Pregled posta

6 / ''Ti si dužan''

Tema Gombrowiczeve drame Ivona opsesija je princa (pred kojim – pošto princ – seksi frajle stoje u redu) neuglednom jadnicom koju nitko neće.

ĆIRIL: Eno nailazi neka vrlo otmjena i izazovna dama. Noge joj nisu loše.
KNEZ: Ne – zar opet? Uvijek jedno te isto? Stalno? Ponovno?

Sve oči 'vamo, idu dobre mačke!



CIPRIJAN (osvrćući se): Oo, zgodna blondina. Sasvim... sasvim...
KNEZ: Blondina? Da si rekao – brineta, bilo bi posve isto. (ogleda se, utučen) Drveće i drveće... Htio bih da se nešto dogodi.

Ivona je parodija na Hamleta: kraljević ne spava noćima razdiran teškim dilemama.

KNEZ: (...) Zašto da mi se sviđa samo ona koja je lijepa? Zar mi se ružna ne može svidjeti? Gdje to piše? (...)
KRALJ: (...) Ako je damica lijepa, onda ti se sviđa, a ako ti se sviđa, onda je, dragi... a ako je ružna, onda doviđenja i put pod noge. Zašto komplicirati? To je prirodni zakon, kojem se sâm, među nama govoreći (osvrće se gdje je Kraljica) sa zadovoljstvom pokoravam.
KNEZ: Upravo mi se taj zakon čini idiotski glup, divlje vulgaran, smiješno nepravedan!

Knez se, uglavnom, u prolazu pored Ivone, koja je predmet sprdnje cijele promenade, impulzivno odlučuje zaručiti s njom.

KNEZ: Gledaj samo kako sjedi. Nečuveno! Ali pomisli kakva je to drskost! Zato što je curetina takva kakva jest, zar nikome da se ne svidi?

Naravno da objavom zaruka nastaje opće čuđenje i zgražanje. Zašto, Filipe, pobogu? Što mu je došlo? Kako on to tako, neobjašnjivo?

KRALJICA (uzbuđeno): Prije svega molim takt! (Ivoni) Budite ljubazni pa pogledajte ono drvo. (Knezu) Filipe, u kakvu je situaciju stavljaš? U kakvu nâs stavljaš situaciju? U kakvu sebe stavljaš situaciju? (Kralju) Ignacije, samo mirno!
(...)
KANCELAR: Zavrtjela mu je glavom!
ĆIRIL: Ružnoća da zavrti glavom? Ružnoća?
KANCELAR: Ružne žene ponekad jače udare u glavu nego lijepe, kada im se priđe preblizu.



Zato služe kancelari: da mudro zbore. Lijepe žene privlače, ali ružne mogu biti magnet po još jačoj osnovi: neprivlačenjem. Jer neprivlačenje izaziva osjećaj krivnje. To je kao kad se netko razboli: zdravi oko njega osjećaju se i protiv svoje volje nekako neizrečeno krivima zbog vlastitoga zdravlja. U slijepom slučaju po kojem netko završava kao zdrav, lijep, princ, a drugi kao bolestan, ružan, bijedan, sadržana je temeljna lutrija života koja grubo vrijeđa naš moralni osjećaj, jer je sazdana na nepravdi. Sama pojava ružnog, bijednog, bolesnog, mrtvog, kao da optužuje ljepotu, blagostanje, zdravlje, život; to je pomalo osjećaj optuženičke klupe (posljednji dijalektički par je najdrastičniji, ali svatko tko je nekada izgubio blisku osobu zna, na primjer, kako izgleda osjećaj krivnje jer si živ i autotiranija susprezanja svake naznake osmijeha na licu, jer kako se smijati ili radovati dok netko drag tamo trune zatrpan kubicima zemlje).

Pojava neprivlačne žene pogotovo može uroditi krivnjom kod nekog princa, više nego kod ne-princa. Pod ''princem'' ovdje mislim simbolički, u smislu poželjnog primjerka koji može imati koju hoće, na kojem je da bira koju će – a to je nešto što možemo reći i drugačije: da se na njega onda svaljuje težina izbora; težina odluke. Pred njega je postavljeno pitanje, na koje sad treba dati neki odgovor. Muškarac koji nije princ nema što puno razmišljati: ne pita ga se – ne bira nego je biran – uzme onu koja ga hoće i sretan je što je našao neku takvu. Ali onaj koji bira, on važe i razmišlja, a kad čovjek jednom počne razmišljati i kalkulirati, tada se u proces uplete ratio, koji pak ne dolazi bez etičkih kategorija.

