pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

petak, 23.10.2009.

@ Danica Č. ili o izdvajanju


Danice, mišljenja sam da si u onom komentaru kod Skaske bila nepravedna prema Kinky, iskrivivši smisao njenih riječi izostavljanjem zadnje rečenice. Nije problem nabiti nekome masku kretena, pa se onda beljiti toj maski. Zato sam isprva i reagirao. Nadalje, u ovoj stvari oko koje sam zadnjim tvojim komentarom izazvan na polemiku, pozvan da se očitujem, doista različito mislimo i u nastavku ću dati svoju stranu. Ali unatoč i jednome i drugome, moram priznati da mi je čudno stajati s tobom na suprotnim stranama barikada. Otkad te čitam, Danice, simpatiziram te, sviđa mi se tvoja blogosferska pojava, onako lajava, oštra, britka i bistra, iznimne duhovitosti i bez dlake na jeziku. Zato mi je ovo malo mrsko... ja bih to u prijateljskom tonu. Važno mi je naglasiti kako ovu našu polemiku ne shvaćam kao borbu na život i smrt, nego kao... konstruktivni klinč, ajmo reći.

Kažeš: u našoj državi (i Splitu i Osijeku) žive tukci i intelektualci. Ako to govoriš kao svoj stav, tada moram reći da banaliziraš. Ako si to pak imputirala nekome drugome da tako banalizira (meni? Kinky?), tada ću te, barem u svoje ime, morati demantirati. Ali prije toga još jednom da te citiram: ja volim svoj grad, svoje građane, izabrala sam ga samim tim šta sam ostala u njemu i iz poštovanja prema susjedima nastojim u njima ne vidit ni ovce ni čobane nego ljude koji pošteno rade i snalaze se u teškim vremenima i sa sto kopalja me u srdašce probodeš kad mi kažeš da smo mi primitivci! Ovdje, uzgred rečeno, opet nije jasno na koga se odnosi tvrdnja. Ja da sam rekao da su Splićani primitivci?! Mislim, komentar iz kojeg je citat je naslovljen na mene pa se zapitah, s druge strane ne vjerujem da si mi to išla pripisati, nisam dao povoda, ali onda kome – Kinky? Ili općenito, bilo kome? Uostalom, zar ne bi bilo malo nastrano s moje strane proglašavati tvoje susjede primitivcima, kada nema deset mjeseci otkako sam i sam bio tvoj susjed na Sućidru (bliže, recimo, nego što sam sada u Kinkynom susjedstvom – a do Kinky imam pet minuta pješke)? No, dobro, šalim se malo, tko je što rekao je sporedna stvar. Do glavne stvari ćemo produžiti nakon još jednog citata, zapravo pitanja koje si postavila (meni? Kinky? nekom trećem?): Da li se osjećate kao individulac koji nije dio zajednice i prezirete se što ste ovdje proklinjući smradove i listajući prospekte za Norvešku? Mislite li da je Vaš susjed čoban?

Postavila si stvar kao binarni kod: ima samo nula ili jedan, uključeno ili isključeno, biti dio zajednice ili ne biti dio zajednice. S jedne strane ''zajednica'', a s druge ''intelektualci'' koji se prezirno frkćući nosom izdvajaju i listaju prospekte za Norvešku. Ali nijedno društvo ipak nije ustrojeno binarno, nego heterogeno: postoji x grupa - ili da se poslužimo marksističkim rječnikom, ''klasa'' - koje su međusobno sukobljene ne na osobnoj razini nego kroz same uloge koje su im u društvu dodijeljene. Radnik će biti u inherentnom konfliktu s kapitalistom naprosto zato što su im interesi izravno suprotstavljeni i međusobno isključivi; dok jednom ne smrkne, drugome neće svanuti. Itd. U svakoj državi i svakom gradu društvo se ne dijeli na ''zajednicu'' te države ili grada i arogantne ''intelektualce'' koji se izdvajaju, nego je ono sastavljeno od svojih radnika i kapitalista, studenata i profesora, zavodnika i ostavljenih, tračera i tračanih, ekstrovertiranih i introvertiranih, spontanih ali nepristojnih i pristojnih ali inhibiranih, pijanaca i trezvenjaka, nogometaša i pijanista... da nabrojim samo neke od mogućih, najglupljih grupiranja, koje su mi prve pale na pamet, prema najrazličitijim osnovama. I naravno da će radnik smatrati da ga kapitalist eksploatira, dok će kapitalist smatrati da je svaka minuta koju ovaj provede na čik-pauzi direktno otimanje njemu iz džepa. I naravno da će pijanist smatrati nogometaša za nerazumljivog i čudnog (da ne kaže: kretena), dok će nogometaš smatrati pijanista za nerazumljivog i čudnog (da ne kaže: pederčića). Itd.itd.

