Tamna noć

Ps 27,9
Ne skrivaj lica svoga od mene. Ne odbij u gnjevu slugu svoga! Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti! I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj!

Image Hosted by ImageShack.us


O, tamna noći što mi dušu obuze,
Osjetila mi oslijepi i osakati,
u što me ovo pretvori?
Božanske melodije više ne čujem,
Gorak mi je okus plodova nebeskih,
Ne vide oči moje djela čudesnih
Dodirnuti ljubav ja ne mogu…

Tamna noći
Ti me uništi, čovjek ja tjelesan prestajem biti
Od očiju svijeta neprestano se krijem
I pred Nebom, ništav i jadan postajem

Tamna noći, bodeži tvoji boli zadaju,
Voda tvoja usta suši
Na mučan način ti me čistiš,
Umrtvljen, usamljen, napušten u bijedi
No, trnje tvoje duh mi krijepi…

Split, svibanj 2009.

Da, Sveti Ivan od Križa je to lijepo opisao u svojoj knjizi Tamna noć duše... predivno nešto, noć koja ubija sve ono što nije savršeno i priječi se sjedinjenju s Ljubavi, duša nepojmivo trpi i polako se mora odricati svih uzroka tih boli ili će inače se vratiti na stari put. Plodovi te Noći su neopisivi i što nakon nje slijedi, još ne znam, nadam se da ću saznati...

A Sveti Franjo Saleški u svom djelu "Rasprava o Božjoj Ljubavi ili Teotim" u jednom odlomku piše o nadčovjeku, tekst koji me se jako dojmio, pa bih ga podijelio s vama:

Ne krasti, ne lagati, ne griješiti bludno, moliti se Bogu, ne zakljinjati se uzalud, ljubiti i štovati svojeg oca i svoju majku, ne ubiti, to znači živjeti prema naravnom razumu čovjeka. Ali ostaviti sva svoja dobra, ljubiti siromaštvo, nazivati i štovati ga kao najljupkiju gospodaricu i vladaricu, ruglo i sramotu, prezir, poniženje, progonstvo , mučerništvo držati za sreću i blaženstvo, sačuvati potpunu nevinosti i napokon živjeti usred svijeta, a u ovom smrtno života protiv svih mišljenja i pravila života ovoga svijeta, protiv struje rijeke ovoga života i takav život provoditi u redovitom odricanju i nadvladivanju samoga sebe, u trajnoj rezignaciji,, to tada ne znači živjeti čovječanski, već nadčovječanski. To ne znači živjeti u nama,, već izvan nas i iznad nas. A jer to nitko ne može na taj način izaći iz sebe i dići se iznad sebe, ako ga ne povuče nebeski Otac (Iv 6,44), to takav način života znači neprekidan zanos, trajnu otmicu duha, trajnu ekstazu djela i rada.


Tko bi rekao da patnja i bol toliko ispunjuju čovjeka, uzvisuju ga do nebesa?

Stih jedne pjesme ide nekako ovako - pain is a part of learning who you are - bol je dio upoznavanja sebe.
I tako jest, tko izdržava u bolima i trpljenjima fizički, duševnim i psihički podnosi ih s ljubavlju, upoznat će sebe...
I očito je da patnja i bol rađaju uskrsnućem...

Svjedoci smo toga svaki dan.

Molio bih vas da dadete svoja mišljenja na ova moja razmišljenja...



Vaš Defton!
BVB
:)

08.05.2009. u 15:24 · Ostavi komentar (15) · Isprintaj · #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se