pero u šaci

U Dnevniku besposličara Radenko Vadanjel spopadnut je od druga Bude:

– Ooovako – kaže Buda. – Radi se o mreži uspješnih ljudi...
Riječi se kotrljaju ustaljenim voznim redom. Buda se uživio i ne primjećuje ništa oko sebe. Postojimo samo on i ja i ogromna planetarna zavjera koja će nas, naivne, progutati ako brže-bolje ne pronađemo utočište. A utočište je, naravno, Budin posao.

***

Navečer ležim u krevetu i rastežem Info-paket koji mi je Buda dao. S naslovnice mi se smiješe dva napadno sretna lika: Mrs. & Mr. Dornan. Jedno od njihovo troje nasmiješene djece zaostalo je u razvoju. O njemu se brine cijela obitelj. Na svakoj idiličnoj fotografiji: na snijegu, moru, golf-terenu, pokraj hipodroma... mali je u centru pažnje. Ali to me nimalo ne pogađa. Upravo suprotno. Smireno pojašnjavam samome sebi: Mr. Dornan je retuširani egzemplar uspješnog čovjeka. Njegov blagoteleći osmijeh, okućnica ogromne kuće, jahta s pozadinom zalaska sunca tjeraju me na povraćanje. A tek ta sentimentalnost.
U bezazlenom Info-paketu nalazim i pohabanu kasetu. Umirujući glasovi bračnog para Dornan upućuju me u tajne velikog biznisa.
– Život je pomalo filozofija – kaže Mr. Dornan – sve je nadohvat ruke. Treba, eto, samo uvesti stotinjak ljudi u poslovno stablo Networka. To je to.
– Pičkin dim – kažem sebi zavaljen u mekanu posteljinu.
– Pičkin dim – ponavljam kopajući nos, praveći male kuglice i precizno ih katapultirajući prema prozoru.

S tim u vezi, prošlog je utorka stigla vijest kako je kompanija Herbalife priznala laganje o tome da se ljudi mogu brzo obogatiti prodajući njihove proizvode (proteinske praškove, čajeve i razne suplemente prehrani).

Ali priznajem, to mi je samo pretekst za progovoriti riječ-dvije o Dornanima, strpljenja samo.

—

Onda je u prošli četvrtak neki lik objavio na fejsbuku status koji je ošo viralno, lajkan 2.7K i šeran 448 puta (pa prenesen potom i na Indexu, gdje drugdje, kao velika vijest s naslovnice). Kanda da je pogodio neku žicu u dijelu naroda. Zabrinjavajuće za taj dio, s obzirom da je status čudo jedno koliko priglup, feleričan, jer sklepan bez mozga, čistim afektom. Počujmo:

Da, zato što je prava definicija socijalističkih shvaćanja – glumljenje pankera. Tako je on to nekad shvaćao, kad se zvao socijalistom, pa si konta da to onda i je to, što bi drugo bilo. Glumiti pankera. A on je eto nadrastao pankersku fazu ili možda i onu glumatanja.

A jedina osnova po kojoj može biti na svijetu razlike u primanjima i imanjima – čak valjda i tamo gdje je ta razlika apsurdna – je ona različitog truda i ulaganja sebe (te, dakako, racionalnosti u rashodima). Nema nijedne druge moguće pozadine zašto će netko biti u lovi, a netko s nosom u kontejneru.

Ništa neviđeno, tek najnovije u nizu stavljanje u pogon standardne prispodobe o cvrčku i mravu, koja ''socijalizam'' kao bilo kakvu kritiku tržišnog fundamentalizma otpisuje čisto meritokracijskim argumentom, da treba svakome striktno po zaslugama, ne berući da jezgru prijepora ni ne čini sama meritokracija nego švercanje pod njenim imenom koječega plutokratskog i siledžijskog u matricama tržišnih odnosa. Nesporazum počinje poistovjećenjem pojma Tržišta s pojmom Pravednosti, kao nekog automata koji izbacuje rezultantu točno zasluženog (a oni koje Tržište ispljune u klošarenje su si redom sami krivi, nema što drugo biti – mašina je pokazala).

Ostaje pritom otvorenim je li mu trn u oku to što su neki na moru i događa im se da sjednu na kavu – ili što se njemu ne događa?

Proglašavajući status priglupim i feleričnim namjerno ne ulazim u to pitanje. Nema logičkog ni etičkog krivog spoja u tome da se želi raditi 14 sati dnevno, a također ni u tome da se kaže: okej, ekipa, vi radite 8 sati pa imajte manje, a ja ću raditi 14 pa ću imati više. Moj legitiman izbor! Ono što ne bi bilo okej je tek upuštanje u prozivku drugih koji ne rade 14 sati ili dva posla kao on, a vikendima se ne pripremaju za radni tjedan (jer se ne radi o zakonskoj ni ikakvoj drugoj vrsti društvene obaveze). Na prvoj fronti ni ne poduzima takvu prozivku, jer svoj ekstra samoprijegor ističe tek u funkciji poruke koju je samu po sebi također okej istaći općinstvu: odjebite vi neki s insinuacijama da više od vas imam na lak način, nekom prečicom, zato što sam imao sreće ili veze – ne, ja sam to zaslužio svojim ekstra samoprijegorom (pa nabroji njegove stavke)!