Etika, to je kad se u čovjeku bori ono što želi protiv onoga što mu superego nalaže kako bi trebao. Npr. bejzbol igrač bi rado nalupao suca palicom po glavi, ali neće jer mu glas u njemu govori da se to ne smije.

Biti biran znači biti oslobođen razdiranosti etikom. Princ Filip nije imao tu privilegiju. Donja glava priželjkuje sebi privlačnu ženu, a uopće ne neprivlačnu, ali kako gornju glavu pridobiti da ono što se želi pretpostavi onome što se nameće kao dužnost, obaveza, vrlina?

''Ti si dužan'' ispriječilo mu se na putu, blistajući se poput zlata; životinja je to s ljuskama, i na svakoj se ljusci zlatno sjaji: ''Ti si dužan!'' Tisućgodišnje vrijednosti sjaje se na tim ljuskama i ovako govori najmoćniji od svih zmajeva: ''Sva vrijednost stvari – sjaji se na meni.'' Sva je vrijednost već stvorena, a sva stvorena vrijednost – to sam ja. Doista ne treba da bude više nikakvog ''Ja hoću''! Tako je govorio zmaj. (Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

Španciraju pred Fićom otmjene i izazovne dame s dobrim nogama, prolaze koketne brinete i blondine, ali da li je on tu dužan biti lak ili težak? Najlakše je zavoljeti neku lijepu, s nosićem i ustašcima. Ali što s ružnima? Što s Ivonom? Treba nju moći...

KNEZ: Čemu? Čemu? To je nakaza za osvajanje, prepreka za osvajanje – shvaćaš li? Ako ima lovaca koji sami samcati izlaze u mračnu noć na bivole... Ako ih ima takvih koji bika hvataju za rogove...

Filip sebe muči pritiscima na vrlinu. Zar ne bi bilo više vrlo i kršćanski oženiti Ivonu koja je predmet sprdnje (''smlatu'', ''krampusa'')? Jer ako neće on, tko će? Samo princ koji može birati bilo koju može sebi postaviti pitanje koju treba izabrati, svi drugi tu smiju biti lagani, ne misliti što se treba nego samo što se želi. Na njega se svalila sva težina problema postojanja Ivone u svijetu. Mnogo toga teškog postoji za duh, snažni duh, koji je voljan da nosi, kojem, govori Zaratustra, pripada strahopoštovanje. Što je teško? – tako pita duh koji je voljan da nosi, tako pada na koljena, poput deve, i traži da ga dobro natovare. Što je najteže, vi junaci? – tako pita duh koji je voljan da nosi – da to naprtim na sebe i da se radujem svojoj snazi.

U jednom trenutku, međutim, dvoraninu Inocenciju izleti da je nešto ''podlo''. Podlo? Što sad ima biti podlo?

INOCENCIJE: Čitava je stvar u tome što ja nju volim... i u vezi s tim zanio sam se i uložio prosvjed. Sada pak povlačim svoj prosvjed i molim da čitav incident uzmete kao da nije bio.
KNEZ: Vi? Vi – volite nju?
ĆIRIL: Bemti!
KANCELAR: Ko-me-di-ja!
KNEZ: Molim vas lijepo, srce ste mi proboli. Sve je odjednom postalo ozbiljno. Ne znam jeste li to doživjeli – oni nagli prijelazi iz smijeha u ozbiljnost? Ima u tome nešto sveto. Ima u tome neko objavljenje. One trivijalne riječi – svaka će Marta naći svoga Martina – valjalo bi uklesati na pročeljâ hramova.
INOCENCIJE: Ja sam samo skroman čovjek.
KNEZ: Ivono, oprosti. Hvala Bogu, i u tebe se čovjek može – ipak se može... Dakle može se... I ti imaš nekoga tko... Kakvo olakšanje! Ja sam zapravo samo zato što te nisam mogao podnijeti – nisam mogao podnijeti pomisao o tebi – a ako treba da ozbiljno... Oprosti. Djeco moja, blagoslivljam vas.

Inocencije na sebe preuzima najtežu dužnost, da je otkupi od svih nas; on umjesto nas umire na križu. Sad više ne mora princ biti deva, ima tko će!

