Pregled posta

Približavanje oluje

Pogledaj one oblake, Vaso, zašto šutiš
Nisam, zaboga, zec, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od granice

U redu, Vaso, bilo je dobro dok je trajalo
Mi smo sada najebali i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, kler i stranka

Ako si poludio, htjet ćeš ostati
Bojim se za tvoju ćelu, ja ću još nekako
Čuješ li sirene, čuješ li gromove
A mi smo sada na udaru (i tako prokleto u kalu)

Mnogi će sveti ratnik večeras kukati nad lansiranim odjebom
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama
Ne trokiraj, Vaso, to su samo živci
I oni slute oluju

Kažem ti, počet će nam otkrivati sve više toga
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Utrpaj potkošulju, gle dolaze po nas
Ne želiš, vjeruj mi, da ti se narod dogodi

Dakako, ponijet ćemo koliko možemo
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati¹

***

Da pokušam rezimirati, dan poslije.

Poslužit ću se člankom Helene Puljiz – s kojim neću reći da se ne slažem, nego da me potiče na doricanje ponečega što je ostalo neizrečeno – kao referentnom polaznom točkom.

Tvrdnja kako Kolinda sad može argumentirano tvrditi da je od početka bila na pravoj strani i slušala bilo naroda, a i pacificirala je prosvjed sastankom s Jokićem i Šustarom uoči okupljanja demonstranata – zapravo nije netočna. A što sam onda osjetio potrebu doreći?

Mogućnost da argumentirano tvrdi znači jedino to da se poklopila s deklamiranim na prosvjedu (s pozornica). Ali je li ključ poklapanja u njenoj dobroj artikulaciji bila naroda ili artikulacijskom propustu samog prosvjeda – to ostaje neodgonetljivo iz rečenice.

Nitko s dvije čiste neće popušiti Kolindino šatro pogađanje u sridu i bilo. Poklapanje dolazi otuda što njena gesta reiterira temeljnu laž pod kojom je miting uopće i prezentiran: o čisto ''prosvjedu podrške'', kobajagi lišenom elementa općenitijeg narodnog ustanka protiv politike na vlasti. To je bullshit onih koji su silno podržavali izlazak na ulicu, ali samo s uskim za (''cjelovitu kurikularnu reformu''), bez šireg protiv, ograđujući se od svake politizacije van osnovnog zahtjeva da se politika ne miješa Jokićevoj skupini. ''Ni lijevo ni desno'', samo ''za obrazovanje'' – tako glasi ta parola, po narativu o nesnosnoj autoritarnosti sadašnjeg stanja u školama i navodnog revolucionarnog učinka novog kurikuluma na tom planu (narativ koji već sam u sebi, u tom paljenju masa mantrom koja je preko noći postala must-be patos u svačijim ustima, sadrži hrpu kič i spin elemenata).²


Niko ne priziva suzavac, pendrek
zašto politikom kvariti dernek

Kaže se dalje u članku: Gubitnici će nakon ovog prosvjeda, barem što se obrazovne reforme u ovom času tiče, postati zagovornici 'tradicionalnih nacionalnih vrijednosti' i krajnjeg konzervativnog svjetonazora, ali i svi oni koji su u prosvjedu 'Hrvatska može bolje' vidjeli priliku da izraze svoje nezadovoljstvo općom politikom ove vlade i stanjem u državi. Možda. Ali što sam ja tu osjetio potrebu doreći?

Rečenica – pri čemu ciljam na njen drugi dio – samo konstatira, i to točno konstatira, da se prosvjed sadržajem (s pozornica) odvio u skladu s mantrom koja inzistira da ga začepi u flašu s etiketom uže teme, kao formalnog povoda i preteksta masovnog bunta. Ali ne čita se stav potpisnice o opravdanosti takvog začepljenja – i premda o tom stavu ne dvojim da je negativan, meni je stalo i eksplicirati ga. Osim toga, postavljaju se još neka pitanja. Koliko je moguće poistovjetiti način na koji se sadržajno prosvjed odvio (s pozornica) i pojam bilo naroda? Ukoliko nije, koliko je utemeljeno priznati gubitništvo tek zbog viđenog na pozornicama? Govore li što same brojke?

