Ovo što Oliver opisuje kod nas je još najbolje oličeno u Indexovom hibridu Tronca, tj. Chorpa, i Instituta Superhik. Ali ono što u velikom svijetu čak i veliki satiričari previde, to je ološ tipa Darko Hudelist, Ivo Banac, Davor Butković, Gojko Drljača, Nino Đula... Koji je tu bitan novi moment u odnosu na opseg Oliverove kritike? Novinarstvo svih tih EPH-ova, Hanzi i Večernjaka nije da tek u jagmi za klikažom batali pravi novinarski poziv, onaj istraživačkog novinarstva, dakle razotkrivanja kriminala i korupcije, nego se k tome stavlja baš u PR službu kriminala i korupcije.
Prostitucija tijela – dosjetio se Karl Kraus formule za tu formulu uspjeha – dijeli sa žurnalizmom sposobnost da ne mora osjećati, ali je ispred njega sposobnošću da može osjećati.
Smradovi meke konzistencije čije je glavno obilježje – preskočit ću sada nepatvorene redikule klase Raspudić ili Ristić i fokusirati se na iznad svega masne plaćenike – da slabo skrivaju ili se čak hvale time da su žurnalističke drolje: primjerice, Hudelist, kao prorok ''teorije klečanja'', Banac zvani svjetski rekorder u konvertitskoj besramnosti kako mu vjetar zapuše, pišem-što-treba-za-malo-kavijara Butković, sada skriven pod lažnim imenima jer se zanavijek kompromitirao izmišljenim intervjuom sa Sanaderom i drugim sramotama, pa istaknuti asovi novije generacije: Drljača kao najgori novinar među traktorskim priključcima i besprizornik koji ko fol pokajnički naglas prizna da se koliko jučer bavio ordinarnom propagandom i već od sljedeće rečenice nastavlja s novom propagandom, ili Đula od infamne slave ditiramba drugu Todoriću ljubičici bijeloj, podmazanog ''furioznim vazelinskim uklizavanjem'', ili naručenih difamatorskih hajki.
Čitam danas na temu Drljača i prigodnu kapitulacijsku riječ Dragane Radusinović: I samo se nadam da će se sporazumno raskidanje ugovora o radu provesti brzo i efikasno, da ću se tijekom otkaznog roka koji bih najrađe izbjegla uspjeti malo odmoriti od svega što me sasjeklo. Biznis, gospodarstvo i sav taj vrli svijet u Jutarnjem listu ostaje u rukama i pod prstima zamjenika glavnog urednika Jutarnjeg lista Gojka Drljače. Njegove su vrijednosti pobijedile, a moje izgubile. Proglašavam kapitulaciju. Čitajte Gojka.
Čitam danas na temu Đula i njegov premoronski pamflet kontra Mesića, u kojem uspijeva furioznim vazelinskim opetovanjem jednu jedinu sirotinjsku misao rastegnuti na duljinu cijele kolumne: da je Mesić svojedobno, friško po stupanju na dužnost, umirovio povampirene generale – najbolji potez otkad nam je institucije predsjednika, oko kojega Đula međutim pravi izraz njuške kao da se radi o konsenzualno fijasku kojim se Mesić kompromitirao – pa kako se usudi opet gajiti političke ambicije. Te je Mesić ''zbog njihova razumnog i umjerenog pisma bacio na ulicu 12 najzaslužnijih generala'', te kako je antipatičan u Đulinoj uobrazilji dok se ''smijucka i dok, recimo, potpisuje ukaz o umirovljenju 12 generala zbog njihova otvorenog pisma protiv kriminalizacije Domovinskog rata'', kako bi danas, da se kojim slučajem odluči umiroviti i Milanovića, to ''pozdravilo mnogo više ljudi nego njegov promašeni čin s generalima iz 2000. godine'', te da si utvara kako je Erdog an, koji bi, ''samo da može i da slučajno ima kakve ovlasti, posmicao sve s kojima se ne slaže, i to s lakoćom kojom je nekoć potjerao najzaslužnije generale'', te kako je tužna ljudska sudbina ''jedne od Mesićevih žrtava, generala Damira Krstičevića'', koji se prošlog tjedna otvorio ''o traumi iz vremena Mesićeve vladavine''.
To je naprosto pitanje profesionalne kvalifikacije: što gore, to bolje. Samo najprobraniju tupu đubrad bira se za mainstream analitičare – o čemu je najmarginalniji analitičar isto znao reći pokoju.
Odvažne, bezbrižne, podrugljive, silovite – takve nas želi mudrost (Nietzsche)
Tek kad sam se raspisao u Dnevniku, osjetio sam da i ja imam pero u šaci – čudesno osjećanje koje mi nije dala Ferdydurke ni druga umjetnička djela koja se pišu sama iz sebe... kao van mene... Od tog trenutka pero me počelo služiti... (Gombrowicz)
