pero u šaci

But if you wanna leave, take good care
I hope you make a lot of nice friends out there
But just remember there's a lot of bad and beware



Činjenični pokazatelji ne ostavljaju dvojbu: Brexit se odvio izrazito po ključu demografskih stratifikacija. Ono što sad već svugdje slušamo: za izlazak UK iz EU u puno su većoj mjeri bili siromašniji, lošije obrazovani te stariji slojevi populacije.

Tu se onda masovno nametnuo interpretacijski okvir koji je stvar odveo dalje: u ne samo konstatiranje činjenice, nego i prozivku prema tom ključu, gdje se praktički pod optužbom (i/li porugom) našla sama pripadnost navedenim slojevima; ti slojevi kao takvi. Što, je naravno, glupo, a potencijalno i prljava igra.

Dopro je do mene komentar Željka Ivankovića Banke (treba nadimak za razlikovati ga od Željka Ivankovića pjesnika), koji udara kontru ovom lošem interpretacijskom okviru. Počinje imenovanjem zajedničkog nazivnika demografskih slojeva koji su glasali za Izlazak: svi oni spadaju, prepoznaje, u socijalno slabe, deprivirane, ''one koji se osjećaju slabije zaštićenima''.

Komentar je objavljen na fejsbuku, javno, ali to se zna mijenjati ili nestajati, pa ću ga prekopirati ovdje i fizički.

Ivanković se, vidimo, stavlja u ulogu proponenta solidarnosti s depriviranima (ta tko bi mogao kontrirati tako nečemu?), kao i suprotstavlja nepravednoj liniji optužbe, pa to pomalo poprima junačku crtu: eno ga na kako izlazi, točno u podne, ''kao Gary Cooper sam među barabe''. (Uz primjesu visoke patetike procedure plebiscita: Brexit kao ''trijumf demokracije''.)


Jedan unutarnji problem teksta je tu lažni, fingirani ''street cred'' legitimitet govornika. ''Sam se ne identificiram s elitom, prije s depriviranima'', umiljava se nesmiljeno. ''Bliži sam im u svakom pogledu, najviše socijalnom, ali i po godinama.'' A da? On, Željko Ivanković Banka? Niđe veze. S pravom ga Kuljiš podjebava u komentaru, podvlačeći mu njegovu ''sjajnu diplomatsku karijeru'', u đuture sa ''školovanjem djece na najboljim školama u svijetu'', da i ne počinjemo o višegodišnjoj karijeri ''kao urednik glasila privatne banke koja raspolaže s više od pola hrvatskog kapitala''. Zaboravio je dometnuti svojedobnu distingviranu rolu u advokaturi interesa spomenute banke usuprot davljenika u švicarcima – da ih i udavi.

Ali drugi i suštinskiji problem teksta je što se Ivanković na neslaganje s jednom lošom interpretacijom nastavlja vlastitom lošom logikom, non sequiturom da sve zvoni. ''Svi oni nastojali su glasanjem kreirati bolju budućnost za sebe. To je, dakle, bilo više interesno glasanje a manje identitetsko, u smislu da se odbacuju imigranti samo zato što su imigranti.''

Kako on to zna?

Smjela tvrdnja! Apodiktička. Ivanković nas ne uvodi u spektar osnova koje bi mogle stajati u pozadini, među kojima se onda sam pokušava razabrati, prezentirajući svoj proces razabiranja, nego se ukazuje kao ovlašteni tumač koji će nam objasniti stvarnu stvarnost: sad ću ja vama reći kako stvari stoje, elem, da se radilo o racionalno motiviranom interesnom glasanju (i kapak). ''Za ostanak u EU su glasali oni koji u njoj vide bolju priliku za sebe'', inicira nas u otajstvo svog uvida. A za izlazak, analogno, oni koji su imali racionalnog razloga ne vidjeti u njoj bolju priliku za sebe. ''Ono što znamo, to je da je depriviranih i onih koji su zabrinuti za svoju budućnost ako VB ostane u EU bilo više nego onih koji su u tome vidjeli za sebe perspektive.'' Jasno, da je broj glasova za izlazak odnosno ostanak isto što i broj onih čiji su objektivni interesi na strani izlaska, odnosno ostanka – to je neupitni aksiom, premisa osvrta koju smo odavno ustanovili, naprijed još.

Jer neka ne bude pritom dvojbe da on to ne tek kao njihovu percepciju – koja može ili ne mora biti osnovana – nego kao objektivni, utemeljeni realitet. Poanta cijele ekspertize je upravo u obrani Leave glasa i tabora kao bezrazložno pljuvanog, dok da se – razvija teoriju – uopće ne radi o imbecilnosti. ''Dosta se mojih prijatelja identificira u izboru s ovom grupom za ostanak, s mlađima, bolje stojećima, obrazovanijima. To je ok, ali nije ok da one druge preziru, i proglašavaju manje vrijednima.'' I malo dalje: ''Svi su skočili na populizam, no elitizam nije puno manje odvratan.''

What a plonkers...


Ha? Čekaj, čekaj malo, gospon Banka. Nešto ti tu nisi dobro zavrnuo. Znači, ako recimo kažem (isturit ću vlastiti primjer) da je postupak glasača za Brexit bio preglup – ja sam automatski odvratan elitist? Zašto? Zato što to znači, glasi izvod, da u kontraidentifikaciji iskazujem prezir prema demografskim stratifikacijama kojima ne pripadam. A kako ti znaš da iskazujem, gospon?

