pero u šaci

1 – PRED DVORCEM

Krenuli smo s praškog kaptola, Hradčana. Bus nas je istovario na Loretánské náměstí, manji trg omeđen monstruoznom palačom Černín (danas češko MVP) i glavnim pročeljem ''veličanstvene'', kićene, zlatom i kipovima optočene, marijanske protureformacijske crkve Loreto (u kojoj se čuvaju neznane ''neprocjenjive dragocjenosti''). Tamo smo, kvrc, svi to poslikali, a onda su nam rekli da smo još dužni ući u neku ledenu kapucinsku crkvicu u blizini, što smo i učinili, u redu jedno za drugim, drhtavi, pobožni i skrušeni, onda smo tamo nešto kao vidjeli (?), te u vidu pačje škole izašli van kako smo i ušli. Zatim smo se romantičnim spletom uličica zvanim Nový Svět spustili na glavni kaptolski trg: Hradčanske náměstí. Tu su nam prvo pričali ovo i ono (gnjavaža), a onda su nas poveli prema kompleksu Dvorca s druge strane trga. Negdje na pola puta su uprli prstom prema jednoj kući pomalo neobična izgleda s naše desne strane. Onda su nas upozorili da pred njom valja malo zastati i sagledavati, jer da je to ''Plečnik'', palača Schwarzenberger. Ali meni se nije dalo, pa sam ju samo, kvrc, uslikao, da obvezu sagledavanja riješim po čim kraćem postupku. Onda smo stigli pred dvorac, na mjesto s kojeg puca pogled na čitav Prag (svi ritualno uslikali, kvrc, kvrc, kvrc, kvrc). I napokon – evo nas na Ulazu, na kome su za ukras stajala dva stražara koja se ni za što na svijetu ne smiju mrdnuti. Hvatala me želja da nešto učinim sa stražarom, da ga na primjer uštipnem ili povučem za nos ili sastavim čizmom po cjevanici, ali sam se svladao i samo uslikao s njim, zato što me nervirao u tom groznom idiotizmu svog položaja, koji mi se nekako ispreplitao s idiotizmom mog vlastitog, kvrc, ponašanja.




2 – VJETAR IDIOTIZMA

Jesenas u Lisinskom, kao i svake jeseni: ''Dani Orisa'', dvodnevni simpozij arhitekata, sa izlaganjima znamenitih autora iz zemlje i inozemstva. Zapitkujemo se u prolazu: joj kakav ti se učinio ovaj projekt, joj šta ti se čini od one kuće itd. U odgovor procijeđujemo kroz zube neke riječi, na primjer: ’’a, onako... srednje’’ (kratko vrtimo rukama); ili: ’’ma, nije mi nešto’’ (diskretno negodujemo, žmireći lijevim okom i grčeći lijevi obraz); ili: ’’da, da, super mi je to’’ (kimamo s odobravanjem).

Pričam s kolegom G., kažem: – ''Ah, ah, čini se da je gotovo sa zlatnim dobom biranja posla i poplave natječaja – koliko li je samo mladih podobijalo nagrade...'' Pitanje ili konstatacija? Ne znam ni sam. Stali smo pričati pa je trebalo nešto reći, pa sam i rekao – prvo što mi je stiglo na jezik. Aktualnost. (Ispravnije bi čak bilo reći ''reklo mi se'' nego ''rekao sam''.) On kaže: – ’’Istina. Puno mladih. Našlo se tu dosta baš dobrih, dobrih projekata, koji su jako podigli nivo scene.’’ (Rekao je to? Ili mu se reklo?) Još dok sam izgovarao, čudio sam se vlastitim riječima i dosađivale su mi, zujale mi oko nosa poput zunzara. A zatim i njegove. Cijeli razgovor je bio kao da ga uopće ne govorimo mi... kao da sâm od sebe izlazi iz naših usta.

Na kavi s B. i B. Kažu, dobar im je Hržićev neboder na Vrbiku. Ja kažem: – ''Je, da, i meni. Da, stvarno: uopće nije loš.'' (Nemam pojma zašto sam to rekao.)




