pero u šaci

But if you wanna leave, take good care
I hope you make a lot of nice friends out there
But just remember there's a lot of bad and beware



Činjenični pokazatelji ne ostavljaju dvojbu: Brexit se odvio izrazito po ključu demografskih stratifikacija. Ono što sad već svugdje slušamo: za izlazak UK iz EU u puno su većoj mjeri bili siromašniji, lošije obrazovani te stariji slojevi populacije.

Tu se onda masovno nametnuo interpretacijski okvir koji je stvar odveo dalje: u ne samo konstatiranje činjenice, nego i prozivku prema tom ključu, gdje se praktički pod optužbom (i/li porugom) našla sama pripadnost navedenim slojevima; ti slojevi kao takvi. Što, je naravno, glupo, a potencijalno i prljava igra.

Dopro je do mene komentar Željka Ivankovića Banke (treba nadimak za razlikovati ga od Željka Ivankovića pjesnika), koji udara kontru ovom lošem interpretacijskom okviru. Počinje imenovanjem zajedničkog nazivnika demografskih slojeva koji su glasali za Izlazak: svi oni spadaju, prepoznaje, u socijalno slabe, deprivirane, ''one koji se osjećaju slabije zaštićenima''.

Komentar je objavljen na fejsbuku, javno, ali to se zna mijenjati ili nestajati, pa ću ga prekopirati ovdje i fizički.

Ivanković se, vidimo, stavlja u ulogu proponenta solidarnosti s depriviranima (ta tko bi mogao kontrirati tako nečemu?), kao i suprotstavlja nepravednoj liniji optužbe, pa to pomalo poprima junačku crtu: eno ga na kako izlazi, točno u podne, ''kao Gary Cooper sam među barabe''. (Uz primjesu visoke patetike procedure plebiscita: Brexit kao ''trijumf demokracije''.)


Jedan unutarnji problem teksta je tu lažni, fingirani ''street cred'' legitimitet govornika. ''Sam se ne identificiram s elitom, prije s depriviranima'', umiljava se nesmiljeno. ''Bliži sam im u svakom pogledu, najviše socijalnom, ali i po godinama.'' A da? On, Željko Ivanković Banka? Niđe veze. S pravom ga Kuljiš podjebava u komentaru, podvlačeći mu njegovu ''sjajnu diplomatsku karijeru'', u đuture sa ''školovanjem djece na najboljim školama u svijetu'', da i ne počinjemo o višegodišnjoj karijeri ''kao urednik glasila privatne banke koja raspolaže s više od pola hrvatskog kapitala''. Zaboravio je dometnuti svojedobnu distingviranu rolu u advokaturi interesa spomenute banke usuprot davljenika u švicarcima – da ih i udavi.

Ali drugi i suštinskiji problem teksta je što se Ivanković na neslaganje s jednom lošom interpretacijom nastavlja vlastitom lošom logikom, non sequiturom da sve zvoni. ''Svi oni nastojali su glasanjem kreirati bolju budućnost za sebe. To je, dakle, bilo više interesno glasanje a manje identitetsko, u smislu da se odbacuju imigranti samo zato što su imigranti.''

Kako on to zna?

Smjela tvrdnja! Apodiktička. Ivanković nas ne uvodi u spektar osnova koje bi mogle stajati u pozadini, među kojima se onda sam pokušava razabrati, prezentirajući svoj proces razabiranja, nego se ukazuje kao ovlašteni tumač koji će nam objasniti stvarnu stvarnost: sad ću ja vama reći kako stvari stoje, elem, da se radilo o racionalno motiviranom interesnom glasanju (i kapak). ''Za ostanak u EU su glasali oni koji u njoj vide bolju priliku za sebe'', inicira nas u otajstvo svog uvida. A za izlazak, analogno, oni koji su imali racionalnog razloga ne vidjeti u njoj bolju priliku za sebe. ''Ono što znamo, to je da je depriviranih i onih koji su zabrinuti za svoju budućnost ako VB ostane u EU bilo više nego onih koji su u tome vidjeli za sebe perspektive.'' Jasno, da je broj glasova za izlazak odnosno ostanak isto što i broj onih čiji su objektivni interesi na strani izlaska, odnosno ostanka – to je neupitni aksiom, premisa osvrta koju smo odavno ustanovili, naprijed još.

Jer neka ne bude pritom dvojbe da on to ne tek kao njihovu percepciju – koja može ili ne mora biti osnovana – nego kao objektivni, utemeljeni realitet. Poanta cijele ekspertize je upravo u obrani Leave glasa i tabora kao bezrazložno pljuvanog, dok da se – razvija teoriju – uopće ne radi o imbecilnosti. ''Dosta se mojih prijatelja identificira u izboru s ovom grupom za ostanak, s mlađima, bolje stojećima, obrazovanijima. To je ok, ali nije ok da one druge preziru, i proglašavaju manje vrijednima.'' I malo dalje: ''Svi su skočili na populizam, no elitizam nije puno manje odvratan.''

What a plonkers...


Ha? Čekaj, čekaj malo, gospon Banka. Nešto ti tu nisi dobro zavrnuo. Znači, ako recimo kažem (isturit ću vlastiti primjer) da je postupak glasača za Brexit bio preglup – ja sam automatski odvratan elitist? Zašto? Zato što to znači, glasi izvod, da u kontraidentifikaciji iskazujem prezir prema demografskim stratifikacijama kojima ne pripadam. A kako ti znaš da iskazujem, gospon?

Što Ivanković ovdje čini? Uzima ono isto sociološko poopćavanje koje napada za bazu vlastitog kontranapada. On to poopćavanje, dezavuirajući ga, dubinski zapravo prihvaća (i koristi za vlastitu paljbu)! Isporučivanje optužbe za Brexit na konto same pripadnosti određenim slojevima, koje je dobro prepoznao kao krivo i diskriminatorno, pretvara povratno u jednako tako invalidnu optužbu za diskvalificiranje Brexita kao tobože nužno isporučivano na konto same pripadnosti tim slojevima.

Kaže još: ''Ljudi su načinili svoj izbor. Hoće li im se očekivanja ispuniti, hoće li im biti bolje nego što bi bilo da je VB ostala u EU? Na to pitanje nema odgovora. Kontrafaktualno zaključivanje – što bi bilo da je bilo – uvijek je pogrešno.'' Jer – primijetimo još jednom premise iz podteksta – nije uopće pitanje jesu li ti ljudi uistinu svoj izbor ''načinili'' (dobra riječ) vođeni očekivanjima koja im Ivanković pripisuje, tu je dilemu on unaprijed i zasvagda riješio, nego kao jedino pitanje eventualne mogućnosti da su u izboru pogriješili ostaje ono hoće li se pokazati da su se pametno kladili, s obzirom na pripisana očekivanja (a i ono je, kaže, pogrešno, tj. baš sve nam je objasnio i možemo se usuglasiti).

Bankina verzija je, sve u svemu, da mi proglašavanje Leave glasača plonkerima zasigurno dolazi, nema što drugo biti, od neuvažavanja da siromašni, stariji i neobrazovani imaju svoje vlastite, drugačije interese i probitke (pošto su i oni, nema što drugo biti, točno time motivirani u referendumu). Otuda što sam, eto, đubre elitističko kojem fali ticalo za razumijevanje depriviranih, empatiju i solidariziranje. (I gle, molim te, tko se od sve djece našao nadležnim učiti me tome!)



Kad se ne bi znalo da postoje na svijetu nekakvi Nigel Farage, Boris Johnson ili Michael Gove, iz ovog blagoglagoljivog Ivankovićevog sastavka nikad se ne bi pomislilo. O tome u njemu ni jedne jedine riječi. Baš kao da nikad nije čuo za pojmove manipuliranja masama ili huškanja masa, pri čemu racionalni socijalni rezoni – nevjerojatno ali istinito – baš i ne bivaju ono čime se mase upravljaju u svojim izborima.

Motiviranost birača prijesnim i naivnim šovinističkim zazorom usuprot imigranata otklonio je nevjerojatnom nonšalancijom – on, eto, ne vjeruje u to, jer ''bilo bi to čudno za VB'', ''ima ona svoju tradiciju identiteskih politika''. Kakav je to argument, zaboga? Okrugla nula. A na toj nuli temelji svo daljnje izvođenje! Premda mu je vrlo dobro poznato da je sve vrvilo od protuimigrantske histerije kao prve točke kampanje.