Stvarno, desetine tisuća ljudi na Jelačić placu i po trgovima 15-ak drugih gradova čisto eto zbog marenja za razliku između starog i novog kurikuluma?

Ne sumnjam da je bilo i onih koji su u svojim pobudama izlaska bili reducirani na to. No, oni u svojoj redukciji, kao prvo – izostavimo li manji dio okultno iniciranih koji su morali stvarno prožvakati tu razliku i dozvolimo li im čitanje koje će je vidjeti revolucionarnom i presudnom – zapadaju u frazni govor. Frazan ne mislim kao lažan, nego kao prazan, neuzemljen, ili uzemljen u paralelnoj stvarnosti, simulakrumski: repetiranje stvari koje se ''znaju'' jer su dovoljno puta ponovljene posvuda okolo, po medijima, zidovima i gostionicama. Prijedlog kurikularne reforme jedva da ima manje stranica od ljudi koji su ga izašli jučer podržati – čime je i efektivno netransparentan, mutan, nedokučiv neposrednom čitanju, unatoč formalnoj raspoloživosti. Koliko od onih koji su demonstrirali zbog njega bi se baš usudilo staviti glavu na panj da znaju za što točno demonstriraju? Kao drugo, u svojoj su redukciji – blatantno ću to reći – u krivu. Nije pitanje stajališta. U kratkom su spoju, objektivno.

Pođimo od minimalnog konsenzusa ili zajedničkog nazivnika: svi koji su participirali složit će se da su gubitnik ''zagovornici 'tradicionalnih nacionalnih vrijednosti' i krajnjeg konzervativnog svjetonazora'': njihov udar na prijedlog Jokićeve skupine je i bio povod skupu, za sve. Ali gle dijalektičkog sloja: pitanje geneze događaja: otkud oni na tom mjestu u to vrijeme? Izolirati ih kao metu protesta imalo bi smisla jedino kada bi se i radilo o nekom njihovom lobiranju ostvarivanom u vakuumu i s prođom sukladnom prođi koju su ostvarili na izborima (mizerija). Samo, halo, hej! Pa jedino čemu svjedočimo proteklih mjeseci je sustavno premještanje te krajnje desne margine u politički centar, u mainstream, u mjeru normalnosti – ili barem pretenziju diktiranja mjere normalnosti, s infrastrukturom podrške osiguravanom od strane pozicija na vlasti: HDZ/Most vlade, crkve, Bandića, itd. Prava lokacija pobune protiv diktuma s margine nije stoga margina sama (ona samo radi svoje, što će uvijek i raditi, nastojati, lobirati), nego vladajućih struktura koje ih plasiraju u centar. Nije bitan faktor kvara Ilčić, nego Šustar i Rusak koji se povinjavaju Ilčiću. Oni koji su kroz prosvjed htjeli iskazati ''nezadovoljstvo općom politikom ove vlade i stanjem u državi'' – na duši im je, barem u okviru ove prigode, bilo upravo to i ništa drugo nego to: nezadovoljstvo stanjem u kojem vlada desni ekstrem čini političkim centrom (za što ne postoji uporište u rezultatima izbora). Stoga kada neki među prosvjednicima istovremeno ispoljavaju, kao biva, samo i isključivo vanpolitizacijsku podršku cjelovitoj reformi – što znači, u negativu formulacije, protest protiv njenog miniranja od strane politike – to nije odvojivo od činjenice o kojoj je političkoj branši konkretno riječ, kao i činjenice otkud ta branša uopće u poziciji da minira reformu, te predstavlja kratak spoj, potpunu nesuvislost: odbijaju reći da protestiraju ne samo ''za obrazovanje'' nego i protiv vlade, dok ipak jedno izravno vuče drugo za sobom!

Poruka prosvjeda, koja ujedinjuje sve učesnike, jasna je i gromoglasna: odjebi, falango, sa svojim srednjim vijekom (od krojenja obrazovanja). Odjebi, Markićka. Odjebi, Ilčiću. Odjebi, Hasanbegoviću. Odjebite, Bartulice i Batarelo. Samo, kako Bartulica ne biva redikul kao slobodni redikul nego kao savjetnik premijera, kako Hasanbegović ponižava sve demokratske i civilizacijske uzuse ne kao opskurni pseudoznanstvenik i ismijani crackpot nego kao ministar kulture, kako Ilčić drma saborskim odborom za ideološku kontrolu obrazovanja, znanosti i kulture, a Markićka zvecka retrogradnim referendumima, ruku pod ruku s premijerovom ženom, u dotiranoj servisiranosti od gradske i državne vlasti, radikalna je nebuloza i bullshit odjeb njima lansirati kao tobože uopće ne i aktualnim gadovima službenog Zagreba.