Idiot wind, blowing through the dust upon our shelves
We’re idiots, babe
It’s a wonder we can even feed ourselves

Radili smo natječaj. Povučemo bilo kakvu crtu i onda... gledamo. I gledamo i gledamo i pogledavamo se međusobno. – Misliš da je ovo dobro? Ili možda ipak nije? Možda je odvratno? Da, zapravo, ovo je totalna glupost! Ili ipak nije glupost? A što ako nije odvratno? Kako se odlučiti da li je dobro ili nije dobro? Pomislio sam, osjetio sam, nisam to bezveze tako nacrtao, meni se u stvari čini da je sasvim dobro... ali tko zna da li se ja ne varam? Možda mi se samo čini da je dobro? Ha, što ja znam, naposljetku – a gdje piše da nema u toj crti nečega nedobrog što meni promiče? Kako bih ja ovamo ikada mogao znati je li nešto dobro, dok tamo postoji Žiri, kojemu možda uopće neće biti dobro?

Dok sam bio u Zagrebu, stalno sam prolazio Savskom. Na križanju s Vukovarskom: zgrada arhitekta Fabrisa... Stanka? Slavka?... ne znam više, zaboravio sam. Poznatog po tome što je projektirao i ''kontroverzni'' Ferimport na kazališnom trgu. Ali za razliku od te, ovu zgradu dosta hvale; u više navrata je do mojih ušiju došlo da se radi o jednoj ''dobroj zgradi''. Aj' dobro – ''dobra''. Vjerujem: ''dobra''. Kad se ide iz grada prema Savi, ulaskom u križanje otvori se vizura, najednom pukne pogled na nju, baš upadne u oči (čak možda i više nego prva susjeda, famozna ''Zagrepčanka'', jer je ta već ozbiljno previsoka za upadanje u oči) – i ja uvijek moram pogledati.



U jednom trenutku postanem svjestan svog pogleda prikovanog za nju, u dotad podsvjesnoj napregnutosti. Zateknem sebe kako je sav napet pokušavam sagledati, uviđam da sam zgrčen; muči me ona! Što bi Žiri rekao? Što je to točno na njoj zbog čega figurira kao ''dobra''?



Čitam ''Oris'' broj 33, tekst Tomislava Odaka o tzv. ''Krstarici'' Branka Raosa iz ‘61, na Trešnjevci. Kaže:




''Visoke arhitektonske razine''. Stavljam u navodnike ne zato što bih dovodio u pitanje, nego zato što jedino stručnjaci mogu o tome nešto reći, ostali moraju vjerovati na riječ. Ali također vrijedi i da stručnjaku nije uopće dopušteno govoriti drugačije nego stručnjačkim tonom, tj. pozvan je da se određuje o razini i izriče tvrdnje s autoritativnošću koja kao privilegij i obaveza proizlazi iz posjedovanja objektivnog znanja. On ne može ostati na sebi pred zgradom, na utisku koji je zgrada na njega osobno učinila, subjektivnom, idiosinkrazijskom (da mu se ''sviđa'' ili ''ne sviđa'', ili ga ''plaši'', ''privlači'' ga i sl.); ne, on je dužan ispoljavati ono Znanje koje bi i drugi stručnjaci potvrdili kao Znanje, znanje imaginarnog Velikog Žirija Struke. On nema izbora nego govoriti sa sigurnošću nekoga kome je posao da zna – ne smije nam se odati u svom kolebanju da li je dobro ili nije dobro, nego mu to mora biti poznato što bi Veliki Žiri mislio – a kada piše o nečemu, ako mu slučajno nije poznato puno ime i prezime arhitekata ili točna godina izgradnje zgrada, ne može si dozvoliti luksuz da samo odmahne rukom (''ne znam sad'' ili ''zaboravio sam'') – on to mora saznati, iskopati kako god zna.

Bacimo pogled, apelira Witold Gombrowicz, na girlandu gluposti što se vije oko naše erudicije. Skandal je, zaista, što oni još i danas nemaju jezik za izražavanje svog neznanja! Stoga stalno i isključivo moraju iskazivati svoje znanje, svoju ''ovladalost predmetom''. Kad zasjednu na podiju i uzimaju riječ, nema druge: moraju znati, nije slobodno da ne znaju ili znaju manje-više, čak ni gestom, čak ni mrmljanjem ne mogu najaviti da je njihovo znanje čupavo i stečeno napreskok... Tokom svih diskusija koje hrane zapadnu misao, neće do vas stići ni jedan jedini glas koji bi počeo od ''ne znam točno... ne znam... nisam dobro pročitao... tko bi sve to upamtio... nema se vremena za čitanje... nešto znam, ali ne sasvim...'' A od toga bi trebalo početi! Samo, tko bi se usudio! Mogli bi tako početi, ali svi odjednom, davši sebi prethodno časnu riječ!