KNEZ: (...) (Inocenciju) Vi ste junačina, vi ste pravi muškarac. Nju voljeti – pa to je divno! Spasili ste čitav svijet od propasti. Mi smo vam svi dužni najdublje poštovanje!

U komentarima ispod prethodnog posta Missilusion je istakla da nije sklona ljubavi lišenoj emocija i postavila sljedeće pitanje: ako stavim na znanje da ne osuđujem nikoga, da zapravo potajno ponekad i zavidim onima koji to mogu, da li je moj stav apriori ne cool? I da li je zaista netko napredniji i stječe u tom smislu moralnu superiornost jer se eto može seksati samo i isključivo radi čistog užitka, dok ja to ne mogu? Da li sam samim time svrstana u Čedne ili kako mi se čini prešutno nadodano, Malograđanke?

A Sklodowska se ovako pozicionirala: Ja spavam s muškarcima u koje se zaljubim. (...) u slučaju nedajbožnih dugih perioda nezaljubljenosti, neobavezan "tijelo tebi, tijelo meni" seks je posve prihvatljiv. i logičan.

Koja je razlika između ovakve monogamne politike Missilusion ili Sklodowske i monogamne politike Čednih ili Osvetnica?

1. Za Čedne i Osvetnice neobavezni seks znači da je ženska strana bila ''iskorištena''.
2. Čedne i Osvetnice moralno diskvalificiraju neobavezni seks kao takav te dosljedno ''mrze i preziru'' one koji u tako nečemu sudjeluju: a) Muške Svinje, b) Neopterećene ''dronfulje''.

Postoji i treća razlika, najtemeljnija, koja se tiče najdublje osnove mentaliteta. Karl Kraus je rekao: Kako li je malo pouzdanja u ženu koja se dade uloviti u nekakvoj vjernosti. Ona je danas vjerna tebi, a sutra nekom drugom. Smisao aforizma odnosi se točno na tu razliku.

Kada mi je neka žena posvećena i vjerna na previše zagrižen, zapjenjen, nakostriješen, krut način – razočaran sam. Znam zbrojiti dva i dva, jasno mi je da to tada ne govori ništa o meni. Moje ''ja'' je njenom vjernošću devalvirano; mogao bih komotno biti i netko sasvim drugi i drugačiji, ona bi mi svejedno bila posvećena i vjerna – jer ionako to nije radi mene, već iz uvjerenja, to je ideologijski zasnovano; više ima u tome apriornog refleksa nego srca.

Netko je jednom rekao da se žene ne zaljubljuju u osobu, nego u ljubav. (Claudia Tajes)

One More Cup of Coffee - Bob Dylan & Joan Baez | video.mynet.com

Dylan: dah ti je sladak, oči k'o dva dragulja na nebu, leđa ravna, kosa bajna, ali badava to sve...
But I don't sense affection
No gratitude or love
Your loyalty is not to me
But to the stars above

Ja sam u toj predstavi sporedan lik, zvijezda na sceni je svetinja njenog monogamnog Dostojanstva. U krajnjem izvodu: vjerna mi je iz ljubavi ne prema mome ''ja'', već prema svome.

Ono što se osjeća u riječima Missillusion i Sklodowske je, naprotiv, da je u njihovoj monogamiji naglasak na konkretnoj osobi: ne iz apstraktnog principa, nego jer ih je netko tako osvojio da mu spontano postaju posvećene i vjerne.

One kažu: ja sam zaljubljena u svog dečka, i ostajem s njim i znam samo za njega zato jer mi se tako sviđa i jer me to veseli. Zadovoljstvo u vezi kao jedino kormilo. Na dnu svega još uvijek stoji svojevoljnost, a ne ideologijska uplašenost za dostojanstvo. (Kod Sklodowske osim toga i otvorenost za plan B.)

Čedna kaže nešto sasvim drugo: tko ne misli ozbiljno sa svojom curom i ne zna samo za nju – pokvaren je i nemoralan.

Missillusion i Sklodowskoj nije potrebno da se u vezi svojih veza pozivaju na moral, jer zadovoljstvo je samo sebi opravdanje, ne traži dodatna. Prvo što Čedne naprave je, međutim, to da se pozovu na moral. Na monogamiju kao moralnost. I obratno, promiskuitet ili ''neodgovornost'' kao nemoral. U prijevodu: pa šta onda ako vas ne zabavlja, obavežite se radi morala. Najgore na muškarcima je što se odmah ''pokupe i odu'' čim im prestane biti zabavno – kao da je bit u zabavi. A dostojanstvo?! A moral, dragi ''dečki''?!