Pa sva ona besmislena trabunjanja o ''cijeni slobode'' i sl. – koja su ništa osim šifre nevezanog nacionalizma palog s marsa i atavistički romantizmi slavne imperijalne prošlosti (Pride & Prejudice, kako kruži zadnja zajebancija) – kakve ona veze imaju sa socijalnim rezonima na koje Ivanković svodi biračku motivaciju? Želi li stvarno negirati prisutnost u kampanji žive sile tih retrogradnih parola bez značenja i njihovo bivanje jakim faktorom među Leave biračima? Ali, aha, ako ja to nazovem tikvanlukom, on će mi reći da sam odvratan elitist? Jer – zauzeo je pozu junaka solidarnosti – da se tome priklonilo neproporcionalno mnogo starijih, siromašnih i podobrazovanih, pa mi njih istura kao brvno za svoje teze. Pa to, bloody hell, jedino znači da među datim skupinama se zateklo neproporcionalno više onih s manjkom protuotrova u sebi – o uzrocima čega Banka slobodno može, ako hoće, napisati sociološku studiju – ali sigurno ne znači da ću nekoga krivo gledati samo zato što pripada tim skupinama, niti da ću biti gluh i tvrda srca za potrebe da poboljšaju svoje socijalne prilike (kao što mr. Cooper iz svoje poze ''identificiranosti s privilegiranima'' pasivno-agresivno podvaljuje).

Neću ulaziti u svaku pojedinu manipulaciju, laž i pseudoekonomsku nebulozu (ionako su već posvuda rasprostrte i debunkirane) o tome kako i zašto će izlaskom iz EU-a poteći dosad kočenom Velikom Britanijom med i mlijeko, a lova će biti do krova i sačuvana i preusmjerena – i to mahom, pazi sad, u socijalu. I ajde, na stranu što baš treba biti dudek i plonker za popušiti ni pet ni šest nego torijevske/ukipovske libertarijance kao apostole socijalne države. Ali kakva je to silogistička perverzija kojom Ivanković svoj komentar gradi na rukovođenju birača osobnim socijalno-interesnim obećanjima i očekivanjima za koja ne samo da nije točna sofistička vratolomija kojom fingira apriornu vječnu neodgovorivost pitanja pogrešnosti izbora (crvenom haringom o bespredmetnosti kontrafaktualnog zaključivanja), nego se, kvragu, po svim vijestima vrte priznanja Johnsona, Faragea & Co. kako se radilo o sirovim lažima i potpuno je izvjesno da mu je to neodgovorivo pitanje već odgovoreno, tj. da od toga neće biti ništa? Zašto se pravi nevješt?



Imam riječ za to: pumpanje Empatije i Patetičnih Apela kao zapravo samo sljedeći u nizu iskaza cinizma (jer Ivanković, što mu nije strano, loše detektira trajektorije pozicioniranja u cijeloj priči za ne držati stranu govnarstvu), samo ovaj put u neobično patvorenom paketu, punom perfidnih krivih spojeva.

Munjara svih munjara ovih je dana zabilježen u urnebesnom deliriju ritualne logoreje.


Svega tu ima:
– navijački nogometni trijumfalizam
– turnir pisan u nominativu umjesto u pripadajućem padežu
– imaginirana nogometna pobjeda postaje Pobjeda, velikim početnim slovom, jer ne radi se o nekoj običnoj, nego o ultimativnoj, o pobjedi svih pobjeda
– implikacija o postojanju nekih koji su zakleto protiv hrvatske nogometne Pobjede i to im je glavna misija u životu
– biti protiv Pobjede znači da si antihrvat (što je još donekle i logično, ukoliko malo progledamo kroz prste i pretpostavimo bezostatno poistovjećenje hrvatskog nogometa s Hrvatskom), ali znači i da si antikrist (jer očito je posrijedi također i bezostatno poistovjećenje hrvatskog nogometa s Isusom Kristom)
– s obzirom da je Krist isto što i hrvatska reprezentacija, nema ničega prirodnijeg nego trijumfalnu misao o hrvatskim akcijama na nogometnom prvenstvu nastaviti pozdravnim borbenim pokličem hvaljenja Isusa i Marije
– zaslužena Pobjeda i nahvaljeni Isus i Marija povezuju se, neznanom logikom, u istu misao s raspadom UK
– raspad UK raspad je UK imperije (premda je ta zemlja odavno već imperij još jedino kao mokri san nepopravljivo optimističnih nostalgičara velikobritanstva i kao baba roga za nepopravljivo pesimistične teoretičare zavjere)

Ja sam to tako ubrzo i prenio na svojoj fejs stranici. Ali kad sam koji dan potom naletio, učinilo mi se kao da nešto nije kako je bilo. U redu, čovjek editirao, svi nekad nešto ispravimo, popravimo... Pa ipak, ovo mi se činilo nekako previše izmijenjeno, nije više ono isto ni blizu, dosta i manje zabavno od originalnog izdanja. Otvorim edit history, kad tamo pravo blago! Shvaćam: nije samo original za krepat od smijeha, nego se prave razmjere delirija tek i može pojmiti kada se uđe u trag psihodinamici pomisli koje su psihu padale.

Hrvatska je najbolja na EURO2016, iako nas antihrvati ne podnose, a antikristi ce sve uciniti da zaustave nasu Pobjedu: Hvaljen Isus i Marija! Da, krenuo je i raspad UK masonske 'EU' imperije bankaroida ...
Za početak tek ispravak u stopu same originalne objave, 5 minuta kasnije. Shvatio je da mu je nešto ispalo iz rečenice. Ali kad je već otvarao editor, da još malo pojača... Reći imperija je u redu, ali jače se čuje da je to jedna imperija masonska i da je to imperija bankaroida, osim toga ne samo UK nego o istom trošku i EU imperija.

Hrvatska je najbolja na EURO2016, iako nas antihrvati ne podnose, a antikristi ce sve uciniti da zaustave nasu Pobjedu: Hvaljen Isus i Marija! ... da, krenuo je i raspad britanske imperije i 'EU' masonerije bankaroida ...
Sat vremena kasnije vraća se na mjesto zločina i pomisli kako bi možda bilo uputnije akronim UK napisati lijepim našim hrvatskim, britanska imperija, a i razdvojiti je od EU, kad se već razdvajaju, pa imperija postaje opet samo UK tj. britanska, a EU-u ostaje da bude masonerija bankaroida.

Hrvatska je najbolja na EURO2016, iako nas antihrvati ne podnose, a antikristi ce sve uciniti da zaustave nasu Pobjedu: Hvaljen Isus i Marija! ... da, krenuo je i raspad britanske imperije i 'EU' masonerije bankaroida ... Svjesni u Ljubavi se svi budimo ...
Još jedan ispravak u stopu, ili točnije dopuna. Učini mu se da misao nije cijela bez zaziva Buđenja, ali ne bilo kakvog nego u Ljubavi, i to u Svjesnom stanju u Ljubavi.

Hrvatska je najbolja na EURO2016, iako nas antihrvati ne podnose, a antikristi ce sve uciniti da zaustave nasu Pobjedu: Hvaljen Isus i Marija! A krenuo je i raspad imperije bankaroida ...
Svrativši iza ponoći, razmotrivši na miru večernje osame, učinilo mu se valjda da je u zanosu dnevne vreve mrvicu pretjerao sa Svjesnim Buđenjem u Ljubavi, a i onime o ''masoneriji'' i EU ili britanskim oznakama, bit će dostatno naznačiti da je imperija bankaroida ta koja se raspada.

Hrvatska je najbolja na EURO2016, iako nas antihrvati ne podnose, a antikristi ce sve uciniti da zaustave nasu Pobjedu: Hvaljen Isus i Marija! GB: raspad imperije bankaroida ... ognjistari se bude posvuda.
Ali možda ipak ne... Jutro, tj. podne, je ipak pametnije od večeri, ono se sinoć smeo, vratit će GB obojenost. A bolje je svejedno i dati malo patosa Buđenja. Tko li se to može Buditi (u Ljubavi), tko je najjača antiteza imperiji bankaroida, kao i antihrvatima slash anitkristima? Ognjištari, naravno. (Da ognjištari, hahahaha.)

Hrvatska je najbolja na EURO2016, iako nas antihrvati ne podnose, a razni antikristi ce sve uciniti da zaustave nasu Pobjedu: Hvaljen Isus i Marija! GB: raspad imperije bankaroida ... Bozji ognjistari se bude posvuda :-)
Ali čekaj, ako ta ljuta rana na koju su ognjištari ljuta trava nisu opisivi samo kao antihrvati, nego i kao razni antikristi, onda je primjerenije dodati da su to Božji ognjištari. I sa smajlijem, molim lijepo!