3 – ZLATNO TELE

U autobusu za Prag, na sjedalu ispred mene sjedio je izvjesni barba, koji je bio glasan prostak. Mozak nam je popio. Nemogući stari klipan koji se cijelim putem cijelom autobusu nametao ponosnim deficitom odgoja i kulture, uz suficit vulgarnosti (što je smatrao jako zabavnim), kao i iritantno pretjeranog lokalpatriotizma (nije rekao, niti otpjevao, nijednu riječ koja ne bi vodila najkraćim putem u Kučine ponad Solina). Drugog dana boravka, vodiči su nas odveli preko Vltave, u razgledavanje Malé Strane. Krenuli smo od druge najpoznatije praške crkve, baroknog sv. Nikole (Mikuláše). Na trgu pred crkvom udaljio sam se na suprotni kraj da uslikam što je moguće cjelovitije pročelje, pošto je bilo i visoko i široko. Opalio sam dva-tri puta, kad evo ti ga netko za mnom – tko li je to? – barba! Viče još izdaleka: – ''Jel' se dâ?'' – ''Ne baš sve'', odgovaram, ''ili cijelu visinu ili širinu, oboje odjednom ne ide.'' On će na to: – ''Treba uhvatiti sve kipove!'' Rečeno učinjeno: stade do mene, poskida temeljito i sistematski sve kipove i odgega se. Ha? Što? Ostadoh zatečen. Otkud sad to? Kipove? Zar ove statuice razmještene po pročelju, sasvim bezazlene i ordinarne, ni po čemu posebne (podsjećale su me na čokoladne figurice koje djeca dobiju za Sv. Nikolu)? Uostalom (začudih se), što bi njemu takvom značili kipovi, djela, umjetnost, kultura? Uopće, bilo koji kipovi. Zašto je tako bitno da se zabilježi te tu kipove? Za što mu služe? Otkud to da ga zanimaju?



Uđoh unutra, za grupom. Interijer je bio prestrašan, zašećeren do mučnine, prekrcan nevjerovatnim, upravo baroknim količinama zlata, mjedi, oltara i (ponovo) kipova. (Fotke nisu uspjele: premračno bilo unutra.) Postadoh nervozan i frustriran. Imao sam još puno punktova za obići taj dan mimo rasporeda i stoga mi se nije dugo ostajalo, a vodič (neveseli brko) je ustrajavao na dosadi. Nadugačko je i naširoko brbljao o svim onim grozomornim, predvidljivim umjetninama i dragocjenostima što su krasile svodove i zidove – njihovu historiju, njihovu vrijednost, tehnologiju izrade, trač-pozadinu... Nikada mi biblijski mit o zlatnom teletu nije odzvonio takvom aktualnošću kao u crkvi Sv. Mikuláša. Arone, napravi nam boga!



Ali nije ipak vodič bio taj koji me nervirao (da, znam, njemu je to samo posao: pričati priče pod svaku cijenu); nervirala me grupa – ona glupa ozbiljnost na njihovim licima s kojom su slušali kunsthistoričarske lekcijice, bezrezervna pozornost koju su pridavali cijenjenim umjetninama, i naročito nespremnost bilo koga da mi se pridruži u sabotaži predavanja. Nekoliko saputnika sam već na koljenima molio da odemo svojim putem, ili barem da s manje pobožnosti slušaju što ovaj priča – okupili se oko brke kao krdo oko pastira i nitko ni da korak pruži na svoju ruku, ni da ubaci ma i najsitniju provokaciju, nego me još opominjahu neka se radije i ja smirim.


