u izbornom stožeru? Ali ono što također upada u oči: nisu se niti malo potrudili da ne budu sasvim prozirni. Zar stvarno misle da će im netko povjerovati kako bi se naš mili Mile dao živ rastrgati za Zagreb? Obrazovaniji dio nacije možda bi njihovu strategiju protumačio kao upucavanje onom drugom dijelu, neškolovanom, lakovjernijem (koji je usput i većinski) – ma za njih je to, za raju, oni će to popušiti. Ali meni se nekako čini da je ovo preglupo za bilo koga. Ne moraš biti nuklearni fizičar da bi u tome prozreo bezveznu, maloumnu frazetinu. Čak ni većina nije baš sasvim maloumna, dakle svakako nadilazi nivo plakata. Ali reći ću i više: uvjeren sam da taman i kad bi biračko tijelo bilo sastavljeno od sve samih nuklearnih fizičara, neurokirurga i ekvivalentno superpametnih građana, intelektualna razina političkih plakata i dalje bi ostala tu negdje. Mislim da je u nečemu drugome stvar: oni to lijepe, ali im uopće nije pretjerano stalo da nas stvarno uvjere u nalijepljeno. To je samo onako, sa zijevanjem, da se napravi bilo što, da polijepe pa da idu kući, tek toliko da bude nekakvog plakata. Odrađivanje formalnosti. Zijevam. Gledam taj otužan uskličnik na kraju, mlohav i impotentan, koji će teško nekoga zavarati u svoju istinsku uskliknulost. Ah, zijevam. Taj je uskličnik više točka od najdosadnije, najkukavnije točkice – i kao da je i sam svjestan da se samo pretvara da je uskličnik.

I prije ovog izrazitog slučaja s Vesnom Pusić znali smo da se predizborne ankete koriste kao moćno sredstvo manipulacije. Sugerirati da je netko ozbiljan kandidat znači učiniti ga ozbiljnim kandidatom. Fiktivni izgledi kao garancija stvarnih izgleda. Takva je psihologija birača: ako vidim anketu u kojoj su dvojica-trojica daleko odmakla, spontano ću suziti svoju domenu – izbore ću shvatiti kao izbor između te dvojice-trojice. Za imati izgleda za pobjedu nije presudno što kandidat govori, ni kakav mu je program, jedino je važno naći se među tom dvojicom-trojicom ''ozbiljnih kandidata''.



Ali kako se to može dospjeti u taj ekskluzivan klub? Kriterij svih kriterija za biti izgledan kandidat je sloviti kao izgledan kandidat – to je lišeno sadržaja; bršljan koji se plete oko sama sebe. No, kako onda početi sloviti? Što treba učiniti? Odgovor je idiotski začaran kao ''trava je trava'': počet ćeš sloviti kao izgledan onda ako imaš pokriće u izgledima; pokriće koje dolazi ne od nečega drugoga, nego naprosto od toga da imaš iza sebe povijest predstavljanja kao onaj koji ima pokriće. Jesmo apsolvirali tautologiju: (1+1)+(1+1)=1+1+1+1, a dva i dva su četiri, jasno!

