Pregled posta

Da, Sveti Ivan od Križa je to lijepo opisao u svojoj knjizi Tamna noć duše... predivno nešto, noć koja ubija sve ono što nije savršeno i priječi se sjedinjenju s Ljubavi, duša nepojmivo trpi i polako se mora odricati svih uzroka tih boli ili će inače se vratiti na stari put. Plodovi te Noći su neopisivi i što nakon nje slijedi, još ne znam, nadam se da ću saznati...

A Sveti Franjo Saleški u svom djelu "Rasprava o Božjoj Ljubavi ili Teotim" u jednom odlomku piše o nadčovjeku, tekst koji me se jako dojmio, pa bih ga podijelio s vama:

Ne krasti, ne lagati, ne griješiti bludno, moliti se Bogu, ne zakljinjati se uzalud, ljubiti i štovati svojeg oca i svoju majku, ne ubiti, to znači živjeti prema naravnom razumu čovjeka. Ali ostaviti sva svoja dobra, ljubiti siromaštvo, nazivati i štovati ga kao najljupkiju gospodaricu i vladaricu, ruglo i sramotu, prezir, poniženje, progonstvo , mučerništvo držati za sreću i blaženstvo, sačuvati potpunu nevinosti i napokon živjeti usred svijeta, a u ovom smrtno života protiv svih mišljenja i pravila života ovoga svijeta, protiv struje rijeke ovoga života i takav život provoditi u redovitom odricanju i nadvladivanju samoga sebe, u trajnoj rezignaciji,, to tada ne znači živjeti čovječanski, već nadčovječanski. To ne znači živjeti u nama,, već izvan nas i iznad nas. A jer to nitko ne može na taj način izaći iz sebe i dići se iznad sebe, ako ga ne povuče nebeski Otac (Iv 6,44), to takav način života znači neprekidan zanos, trajnu otmicu duha, trajnu ekstazu djela i rada.

Tko bi rekao da patnja i bol toliko ispunjuju čovjeka, uzvisuju ga do nebesa?

Stih jedne pjesme ide nekako ovako - pain is a part of learning who you are - bol je dio upoznavanja sebe.
I tako jest, tko izdržava u bolima i trpljenjima fizički, duševnim i psihički podnosi ih s ljubavlju, upoznat će sebe...
I očito je da patnja i bol rađaju uskrsnućem...

Svjedoci smo toga svaki dan.

Molio bih vas da dadete svoja mišljenja na ova moja razmišljenja...