4 – MILENIJSKA KIRKA



Gombrowicz o doživljaju koji nam se stvara dok hodamo dvoranama Louvrea: Nagomilanost na zidovima, izvješenost tih slika je glupa, jedna kraj druge. Štucanje od te nagomilanosti. Kakofonija. Krčma. Leonardo se tuče po zubima s Tizianom. Razrokost tu svemoćno vlada, jer dok gledaš jedno, drugo ti ulazi u oko sa strane... idenje od jednoga do drugoga, zastajanje, zagledanje, odlaženje, prilaženje, zastajanje, promatranje. Svjetlost, boja, oblik, kojima si se radovao još maloprije, na ulici, tu ti, ukrštajući se u toliko varijanti, ulaze u grlo kao flamingovo pero pod kraj starorimske gozbe. Dok na kraju ne dolaziš do svetog zakutka gdje kraljuje ona, Gioconda! Budi pozdravljena, Kirko!... jednako vrijedna i zaposlena kao kad sam je gledao nekad, neumorno pretvarajući ljude, ne u svinje, doduše, nego u glupane! Pala mi je na um Schopenhauerova uplašenost na pomisao o vječnosti mehanizma po čijoj snazi neke tamo kornjače svake godine, već tisućama godina, izlaze iz mora na nekakav tamo otok da ostave jaja – i svake godine bivaju, poslije ostavljanja jaja, pojedene od strane pasa. Svakodnevno se već pet stoljeća okuplja pred ovom slikom grupica ljudi da doživi kretensko razjapljivanje ustiju, to slavno lice im svakodnevno zaglupljuje lica... Kvrc! Amerikanac s fotografskim aparatom. Drugi se snishodljivo smiješe u blagom neznanju da je njihova kulturna snishodljivost ipak glupa. Uopće, glupost se u gomilama vuče kroz dvorane Louvrea. Jedno od najglupljih mjesta na svijetu. Duge dvorane... Četrdeset tisuća slikara u tom gradu, kao četrdeset tisuća kuhara! I sve se to grbi na ljepoti.

Spasio bih vatru – odgovorio je Jean Cocteau kad su ga pitali što bi spasio iz gorećeg Louvrea.


5 - PRISTUP

Gledam emisiju na TV-u, dovukli su kamere u odaje Arsena Dedića: oh, pa to je vrlo zanimljivo, zaviriti u jednu takvu radionicu! Gledam znatiželjno... pa što bi to takvo moglo biti – životni i radni prostor jednog Arsena Dedića? Iznenađenje! Iz prve upada u oči izvjesna natrpanost, šarenilo, i uz to pomalo starinski ugođaj, stilski namještaj, nema tu ni m od nekog modernizma ili minimalizma... i čak... hm... treba priznati: malograđanski je to. Tapete... Moram priznati da tapete nisam očekivao (ne znam što sam očekivao, ali tapete sigurno nisam). (Iako možda i nisu bile tapete, nisam više siguran, nije to zapravo tako friško da sam gledao – ali štogod, ako i nije istina da su tapete, svejedno je istinitije od istine.) Dalje primjećujem mnoštvo figurica, kipića i slično, naslaganih po policama. Shvaćam: pri pogledu na ovu nizanku netko bi čak mogao pomisliti: kakav kič! Želio bih izbjeći pitanje koje mi se tada nameće: a da li ja mislim da je to kič? Što da sam kojim slučajem ugledao tu sobu bez da sam unaprijed bio obaviješten da pripada Arsenu Dediću – ne bih li i sâm uzviknuo ''kakav kič!'' ili ''tko li ovdje živi!''? Da. Eto. Uhvatili ste me. Prisiljen sam priznati da bi najvjerovatnije bilo baš tako... Ali – stoj, stoj – kakva glupost! – nazvati malograđaninom i kičerom čovjeka koji je u stanju spjevati Kuću pored mora, Malu pjesmu, Tvoje nježne godine, Djevojku za jedan dan, Ne daj se, Ines – pjesme svježe i originalne, odvažne i ironične, suptilne i oštre, probijajuće poput gorskog potoka! Besmislica. Prizor u mojoj glavi izaziva totalan kuršlus – jer, ipak, to je Arsenova soba, ali to nije na Arsenovom nivou. Arsenove su tapete znatno anahronije od Arsenovih ploča. Rebus, Na zlu putu, Kinoteka, Ministarstvo straha, Tihi obrt... što god se novo pojavi od njega, uvijek odskače na sceni – svaki album koji je objavio od kad je Porina zaslužio je Porina; hoće se reći: miljenik je to kritike; nije se recimo toliko distingvirao prodavanošću cedea, koliko umjetničkom profiliranošću – i ne nešto drugo nego ga baš to obilježava: s Arsenom se smiješ pokazati i u najsnobovskijem artističkom društvu. O poetskoj rafiniranosti njegova izraza svi čiju se riječ sluša govore isključivo u superlativima (za gram njegove gorke vedrine dao bih tonu svoje patetične filozofičnosti i pravo govoreći, uopće i ne znam šta mi o njemu imamo govoriti kada već nekoliko decenija njime, Arsenom, govorimo, Abdulah Sidran). Kako to (mučio me zbunjujući nesklad): tamo umjetnički Olimp, kad ovamo... tapete (koje možda i nisu tapete)?