Ako pitaš za mene, onda ću ti odmah reći da mi je oduvijek bila apstraktna i besmislena stvar izjavljivati pripadnost ili privrženost nekom gradu ili državi (ili narodu) onako kako se to revodito čini (a i ti si ovdje učinila): u apsolutnom, neizdiferenciranom smislu. Osjećam zajedništvo i pripadnost s nekim Osječanima, s nekim Splićanima, s nekim Zagrepčanima (u sva tri grada sam proveo duže vrijeme), s nekim Hrvatima, odnosno građanima Hrvatske (cijeli život živim u Hrvatskoj). Ali mogu se zakuniti na što god hoćeš: ne, ja ne osjećam pripadnost ni s Osječanima ni sa Splićanima ni sa Zagrepčanima, ni s Hrvatima, odnosno građanima Hrvatske. Reći takvu tvrdnju tako generalno i neizdeferencirano, bez ikakve ograde, bilo bi kao prvo laž – jer ima i Osječana i Splićana i Zagrepčana i Hrvata, odnosno građana Hrvatska, s kojima uopće ne osjećam zajedništvo i pripadnost, štoviše, mnogi su mi čak i mrski – a kao drugo, bila bi to besmislica: zbog heterogenosti društva tvrdnja je, rekli bi profe filozofije, naprosto logički nevaljana, proizvod jezika koji je pošandrcao: postoji riječ ''zajednica'', koja sugerira homogeni pojam, pa mi odmah pomislimo da i u stvarnosti mora postojati pojava na koju se riječ odnosi. Opći patriotizam je osjećaj koji nitko stvarno ne može osjećati, a onaj koji govori da ga osjeća samo preuzima gotov mitološki i ideologijski jezik. Ili si Hrvat pijanist pa su ti strani Hrvati nogometaši, ili si Hrvat nogometaš pa su ti strani Hrvati pijanisti, ali govoriti mi da voliš i razumiješ i Hrvate nogometaše i Hrvate pijaniste zato što si patriot i u stanju si voljeti i razumjeti sve Hrvate samim time što su Hrvati – neće mi biti simpatično. Ne možeš biti i švabo i partizan u istom filmu.

Kako vi doživljavate vaše domoljublje i vaš doprinos domovini, ima li u vas patriotskog ponosa?

Ne kažem da ima nečega lošega u patriotizmu, nacionalnom ili lokalnom, kao empatiji s onima pokraj kojih si, ali samo dotle dok realno stoji s nogama na zemlji (čitaj: dok je izdiferenciran). Patriotizam postaje zlo kada metastazira u ideologiju, u uzdignuta prsa i napunjenu dušu. Stvar s domoljubljem je zato kod nas dodatno osjetljiva i vuče na neukus s obzirom da je evo već dvije decenije upravo ono naša službena i prisilna državna ideologija, uzor najviše društvene moralnosti i podobnosti. Pošto nam je tog terora pomalo dosta, danas smo opravdano nepovjerljivi prema svakom busanju u patriotska prsa. Osobno, kad vidim nekoga da drži ruku na srcu dok svira himna, taj je kod mene odmah dobio strašnu minusčinu. Ne vjerujem mu: pročitao sam ga kao lašca, mitomana i kičera koji bi se hvalio svojim osjećajem. Hvaljenje osjećajem je uvijek odvratno, a kamoli kad se radi o utvari i opsjeni, o nemogućem osjećaju. Kaže Karl Kraus: Kod šovinizma nije toliko nesimpatična odbojnost spram stranih nacija, koliko ljubav prema vlastitom narodu. Pa da te nešto pitam, Danice? Pošto apeliraš na patriotizam, da li si i ti domoljupka na način kako je to gore opisano? Zajebavam se, znam da nisi. Za tebe su pravi patrioti negacijski definirani kao oni koje nije nebriga za domovinsku pljačku i koji ne misle da je njihov susjed čoban.