Nesuvisla je otuda i navedena rečenica iz članka. Ili jedno ili drugo! Ako su jučerašnjim ''događanjem naroda'' gubitnicima učinjeni zagovornici neomračnjačke revolucije, samim time – da, to je eo ipso razina – nisu mogli gubitnicima biti učinjeni i oni koji prosvjed interpretiraju politički, šire od pukog deklariranja pro-kurikularne agende, kao lansiranje odjeba odmah i aktualnom službenom Zagrebu. Nesporazum ''depolitiziranog'' diskursa sa samim sobom, kojem se priklonio i diskurs s pozornica (svjesno i namjerno, od strane organizatora, putem strogo odbijanja i sabotiranja svih inicijativa za proširenjem programskog okvira i zahtjeva, prije i tijekom prosvjeda) – druga je stvar, i nije jasno zašto bi ga se uzimalo kao mjerodavnog.

Posebno je pitanje, povrh koncepcijske nesuvislosti ''nepolitičkih'' demonstranata, i falsificiranje stratifikacije sudionika kao isključivo ili pretežno takvog profila. Što je em također već teorijski nemoguće, jer nema ni pod razno šanse da bi se Hrvati u tolikom broju, po tek drugi put u povijesti, okupili oko benigne vanpolitičke mlake vodice, em iskustveno poreknuto, jer osim po svim rezultatima ispitivanja javnog mnijenja, svatko se po protestnim placevima mogao i osobno osvjedočiti da ljudi oko njega mahom vrlo politički dišu – u izrazu revolta prema vladi i općem stanju. Izjednačiti bilo naroda s falsifikatom tog bila koji je dopirao s pozornica – greška je u metodi.

Dalo bi se razglabati nisu li organizatori postupili tu kao peta kolona, požurivši konvenirati upravo interesu Šustara (ili Kolinde) da se, Heleninim izrazom, pacificira prijetnju prosvjeda, da eksplozivni sadržaj revolta koji je buknuo, s viješću o Jokićevoj dotjeranosti do ostavke, detonira u užem šahtu, podalje od samog žarišta upale, tj. jedne nečuveno nakaradne vlade i obrasca koji joj je opći modus operandi: ovjera ekstrema kao centra. No, ne bih se fiksirao na to. Možda su, sebi unatoč, čak dobro učinili, u zadnjoj rezultanti. (Ovisno o tome što nam se čini je li taktika urodila većom izlaznošću.)

Ne priklanjam se nekim omalodušenostima zbog propuštene prilike da se društvenu energiju narodnog revolta i ustanka artikulira u eksplicitan juriš na busije vlasti. Bilo bi to preveliko pridavanje značaja službenoj pozornici i organizatorima, koji su uistinu propustili išta verbalizirati. Ali ne može li to i neverbalno? Ne predstavlja li već sam prizor trga ispunjenog živim dušama do zadnjeg kvadrata i zaustavljenog tramvaja svu artikulaciju koja je uopće potrebna? Zar mislimo da Božo i Tim i Karamarko i Vaso ne razumiju sasvim dobro što im je poručeno, bez obzira što se organizatorska peta kolona upela praviti da ne razumije?

Razočaranja nisu na mjestu, baš naprotiv. Poanta: mlak, bezvezan sadržaj deklamacija i rezolucije ne odražava vjerno raspoloženje u ljudima. Prevelikom broju njih je već postalo dosta terora. Prizori govore više od rezolucija – fotodokumentacija je kristalno jasna. Samo bi zadnji tuntlek, a vjerojatno čak ni on, Tim – bio u stanju pomisliti da je toliko ljudi tamo zbog Jokića.

Oluja se približava i čemu govoriti.



Post je objavljen 02.06.2016. u 18:47 sati.