Vozim se ja tako u tramvaju i naćulio uši. Slušam: ''A, eto, taj Bandić... takav je kakav je, ali ipak...'' (tu sad nastupi: ''trudi se'', ''trči'', ''radi'', ''gradi'' ''vuče za grad'' ili neko slično odavno otrcano i falično objašnjenje). Pomislio sam: da li oni doista vjeruju u to ''ipak''? Koliko ih ima koji vjeruju? Uzmimo ogledni uzorak od deset osoba. Nije teško zamisliti nekoga među njima tko smatra kako je Bandić ''takav kakav je'', odnosno osobno ga ne vidi kao ozbiljnog kandidata, ali ipak dolazi u napast da mu da svoj glas – jer predmnijeva da u glavama ostalih devetero on sigurno je ozbiljan kandidat, vjerojatno i najozbiljniji (jer, ipak, uslijed tolike propadande, jel?). Sad možemo zamisliti i drugog ili trećeg takvog koji predmnijevaju potpuno isto: da iako kod njega osobno ne bi imao šanse, kod ostalih devetero sigurno ima. Pa koliko bi ih ukupno bilo takvih od deset? Pet? Šest? Sedam? Ali tada me spopada nihilistična misao: što ako svih desetero zato što misle da drugih devetero... a sve zapravo visi u praznome? Svaki pojedini na konto toga da onaj drugi misli, ne znajući da nema tog drugog koji tako misli – ja zato što ti, a ti zato što ja – ja računao s mišljenjem tvojim, ali onim tvojim koje je nastalo tako što si ti računao s mojim, ali dakako, ne baš mojim mojim, nego mojim koje je nastalo tako što je računalo s tvojim, i tako dalje i tako u krug – i eto kako se začaranom zabunom predmnijevanja iz ništavila stvara čvrsta realnost.



Notorna iluzornost tzv. demokracije: izlazimo na izbore, ali ne glasamo stvarno mi, birači! Glasa ''relacija'' (unaprijed determinirana). Mislimo A, zaokružujemo B. Za probiti začarani krug trebali bi svi odjednom simultano obavijestiti ostale o vlastitoj nakani. Što, međutim, nije izvedivo. Zar nije čudno kako u svim strukama ljudi pomno paze da ne naprave teži kiks ili pogrešan korak, jer znaju da ih to može stajati ugleda i karijere... osim u politici? Nema tog skandala koji bi političar napravio ili gluposti koju bi izgovorio, a da bi zbog toga trpjeli njegovi izgledi. To objašnjava zašto ozbiljniji političari, tipa našeg Bandića, nikad ne shvaćaju ozbiljno ono što govore. Mogu si dopustiti! Poznato im je da mogu raditi ili izvaljivati što god hoće, ili recimo pijani zastrašivati policajce, to je sve sasvim svejedno, jer opet će ih na kraju iznijeti na vrh opisana paraliza, ista ona – ''opće mišljenje vojske'' – zbog koje Tacitovi vojnici ne mogu napraviti pokret odlaganja oružja, a Brechtovi majmuni na grani prestati piliti. Simultano A nije izvedivo i zato moramo B. Okorjele političke životinje cijelog svijeta iskorištavaju to neizbježno svojstvo psihologije masa, surfaju na njemu s vjetrom u leđa. Trebalo je samo jednom (davno) steći startnu poziciju, a dalje im se ona sama organizira i raste, i bez njih. Društveni mehanizam sve sam odrađuje. Skandali i gluposti negativno se odražavaju u osobnim mišljenjima birača o njima, dok čitav demokratski teatar počiva na nama već poznatom svojstvu skupnog bivanja da u njemu osobna mišljenja možeš okačiti mačku o rep. Jedino što tu igra je relacija.



Plakati? Nisu tu da uvjeravaju u bilo što, potrebni su samo zato što spadaju u ustaljeni ritual teatra, i kad ih ne bi bilo, to bi se doživjelo kao neobičnost; svi bi se pitali – a 'di su plakati? Jel' to nešto nije u redu s njima kad nisu izvjesili plakate? Po poznatom političkom zakonu da onaj koji puno uloži u kampanju dobija i puno glasova, ne bi bilo na nivou najozbiljnijeg kandidata ne polijepiti najviše plakata. To je jedini razlog zašto su ih polijepili: pro forma. Da se ljudi ne pitaju. To čak nije bila propaganda, nego fingiranje propagande. Nema potrebe narod uistinu uvjeriti (na razini osobnog stava) – dovoljno je uvjeriti ga da je uvjeren. Treba dovoljnom broju ljudi prodati misao o tome da je agresivna propaganda uvjerila dovoljan broj drugih ljudi. Samo stvoriti privid velike podrške, a mehanizam će se već pobrinuti da od privida učini stvarnu podršku. Tako i ciljana poruka Bandićevih plakata nije bila da on samo za Zagreb živi, nego je plakat svakome od nas šaputao na uho: vidi, svi su drugi bili izloženi kampanji, računaj s tim da će Zagreb masovno glasati za mene! Živjeli! (za Zagreb)