Pero, kad netko kaže "Hrvati su većinom primitivni" jel se osjećaš osobno prozvan? Ili se misliš, kurac san osobno prozvan, ja nisan hrvat, ili to su oni drugi hrvati, ja sam intelektualac? Jesil ti Hrvat?

Rođenjem sam Hrvat – tako su mi rekli stariji, piše svugdje, a ostalom kršten, pričešćen, krizman, sve što treba da bi se bilo poštenim Hrvatom i katolikom. Sve priznajem kad me se zaustavi i legitimira – Hrvatina rasna, čistokrvna – službeno, za državu, na papirima. Ali privatno i neslužbeno (nemoj nikom odati): nisam Hrvat. Ne osjećam se kao Hrvat. To mi je, naime, također apstraktno. Jer za mene riječ osjećati ima smisla jedino u konkretnom značenju: kad me zaboli zub, ja osjećam; kad imam tremu prije ispita ili javnog nastupa, ja osjećam; kad se bojim da će mi granata pasti na glavu, ja osjećam; kad se s nekim tako dobro družim da sam sretan, ja osjećam. Ali kako se to osjeća da si Hrvat, to mi je, moram priznati, presložena misao. Čime se to osjeća vlastito hrvatstvo? Vrhovima prstiju? Njuši se? Hvata se za dupe kao inje? Jel' odnekud iznutra? Jel' neka od srčanih klijetki jače zalupa? Tražio sam izvana i iznutra, ali nisam našao. Tako da – ne, ja se ''kao Hrvat'' ne osjećam uopće, a onda ni osobno prozvanim ni za što.

Ovdje ću napraviti malu digresiju, linkajući se na diskusiju koja se ljetos povela kod Marčeline, povodom posjeta neke njene prijateljice Sarajevu, gdje je uslikala spomen ploču srebreničkim žrtvama i stavila je na facebook. Stvar se zahuktala time što se neki tip iz Srbije našao uvrijeđenim objavljivanjem fotografije ''koja provocira''. Piše Marčelina: Njega je zasvrbilo ono "srpski zločinci", a ne ono "26 ubijenih ljudi". I: Stidimo se najprije zbog zločina vlastitih sunarodnjaka. Dakle, jednom bi trebalo sažaliti se nad žrtvama bez spominjanja drugih, u stilu "da, a koliko su ONI NAŠIH ubili..".

Neka mi se oprosti što ću citirati samoga sebe:

Ne slažem se sa diskursom tipa koji je protestirao na facebooku - i slažem se s replikom da treba prvo napasti zločine svoga naroda, bez raznih relativiziranja - ali mi u cijeloj stvari također smeta ono ''srpski zločini''. Naime, zločini doista nikada nisu ''srpski'', kao što ne mogu biti ni svojina bilo koje druge nacije. Smeta mi dakle generalno kad se ispred ''zločini'' atribuira s nacionalnošću. Zločin u Srebrenici počinili su neki Srbi, ali odlučujuće nije to što su ti ljudi pritom bili te i te nacionalnosti, nego što su to bili izvjesni kreteni, poremećeni u određenom smislu. Isto to pleme kretena je na primjer počinilo HVO-ovske zločine u Bosni ili ''olujne'' u Krajini. Ja kao Hrvat se nikada, ali baš nikada, nisam osjetio krivim zbog toga, ili potrebu da se nekome ispričavam zbog gadarija koje su radili tuđmani, šušci, norci, gotovine, vukojevići... Jer nije pritom bilo odlučujuće što su oni bili Hrvati kao što sam i ja, nego što su to bili, je li, kreteni poremećeni u određenom smjeru. Pošto se ne smatram dijelom tog plemena, te vrste kretena, ne osjećam ni potrebu da se nekome ispričavam. To ''moji'' ljudi nisu! A kada bi netko rekao da su to bili ''hrvatski zločini'', pobunio bih se, jer tada ih se atribuira i meni, koji s njima nemam baš ništa. Naravno, to pravo pripada mi samo pod pretpostavkom da nikada nisam podržavao te ''svoje'' u njihovim svinjarijama, da se nikada nisam identificirao s njima kao Hrvat s Hrvatima, dao im podršku (glasačkim listićem, djelom i propustom). Ali većina ljudi u svim našim zaraćenim državama jest dala podršku nacionalističkim opcijama (koliko je ono jednom Hrvata klicalo Franji i glasalo za Franju - jel ono 97% bješe?), i jest se identificiralo s njima po nacionalnom ključu. U tome i samo u tome leži problem. Ali radi logičke discipline treba ipak ostaviti da to ne mogu biti ''hrvatski zločini''. Mi feralovska manjina, koji smo oduvijek, već od '91, pljuvali po svima koji zastranjuju – utoliko više po ''svojima'' – zaslužujemo da taj logički prozor ostane odškrinut.