Što to govori o ljubavi? Je li ona onda nepatvorena radost ili zakrabuljena okrutnost (prema sebi i partneru)?

To je preporuka da nam kormilo u stvarima ljubavi ne bude radost, nego dužnost. Nikakva svojevoljnost, treba prije svega moralno, s osjećajem odgovornosti, s maksimalnom brigom koga će se povrijediti… Nikada nisam bila promiskuitetna jer ne želim povrijediti drugoga, kao što ni ja ne bih voljela biti na isti način povrijeđena. To ti je ono: ne čini drugome, što ne želiš doživjeti od njega.

No, vidim, poteže se Kanta... to je izvedenica iz kategoričkog imperativa. Čini samo ono što bi bilo održivo kao opći zakon i druge parole.

Moral nije zlo ni prepreka, inzistira Čedna, i kada bi ga više bilo u svakodnevnom životu svima bi bilo ljepše. Što to konkretno znači? Ne bi bilo prevara, razvoda brakova (i ja potječem iz takve obitelji, i znam da takva situacija jako loše utječe na dijete - trpe nevini, kao obično!), ubojstava u afektu zbog nevjera ili raznih bolesti, koje se prenose upravo spolnim putem...

Hm, što? Ja ovamo pokušavam ozbiljno razgovarati, a tu mi se šalju nekakva ubojstva iz strasti i spolne bolesti. Nadalje, promatrajući svijet kroz optiku previše kategoričnu i imperativnu, Čedna po kratkom postupku baca anatemu na pojave kao Preljub i Razvod kao takve – generalno, tout court! Da, i to je također simptomatično za previše razuzdane moralne drekavce: preljube i razvode brakova će bez iznimke okarakterizirati kao a priori zlo (ili barem, nepoželjnost). Budimo ozbiljni: preljubi i razvodi su nekada zlo i nepoželjnost, ovisno o situaciji. Nekada nisu, nekada su baš najbolja stvar koja se može dogoditi – smiješno mi je da to uopće moram isticati. Svijet je to već toliko puta elaborirao. ''Jako loše utječe na dijete'' – pribjegava Čedna teškoj artiljeriji. Ne, niti za djecu razvod nije uvijek (kategorički) loša stvar. U bivšoj firmi imao sam kolegicu koja je iznimno voljela svoga oca, samo mu je zamjerala jednu stvar: što se nikada nije rastao od majke. Zašto tako, pitam ju. Da je majka ''ludača'', ljubomorna, narcisoidna, sebična, itd. A zašto se onda nije rastao? Jer nije htio zbog djece. Kakva ironija: nije se rastajao zbog djece, a danas mu ta ista djeca zamjeraju što se nije rastao!

Što dalje? Preljub? Netko nije više ispunjen svojom vezom (očito: proizlazi iz samog fakta da ispunjenje traži na drugom mjestu). Nitko mu ne može odreći pravo da na drugom mjestu bude ispunjeniji, bez da se ogrješi o samu dobrovoljnu bit ljubavi (a bez koje čitava stvar ionako gubi smisao). Netko će reći: problem je samo u laganju. To je naprosto pitanje elementarnog ljudskog poštenja u ophođenju. Čovjek ima pravo reći: nisam zadovoljan ovdje, želim tražiti drugdje, i sve u redu, samo opet ne treba varati, nego onda treba imati muda to u lice reći partneru, a ne mu se svake noći šutke vraćati u krevet. Ovo je argumentacija vrlo često u potpunosti na mjestu, no ponekad ni to nije tako crno-bijelo. Ima slučajeva kada preljubnik ne laže bračnog druga iz puke komocije i pokvarenosti, nego jer je pritisnut životnim okolnostima i prisiljen imati određenih skrupula prema tim okolnostima (djeca, krediti, okruženje... situacije se permutiraju u najsloženijim varijacijama). Nekad je ovo, a nekad ono, to je stvar za vaganje i svaka je situacija priča za sebe. Ali baš zato je nedopustivo reći: preljub = nemoral. Ana Karenjina je bila preljubnica. Ali iz ovih i onih okolnosti nije mogla to čisto i pošteno riješiti sa svojim mužem. Tko je u pravu? Ana ili Karenjin? Duh romana duh je složenosti, upozorava Kundera (autor Umjetnosti romana). Svaki roman govori čitatelju: ''Stvari su složenije nego što misliš''. Tolstoj je napisao debeli roman da bi nam objasnio kako svatko ima pravo da bude shvaćen i razumljen prije nego bude osuđen. (No, Čedna, naoružana Kantom, nije tog shvaćanja: ona radije prva baca kamen na preljubnicu. Preljub je njoj automatski nemoralnost za svaku osudu.)