Ništa ne znači ako pritom uviđaš maloumnost slogana, ili možda čak prozireš i prezireš fiktivnost nametnutih pravila igre – opet nećeš imati što nego igrati po tim pravilima. U skupini relacija uvijek pobjeđuje. Ja sam evo svjestan da je predodređivanje postotaka podvala, iluzija iza koje nema ničega supstancijalnog. Sve se veže na pretpostavku o nakanama nas birača, i prema tome, kad bi mi kolektivno, svi odjednom rekli: ne, odbijamo, nećemo glasati ni za jednog od naturene nam dvojice-trojice, glasat ćemo masovno za nekog XY-a – sve bi se pretpostavke morale revidirati u skladu s tim; nova bi opcija automatski postala ona koja je ozbiljna. Da se mene pita, glasao bih za XY-a, jer sam svjestan podvale. Ali već sljedećeg trenutka uviđaš: da bi to imalo ikakvog smisla morao bih moći očekivati da će se i drugi pokazati kao svjesni podvale, u dovoljno masivnom broju. Ali ja to ne samo da ne mogu očekivati, nego sam prisiljen računati da većina najvjerojatnije ipak nije svjesna (jer mi je poznato da su bili izloženi kampanji), i da će glasati za nekoga od Ozbiljnih Kandidata. A u takvom slučaju, ni meni ne preostaje ništa drugo nego da glasam za najmanje zlo među njima, Ozbiljnima. I što ću, glasam. Predmnijevanje što se zbiva u glavama drugih ljudi opet me natjeralo da osobnom mišljenju pretpostavim skupnu, službenu relaciju.

—

Temu privida koji stvara stvarnost opažamo i na fenomenu novca. No, to je zbilja fenomen! Držim u ruci nekakav šareni komadić papira, uostalom ne jako lijep, ništa posebno. Ali taj papirić diktira kretanje robe i dobara (i ljudi)! Otkud mu takva moć? Držim ga u ruci, na njemu brojka, piše: 100. Bezdimenzionalno. Što ću s njim? Meni se osobno, samom na svijetu, evo neuvijeno da kažem, živo jebe za zgužvane papiriće. Ali ja nisam sâm na svijetu i neću ga baciti – zato što sam odnekud obaviješten da se onu brojku 100 može pretvoriti u odgovarajuću protuvrijednost dobara. (A da samo umjesto 1 stoji 2 – u duplo toliko! ''Smiješna li svijeta'', sliježem u sebi ramenima.)