Da ostane mogućnost onim Hrvatima ili Srbima koji nikada nisu davali podršku svojim državnim politikama – da kažu većini koja je podržavala: ne, nisu krivi samo tuđmani i šušci, miloševići i karadžići. I ne, nismo krivi mi. Krivi ste vi.

Marčelina: sve što si napisao zvuči logično i prihvatljivo, ali me muči jedno pitanje: zašto zločin ne bi imao ime? pa imaju ga i žrtve. Mislim da je bit u tome da se podsjećamo da su ti zločini napravljeni u IME nacije, nema veze čije, jer ionako su SVE TRI strane to činile. Mislim da se moramo podsjećati, pa makar to nama, nevinima, stvaralo nelagodu, moramo biti svjesni da među pripadnicima NAŠEG naroda postoje "ljudi" koji su u naše ime (bez naše privole) radili to što su radili. Znam da ružno zvuči, i mene pogodi kad negdje pročitam "Hrvatski zločini", ali...kako drugačije, kako...?

Na što sam napisao odgovor, ali mi ga iz nepoznatog razloga blog nije dao objaviti, a kako tada još nisam imao vlastiti blog, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja sam odustao i sve batalio. Iskoristit ću ovu priliku da ga naknadno objavim:

Da, zločin svakako treba imati ime... a u slučaju o kojem govorimo, to ime glasi: NACIONALISTIČKI zločin - počinjen u ime nacije (u ime nacija). Ali reći tako je već nešto sasvim drugo nego reći ''srpski zločin'', ili ''hrvatski zločin'', ili ''bošnjački zločin''... Žrtve u Srebrenici nisu stradale zato što su se u krivo vrijeme na krivom mjestu namjerile na te i te SRBE, nego zato što su se namjerile na te i te ŠUPKE (u ovom slučaju srpske narodnosti) spremne da čine zločin u ime nacije. Od presudne je važnosti da ljudi koji su danas pogođeni događajima iz Srebrenice razluče tu nijansu, shvate da im ništa u životu nisu krivi, kao što se običava reći, ''Srbi'' (a reći na tom mjestu ''Srbi'', tako općenito, bez ograda i preciziranja, meni jako ružno zvuči, i to je kao da kažemo svi Srbi, upravo zato što su Srbi), već specifično neki od Srba, točnije – da se ponovim – ovi spomenuti šupci s mentalnim sklopom koji dozvoljava činjenje zločina u ime nacije.
To je razlog zašto mi je vrlo antipatična fotografirana spomen-ploča, i zašto vonj kojim ona zrači meni ipak smrdi. Ploča se u svom mentalnom sklopu, koliko god ova tvrdnja nekome radikalno zvučala, ne razlikuje bitno od spomenutog mentalnog sklopa koljača iz Srebrenice. Ona izaziva sveti, opravdani revolt protiv tih gadova ''srpskih zločinaca'' (umjesto da ispravno imenuje: ''nacionalističkih zločinaca''), tj. širi loše raspoloženje, antipatiju, animozitet naspram prvog dijela sintagme – ''srpskih'' – dakle, atributa srpskog kao takvog, svega što je srpsko, što pripada srpskoj naciji. Zar uopće može biti školskijeg primjera – ne ustručavam se upotrijebiti tu riječ – govora mržnje? Na žalost, tako je, ''građani Sarajeva'' su u svom pravednom ogorčenju ovdje pribjegli tipičnoj retorici šovinističke mržnje, koja upire prst u drugoga, identičnoj onoj njihovih krvnika, i nipošto dostojnijom poštovanja zato što ovaj put dolazi iz pozicije žrtve. Treba li i podsjećati da su ne neki drugi, nego u dlaku isti takvi sentimenti – pravednog ogorčenja, pozicije žrtve, svetih stisnutih usana – i bili pogonsko gorivo koje je u glavama šupaka omogućilo činjenje onoga što su činili – uhvativši u začarano kolo povrijeđenih nacionalističkih sentimenata čitavu regiju. (Karl Kraus: Religija, moral i patriotizam osjećaji su koji se manifestiraju tek onda kad su povrijeđeni. Ima pravo jezična uporaba koja kaže da onaj koga se lako može uvrijediti 'rado' biva uvrijeđen. Ti osjećaji ništa ne vole toliko kao svoju povrijeđenost, pa stoga istinski ožive u raspredanju o bezbožniku, pokvarenjaku i nevoljniku bez zavičaja. Skinuti šešir pred oltarom nije ni izdaleka onakva zadovoljština kao kad ga se zbaci s glave onima koji su inovjerni ili slabovidni.)
Nezgoda s govorom mržnje je što se on uvijek predstavlja kao govor najviše moralnosti. Pa ni sami Milošević i Karadžić svoje šupačke horde nisu slali s uputom ''idite i budite najgori šupci'', nego apelirajući na njihova najdublja moralna čuvstva - ''vi ste povrijeđeni, vi ste žrtve, ustanite i jedanput u životu budite ljudi, pravi ljudi, učinite nešto u obranu svog naroda, oduprite se hrvatskim i muslimanskim zločincima koji ugrožavaju srpsku nejačad''.
I ne, ja time ne izjednačujem ''građane Sarajeva'' s krvnicima Sarajeva, nego samo izražavam žaljenje što oni sami daju sve od sebe da se s ovima izjednačuju.