Najednom: shvaćam! Kič nikada nije sadržan u samom predmetu, nego u odnosu prema predmetu! Što čini kičera s figuricom na polici ili lijepim pejzažem na zidu kičerom – to što on previše ozbiljno shvaća svoju figuricu i svoj pejzaž! Zato što se prema njima odnosi sa snishodljivošću i što misli da time postaje ''kulturan'', ili se emotivno identificira i pokorava. To je praksa klečanja na koljenima. Probajte čovjeku kiča skloniti sa zida njegovo raspelo i njegovog Tuđmana kojima se moli kao svetinjama (s ukočenim i zaglupljenim izrazom lica) – otkinut ćete mu dio duše.



Ili, kao što Babl – evo baš čitam – piše o svom djedu:




Sva je tajna umjetničke proizvodnje u tome što dolazi prije čega: da li je pri konzumaciji čovjek podčinjen proizvodu ili proizvod čovjeku? Zar nije točno da će se posjetitelji Louvrea oduševiti Mona Lisom manje zbog nečega misteriozno oduševljavajućeg što ih je na licu mjesta sa slike zaslijepilo (''potreslo'', do dna duše), a više zato što su došli unaprijed obaviješteni da je Mona Lisa genijalno i oduševljavajuće djelo, pred kojim je predviđeno osjetiti nezemaljska uzbuđenja? Oduševljavanjem na pravom mjestu onaj koji se oduševljava potvrđuje sposobnost svog ukusa da prepozna – i on tamo voljno radi na tome da čim prije uoči nešto što će ga zaslijepiti, to je intencionalni napor volje.

Još malo Gombrowicza: Gospodo, na zemlji postoje manje ili više smiješne sredine, manje ili više sramne, zastiđujuće i ponižavajuće – a i količina gluposti nije svugdje ista. Tako, na primjer, frizerska sredina izgleda na prvi pogled podatnija gluposti od postolarske sredine. Ali ono što se događa u umjetničkom svijetu obara sve svjetske rekorde u gluposti i sramoti – i to do te mjere da koliko-toliko pristojan i uravnotežen čovjek ne može ne pognuti glavu od paklenog stida pred tom djetinjastom i pretencioznom orgijom. O, te nadahnute pjesme koje nitko ne sluša! O, ta mudrijanja znalaca i oduševljenja na koncertima i večerima poezije, i one inicijacije, valorizacije, diskusije i lica tih osoba kad recitiraju ili slušaju, proslavljajući zajedno misteriju ljepote!



Ali to me natjeralo da se zamislim i s arhitektonsko-dizajnerske strane: linija podjele kiča od ''kvalitetne'' umjetnosti nije u tome da li je proizvod nakinđuren ili je ''jednostavan'', ''čist'', ''minimalistički'' i uređen ''s ukusom'', kao naši interijeri iz časopisa, stilski rafinirani. Linija podjele je , kao što rekosmo, u načinu pristupa – u odnosu. A ipak bi se činilo da mi slineći po stranicama tih časopisa – ili se oduševljavajući, po sili prethodne upoznatosti, značajnim i ''kvalitetnim'' arhitektonskim ostvarenjima i kulturnim znamenitostima – prilazimo točno isto onako kao što najotrcaniji kičeri prilaze svojim figuricama – kao pred oltar: snishodljivo, neukusno klečeći i s udivljenjem, predkoncipiranim; postavljamo se u situaciju podčinjenosti proizvodu.



Sjećam se, na prvoj ili drugoj godini faksa, kad su nam pokazivali slike Ville Savoye, Paviljona u Barceloni, Kuće na Vodopadu, itd. – uvijek bismo bili počašćeni i neupitnom istinom kako su te kuće nešto čime nam se valja oduševljavati. Kuće čije je svojstvo bivanja remek-djelom već prešlo u opće mjesto. Treba ih, tako nam se sugeriralo, znati prepoznati – u njihovom oduševljavajućem karakteru. Tko ne prepozna seljak.