Hrvatska je najbolja na EURO2016: Hvaljen Isus i Marija! GB: krenuo raspad Ł€$ imperije bankaroida ... Bozji ognjistari se bude :-)
Tja, ako se reklo da su nasuprot Božji ognjištari, onda je čak možda suvišno izrijekom isticati da se radi o antihrvatima i antikristima... Ali zato će biti fora slikovitost imperiju bankaroida oslikati s Ł€$.

Hrvatska je (skoro) najbolja na EURO2016: Hvaljen Isus i Marija! GB: krenuo raspad Ł€$ imperije bankaroida ... Bozji ognjistari se bude :-)
E jebo te antikrist Ronaldo da te jebo! Do ovog sata je Pobjeda već propala, Hrvatska ispala, ne možeš više pisati da je najbolja – mora se teška srca umetnuti (skoro).

Hrvatska je (skoro) najbolja na Euro2016. GB: krenuo raspad Ł€$ imperije bankaroida ... Svjesni ognjistari se bude :-)
Kad smo već odustali od antikrista koji se groze sabotiranjem propale Pobjede, neće ipak biti zgorega ni Božji prekrstiti nazad u Svjesni.

Hrvatska je (skoro) ponajbolja na Euro2016. GB: krenuo raspad Ł€$ imperije bankaroida ... Svjesni ognjistari se posvuda bude :-) [u Americi sam, pa ne stignem odgovarat]
Nakon što je prošlo par dana, treba biti pošten pa reći kako je (skoro) ponajbolja ipak točnije od (skoro) najbolja. (U međuvremenu je stigao do Amerike, pa poručuje da je i Svjesno Buđenje posvuda točniji izraz, da ne bi ispalo kako se ljudi Bude samo u Kristovoj Hrvatskoj.)

Hrvatska je (skoro) ponajbolja na Euro2016. UK-EU birokracija: krenuo raspad Ł€$ imperije bankaroida ... Svjesni ognjistari se posvuda bude :-) [u Americi sam, pa ne stignem odgovarat]
Euro2016 s propalom Pobjedom je sad već u povlačenju, u dekrešendu i van domoljubne žiže, valja prebaciti naglasak na propast bankaroida, vratiti nazad da to UK-EU birokracija propada.

Hrvatska je (bila skoro) ponajbolja na Euro2016. UK-EU birokracija: krenuo raspad Ł€$ imperije bankaroida ... Svjesni ognjistari se posvuda bude :-) [u Americi sam, pa ne stignem odgovarat]
Euro2016 je zapravo davna prošlost otkako je Hrvatska na njemu prdnula u čabar, pa nije više najtočnije pisati ni tek (skoro) ponajbolja, gramatički ispravnije je (bila skoro) ponajbolja.

UK-EU birokracija: krenuo je raspad Ł€$ imperije bankaroida ... Svjesni ognjistari se posvuda bude :-) [u Americi sam, pa ne stignem odgovarat]
Ili aj da najbolje zaboravimo kompletno to o nekakvoj Pobjedi ovo ono, priču o Euru, kao da je nogomet sad bitan pored dramatične priče o eurima i tko ih kontrolira!


***

UPDATE 24. 10. 2016.

Nisam znao o čemu pričaš
Gledao sam te blijedo
I zbunjenije nego što sam htio da se vidi
Toposurface?
Šta je to – toposurface?

Ima tjedan ili mjesec, nije važno
Pisao sam sličnu pjesmu
Samo točno obratnu
(Nije to jako pjesnički, ali evo link:
Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama)
Kako mi se samo vratila u facu

Čudila se mojim šiframa
Offset, hatch i array
Čudio sam se tvojim šiframa
Callout, section box i crop region
CAD je prošlost
Inzistirala si
CAD je odslužio svoje

Ne pišem ja ovo pjesme
Pobunio sam se
O autocadu ili o revitu
O tome koji je kakav
I je li još uvijek čemu
Nego o mobiliziranju poetike pojmova
Iz programa za crtanje
Za crtati u svakodnevnom jeziku

Pa tim više ne ide bez revita!
Nisi se dala zbuniti
Znaš ono kad trebaš probiti rupu
Kroz sve slojeve nečega odjednom?
Dušo, hoćeš svaki puta sve to tako deskriptivno?
Nedostaje riječ
A ima riječ
Ima li bolje ili uopće ikakve druge za to
Od naredbe shaft?

Samo prije svega imaj na umu (naglasila si mi još)
Najvažniji pojam je project browser
Sve iz njega i u njega, i eto ti pjesme
Onda se još možeš iživljavati
S demolish
Ili reconcile
Ili cope
Ili room separatorom
Ili iskoristiti constraints za svoj račun
I ne brini: purge ti je i dalje tu

Tražile su me slike golišavih muškaraca
Muških kosina, ravnina, pa i oblina
Ne moraš biti gay, rekle su
Da bi priznao ljepotu osobe istog spola
Samo moraš biti okay, rekle su
Bobu bob, popu pop, lijepom lijep

Sluga pokoran
Stavio sam prvu sliku
Nisu bile zadovoljne
Stavio sam drugu sliku
Druga je premoćno pobijedila
Love, actually

Eto dokaza!
Površnosti ženskog oka
Nema ništa
Bez lijepih boja, oblaka, plavog neba
Da bi te primijetile
Moraš prvo imati dobru pozadinu

Siroti se Costanza
Mogao do preksutra namještati
U onom turobnom interijeru
I nijedne dobre duše da mu oda tajnu
Pogodovanja za ljubav
George, izađi napolje!

Tipičan izgled generičke masovke po wallovima u RH na dan 17.6.2016.

U prijevodu:

***

Tko se sjeća, imao sam nekad davno post Imagologija. Osjetio sam danas, vrag bi znao zašto, naglu navalu želje da ponovim uvodni dio.

Tko kaže da reklame prikazuju samo lijepe i nestvarne prizore? Benettonov marketing temelji se na fotografijama nekih vrlo emocionalnih, potresnih trenutaka iz najstvarnije stvarnosti, čak suviška stvarnosti, autentičnih ljudskih drama.



Tko kaže da se reklame bave isključivo pobuđivanjem želje za proizvodom? Evo nam Benettonove apsolutno ništa ne govore o tome da bi nam bilo bolje u životu kad bi kupili neki komad njihove odjeće.



Ono što se tu reklamira i prodaje je hiperrealnost logotipa. Duga ''united colors'' marketinška politika stvorila je vlastitu paralelnu stvarnost, koja i sama funkcionira kao roba, obilježena nabubrenom pseudoetikom, prepoznatljivom estetikom i istaknutim sloganom kompanije.



To se još kaže image ili imidž... brand equity.

***

Nije li fascinantno kako su se imagolozi sad već dosjetili u rad na kampanji stvaranja paralelne brand stvarnosti aktivirati samu raju koja je meta oglašavanja, upregnuti milijune da ničim prisiljeni utipkavaju kao blesavi ime njihove firme: odasvud samo OrangeOrangeOrangeOrangeOdNemilaDoNedraga, po svim zidovima i ostalim internetima.

Samo zato da bi Eiffel zasvijetlio u turskim bojama danas, tj. uvijek onima s najvećom glasačkom bazom, po ključu prebrojavanja (i stoga s unaprijed poznatim ishodom), u simulaciji navijačkog natjecanja koja prikriva pravu narav dramskog konflikta.

Što je bilo prvo što je došlo na um za istaći? Rekao mi je da mu nađem jednu skromnu djevojku koja bi mu pričuvala ovce, nešto spremila po kući, očistila, ispeglala košulju i to je sve što mu treba...

Sve?

Baš ništa drugo ne treba od nje?

Dabome, jer zna se čemu žena služi: za primijeniti je, kao radnu snagu, upregnuti u posao.

Inverzija onog vječitog muškog bivanja pod sumnjom o željenju samo jednog, a poslije ni o čemu ništa ne željenju znati. Parafrazirat ću kombinacijski dvije Krausove riječi koje sam znao navoditi: od onih što zavedu uz obećanje braka, pa ostave da sjedi i plače, puno su gori oni što nedužnu djevojku ožene uz obećanje zavođenja, pa ostave da leži i ni o čemu ništa ne žele znati.