Da se mene pita, to je bezvezarija, za tur obrisati, niti grije niti hladi, čudno mi je da može ikome trebati. Ali mi je također poznato da će već ovaj prvi do mene biti spreman uzeti ga od mene, a zauzvrat mi dati supstancijalnu vrijednost. Predmet koji je golo ništa, zgužvani papirić, počinje za mene predstavljati vrijednost zato što predmnijevam, odnosno unaprijed znam, da će netko drugi u njemu vidjeti vrijednost. Ali tu se počinjem domišljati zašto ga taj drugi hoće: ni on, kao ni ja, ne može sa zgužvanim papirićem nego tur obrisati, ali će ga ipak uzeti od mene – zato što zna da će biti i trećega, a i četvrtoga da će biti, kojima će predstavljati vrijednost. Ja sam uvalio bezvrijednost njemu u zamjenu za vrijednost, ali ne bi odgovaralo istini reći da sam ga preveslao: znao je dobro što radi , tj. da će moju bezvrijednost moći uvaliti dalje trećem, treći četvrtom, četvrti petom. I tako bezvrijednost lančano postaje vrijednija od vrijednosti: na temelju pretpostavke da se može računati s drugima da će ju uzeti za vrijednost. Funkcionalnost novca počiva na međuljudskoj rezonanciji – takoreći povjerenju u ono što se odigrava u tuđim glavama. Počiva na preslikavanju: ako jedan, onda i drugi, a ako jedan ne, onda ne ni drugi. Moj papirić vrijedit će mi kao 100 dotle dok mogu računati s tim prvim do sebe – a za njim i svim drugima u lancu – da će i oni također u mom papiriću uvažavati da je to 100 (u protuvrijednosti dobara). O tome sve ovisi. Kada ne bih mogao s njima računati, i za mene bi novčanica ponovo postala samo zgužvani papirić. I ono u čemu je sadržana drastičnost situacije: svatko zbog drugih i nijedan zbog sebe; ne meni, svakome novac vrijedi samo zato što vrijedi drugima – što je samo po sebi nemoguća rečenica i pad u Ništavilo. Jer i ti ''drugi'' (kojima vrijedi) spadaju, jasno, pod ove ''svake'' (kojima ne vrijedi). Paradoks novca: zato što vrijedi drugima – kojima, međutim, također ne vrijedi?! Pojedinačno nikome ne vrijedi, a funkcionira upravo time što nam kad smo pred drugima, kad nismo pojedinačno, svima vrijedi.

Kao i kod svakog užeta razapetog nad ponorom, fascinacija novca je u prkošenju dojmu o nestabilnosti, krhkosti konstrukcije. Zamislite da imate milijune u tim papirićima: vaše bogatstvo ovisit će o tome da ih Drugi nastave u svojim glavama priznavati kao novac. Zamislite, dakle, da imate milijune, pa se jednog jutra ustanete i u novinama pročitate da to više ne vrijedi. U glavi neke budale došlo do zasad neobjašnjivog kratkog spoja koji je uzrokovao da mu se nikako više ne može utuviti u glavu da zgužvani papirić predstavlja vrijednost. Radikalno nije u stanju predmnijevati što se zbiva u glavama Drugih. Ma koliko mu gurali petstotke pod nos, neće da ih uzme. Ne razumije, kaže, što bi s time. Sto puta su mu nacrtali: je, da, ne možeš nego tur obrisati, ali zato što Drugima predstavlja vrijednost. Nije budala u stanju shvatiti koncept. A ako papirić ne predstavlja vrijednost njemu, onda prestaje predstavljati vrijednost i onome što mu ga je mislio uvaliti, a time i onome što je mislio ovome uvaliti, i tako dalje sve dok svima ne prestane predstavljati vrijednost – svima osim vama koji ste se upravo probudili i shvatili da sjedite na milijunima koji ni vama više ništa ne predstavljaju – jer ne predstavljaju nikome drugome. Nema nikoga kome biste ih mogli uvaliti. Lanac je prekinut. Pa sad brišite turove, drugovi, nabrisat ćete se!

—

Kako se uopće dogodilo da je rezonancija prvotno bila uspostavljena? Majstor koji je prvi istupio s komadom papira pred ekipu oko sebe i proglasio ''neka ovo odsad bude vrijednost'' morao je biti ismijan na pasja kola. To se nije moglo zbiti nego simultano, s časnom pionirskom, jednog lijepog sunčanog dana kad su se svi pioniri odjednom zakleli da će voljeti i poštovati Papirić – i da će se na njih u tome moći računati. Privid, ali što s tim! Ako se svi odjednom obavežu, bit će samim time prisiljeni priznavati ostvarujuću moć privida.



Ja zato što ti, a ti zato što ja. To me podsjeća na ideju o gradnji nebodera kao skupine pojedinačno nesamostojećih konstrukcija, koje jedna s drugom postaju samostojeće. Kompleks sastavljen od elemenata koji ne mogu stajati – može stajati!