I tako sam ja, ne htijući biti seljak, unaprijed očekivao svoje oduševljavanje; i – što je važnije – unaprijed sam ga priželjkivao. Povlačenje iz spontanog oduševljenja u sferu gdje se ono fabricira: prije nego bih se uopće stigao oduševiti ili ne oduševiti – ja sam se trudio oduševiti.



Čak i Leonardo, čak i Zumthorove Terme služit će nam na sramotu ako gajimo sluganski odnos, grčevit, krut i pretenciozan, koji ukazuje na manjak duhovne slobode; s druge strane, ni krajnji kič nas neće položiti na leđa pristupimo li mu sa slobodom i olabavljenošću – kao, recimo, Jeff Koons ili Daniel Edwards što ga instrumentaliziraju u svoju svrhu.



Gombrowicz zadnji put: Austrijanac koga sam sreo u Pocha Odoni. Arhitekt. Traži planirane gradove, racionalno estetske interijere, funkcionalne, itd. Rekoh mu da čovječanstvo ima važnijih briga no što je estetika. Također mu rekoh da nas previše profinjeno osjećanje ljepote može baciti u ozbiljnu brigu. Kako objasniti prosječnom malograđaninu da su njegov ormar sa ogledalom, njegova komoda i zavjese kičeraj, to bi značilo do kraja mu ogaditi život. On bi nam prije koristio u našem siromaštvu, bio bi svestranija sposobnost – za otkrivanje ljepote u svemu, čak i u kičeraju. Nije me shvatio. Prepametan. Europljanin. Onaj koji poučava. Obrazovan. Moderan. Arhitekt.



(Pop Giedion o heilige Gropiusu: Gropiusova predodređenost za učitelja i organizatora leži u njegovoj sposobnosti za univerzalno zahvaćanje problema.)


6 – PISOARISTIKA



Duchamp: ako je izložen – onda je umjetnost, što drugo.

Naravno, nije prošlo dugo, a već su se oko Pisoara (Fontane) sjatile lijepe duše, ljubitelji umjetnosti, tržište nekretnina, artistički krugovi, kupusoglavi profesori, počeli ga promatrati znalačkim okom, milovati ga ljubavnim pogledima, diviti se njegovoj ''ljepoti'', ''inspirativnosti'', ''genijalnosti'', ''kvalitetama'', ''kompoziciji'', ''usklađenosti'', gurkati se laktom i došaptavati među sobom: ''Š... šš... vidi onaj tamo pisoar – to ti nije običan pisoar... to ti je originalni Duchampov pisoar!'' Bacio sam pisoar u njihova lica kao izazov, a sada mu se dive zbog njegove estetske ljepote. I još više – zbog poznatosti, zbog slave.



Arone, rastali tele! Nemojte graditi sebi idola ni likova rezanijeh, niti stupova podižite, ni kamena sa slikama mećite u svojoj zemlji da mu se klanjate (Mojsije, treća knjiga, 26.1).



Nevjerovatno je do koje mjere se kad dođe do umjetnosti ne znamo ponašati. Gubimo glavu pred bilo čime što je od strane mjerodavnog autoriteta nazvano umjetnošću. Kad nisu shvatili Duchampa, Piero Manzoni je pomislio da će možda shvatiti njega ako ode s ''pisoaristikom'' do kraja: ''proizveo'' je 90 originalnih konzervi Umjetnikovog govna (numeriranih od 001 do 090).



To znači da je konzervirano govno danas izloženo u 90 muzeja diljem svijeta. Nisam bio u Tate Modern, ali je zato bio bloger Neutrino. Tamo je vidio izloženu Manzonijevu konzervu #004.


Zašto stanu i zamišljeno pilje? To je kao s onom crtom koju povučemo: iskustvo nesigurnosti u vlastiti sud. Koliko možeš vjerovati svom doživljaju? Osobno ti se baš i ne čini da na tom ordinarnom sivom platnu ima nešto vrijedno pozornosti, nešto dublje od ordinarnog sivog platna, ili u govnu od govna, ali nisi ti najpametniji na svijetu – zar bi bilo previše pretpostaviti da ima u tome i nečega što tebi promiče? Što bi Žiri rekao? Tja, ako je izloženo u Tateu, znači da mjerodavni autoritet, ljudi koji se u te stvari doista kuže, u tome vide umjetnost, dakle umjetnost je; treba kleknuti; treba pojesti govno.