Kundera: Čovjek priželjkuje svijet u kojemu bi se dobro i zlo moglo jasno razlučiti, jer mu je prirođena neukrotiva želja da sudi prije nego što shvati. Na toj se želji zasnivaju religije i ideologije. One se s romanom mogu pomiriti jedino ukoliko njegov jezik relativnosti i dvosmislenosti prevedu u svoj apodiktičan i dogmatičan govor. One zahtijevaju da netko ima pravo; ili je Ana Karenjina žrtva ograničena despota, ili je Karenjin žrtva nemoralne žene

U popularnoj knjizi i još popularnijem filmu Mostovi okruga Madison žena i majka (Francesca - Meryl Streep) baca se naglavačke u preljub s prvim namjernikom (Robert - Clint Eastwood). Vara muža i ništa mu o tome ne govori; živi s njim u laži. Aktivno razmišlja i o tome da sve ostavi i ode. Ovako novinskim stilom rečeno, u nekoliko etiketa: sebična, nepoštena, nemoralna gadura, zar ne? ''Dronfulja''. Tako bi izgledali naslovi, a i na sudu ne bi djelovalo dobro. A ipak su Mostovi za nas među onim već poslovičnim velikim ljubavnim pričama, a Francesca heroina ljubavi s kojom suosjećamo i koju razumijemo. Bilo je potrebno pročitati roman, ili čak radije pogledati film (doista, ovo je rijedak slučaj da je film bolji od knjige), u kojima je slučaj cjelovitije osvijetljen, da bismo mogli prvo shvatiti, pa tek onda suditi. Od grčke tragedije, od Antigone i Kreonta naovamo, upravo to i je misija dramske umjetnosti: produbiti, dati opreku brzim pojednostavljenjima, klišeizacijama ili kategoričkim imperativima. Umjetnost nadahnuta Božjim smijehom, kaže Kundera, sukladno svojoj naravi ne služi ideološkim uvjerenjima, nego im se protivi. Poput Penelope, ona noću para tapiseriju što su je teolozi, filozofi, učenjaci satkali prethodnoga dana. Zašto su Mostovi dobra, duboka priča? Zato što u sukobu likova nema dobrih i loših, krivih i pravih – samo osoba vođenih sukobljenim težnjama i potrebama.



Za Francescu nema ispravnog izbora – kako god napravi pogriješit će. Možda primijeniti lakoću? Da me uzmeš u naručje, odneseš u svoj kamionet i prisiliš da pođem s tobom, ne bih se žalila. Isto bi to mogao postići i da samo porazgovaraš sa mnom. (...) Ako me prisiliš, fizički ili duševno, da pođem s tobom, neću se moći, kao što sam već rekla, oduprijeti. Nemam te snage, s obzirom na svoje osjećaje prema tebi? Usprkos tome što sam rekla kako te ne bih htjela obuzdavati, otišla bih zbog vlastite sebične potrebe za tobom. Ili ipak težinu? Ali postoji taj moj prokleti osjećaj odgovornosti. Prema Richardu, prema djeci. Muž nije zlikovac ni tiranin za kojega bi joj bilo svejedno hoće li ga povrijediti. O djeci da i ne govorimo. Sam moj odlazak, moja tjelesna odsutnost, bio bi težak udarac za Richarda. Samo to moglo bi ga uništiti. K tome još, a to je čak i gore, bio bi prisiljen do kraja života slušati govorkanja ovdašnjih ljudi. ''To je Richard Johnson. Njegova mala uspaljena talijanska ženica pobjegla je prije nekoliko godina s nekim dugokosim fotografom.'' Richard bi to morao trpjeti, a djeca bi bila izloženu smijuljenju cijelog Winterseta dokle god žive ovdje. I ona bi trpjela. I zamrzila me zbog toga. Ma koliko te željela, i kolikog god željela biti s tobom i biti dio tebe, ne mogu se otrgnuti od realnosti svojih odgovornosti.