Nije kunst imati vrlo visoka i povrijeđena čuvstva, nego je kunst u ime vrlo visokih i povrijeđenih čuvstava ne činiti vrlo sitna iskrivljavanja.

Ali držimo se sukusa tvog izazova! Pitaš: kada bi netko izjavio ''hrvati su većinom primitivni'' – da li bih se osjetio osobno prozvanim? Ne bih. Ne bih, za početak samim time što se na dnu duše ne osjećam Hrvatom (kao niti pripadnikom niti jedne druge nacije ili grada). Ti si se deklarirala kao Splićanka i proglasila pripadnost i identifikaciju sa gradom koji si ''izabrala samim time što si ostala u njemu''. Ja se ne mogu deklarirati ni kao Splićanin ni kao Zagrepčanin ni kao Osječanin ni kao Hrvat – jer mi je, kako rekoh, mutna sama ideja identifikacije na razini apstrakcija kolektiviteta: gradova, država, nacija... Još jednom Karl Kraus: Nacionalizam – to je ljubav koja me povezuje s glupanima moje zemlje, s povrediteljima mojih običaja i s oskvrniteljima moga jezika. Jedina pripadnost koju osjećam je ona sa svojim sojem ljudi. Moj soj ljudi? Da li su to ''intelektualci''? Nisu, ne osjećam se ni kao ''intelektualac''. Pa tko onda? To je zapravo nebitno. Nije riječ o soju kao nekom imenovanom getu unutar društva, nego o stupnjevanim nivoima međusobnog razumijevanja. Mogao bih u neprilici ''svoj soj'' definirati kao sve one s kojima nalazim zajednički jezik. Sa svakim sam pojedinačnim sugovornikom u onoj mjeri isti soj u kojoj mjeri se nalazimo na istoj frekvenciji. U Splitu i Zagrebu sam iza sebe ostavio dragih ljudi svoga soja, s kojima sam se odlično razumio i nalazio, koje mi je bilo žao ostaviti iza sebe, koji su bili moji prijatelji, drugovi, braća, ljubavnice (u prenesenom smislu braća i ljubavnice, naravno). Ali na jednog takvog dolazio je drugi koji je, primjerice – sad banaliziram – bio nogometaš, i s kojim nisam imao ništa zajedničko, treći je bio pijanist koji mi je isto bio stran, četvrti mi je već opasno išao na živce, petoga nisam mogao podnijeti, a šesti je bio opasni šupak kojega sam se bojao!

A može se to i detaljnije elaborirati, ako treba...

Ne volem, nikog lutko!