Što Ivanković ovdje čini? Uzima ono isto sociološko poopćavanje koje napada za bazu vlastitog kontranapada. On to poopćavanje, dezavuirajući ga, dubinski zapravo prihvaća (i koristi za vlastitu paljbu)! Isporučivanje optužbe za Brexit na konto same pripadnosti određenim slojevima, koje je dobro prepoznao kao krivo i diskriminatorno, pretvara povratno u jednako tako invalidnu optužbu za diskvalificiranje Brexita kao tobože nužno isporučivano na konto same pripadnosti tim slojevima.

Kaže još: ''Ljudi su načinili svoj izbor. Hoće li im se očekivanja ispuniti, hoće li im biti bolje nego što bi bilo da je VB ostala u EU? Na to pitanje nema odgovora. Kontrafaktualno zaključivanje – što bi bilo da je bilo – uvijek je pogrešno.'' Jer – primijetimo još jednom premise iz podteksta – nije uopće pitanje jesu li ti ljudi uistinu svoj izbor ''načinili'' (dobra riječ) vođeni očekivanjima koja im Ivanković pripisuje, tu je dilemu on unaprijed i zasvagda riješio, nego kao jedino pitanje eventualne mogućnosti da su u izboru pogriješili ostaje ono hoće li se pokazati da su se pametno kladili, s obzirom na pripisana očekivanja (a i ono je, kaže, pogrešno, tj. baš sve nam je objasnio i možemo se usuglasiti).

Bankina verzija je, sve u svemu, da mi proglašavanje Leave glasača plonkerima zasigurno dolazi, nema što drugo biti, od neuvažavanja da siromašni, stariji i neobrazovani imaju svoje vlastite, drugačije interese i probitke (pošto su i oni, nema što drugo biti, točno time motivirani u referendumu). Otuda što sam, eto, đubre elitističko kojem fali ticalo za razumijevanje depriviranih, empatiju i solidariziranje. (I gle, molim te, tko se od sve djece našao nadležnim učiti me tome!)



Kad se ne bi znalo da postoje na svijetu nekakvi Nigel Farage, Boris Johnson ili Michael Gove, iz ovog blagoglagoljivog Ivankovićevog sastavka nikad se ne bi pomislilo. O tome u njemu ni jedne jedine riječi. Baš kao da nikad nije čuo za pojmove manipuliranja masama ili huškanja masa, pri čemu racionalni socijalni rezoni – nevjerojatno ali istinito – baš i ne bivaju ono čime se mase upravljaju u svojim izborima.

Motiviranost birača prijesnim i naivnim šovinističkim zazorom usuprot imigranata otklonio je nevjerojatnom nonšalancijom – on, eto, ne vjeruje u to, jer ''bilo bi to čudno za VB'', ''ima ona svoju tradiciju identiteskih politika''. Kakav je to argument, zaboga? Okrugla nula. A na toj nuli temelji svo daljnje izvođenje! Premda mu je vrlo dobro poznato da je sve vrvilo od protuimigrantske histerije kao prve točke kampanje.

Pa sva ona besmislena trabunjanja o ''cijeni slobode'' i sl. – koja su ništa osim šifre nevezanog nacionalizma palog s marsa i atavistički romantizmi slavne imperijalne prošlosti (Pride & Prejudice, kako kruži zadnja zajebancija) – kakve ona veze imaju sa socijalnim rezonima na koje Ivanković svodi biračku motivaciju? Želi li stvarno negirati prisutnost u kampanji žive sile tih retrogradnih parola bez značenja i njihovo bivanje jakim faktorom među Leave biračima? Ali, aha, ako ja to nazovem tikvanlukom, on će mi reći da sam odvratan elitist? Jer – zauzeo je pozu junaka solidarnosti – da se tome priklonilo neproporcionalno mnogo starijih, siromašnih i podobrazovanih, pa mi njih istura kao brvno za svoje teze. Pa to, bloody hell, jedino znači da među datim skupinama se zateklo neproporcionalno više onih s manjkom protuotrova u sebi – o uzrocima čega Banka slobodno može, ako hoće, napisati sociološku studiju – ali sigurno ne znači da ću nekoga krivo gledati samo zato što pripada tim skupinama, niti da ću biti gluh i tvrda srca za potrebe da poboljšaju svoje socijalne prilike (kao što mr. Cooper iz svoje poze ''identificiranosti s privilegiranima'' pasivno-agresivno podvaljuje).

Neću ulaziti u svaku pojedinu manipulaciju, laž i pseudoekonomsku nebulozu (ionako su već posvuda rasprostrte i debunkirane) o tome kako i zašto će izlaskom iz EU-a poteći dosad kočenom Velikom Britanijom med i mlijeko, a lova će biti do krova i sačuvana i preusmjerena – i to mahom, pazi sad, u socijalu. I ajde, na stranu što baš treba biti dudek i plonker za popušiti ni pet ni šest nego torijevske/ukipovske libertarijance kao apostole socijalne države. Ali kakva je to silogistička perverzija kojom Ivanković svoj komentar gradi na rukovođenju birača osobnim socijalno-interesnim obećanjima i očekivanjima za koja ne samo da nije točna sofistička vratolomija kojom fingira apriornu vječnu neodgovorivost pitanja pogrešnosti izbora (crvenom haringom o bespredmetnosti kontrafaktualnog zaključivanja), nego se, kvragu, po svim vijestima vrte priznanja Johnsona, Faragea & Co. kako se radilo o sirovim lažima i potpuno je izvjesno da mu je to neodgovorivo pitanje već odgovoreno, tj. da od toga neće biti ništa? Zašto se pravi nevješt?



Imam riječ za to: pumpanje Empatije i Patetičnih Apela kao zapravo samo sljedeći u nizu iskaza cinizma (jer Ivanković, što mu nije strano, loše detektira trajektorije pozicioniranja u cijeloj priči za ne držati stranu govnarstvu), samo ovaj put u neobično patvorenom paketu, punom perfidnih krivih spojeva.