Kad sam jednom prilikom ljetovao u Crikvenici, dogodilo mi se da za svo vrijeme nisam ni jedan jedini put pomislio na tamošnju arhitekturu – eto tako, uopće se nisam zapitao.

Čime bih opisao svoje dane na ljetovanju? Čim i svi: slikavao se, kupao, izležavao na plaži, rješavao križaljke, trgovao, igrao mini-golf, razgledao akvarij, slušao živu svirku,
producirao se širom Crikvenice,
napile me ulice,
mamile me sise i guzice,
razvozile me brodice,
slao razglednice,
jeo pizze
i lizao sladoled...



Crikvenica mi se ukazala u vidu sve samih glagola, u vidu radnji, činjenja. Tek mi je poslije sinulo: pa ja nemam ni jednu fotku objekata, kuća, imenica! Ne, od toga ništa. Nije mi tamo palo na pamet da takvo što postoji. Nejasno mi je ostalo u sjećanju da je ono što sam ja zapažao kao ''slastičarnu'' zapravo bilo neko modernističko zdanje, uostalom sasvim korektno, ''kvalitetno'', a pod ''ćevabdžinicu'' da sam vodio neku više povijesnu kuću – ali možda i griješim, tko će znati, nije baš da sam zaustavljao pogled povrh izloga.

Baudrillardova Simulakrum i simulacija počinje evociranjem Borgesove parabole o kartografima Carstva koji su izradili mapu tako detaljnu da pokriva svaki djelić Carstva, čitav teritorij. Protokom vremena mapa se uništi i napokon razgradi u tlu Carstva, ''trunući kao truplo'', s tek pokojim još vidljivim fragmentićem negdje u pustinjama.



Kad sam jednom prilikom dočekivao Novu u Pragu, od početka je bilo jasno da mi se neće ponoviti crikveničko iskustvo.Dogodilo mi se da uopće nisam bio arhitektonski rastresen. Ni najmanje. Poslije sam se zapitao: kako to, jedan te isti čovjek na jednom mjestu primjećuje arhitekturu, a na drugome ne? Što je bilo drugačije? Dobro, sama je arhitektura bila ponešto drugačije razine. Ali ne bih ipak rekao da je time sve objašnjeno. Dolaskom u nepoznati grad, pred posjetiocem iskrsava pitanje: na koji način taj grad najpotpunije doživjeti? Na što obratiti pažnju? A zar treba uopće reći na koji aspekt uvijek pada prst u gradu Pragu? Arhitektura i umjetnost! Ne činjenje, nego sagledavanje! Crkve, mostovi, trgovi, spomenici, kipovi – to je ono što se tamo iskristaliziralo i što turistički vodiči uvijek selektiraju kao kvintesenciju praškog života.



Eto mi odgovora: običan čovjek arhitekturu zapaža isključivo tamo gdje mu je – hiperrealnom kartom znamenitosti – najavljena kao nešto što treba zapažati. To je ono što razlikuje Prag od Crikvenice. Crikvenica ima arhitekturu, ali nema kartu znamenitosti. U Crikvenici nisam, a u Pragu jesam doživljavao arhitekturu ne toliko zbog razlike u razini, koliko zato što sam u potonjem slučaju bio unaprijed obaviješten da ju trebam doživljavati.

Baudrillard nam nudi update Borgesove priče: Današnja apstrakcija nije ona mape, dvojnika, ogledala Carstva. Simulacija nije više kopija teritorija, kao referencijalnog entiteta ili supstance. Ona je generiranje modela realnog bez izvornika ili realnosti: hiperrealnog. Teritorij više ne prethodi mapi, niti ju nadživljava. Mapa je, dakle, ta koja prethodi teritoriju – precesija simulakruma – mapa je ta koja ugrožava teritorij i kad bismo danas prepričavali priču, dronjci teritorija bi polako trunuli uzduž i poprijeko mape. Stvarnost, a ne mapa, još opstaje samo u tragovima, u pustinjama koje više nisu one Carstva, nego naše vlastite. Pustinja stvarnog samog.



Mada je u naravi Prag bio okovan snijegom, nikakvog snijega nije bilo u srednjovjekovno-baroknoj plus Gehry slici Praga u mojoj glavi. Beskrajno kompleksna stvarnost milijunskog grada svela mi se na 20-ak trijumfa umjetnosti izvađenih na praške trgove direktno iz photoshopa!