—

Muške kurve, post s početka prošlog mjeseca, govorio je – o kurvama. To je nagnalo komentatora Smisao Života da se zapita o raznim mogućim značenjima pojma. Precizirao sam tada značenje koje sam imao na umu: post namjerno uzima kao definiciju davanje se ne tek dakle za novac ili nešto, nego u općem zahvatu bilo koje motivacije koja nije i sama dobivanje istovrsne valute (povratnog erosa). Dakle, bivanje droljom kao: intimna participacija, odnosno korištenje vlastitim erotskim učinkom, u svrhu postizanja nečega drugoga nego što je također erotska dobit za sebe. To nije odmah moralni sud, to je samo definicija. Koliko ću pak prezirati bivanje droljom nije konstanta, ovisi o kontekstu, i posebno je pitanje.

Na to se pak javila za riječ Emi Gablo, kojoj su se rodila u glavi tri pitanja:
– dakle muškarac koji zavodi ženu da bi došao do pičke u svrhu postizanja erotske dobiti za sebe nije droljac iako ga recimo dotična 3,14čka zanima jednokratno, što dakako nije na njemu da joj i kaže?: )
– žena koja daje pičku u zamjenu za stan i obe strane su sporazumno ušle u posao je po definiciji drolja?
– u kojem kontekstu je pojam "drolja" lišen moralnih utega?

Pitanje problematičnosti zavođenja žene koju se (potencijalno) ne želi nego jednokratno, aspekt je rubnog mjesta teme, prenesenog – radi se o gradivu iz linkanog puno starijeg posta Obaveze bez seksa, to je prava stvar! – koje mi je, bivajući konzekvencom kodeksa potiskivanja ženskog libida, poslužilo tek za ustanovljenje zajedničkog principa po kojem odrednicu kurvi povratno pripisujem paraflagelantskim drkadžijama zlomisli nad Markićkom. Kako se radi o rubnom mjestu one teme, a istovremeno vidu šireg principa koji je sam po sebi dobra tema (i očigledno izaziva dodatne zapitanosti), odlučio sam odgovor učiniti zasebnim postom.

—

Ponajprije, ne čini mi se da sam ostao nedorečen oko problematike lažnih obećanja. U fragmentu koji sam prenio iz Obaveze bez seksa izrijekom se navodi kako se o oštećenosti ili iskorištenosti ne može govoriti... ''osim ako si dala upravo zato jer ti se on naobećavao pa ne ispunio''. Ne zagovaram leading the woman on, dobivanje je u krevet samo na konto lažnih bajanja i bullshita (''wicked, lovin' lies''). Svakako, radilo bi se tada o neigranju fer, o izigranosti (jer ona ima svako pravo ne htjeti leći s nekime tko je neće nego jednokratno); doduše, i tada se – što je također eksplicirano u postu – radi o izigranosti jedino na najprofanijem mogućem nivou poslovnih odnosa. Tj. nije joj moguće patetizirati tu izigranost u emotivni i ljudski registar. Zato što ju je sama depatetizirala i profanirala time što joj smisao lijeganja s njim nije bio u lijeganju samom.

Govorim li da je ona obavezna nalaziti smisao u lijeganju s njim? Apsolutno ne! Daleko bilo. Bio bi stoka tko bi joj rekao ružnu riječ zbog toga što je produžila svojim putem. Samo – zašto onda nije produžila, zašto jest legla? Što je htjela? Ako joj smisao čina nije bio u njemu samom, u čemu je onda bio?

—

Emino prvo pitanje stoga kuca na otvorena vrata – iz ovog, ali i još jednog razloga. Što je važno razumjeti? Kad inzistiram na lijeganju kao vrijednosti po sebi, koja ne traži dodatnu eksternu motivaciju, ne treba me zamjenjivati za zagovornika cinizma mesa (''došao do pičke u svrhu postizanja erotske dobiti za sebe''). Gdje piše da se pod lijeganjem podrazumijeva samo meso/pička?

Da se, naprotiv, ne podrazumijeva, također je posve jasno istaknuto – kroz fragment prenešen, u svrhu istog rubnog mjesta teme, iz drugog ranijeg posta: Kontra ljubavi. U kojem kao kontrasliku principa zavjetnosti i nedavanja u licitiranju oko povratnog dobivanja ''ljubavi'', ne nudim – skužimo bitnu razliku – samu razmjenu spolnih organa, nego ovako kažem, šire postavljeno: ''da mi se žena dâ iz gotivljenja moje osobe, zato što je to sama poželjela, iz privučenosti i očaranosti, iz obostranog ushita jedno drugim''.

—

U redu, ukoliko mi se neka sviđa fizičkim karakteristikama, samim time će se najčešće i kvalificirati, dostajat će to – nisam pijetistički mrzitelj senzualnih užitaka iz kulta i principa; neću se prerevno opirati. Igra sparivanja spolova primarno je tjelesni fenomen, u tome je usidrena cijela afera, zato je fizička privlačnost conditio sine qua non. Nužan – a za ponešto i dovoljan uvjet. Ne treba pod obavezno biti među nama štofa za išta povrh toga da bih poželio spavati sa ženom koja me magnetizira izgledom. Ne znači nužno da će to tada biti jednokratno (ovisi koliko nam se oboma svidjelo), ali koliko god puta bilo, uvijek će biti svedeno na radosti tjelesnog dodira – što zapravo znači: lišeno ne nužno bilo kakve vrste emocije, nego, preciznije rečeno, imperativa da s osobom moramo dijeliti ovo i ono, da nam se mora sviđati na sve načine na koje bi morala za vezu, kao i posljedične emocionalnosti koja hoće svezati sve sfere života jedno uz drugo.¹

U pitanju je ''kres kombinacija'', ''samo seks'', ''FF'' odnos, što – premda nipošto ne zaslužuje ritualnu trivijalizaciju i obezvređivanje – drugoj strani punopravno ne mora odgovarati. Ukoliko smo načisto o takvom viđenju odnosa s nekime, sigurno da je obaveza odmah to i dati mu do znanja (ni ne zagovaram ništa drugo).

—

Nemajući tako ništa protiv da, uvjetno govoreći, nekoga uzbuđuje samo moje meso i mene njeno, držanja sam da ima nešto još i bolje u životu: kad netko tko me pali duhom i tijelom biva paljen mojim duhom i tijelom.

Najednom smo se zaljubili jedno u drugo – ludo, nespretno, bestidno, bolno, rekao bih i beznadno, jer se naša pomamna težnja da se uzajamno posjedujemo mogla zadovoljiti jedino tako da svako od nas upije i usvoji i najmanju česticu tijela i duše onoga drugoga (Humbert Humbert u Loliti, uvodna reminiscencija o prvoj ljubavi).

Erotska ljubav je imanentno narcisoidna i refleksivna u svojoj bazi: to je fenomen dvostrukog zrcaljenja, povratna sprega afirmativnog ogledanja. Begenišem tvoju pojavu – poručuje joj moja zagrijanost – uzbuđuje me. Begenišem tvoju pojavu i uzbuđuje me – poručuje svojom zagrijanošću i ona meni. Senzacija je dvaput dvostruka: osjećam inspiriranost njenim tjelesnim bićem, ali i percipiram njenu inspiranost mojim, i obratno, osjeća inspiriranost mojim, dok percipira moju inspiriranost njenim.



Ali, gle kvake, moja se refleksivna narcisoidnost i s vlastitom osobnošću samoidentificira, ne tek tijelom, te joj godi da bude i ona prepoznavana, viđena i afirmirana, begenisana, tj. uzbuđujuća. Pri čemu će senzacija biti to intenzivnija i značajnija što više držim do očiju koje me vide, što više i ja njih prepoznajem i vidim i afirmiram, begenišem, tj. uzbuđuju me.