Lišena te tragične, nerješive dileme stvar bi se pretvorila u petparačko štivo: žena imala nevaljalog muža, došao dobri stranac, ona otišla s dobrim strancem od nevaljalog muža. Ili: muž imao ženu, došao zavodljivi stranac, ona kvarna i nevaljala legla s njim. A upravo je to ono čemu smjeraju svi moralni zakonodavci: učiniti taj aspekt života neproblematičnim, jasnim, petparačkim, osloboditi ga nerješivih dilema i ''kompliciranja'', svesti ga na pitanje ispravnosti – takoreći tehničko pitanje, koje nas se više ne tiče neposredno, ne traži od nas da se kao pojedinci angažiramo oko pojedinačnog slučaja. Samo da se zna kako treba postupati, da ne bude više ničega dvoznačnog za vaganje i neegzaktno razbijanje glave! Kanta bi jedino zanimalo tko se u toj priči ponaša ispravno, a tko ne – i dalje je stvar jednostavna. Egzaktno tehničko pitanje. Ne treba komplicirati. Duh ''praktičnog uma'' duh je pojednostavljenja: moralne dileme ugurati u formulu. Ne čini ono... ili čini ovo... U metodi je sve: netko se među njima ponaša moralno pogrešno – identificirati problem – riješiti problem! Navijati u sukobu likova da onaj ispravni, čije bi se ponašanje moglo primijeniti kao opći princip, dobije bitku protiv onog neispravnog – s kojim bi svijet propao kad bi svi tako – i da na kraju ostane jasna moralna pouka i opomena, pih, pa čemu bi drugome umjetnost i služila nego da udjeljuje pouke i opomene?

Pretpostavimo da je istina žena. Kako? Nije li opravdana sumnja da su se svi filozofi, ukoliko su bili dogmatici, slabo razumjeli u žene, da su grozovita ozbiljnost, nezgrapna nametljivost kojom su običavali prilaziti istini bila upravo nevješta i neprikladna sredstva da bi se ženu pridobilo za sebe? Izvjesno je da se ona nije dala pridobiti (Nietzsche, S onu stranu dobra i zla)

Da, ali kako bi to izgledalo kada bi svi šarali i razvodili se, ne mareći za moral i odgovornost?

Reći ću sad nešto na što su nas učitelji (u školi) inače propuštali upozoriti: velikom Kantu nije ništa za vjerovati. Ima ga tako puno u povijesti filozofije čisto zato što ju je zadužio u ladici spoznajne teorije, kao prvi koji je izmirio (''sintetizirao'') par stoljeća gloženja između ćorsokaka racionalizma i empirizma (dok se eto on nije upitao: a možda može i jedno drugo?). Ali zasluge u Gnoseologiji nisu prenosive kao jamac u ladicu Etike. Njegov glasoviti ''praktični um'' je u svojoj suštini ovo: (premisa 1) obveza na moral postoji samo ako ima Boga; a pošto (premisa 2) mi osjećamo taj neki moralni glas u sebi, a gledamo i zvjezdano nebo nad nama; to onda (konkluzija) nužno mora značiti da – ima Boga. Iako ga se ne može dokazati ni empirijski ni racionalistički ''spekulativnim umom'' niti sintezom jednoga i drugoga, upravo zato tu i je ''praktični um'': aleluja, ima Boga – jer nam je potrebno da ga ima, dakle ima. A ako ima Boga, onda je i Moral utemeljen! Još jednom: Boga ima jer znamo da u nama ima Morala, pa dakle ima Morala jer možemo znati da ima Boga znajući da u nama ima Morala. Ili da ogolimo do kraja: Boga jer Morala, a Morala jer Boga. Rezoniranje za koje bi mu i najkukavniji profesor logike morao dati keca velikog kao kuća.