U nastavku pjesme Đole daje spisak koga to on namćor sve ''ne vole''. Pa niže:
ujne, strine, šogore, komšiluk, nataknem ih na čiviluk
semenkare, cigoše-trubače, ulične pišače, nek mi moju lepu varoš vrate
džipadžije, dizel-butikaše, restoteke, tamburaše, svaku pesmu bar za strofu skrate,
zatucane, gratis-kravataše, hipohondre što se plaše da dobiju rak od razmisljanja,
krvoločne pse i gospodare, nađubrene trotoare, maskirne kad navale na pendžer,
lopuže što voze tuđa kola, znaju azbuku do pola, miču usnama dok sriču pejdžer (i ne samo da ne volem, nego malo mi se i gade),
šizove i nervne bolesnike, pre ih puštali za vikend sad ih puste pravo pred kamere,
sve te lezibejke da prostite, proročice, travestite, nek mi gospon-dame ne zamere,
teget girtlu na teget mantilu, šestu ličku, sedmu silu, opa-cupa preko Okučana,
izbore televizor plakate, dosta ako Boga znate, ludnica je kanda otkljucana širom ostala
uzdržane, trezvene, pa džoging, takve najpre strefi šloging, al' ni krkanje mi nije blisko,
štreberčine, večne odlikaše, crne rolke i sektaše, ne padam na Tibet ili Burmu,
škrtariju, intelektualce, koji važno vrte palce, kupiš ih za spricer i kavurmu.

Ja se, Danice, doista izdvajam iz ''zajednice'', ali samo utoliko što se uopće svaki njen član ne može nego izdvajati, pošto je ''zajednica'' (kao homogena cjelina) fantomski pojam koji ništa ne znači, i može biti upotrijebljen jedino u mistifikacijske svrhe. Uopće nije fer samo na temelju tog izdvajanja – kao neminovne i opće sudbine svih – biti odmah proglašen ''intelektualcem'', za koga su ''većina primitivci'' (ili da citiram i ostala tepanja koja si navela kao primjer intelektualne arogancije: ''tukci'', ''ovce'', ''čobani'', ''smradovi'', ''neuki'').

Neću da budem intelektualac!
Ne želim oko kurca lanac!




Svakako da daleko veću pripadnost osjećam s jednim Rambom Amadeusom ili Đorđem Balaševićem (jer je to povezanost po ključu srodnih ''poetika'', sličnih frekvencija u jeziku, kao povezanost do koje nešto držim), a koji niti su istih krvnih zrnaca kao ja, niti sam ikada bio u njihovim gradovima, nego s jednim Antom Đapićem po geografskom ključu – samo zato što sad u Osijeku svaki dan mogu iza ćoška nabasati na njega. Osjećati pripadnost prema geografskom ključu mi je isto kao moći istovremeno slušati i Magazin i Ramba, ali samo u ovoj ovdje kući, u onoj tamo ne. Ja sam drugih shvaćanja i mogu slušati ili Magazin ili Ramba, oboje ne ide, ali mi je sve ravno u kojoj sam kući dok slušam ono što slušam.

Ali sad ćeš ti reći: pa i naglasila sam da nije bitan ovaj ili onaj grad, nego je bitan princip: dakle, da li ja, gdje god bio, držim većinu za čobane i primitivce? Tvoje pitanje je ciljalo da se odam u svom gledanju svisoka: kao, ne bih se osjetio prozvan pri prozivanju Hrvata kao primitivaca, zato što ''to su oni drugi Hrvati'', ne ja (''ja sam intelektualac''). Na to opet mogu samo ponoviti što sam već rekao: ne dijelim društvo binarno, na primitivce i neprimitivce, nego onako kako sam i nabrojao: jedan mi je brat, drugi mi je nogometaš, treći mi je pijanist, četvrti mi je antipatičan tip koji me nervira, peti mi je idiot kojega ne mogu podnijeti (''glupan moje zemlje, povreditelj mojih običaja i oskvrnitelj moga jezika''), šesti mi je šupak kojeg se bojim. Primijeti da se ne radi o objektivnoj vrijednosnoj hijerarhiji inteligencije, nego o subjektivnoj hijerarhiji podudarnosti i simpatije. I tako gdje god bio, u svakom gradu i u svakoj državi. I ne listam prospekte za Norvešku, jer bih i u Oslu samo naišao na istu ovu šestoricu.


- 12:01 - slušam (18) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se