—

Da bi se znalo što je ljubav, prvo moramo, kaže Klaus Wagn, znati što je osoba, što je ja. Što nešto jest ovisi o okolini u kojoj se nalazi, definirano u odnosu prema svemu što to nije. Sve (kao sistem, kontekst) definira Nešto upravo ne bivajući to Nešto. Sistem je pozadina koja Nečemu određuje pravo mjesto, pred kojom se Nešto može istaći svojim specifikumom. Sad uvrstimo Ja kao Nešto. Ja kao osoba definiran sam kao Nešto po per negationem principu od strane svih drugih – od Sistema – granica moga svijeta – svojim mjestom u tom svijetu. U nekom drugačijem Sistemu (svijetu/kontekstu/epohi), bio bih netko drugačiji nego u ovom, s drugačijim mjestom, drugačije definiran. E, ali ja nisam pritom samo objekt definicije, nego i subjekt, koji definira i sam, participirajući tim svojim definiranjem u onome što će predstavljati Svijet nekoga drugoga, odnosno drugih, u udjelu već prema tome koliku težinu nosim u nečijoj egzistenciji. I zrcalno: drugi će subjekti participirati, svaki prema nekoj određenoj magnitudi u mome životu, u definiranju moje objektnosti u svijetu. Bez toga bio bih ne Nešto, nego ništa, ne bih imao nikakvih osobina, ne bih se ni od koga i ni od čega razlikovao. Ali mnogo je po mene važno Što ću ja to napokon biti – i stoga mi je od presudne važnosti i Tko me u kolikoj magnitudi definira.

A ultimativna definicija je uvijek ona od strane partnera u erotsko-romantičnoj vrsti ljubavi. O tome je pak pisala Wagnova draga, Esther Vilar: Jer što je točnija dana definicija, to me sretnijim ona čini. Ja sam doduše u prvom redu čovjek, ali odmah zatim i spolno biće: najgrublja razlika koja postoji među ljudima jest razlika između muškog i ženskog spola. Zbog toga najradije dopuštam da me definira čovjek drugoga spola. To ima dvije prednosti: drugi – moj sistem – jest jedan jedini, njegovo mišljenje o meni ne može drugome proturječiti, i on je moj suprotni seksualni pol: tko me može kao ženu bolje definirati od muškarca? Najbolje definira onaj koji mi najtočnije može reći kakav sam – kao čovjek i kao spolno biće – dakle moj ljubavni partner. To i jest razlog zašto ljubav čini sretnijim ili nesretnijim – više od svega ostalog. Ljubav je potpuno uzajamno podvrgavanje. Muškarac i žena koji se vole nalaze se u stanju apsolutne definicije – svako od obojega zna u svakom trenutku od drugoga tko je, što je i kakav je, svako je drugome najviša instanca. Zaljubljeni su jedno drugome objekt, ali i subjekt, oni su sebi uzajamno sve. To je definiranje ovdje toliko točno koliko definiranje uopće može biti: onaj koji definira jedini je i on me definira potpuno – moju psihu u razgovoru, moje tijelo u ljubavnom aktu. Prijatelj ili neprijatelj može mi nešto reći o mome duhu, ljubavnik može prosuditi moje tijelo – dragi ocjenjuje čitavu moju osobu. Svako njegovo milovanje pokazuje mi kakva sam: lijepa, poželjna; svako njegovo pitanje i svaki njegov odgovor kažu mi što sam: osoba s kojom se želi zabavljati, koja je zanimljivija od svih drugih što ih poznaje. Time što je izabrao upravo mene, moj dragi čini me nečim jedinstvenim na ovome svijetu: on voli mene, nikoga drugog. Ako je to sretna ljubav, definicije su iz dana u dan točnije, poslije svakog sastanka bolje znam kakva sam. Drugi mogu o meni govoriti što hoće, ne vjerujem im ni riječi. Samo moj dragi može mi reći kakva sam.²

—

Gledano iz kuta mnogih, djevojka koju bi oženio pa ostavio da leži duduk iz članka kojim sam započeo post – još bi se spasila tom nediranošću (čuo sam takvih komentara). Na stranu sad pitanje relativnosti perspektive i ukusa, no taj bi kut pogrešno tumačio poantu mog osvrta također i izostavljanjem jednog važnog aspekta.

Jer nisam zapravo ciljao tek na zaobilaženje uže tjelesne ljubavi. Bolja riječ, tj. širi pojam, je upravo upotrijebljeno ''zavođenje''. Ili: afekcija. Vjerojatno bi i ta djevojka, pošto ljudsko biće, željela biti okružena nekakvom pažnjom i afekcijom za sebe i svoju ličnost, duhom i tijelom, da bude za nekoga exquisite biće. Dudukova izjava – a radi se o izjavi koja je utoliko instruktivnija koliko dana kao prvo što nekome padne na um kad se sjeti da bi mu trebalo žensko društvo – nametnula mi se kao tema zato što ne obećava puno na ovom planu afekcije za osobu, kao nečemu što bi trebalo biti nosivi stup veze.

Valjalo bi naglasiti i da je tema baš zato šira od samo dotičnog brke koji živi u razmjerno egzotičnim uvjetima za pojmove većine nas koji ovdje tipkamo, pa je podosta i očekivano da bude shvaćanja s tim u skladu. Nije poanta u podsmijehu njegovoj čobanskoj egzotičnosti. Koliko je ljudi po metropolama i drugim urbanim sredinama čija postavljanja i ideje također ne uključuju afekciju na prvom mjestu, pa ''ostavljaju da leži i ni o čemu ništa ne žele znati'', zanemarujući nominalno ekskvizitnu voljenu osobu? Uostalom, malo tko je tu sasvim bez grijeha za ljubavne karijere, za baciti prvi kamen. Upirem reflektor u temu, vanpersonalno; znači, onkraj i persone protagonista s brčinama. Tiče se svih, nije samo do pasivnih krajeva i brđanskih koncepata.

—

Nekada odmah znamo da nas osoba ne zanima ni pod razno, odnosno, druga mogućnost, da nas zanima ''jednokratno'', u FF modusu. Nekada, međutim, ne budemo načisto – to je ono gdje stvari postaju neegzaktne. Pri upoznavanju – još naprosto ne znamo osobu dovoljno. Postoji ta siva zona nedoumice, međusobne procjene i ispitivanja. Nisam dužan unaprijed prijavljivati kakve su mi namjere dok još ni sam to ne znam. Ako se ispostavi da dolazi do produktivnog zrcaljenja (unedogled, jer dvostruko), da je to netko tko me vidi i za koga me zanima da me vidi i da mi daje definiciju, jer je vidim i jer je u sebi priznajem kao dostojnu da mi bude mjera vrijednosti – odlično, nitko sretniji (od mene, od nas)! Ako se pak ne ispostavi da smo materijal za takvo što – pa dobro, nikom ništa, razmijenili smo barem dobrobiti erotskog prijateljstva, onu ''radost jebanja i pričanja o svemu''.

Postoje osobe (češće ženskog spola) koje će se osjetiti oštećenima u takvom slučaju – što implicira da za njih tjelesna razmjena (s bonusima) nije dobrobit, odnosno vrijednost po sebi, ukoliko ne dolazi u đuture sa širim pojmom romantične afekcije za osobu. I tako dalje, sve smo to već prošli: ničega krivog u takvom vrednovanju, jedino je krivo zamjeriti drugoj strani. Zona međusobnog ispitivanja po definiciji ne dolazi uz garancije za išta. Izuzev u slučaju izvjesnosti da se radilo o namjernoj obmani – u slučaju dvije jasne decidiranosti unaprijed (svjesnost da decidirano želiš ''samo seks'' + svjesnost da je partner decidirano osoba kakvoj to ne bi bilo prihvatljivo) – svatko u sivu zonu ulazi na vlastitu odgovornost, te nije sportski okrivljavati drugoga za eventualan ishod kakav ti ne odgovara. Ako postoji samo jedna decidiranost, nema ni prevare: možeš željeti ''samo seks'', ali to može biti okej i drugoj osobi; ili može druga osoba odmah dati do znanja kako je ne zanima ''samo seks'', a da svejedno na tome završi unatoč bona fide ostavljanju prostora i s tvoje strane za romantiku. Zamjeranje je opravdano jedino pri sigurnosti da nije bilo bona fide – možeš li imati tu sigurnost?

—

S istog ovog mjesta – osoba koje će se osjetiti kao da su bezveze uopće i lijegale ako je ostalo na ''samo seksu'' – krenut ćemo i na teren drugog Eminog pitanja.

Odrekao sam značajku poštenja trgovini organima koja traži protuvrijednost u neanalognoj valuti. Znači li to da je drolja recimo žena koja spava s nekim muškarcem iako ne nalazi vrijednost za sebe u samom tom spavanju s njim, nego jedino želi isposlovati nazad romantiku? Svakako – ako strogo i doslovno odvijeno prema toj formuli. No, u pravilu se ne radi o tako prosto neproširenom frigidnom izostanku želje i s vlastite strane, nego tek o inzistiranju i na jednome i na drugome u paketu. Samo uz prisutnost romantičnog registra postaje osobi interesantno udovoljiti obostranoj – obostranoj – tjelesnoj želji. Pri eventualnom zamjeranju na ''iskorištenosti'', može se reći da je takva osoba nepravedna, ali upotreba odmah i kvalifikacije o prostituciji ne bi stoga bila na mjestu.