Kantova ambicija kao moralnog filozofa bila je definirati ''moralno'' ponašanje: što sve spada unutra, a što ne spada. Da ne duljimo, osnovna ideja glasi: nije ''moralno'' svako dobro djelo, nego samo ono koje učinimo, da tako kažemo, protiv sebe, iz opiranja svojim vlastitim težnjama i nagnućima. ''Moralno'' je odupirati se sebi, ''moralno'' je jedino ono što se učini ''iz dužnosti'', kad nešto ne želimo ali se ipak na to natjeramo iz pobuda na vrlinu, jedino kada se, da primijenimo kasniji frojdijanski rječnik, superegom u sebi (ono što nam autoritet kulture nalaže kako se mora i kako se treba) potisne i korigira id (što bi naša privatna guzica htjela, željela). Tako npr. (Kantov primjer) kad neka majka spasi svoga sina koji se utapa, to možda je dobro djelo, ali nije ''moralan čin'' – zato što nije bezinteresan, nego uvjetovan nagonom; ona se nije morala opirati porivu da ga spasi, nego je njen majčinski nagon i sam želio da joj mali bude spašen – nije se ni u čemu potisnula, nije se trebala prisiljavati, terorizirati sebe, tlačiti se. Želja da spasi svoje dijete nije tek superegom nametnuta nego je ionako spadala u njen id. Dok ''moralno'' postupamo isključivo onda kad se žrtvujemo, kad činimo nešto što inače ne želimo; što nam je mrsko – pa se ipak natjeramo, zato što se ''mora''. ''Iz dužnosti''.

Ima ih koji bi rekli da su to shvaćanja teškog pacijenta, moralnog invalida. Krepost mora biti naš izum, naša najosobnija nužna obrana i nužna potreba: u svakom drugom smislu ona je samo opasnost. Što ne uvjetuje naš život, škodi mu: krepost samo iz osjećaja poštovanja prema pojmu ''krepost'', kako je to htio Kant, štetna je. ''Krepost'', ''dužnost'', ''dobro po sebi'', dobro s obilježjem bezličnosti i općenite vrijednosti – tlapnje su u kojima se izražava propast, posljednje slabljenje života, königsberška nerazumljivost. Zakoni najosnovnijega održanja i rasta zatijevaju obrnuto: da svatko izumi svoju krepost, svoj kategorički imperativ. Narod propada ako pobrka svoju dužnost s pojmom dužnosti općenito. Ništa ne uništava temeljitije, ništa toliko iznutra, koliko svaka ''bezlična'' dužnost, svako žrtvovanje molohu apstrakcije. – Kako se Kantov kategorički imperativ nije osjetio kao životno opasan?... Samo ga je teološki instinkt uzeo u zaštitu! – Djelovanje, na koje prisiljava instinkt života, dokazuje se radošću da je pravo djelovanje: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor... Što razara brže nego li raditi, misliti, osjećati bez unutarnje potrebe, bez duboko osobnoga izbora, bez radosti? kao automat ''dužnosti''? Upravo to je recept za dekadenciju, čak za idiotizam... Kant je postao idiot. – (...) Promašeni instinkt u svemu i svakomu, protupriroda kao instinkt, njemačka dekadencija kao filozofija – to je Kant! – (Nietzsche, Antikrist)

Moralna prosudba će biti to ispravnija i pravednija što je kontekstualnija, pojedinačnija, približenija konkretnoj situaciji. Svaki slučaj moramo razmatrati za sebe i dobro ga staviti pod povećalo, ne želimo li riskirati da budemo slon u staklarni. Kant je u moralu ono što je slon u staklarni – ili možda sirovi kamiondžija koji grubom, teškom šapom šlata krhku, profinjenu djevojku – zar zaslužuje što osim da mu se odvali šamarčinu? Zakon i moral, to je uvijek delikatan, sklizak, fragilan koncept koji može biti smislen i opravdan jedino u okviru nekog konteksta, a ideja kategoričkog imperativa znači upravo dekontekstualizaciju etike: proglasiti opći zakon, s pripadajućim ''dužnostima'', i teško onima koji iznalaze svoju vlastitu krepost!

Ali vratimo se Ivoni. Tamo se u međuvremenu ispostavilo da je akcija spašavanja svijeta od propasti s Inocencijem u glavnoj ulozi – propala! Zatražio je od Ivone da se očituje pred svima kako i ona njega voli, na što je ona međutim, samo šutila i šutila, ušutjevši se znakovito!