Da je status ostao na tome – nikom ništa, tj. sve u redu i ja ne bih imao riječ reći kontra samog povlačenja crte od toga da se pojačano napinje i privređuje do toga da onda i proporcionalno pojačano zaslužuje (ne bih preporučivao ekvivalentno napinjanje kao opću praksu, a kao propisani normativ bi bilo i svinjarija prema nekim tekovinama radničkih prava, ali sama korelacija prema osobnom izboru mu štima). Afekt iz kojeg pristiže, i koji je učinio da toliko pogodi u dušu mnoge lajkače i šerače, je patos te korelacije – čija per se ispravnost im svima skupa ulijeva iluzoran osjećaj da su i ukupno ispravni u podržavanju. Za nevolju, statusdžija je produžio u ove daljnje izvode koji mu ne stoje, štoviše brutalni su non sequituri. Pa se upinje dokazivati neupitnost svog fundamentalizma živopisnim oslikavanjem meritokratskog postulata, dok mu se čini da sve više pogađa gol što više i plastičnije objašnjava kako je opravdano da mrav ima jer je zaslužio, a cvrčak ne jer nije (postulat koji doduše ne funkcionira kao zadnji krik socioekonomske mudrosti, ali rekli smo, ne ni lišen elemenata istine, na koje se autor fiksira), ne razabirući da zapravo promašuje ceo fudbal polemike koju otvara (s obzirom da je na faktičkoj razini naracija o cvrčku i mravu simplifikacija i velikim dijelom falsifikacija, a ne zadnja istina onoga što se zbiva, te da ''socijalizam'' nije druga riječ za pankersku stilizaciju i zagovor diskreditiranja njegovog truda).

Kakav šarlatan, majko mila.

—

Neovisno o tome, smjeli bismo se zapitati – ne više iz polemike o porezu, nego ovako, iz sporta – o ne tek materijalnoj pozadini tog samoprijegora na planu materijalnog stjecanja, te, reklo bi se, kompulzije koja vazda dirinči ne toliko iz polakomljenja za imanjem još nečega koliko iz nekih etičkih pritisaka. On se, kaže, grize ako je '''uludo' potrošio dan'', a iz jezika mu vrišti ne samo zagovor utilitarne racionalnosti ''vođenja ekselica o svojim prihodima i rashodima'', nego i ponos na sebe zbog toga, uz oblik moralne osude onih što ''troše na pljuge i vrte runde u birtijama'' ili čak ''uživaju na moru''.

Prije skoro 4 godine otpočeo sam jedan serijal postova intrigantnim problemom sadržanim u paradoksu što ga je netko negdje opazio: kako to da se brojni sljedbenici Isusova nauka (milosrđe, solidarnost, odbacivanje materijalnog) pronalaze i inspiriraju u randijanskoj/republikanskoj/libertarijanskoj ideologiji (agitiranje za politiku svega suprotnog)? Široko sam zagrizao tu temu, naredao nekoliko postova – nisam na kraju nikad dovršio u punom opsegu kako sam zamislio (možda jednom još to i učinim), jer su me bila usisala neka privatna zbivanja, no prije nego sam napustio teren, napisao sam recimo Guzicu, u kojoj razlažem stanje svijesti pri kojem se događa prometanje napora činjenih u utilitarne i materijalne svrhe, dakle sa smislom u van-etičkom registru (zarađivanje novca, imovinski status, stjecanje dobara i gospodarenje dobrima) u moralne napone, u pitanje časti, čak pitanje (bizarnim obratom) upravo altruističko-asketske kršćanske etike i spasa duše. Požrtvovnost i naročito pojam dužnosti postaju vrline po sebi, k tome upravo ultimativne evangeličke vrline, a uhvaćenost u liniji manjeg otpora spram radnih dužnosti prelama se u svijesti kao buržujski osjećaj sramote i grižnja savjesti.

Stvar, naravno, ima svoj duhovnopovijesni background, s kalvinizmom iz kojega izrasta famozna ''protestantska radna etika'': posvećivanje samopožrtvovne produktivnosti i sposobnosti (= uspješnosti u poslovima = imanja) kao puritanska sakralizacija pojma dužnosti na apstraktno, etički rigorizam u odupiranju grešnoj, pokvarenoj ljudskoj prirodi, istočnom grijehu (u tome je usidrena osuda povlađivanja svojoj lijenoj Guzici). Kome je, naravno, dano, tko je odabran – a što se vidi iz toga kako tko proizvodi i gospodari dobrima.

Popularna (među budalama) krilatica Herbalife changed my life vjerno oslikava Twice-born evangelički, navjestiteljski kompleks ugrađen u koncept života koji je pomalo filozofija kao ''samo uvođenja stotinjak ljudi u poslovno stablo Networka''. S jedinom razlikom što ovi obećavaju ponovno rođenje tijela, a ne duše (ali ionako smo vidjeli kako im se to prespaja u nekom podrumu mozga). Blagoleteći kič osmijeh Mrs. & Mr. Dornana kraj vizija ogromne kuće i jahte u zalasku sunca (utilitarno gledano: komfora za Guzicu) tjera na povraćanje jer im se na licu razvlači posredstvom sentimentalnosti tog idealiziranog samozadovoljstva u mirnoj savjesti svjetovnog uspjeha impregniranog puritanskom, predestinacijskom teologijom kontra Guzice.