—

Puno interesantnija stvar postaje kad razdjelnicu – kao kriterij po kojem netko smisao lijeganja ne vidi u njemu samom – premjestimo da se nalazi ne više između golog seksa s jedne strane i romantike s druge, nego tako da i jedno i drugo stoji s iste. Sjetimo se, ja i jesam naprijed odmah upozorio – tj. podsjetio na ono kako je već i u Muškim kurvama i vezanim ranijim postovima zadano – da mi se pod lijeganjem ne podrazumijeva svedenost na meso.

Ali što tada stoji s druge strane?

Ili da pitamo to drugačije: ako je romantika već integrirana, što još može trebati nekome kome nije do ''samo seksa''? Koji je onda uopće smisao nehrljenja lijeganju upravo sa svoje intrinzične strane, kao smisla samome sebi? Ako se već, jebemu sve, s nekime begenišeš i duhom i tijelom? U ime čega ne dostaje povratna istovrsna valuta (erosa)? U čemu može biti tada logika inzistiranja i na ljubavi – ukoliko je ljubav već nazočna?

Paradoks, kontradikcija?

To je pitanje prst iste ruke kao i jedno treće: zašto neki ljudi, umjesto onih koji im se više sviđaju, svojevoljno biraju biti s onima koji im se manje?

—

Odgovor je u definiciji riječi ljubav. Romantična paradigma pod prisutnošću ljubavi ima na umu – fascinaciju osobom, afekciju za nečiju konkretnu osobnost (iznutra kroz izvana), ekskvizitnu za nas. Ljubljenje karakteristika gotivljene osobe i duplo zrcaljenje s njom – to je romantika. Ali postoji i nešto što bismo nazvali pragmatičnom paradigmom u ljubavnim odnosima.

Emi je govorila o ''davanju pičke u zamjenu za stan'' – tj. postavila mi pitanje je li takva žena onda drolja? Ne znam otkud iz čista mira baš stan na jeziku... Da poopćimo na motiviranost materijalnim odštetama – kao iz riječi Smisla Života o ženama ''koje naplaćuju seksualnu uslugu''. Bilo u vidu prostitutki ili tzv. ''sponzoruša''. Drolje ili ne drolje? Pitanje je čudno utoliko što evidentnog odgovora: svakome će intuitivno biti jasno da se uistinu radi o kvalificiranosti za termin. No, mene sad ne zadovoljava intuitivno prepoznavanje, nego hoću ishodovati točnu eksplikaciju zašto.

Kod onih kojima je intrinzična voljnost za seks uvjetovana prisutnošću također i romantične dimenzije, inzistiranje na paketu obje dimenzije ne poništava činjenicu prisutnosti iskrene želje za partnerom u obje. Ili u formulaciji koja je možda i važnija: čak i kad se nešto neće – ciljam na seks – rezon zbog kojega se to tada neće ostaje u okviru tek višeg rezona iste te želje za osobom (kao zadnjom pobudom). Ako legne s nekim, a potom sve ostane samo na tome, neće joj biti pravo, ali jedino u ime toga što bi, osim spolnih obilježja, htjela i druge particije te osobe (a ne, da dam kontraprimjer, u ime nečega što ona nije). Voljnost kurtizane ili sponzoruše uvjetovana je, pak, eksternom kvalitetom – lijeganje je tada motivirano ne fascinacijom svojstvima osobe i privučenošću njima, nego nečime drugim, što uz osobu tek dolazi, ali nije ona sama. Ako legne, a poslije to ne dobije, neće joj biti pravo, ali ne kao u gornjem slučaju – iz traženja, uz željenje tijela, i ostalosti svoje simpatije – nego iz svedenosti radnje na odrađivanje radi eksterne kompenzacije, uz osjećaj poslovne prevarenosti ukoliko kompenzacija izostane. S obzirom da osnova po kojoj se leglo nije bila nikakva vrsta intrinzičnog gorenja za nekime, kakva bi činila izlišnom dodatnu motivaciju.

Pragmatična paradigma – mogućnost drolje – ne svodi se na materijalni probitak (što je tek najvulgarniji oblik). Opći pojam odnosi se na bilo kakvu ekstrinzičnu osnovu; vođenje se u izboru i upuštanju nekim drugim rezonom od onoga seksualno-romantičnog, ushita likom i osobnošću. To može biti biranje partnera koji nas slabo uzbuđuje – recimo zato da bi se ostvarilo život kakav se priželjkuje, u financijskom smislu, ali i nekom drugom. Ili, ne znam, navodit ću sad prvo što mi padne na pamet: da bi se pobjeglo od dotadašnjeg života (primjerice s roditeljima ili bračnim drugom) – zaskočiti prvog voljnog i pogodnog namjernika. Ili da bi se iznevjerilo ili potvrdilo očekivanja okoline. Ili auto-lowballing: da bi se imalo za partnera nekoga kime će se moći komandirati, tko će sve onako kako bismo htjeli, skakati kad kažemo hop, odnosno za koga polažemo veće nade, s kalkulacijom, da će nam ostati vjeran i neće nas ostaviti, jer manjih mogućnosti izbora. I slično. Svaka vrsta kalkulacije, kojoj nije u središtu i prvi rezon sama osoba partnera. Vođenost pitanjima kao: Što ću imati od te osobe? Kakav život će mi pružiti? Što će reći roditelji, prijatelji, selo? Koja se više sviđa prijateljima? Ili koja je bolje po mjeri roditeljima, za pokazati je kući? Koja najbolje pogoduje za aplicirati je na poslove?

Svi nesporazumi počinju semantičkim izokretanjem koje karakter romantike i ljubavi, umjesto paradigmi što stvarno afirmira osobu, pripisuje, paradoksalno, onoj pragmatičnoj, vanosobne, ekstrinzične usidrenosti u trajanju.

—

Emino treće pitanje zanimalo je koji točno kontekst lišava pojam drolje moralnog utega. Ali nije pitanje moralnog utega. Moja izjava, na koju se Emi tu referira, koristi pojam ''moralni sud'', ali i njega samo utoliko da istakne nerabljenje, da ga ne dajem (dajući definiciju). Riječ koju sam izabrao, stavljajući je u relaciju prema kontekstima, bila je prezir – ali ne u smislu moralne, već estetske osude.

Bilo bi blesavo automatski udariti u moralnu prozivku samo zato što je netko drolja. Ljudi se u životu zatiču u raznim situacijama, u kojima doskaču kako najbolje znaju i umiju i mogu. Često uopće nemaju puno izbora. Primjerice, slučaj iz poznate pjesme Zabranjenog pušenja:



Djevojka je osuđena biti droljom, serijski spavati s nekim spram koga ne osjeća ushit. Tako joj pao grah. Hoćemo li joj to moralno zamjeriti? Glupost. Udali je, nije puno pitana. Njoj se, osim toga, nema što zamjeriti niti s estetske osnove, pošto u sebi nastavlja svo vrijeme zadržavati otpor, neprepuštanje droljskom načinu gledanja na stvar; ne događa joj se vrijednosna kapitulacija.

Ali to je i teritorij na kojem nastupa raslojavanje, ovisno o kontekstu, situacijski. Za nekoga tko je recimo drage volje sponzoruša, reći ću – ne ulazeći u bilo kakvu moralnu osudu, i s imanjem sluha za razne životne priče, te imanjem na umu da netrivijalizirajući pristup traži prostor u kojem će svatko dobiti šansu da bude razumljen – barem toliko da će mi njena droljska praksa biti estetski bitno antipatičnija od djevojčine iz pjesme gore.

