Marketing
Prava slika grada
Kad sam jednom prilikom ljetovao u Crikvenici, dogodilo mi se da za svo vrijeme nisam ni jedan jedini put pomislio na tamošnju arhitekturu – eto tako, uopće se nisam zapitao.
Čime bih opisao svoje dane na ljetovanju? Čim i svi: slikavao se, kupao, izležavao na plaži, rješavao križaljke, trgovao, igrao mini-golf, razgledao akvarij, slušao živu svirku,
producirao se širom Crikvenice,
napile me ulice,
mamile me sise i guzice,
razvozile me brodice,
slao razglednice,
jeo pizze
i lizao sladoled...
Crikvenica mi se ukazala u vidu sve samih glagola, u vidu radnji, činjenja. Tek mi je poslije sinulo: pa ja nemam ni jednu fotku objekata, kuća, imenica! Ne, od toga ništa. Nije mi tamo palo na pamet da takvo što postoji. Nejasno mi je ostalo u sjećanju da je ono što sam ja zapažao kao ''slastičarnu'' zapravo bilo neko modernističko zdanje, uostalom sasvim korektno, ''kvalitetno'', a pod ''ćevabdžinicu'' da sam vodio neku više povijesnu kuću – ali možda i griješim, tko će znati, nije baš da sam zaustavljao pogled povrh izloga.
Baudrillardova Simulakrum i simulacija počinje evociranjem Borgesove parabole o kartografima Carstva koji su izradili mapu tako detaljnu da pokriva svaki djelić Carstva, čitav teritorij. Protokom vremena mapa se uništi i napokon razgradi u tlu Carstva, ''trunući kao truplo'', s tek pokojim još vidljivim fragmentićem negdje u pustinjama.
Kad sam jednom prilikom dočekivao Novu u Pragu, od početka je bilo jasno da mi se neće ponoviti crikveničko iskustvo.Dogodilo mi se da uopće nisam bio arhitektonski rastresen. Ni najmanje. Poslije sam se zapitao: kako to, jedan te isti čovjek na jednom mjestu primjećuje arhitekturu, a na drugome ne? Što je bilo drugačije? Dobro, sama je arhitektura bila ponešto drugačije razine. Ali ne bih ipak rekao da je time sve objašnjeno. Dolaskom u nepoznati grad, pred posjetiocem iskrsava pitanje: na koji način taj grad najpotpunije doživjeti? Na što obratiti pažnju? A zar treba uopće reći na koji aspekt uvijek pada prst u gradu Pragu? Arhitektura i umjetnost! Ne činjenje, nego sagledavanje! Crkve, mostovi, trgovi, spomenici, kipovi – to je ono što se tamo iskristaliziralo i što turistički vodiči uvijek selektiraju kao kvintesenciju praškog života.
Eto mi odgovora: običan čovjek arhitekturu zapaža isključivo tamo gdje mu je – hiperrealnom kartom znamenitosti – najavljena kao nešto što treba zapažati. To je ono što razlikuje Prag od Crikvenice. Crikvenica ima arhitekturu, ali nema kartu znamenitosti. U Crikvenici nisam, a u Pragu jesam doživljavao arhitekturu ne toliko zbog razlike u razini, koliko zato što sam u potonjem slučaju bio unaprijed obaviješten da ju trebam doživljavati.
Baudrillard nam nudi update Borgesove priče: Današnja apstrakcija nije ona mape, dvojnika, ogledala Carstva. Simulacija nije više kopija teritorija, kao referencijalnog entiteta ili supstance. Ona je generiranje modela realnog bez izvornika ili realnosti: hiperrealnog. Teritorij više ne prethodi mapi, niti ju nadživljava. Mapa je, dakle, ta koja prethodi teritoriju – precesija simulakruma – mapa je ta koja ugrožava teritorij i kad bismo danas prepričavali priču, dronjci teritorija bi polako trunuli uzduž i poprijeko mape. Stvarnost, a ne mapa, još opstaje samo u tragovima, u pustinjama koje više nisu one Carstva, nego naše vlastite. Pustinja stvarnog samog.
Mada je u naravi Prag bio okovan snijegom, nikakvog snijega nije bilo u srednjovjekovno-baroknoj plus Gehry slici Praga u mojoj glavi. Beskrajno kompleksna stvarnost milijunskog grada svela mi se na 20-ak trijumfa umjetnosti izvađenih na praške trgove direktno iz photoshopa!
Post je objavljen 26.08.2010. u 03:30 sati.