ĆIRIL (videći gdje je Ivona pognula glavu): Plače...
KNEZ: Plače? Od sreće.
ĆIRIL: Ne bih baš olako povjerovao toj cmizdri. Ona može plakati samo od nesreće. Volite li ga?
IVONA (šuti)
ĆIRIL: To je negativna šutnja.
KNEZ: Oh! Ali ništa, ništa! Nije to opet tako strašno ako se našao netko tko tebe voli. (...)
INOCENCIJE: Samoljublje me tjera da kažem kako i ona mene voli, samo što se srami to pred vama priznati, jer joj zaista kao objekt ne služim na čast. (Ivoni) Što se praviš – ta nisi jednom rekla da me voliš.
IVONA (šuti)
INOCENCIJE (razdražen): Hajde, što dižeš tako nos! Ako ćemo pravo, taman me toliko privlačiš koliko i ja tebe, a možda čak i manje.
KNEZ: Čujete li?
INOCENCIJE (hladno): Kneže, dopustite da objasnim. Ako sam rekao da je volim, onda sam imao na misli – onako, u nedostatku nečeg boljeg, iz neimaštine, recimo, iz neimaštine...
KANCELAR: Fi donc! Pa kako možete!
INOCENCIJE: Stvar je u tome što su bolje žene, pa čak i one prosječne, neobično teške i neprijazne, a uz nju možeš odahnuti, bar možeš odahnuti, ja njoj nisam gori nego što je ona meni, bar možeš odahnuti od tog neprestanog, neprekidnog natjecanja... od te parade na ovom svijetu. Volimo se jer mi se ona jednako ne sviđa kao ni ja njoj, i tako nema neravnopravnosti.

U polemičkom eseju Protiv ljubavi Laura Kipnis upozorava na taj neumjesno racionalan karakter ljubavi: biramo ''prikladnog'' partnera, precizno izračunavamo kolika mu je aktiva, a svaka strana mjeri kolike izglede ima na slobodnom tržištu i zna točnu vrijednost vlastitih dionica i dionica potencijalnih partnera. (U vrijednost dionica ulazi i vaš izgled, dakako. Malo bolje pogledajte fotografije koje se objavljuju u novinama uz objave zaruka - kao što su socijalni psiholozi već napravili i o tome pisali - i opazit ćete da su praktički svi parovi gotovo savršeno usklađeni po stupnju fizičke ljepote.) Zagrebemo li malo tu romantičnu polituru, vidimo da smo svi zapravo nesentimentalni realisti oboružani kalkulatorom, šublerom i povećalom. Dva osnovna kriterija su izgled i status: Prava preobrazba moderne ljubavi, kako ističe sociologinja Eva Iluouz, dolazi s činjenicom da je rangiranje partnera prema onome što mogu ponuditi u materijalnom i društvenom smislu sada inkorporirano u psihologiju ljubavi i nesvjesnu strukturu želje; pojedinci su usvojili pravila ekonomske racionalnosti kojima su se nekoć vodili roditelji, te se sada ''slobodno'' zaljubljuju u partnere koji su – slučajno – i dobra investicija. (...) Sâmo zaljubljivanje podložno je istim spoznajnim ograničenjima: društveni protokol diktira da se ono smatra neshvatljivom i pomalo iracionalnom procedurom. Previše racionalnosti ili razmišljanja prijeti da ubije romantiku – i, dakako, prkosi prevladavajućem mišljenju o tome što je to normalan čovjek: gmazovske analogije poput ''hladnokrvnosti'' često se spominju u slučajevima kada netko pokaže preveliku sposobnost shvaćanja ondje gdje bi trebala prevladavati zanesenost.

KNEZ: Divim se vašoj otvorenosti!
INOCENCIJE: (...) Ne ostaje nam ništa drugo nego iskrenost. Ne skrivam da se mi zapravo volimo onako... za utjehu... jer ja imam baš onoliko uspjeha kod žena koliko ona ima kod muškaraca. Ali ne skrivam ni to da sam ljubomoran – ne, neću skrivati svoju ljubomoru, dosljedno ću je objelodaniti, imam na to pravo! (Ivoni, s neočekivanom strašću) Zaljubila si se u njega? U njega? Ha? Ha?

I Ivona je voljela Inocencija tako kao i on nju – od nevolje – iz neimaštine, u nedostatku nečega boljeg, jer joj se on jednako nije sviđao kao ni ona njemu. No, svemoćna kalkulacijo! Nakon što ju je princ zaprosio, ni njoj se više ne žuri s konja na magarca, sa samog princa nazad na svog starog antiprinca.

I tako je rasni konj Filip ponovo postao deva. Ali o tome više u jednom od sljedećih postova...



Post je objavljen 28.07.2010. u 02:01 sati.