A vrhunac estetskog prezira iskazat ću prema praksi lijeganja s partnerom odabranim ne po kriteriju primarnog sviđanja – neushićujućim, ne nam pretjerano privlačnim fizički ni psihički, možda i solidno ružnim + glupim (znam i za takve primjere) – a da to pritom čak nije radi materijalnog ili drugog probitka, nego je smisao baš u samom namjernom biranju nekoga ispod svoga ukusa i mogućnosti, po onoj neurotici kao iz Kontra ljubavi: manje mi se sviđa ako mi se više sviđa. Isturanje kao glavnog faktora selekcije pitanja održivosti na dulje staze partnerovog interesa i vjernosti – pa ako ima manje opcija i sretan je da uopće ima i tebe, racionalnije ti je onda kladiti se na takvog nekoga, da te neće odbaciti, ostaviti, izabrati drugu osobu, s pretpostavljanjem tog kalkulacijskog kriterija vlastitom erotskom ukusu i htijenju. Prezirat ću tu vrstu droljske prakse više od bilo koje druge zato što baš ona najpotpunije poništava, do same srži, romantičnu paradigmu do koje držim, ustanovljenu na patosu partnera, afirmacije ljubljene osobe, odnosno dvostranom afirmacijskom zrcaljenju.

Zajeb s potonjom – kao u biti proširenom kres kombinacijom – je naravno u njenoj negarantiranosti i nezapečaćenosti nikad. Ako nas ne drži skupa baš ništa više nego ljubav, odnosno prirodna gravitacija i međusobno begenisanje – u lišenosti ''nekih konkretnijih'' spona – kako znamo što će biti sutra? Hoće li begenisanje proći, gravitiranje minuti? Trajat će takav spoj ''samo'' dok traje i obostrani genuini interes za duh i tijelo. Romantična paradigma podrazumijeva uzdizanje značaja osobe, pojačan naglasak na njoj samoj, infatuaciju njome, no ne i trajanje funkcije na temporalnoj osi. Prepletenost života zavjetima, kreditima, djecom, socijalnim krugovima, quid pro quo međusobnim podupiranjem te svezanošću probitaka na istom praktično-društvenom lancu, kao dva roba na galiji privezana skupa u veslanju, ili možda partnerovim indisponiranostima i slabostima te drugim krivim pobudama za seks i druženje – neizmjerno je solidniji, efikasniji temelj za gradnju perspektivne monogamne zajednice.³

—

Strana mi je moralna strogost prema pojedincima. Ono na što se uvijek obaram nisu ljudi nego diskursi, vrednovanja kakva prezirem. Jedno je biti drolja (životne priče do svačega dovedu), a nešto sasvim drugo zastupanje droljske, tj. pragmatične paradigme kao baš pohvalne i poželjne. Čekaj, zar se događa takvo zastupanje? O, da, ostvaruje se kroz onu istinsku perverziju ugrađenu u jezik (tu su odgovorne spojene posude patrijarhalnog i sentimentalnog odgoja), kojom se ovaj maksimum antiteze romantike krsti upravo maksimumom romantike – šiframa tipa ''spremnost na vezivanje''. Ono najbolje što postoji u životu, što jedino stvarno i jest intrinzična, genuina ljubav – a to je međusobno fascinacijsko ogledanje u vidu proširene kres kombinacije – bagatelizira se kao nešto što je ''samo'', ''puki provod'', ''zabavljanje'' i valjda cinizam mesa, dok se nomenklaturu ''ljubavi'' ter ''romantike'' istovremeno pripisuje voljnosti na zapadanje u, realno govoreći, pragmatičku quid pro quo spletenost, u kojoj primarni ushitni kvaliteti osobe padaju na drugo mjesto, a dominiraju sve sami pogrešni, droljski razlozi bivanja s nekime.

Nisi znala o čemu pričam
Gledala si me blijedo
I možda malo s prezirom
Offsetirati?
Šta je to – offsetirati?

Činilo ti se da se prenemažem
Da se to foliram
Da kao kuliram
Opskurnim anglizmima
Kakve su to sad šifre?
I zašto pišem s dva f kad je pjesma o usmenom razgovoru?

A ja stvarno
Ali stvarno
Nisam to znao drugačije reći
Nema načina
Nikakve zamjenske riječi
Jedino litanijama opisivati
A jebo ti to

Nisi me, nisi razumjela
Najednom zid među nama
I mimoišli smo se zauvijek
Šmrc, kako je to tužno
I kakva šteta
Šteta
Što se žargon iz autocada
Nije već bolje primio u širokom svijetu

Znaš, ono kad je nešto paralelno replicirano
Po nekom parametru udaljenosti?
Dušo, pa neću svaki puta sve to tako deskriptivno!
Nedostaje riječ
A ima riječ
Treba offsetiranje lansirati u opći jezik
ili čak stihove
Jer najbolje se nešto ujezičuje tako da mu se istakne poetičnost
Vidiš, zato si sada baš u pjesmi

I chamferiranje ću lansirati (zar može svijet biti tumačen bez toga?)
I filletiranje
I trimanje
I mirroriranje
I polyline
I hatch
I array
I snap
I moj osobni favorit:
Purge

Pogledaj one oblake, Vaso, zašto šutiš
Nisam, zaboga, zec, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od granice

U redu, Vaso, bilo je dobro dok je trajalo
Mi smo sada najebali i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, kler i stranka

Ako si poludio, htjet ćeš ostati
Bojim se za tvoju ćelu, ja ću još nekako
Čuješ li sirene, čuješ li gromove
A mi smo sada na udaru (i tako prokleto u kalu)

Mnogi će sveti ratnik večeras kukati nad lansiranim odjebom
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama
Ne trokiraj, Vaso, to su samo živci
I oni slute oluju

Kažem ti, počet će nam otkrivati sve više toga
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Utrpaj potkošulju, gle dolaze po nas
Ne želiš, vjeruj mi, da ti se narod dogodi

Dakako, ponijet ćemo koliko možemo
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati¹

***

Da pokušam rezimirati, dan poslije.

Poslužit ću se člankom Helene Puljiz – s kojim neću reći da se ne slažem, nego da me potiče na doricanje ponečega što je ostalo neizrečeno – kao referentnom polaznom točkom.

Tvrdnja kako Kolinda sad može argumentirano tvrditi da je od početka bila na pravoj strani i slušala bilo naroda, a i pacificirala je prosvjed sastankom s Jokićem i Šustarom uoči okupljanja demonstranata – zapravo nije netočna. A što sam onda osjetio potrebu doreći?

Mogućnost da argumentirano tvrdi znači jedino to da se poklopila s deklamiranim na prosvjedu (s pozornica). Ali je li ključ poklapanja u njenoj dobroj artikulaciji bila naroda ili artikulacijskom propustu samog prosvjeda – to ostaje neodgonetljivo iz rečenice.

Nitko s dvije čiste neće popušiti Kolindino šatro pogađanje u sridu i bilo. Poklapanje dolazi otuda što njena gesta reiterira temeljnu laž pod kojom je miting uopće i prezentiran: o čisto ''prosvjedu podrške'', kobajagi lišenom elementa općenitijeg narodnog ustanka protiv politike na vlasti. To je bullshit onih koji su silno podržavali izlazak na ulicu, ali samo s uskim za (''cjelovitu kurikularnu reformu''), bez šireg protiv, ograđujući se od svake politizacije van osnovnog zahtjeva da se politika ne miješa Jokićevoj skupini. ''Ni lijevo ni desno'', samo ''za obrazovanje'' – tako glasi ta parola, po narativu o nesnosnoj autoritarnosti sadašnjeg stanja u školama i navodnog revolucionarnog učinka novog kurikuluma na tom planu (narativ koji već sam u sebi, u tom paljenju masa mantrom koja je preko noći postala must-be patos u svačijim ustima, sadrži hrpu kič i spin elemenata).²


Niko ne priziva suzavac, pendrek
zašto politikom kvariti dernek

Kaže se dalje u članku: Gubitnici će nakon ovog prosvjeda, barem što se obrazovne reforme u ovom času tiče, postati zagovornici 'tradicionalnih nacionalnih vrijednosti' i krajnjeg konzervativnog svjetonazora, ali i svi oni koji su u prosvjedu 'Hrvatska može bolje' vidjeli priliku da izraze svoje nezadovoljstvo općom politikom ove vlade i stanjem u državi. Možda. Ali što sam ja tu osjetio potrebu doreći?

Rečenica – pri čemu ciljam na njen drugi dio – samo konstatira, i to točno konstatira, da se prosvjed sadržajem (s pozornica) odvio u skladu s mantrom koja inzistira da ga začepi u flašu s etiketom uže teme, kao formalnog povoda i preteksta masovnog bunta. Ali ne čita se stav potpisnice o opravdanosti takvog začepljenja – i premda o tom stavu ne dvojim da je negativan, meni je stalo i eksplicirati ga. Osim toga, postavljaju se još neka pitanja. Koliko je moguće poistovjetiti način na koji se sadržajno prosvjed odvio (s pozornica) i pojam bilo naroda? Ukoliko nije, koliko je utemeljeno priznati gubitništvo tek zbog viđenog na pozornicama? Govore li što same brojke?

