pero u šaci

Prije godinu i pol komedijaši iz News bara bili su primorani na satirični članak o drumskim policajcima koji ZDS sa spomenika HOS-u ištemavaju pod okriljem noći, da ih ne skuže ustaški organi reda – koji ih naposljetku ipak, zbog tog prkošenja te opiranja pri uhićenju, ispendreče i tretiraju suzavcem. Elem, o satiričkom se članku radilo, dakle humorističkom – pisanom s idejom da izaziva smijeh, premda je stvarni događaj koji je poslužio kao povod sadržavao u sebi nukleus nečega vrlo ozbiljnog, nimalo smiješnog.

Podsjetila me onda na to scena od prošlog mjeseca, kad su organi reda naše države priveli građanina i maltretirali ga nedopuštanjem mu slobodnog kretanja, s obrazloženjem klasificiranim kao prkošenje ustašama, uznemiravanje samozvanih branitelja Rata okupljenih u njihovom vlastitom prijestupničkom činu nedopuštanja slobodnog pristupa jednom spomeniku, kao javnom mjestu. Stvar je dobila svoju zrcalnu refleksiju prošlog tjedna, kad su isti ti organi reda naše države zabranili prigodni protest protiv mitomanije Rata pod skarednim obrazloženjem koje i opet – kao prvi i jedini kriterij kojim se vode – proskribira uznemiravanje proponenata mita o Ratu, bez obzira što je mirni protest na javnom mjestu u skladu s legalnim građanskim pravom, a prijetnje nasiljem spram istoga kažnjive prema zakonu čije je provođenje posao organa reda i kriterij kojim bi se isključivo morali i smjeli voditi.

Izvitoperena logika na tragu onoga Hasanbegovićevog očitovanja o napadu na Tomića, koje odgovornost svaljuje na napadnutu stranu (ili, uostalom, Puljićevu kobajagi ispriku ženama koje je nazvao štracama preko prezentiranja se kao tek zabrinutog za ono kako bi ih ljudi mogli doživljavati, s podsjećanjem ''na važnost odgovornosti'' za ono što rade iza svoja četiri zida). To je taj poučak.

Nijedne nema bolje od naše milicije: osvrnuo sam se bio, ali pokušavši gledati s tračkom humora na stvar, ako i sardoničke fele, opore – pronašavši ga u zrcalnoj simetriji sadržanoj u dosljednosti naših organa reda (u uvijek štićenju zaštitnika Mita i nevođenju zakonom) pri eklatantnoj nedosljednosti (s obzirom na različitu logiku tko koga uznemirava, okupljeni ili namjernici, u dvije analogne situacije). No, i taj je tračak brisan s lica videom s lica mjesta, sa scenom kad mamlaz koji curu udari u glavu nekolicini policajaca pod nosom uopće ne dobije – također razvidno s videa – zbog toga pendrekom, niti ga ijedan organ reda takne, ne bude priveden, identificiran i stavljen u odgovarajuću rubriku novina, nego preostane na fejsbuku se domunđavati prepoznaje li ga tko. Hasanbegovićev poučak su očito kvalitetno usvojili.

Sljedeći čin farse: Thompsonovo osiguranje koje ne dopušta policiji da im gazdi (namjerno ostavljam ovo da se može čitati i kao gazdovanje nad osiguranjem i kao gazdovanje nad policijom) uruči prekršajnu prijavu. Nevjerojatna scena – upravo bizarna, već pretjerano drastična čak i za naše standarde. Svakome nerastavljenom od pameti jasno je pritom da, premda je za zinuti na ponašanje i jednih i drugih, društveno zabrinjavajuće biva ono policije (koja dopušta da joj se ne dopusti uručivanje prijave), a ne osiguranja (koje se smije usuditi to probati, ali bi pri iole normalnoj policiji, koja radi svoj posao, upravo i moglo jedino probati).

I sada ovo danas. Pokušavam istaći da nije palo s marsa, nego stvar evidentno ima jak kontinuitet iza sebe. Bizarno je i za zinuti da se neki mamlaz ide usuditi tako otvoreno i na sav glas, u novinama, prijetiti kako bi on i njegovi oskvrnitelja spomenika, samo da znaju tko je, ''riješili brzo'', ''po kratkom postupku'', kako bi prvi put mogli prijeći preko toga, ali ''drugi put baš i nećemo'', neka se ''ostavi ćorava posla, jer će biti posljedica'' (''mi to ne želimo, ali nije isključeno''), kako bi one koji stoje iza crvene boje to ''moglo koštati, nepovratno'', a ako ih se pronađe – obećava novinaru – ''imat ćete o čemu pisati''. Ali ono što je tu ne samo bizarno nego i opasno i društveno zabrinjavajuće je tek reakcija policije, koja na ovakav istup ne reagira promptnim posjećivanjem mamlaza Barešića, također i mamlaza Bujanca, da pita malo njih za zdravlje, nego se zadrži na očevidu o farbanju spomenika, problematizira taj (i samo taj) čin. I opet baš kao da pravi prijestup tu, pored naknadnih Barešićevih javnih grožnji, nije podizanje spomenika – nabijeno jasnim i neskrivenim romantiziranjem ustaštva – jednom notornom kriminalcu najtežeg reda, a ne intervencija na takvom spomeniku. Ali hej, ipak ga je blagoslovila trenutno najveća ikona vulgarne desnice, u obličju ministra kulture, a čini se da nema jačeg signala za antene naših službenika ministarstva unutarnjih poslova.

Rijetko se osvrćem na nešto s potpunom i krajnjom ozbiljnošću, bez i najmanjeg trzaja usnom – ali ako je išta slučaj za to, ovo je slučaj za to.