Stvarno, desetine tisuća ljudi na Jelačić placu i po trgovima 15-ak drugih gradova čisto eto zbog marenja za razliku između starog i novog kurikuluma?

Ne sumnjam da je bilo i onih koji su u svojim pobudama izlaska bili reducirani na to. No, oni u svojoj redukciji, kao prvo – izostavimo li manji dio okultno iniciranih koji su morali stvarno prožvakati tu razliku i dozvolimo li im čitanje koje će je vidjeti revolucionarnom i presudnom – zapadaju u frazni govor. Frazan ne mislim kao lažan, nego kao prazan, neuzemljen, ili uzemljen u paralelnoj stvarnosti, simulakrumski: repetiranje stvari koje se ''znaju'' jer su dovoljno puta ponovljene posvuda okolo, po medijima, zidovima i gostionicama. Prijedlog kurikularne reforme jedva da ima manje stranica od ljudi koji su ga izašli jučer podržati – čime je i efektivno netransparentan, mutan, nedokučiv neposrednom čitanju, unatoč formalnoj raspoloživosti. Koliko od onih koji su demonstrirali zbog njega bi se baš usudilo staviti glavu na panj da znaju za što točno demonstriraju? Kao drugo, u svojoj su redukciji – blatantno ću to reći – u krivu. Nije pitanje stajališta. U kratkom su spoju, objektivno.

Pođimo od minimalnog konsenzusa ili zajedničkog nazivnika: svi koji su participirali složit će se da su gubitnik ''zagovornici 'tradicionalnih nacionalnih vrijednosti' i krajnjeg konzervativnog svjetonazora'': njihov udar na prijedlog Jokićeve skupine je i bio povod skupu, za sve. Ali gle dijalektičkog sloja: pitanje geneze događaja: otkud oni na tom mjestu u to vrijeme? Izolirati ih kao metu protesta imalo bi smisla jedino kada bi se i radilo o nekom njihovom lobiranju ostvarivanom u vakuumu i s prođom sukladnom prođi koju su ostvarili na izborima (mizerija). Samo, halo, hej! Pa jedino čemu svjedočimo proteklih mjeseci je sustavno premještanje te krajnje desne margine u politički centar, u mainstream, u mjeru normalnosti – ili barem pretenziju diktiranja mjere normalnosti, s infrastrukturom podrške osiguravanom od strane pozicija na vlasti: HDZ/Most vlade, crkve, Bandića, itd. Prava lokacija pobune protiv diktuma s margine nije stoga margina sama (ona samo radi svoje, što će uvijek i raditi, nastojati, lobirati), nego vladajućih struktura koje ih plasiraju u centar. Nije bitan faktor kvara Ilčić, nego Šustar i Rusak koji se povinjavaju Ilčiću. Oni koji su kroz prosvjed htjeli iskazati ''nezadovoljstvo općom politikom ove vlade i stanjem u državi'' – na duši im je, barem u okviru ove prigode, bilo upravo to i ništa drugo nego to: nezadovoljstvo stanjem u kojem vlada desni ekstrem čini političkim centrom (za što ne postoji uporište u rezultatima izbora). Stoga kada neki među prosvjednicima istovremeno ispoljavaju, kao biva, samo i isključivo vanpolitizacijsku podršku cjelovitoj reformi – što znači, u negativu formulacije, protest protiv njenog miniranja od strane politike – to nije odvojivo od činjenice o kojoj je političkoj branši konkretno riječ, kao i činjenice otkud ta branša uopće u poziciji da minira reformu, te predstavlja kratak spoj, potpunu nesuvislost: odbijaju reći da protestiraju ne samo ''za obrazovanje'' nego i protiv vlade, dok ipak jedno izravno vuče drugo za sobom!

Poruka prosvjeda, koja ujedinjuje sve učesnike, jasna je i gromoglasna: odjebi, falango, sa svojim srednjim vijekom (od krojenja obrazovanja). Odjebi, Markićka. Odjebi, Ilčiću. Odjebi, Hasanbegoviću. Odjebite, Bartulice i Batarelo. Samo, kako Bartulica ne biva redikul kao slobodni redikul nego kao savjetnik premijera, kako Hasanbegović ponižava sve demokratske i civilizacijske uzuse ne kao opskurni pseudoznanstvenik i ismijani crackpot nego kao ministar kulture, kako Ilčić drma saborskim odborom za ideološku kontrolu obrazovanja, znanosti i kulture, a Markićka zvecka retrogradnim referendumima, ruku pod ruku s premijerovom ženom, u dotiranoj servisiranosti od gradske i državne vlasti, radikalna je nebuloza i bullshit odjeb njima lansirati kao tobože uopće ne i aktualnim gadovima službenog Zagreba.

Nesuvisla je otuda i navedena rečenica iz članka. Ili jedno ili drugo! Ako su jučerašnjim ''događanjem naroda'' gubitnicima učinjeni zagovornici neomračnjačke revolucije, samim time – da, to je eo ipso razina – nisu mogli gubitnicima biti učinjeni i oni koji prosvjed interpretiraju politički, šire od pukog deklariranja pro-kurikularne agende, kao lansiranje odjeba odmah i aktualnom službenom Zagrebu. Nesporazum ''depolitiziranog'' diskursa sa samim sobom, kojem se priklonio i diskurs s pozornica (svjesno i namjerno, od strane organizatora, putem strogo odbijanja i sabotiranja svih inicijativa za proširenjem programskog okvira i zahtjeva, prije i tijekom prosvjeda) – druga je stvar, i nije jasno zašto bi ga se uzimalo kao mjerodavnog.

Posebno je pitanje, povrh koncepcijske nesuvislosti ''nepolitičkih'' demonstranata, i falsificiranje stratifikacije sudionika kao isključivo ili pretežno takvog profila. Što je em također već teorijski nemoguće, jer nema ni pod razno šanse da bi se Hrvati u tolikom broju, po tek drugi put u povijesti, okupili oko benigne vanpolitičke mlake vodice, em iskustveno poreknuto, jer osim po svim rezultatima ispitivanja javnog mnijenja, svatko se po protestnim placevima mogao i osobno osvjedočiti da ljudi oko njega mahom vrlo politički dišu – u izrazu revolta prema vladi i općem stanju. Izjednačiti bilo naroda s falsifikatom tog bila koji je dopirao s pozornica – greška je u metodi.

Dalo bi se razglabati nisu li organizatori postupili tu kao peta kolona, požurivši konvenirati upravo interesu Šustara (ili Kolinde) da se, Heleninim izrazom, pacificira prijetnju prosvjeda, da eksplozivni sadržaj revolta koji je buknuo, s viješću o Jokićevoj dotjeranosti do ostavke, detonira u užem šahtu, podalje od samog žarišta upale, tj. jedne nečuveno nakaradne vlade i obrasca koji joj je opći modus operandi: ovjera ekstrema kao centra. No, ne bih se fiksirao na to. Možda su, sebi unatoč, čak dobro učinili, u zadnjoj rezultanti. (Ovisno o tome što nam se čini je li taktika urodila većom izlaznošću.)

Ne priklanjam se nekim omalodušenostima zbog propuštene prilike da se društvenu energiju narodnog revolta i ustanka artikulira u eksplicitan juriš na busije vlasti. Bilo bi to preveliko pridavanje značaja službenoj pozornici i organizatorima, koji su uistinu propustili išta verbalizirati. Ali ne može li to i neverbalno? Ne predstavlja li već sam prizor trga ispunjenog živim dušama do zadnjeg kvadrata i zaustavljenog tramvaja svu artikulaciju koja je uopće potrebna? Zar mislimo da Božo i Tim i Karamarko i Vaso ne razumiju sasvim dobro što im je poručeno, bez obzira što se organizatorska peta kolona upela praviti da ne razumije?

Razočaranja nisu na mjestu, baš naprotiv. Poanta: mlak, bezvezan sadržaj deklamacija i rezolucije ne odražava vjerno raspoloženje u ljudima. Prevelikom broju njih je već postalo dosta terora. Prizori govore više od rezolucija – fotodokumentacija je kristalno jasna. Samo bi zadnji tuntlek, a vjerojatno čak ni on, Tim – bio u stanju pomisliti da je toliko ljudi tamo zbog Jokića.

Oluja se približava i čemu govoriti.