Belle epoque

ponedjeljak, 31.10.2011.

Red Room Cabaret

Jedan od novinskih tekstova koji je govorio o otvorenju 7. Festivala novog cirkusa nosio je naslov " Ponekad se u Zagrebu živi kao u Berlinu. Ali, samo ponekad...", aludirajući na slabo razvijenu i promoviranu alternativnu scenu u Zagrebu. 7. Festival novog cirkusa ove je godine trajao šest dana, i kroz tih šest dana predstavio najrazličitije forme - od francuskih plesača na žici u predstavi "Sur la route" , dokumentarnih filmova o armenskim i kineskim plesačima na žici, predstave mladih splitskih umjetnika pod naslovom "C8H11NO2", dvije izvedbe Red Room Cabareta i programa "Ringišpil" sa nastupima mladih hrvatskih umjetnika raznih cirkuskih žanrova.

Red Room Cabaret praizveden je prošle godine na jednodnevnom izdanju Festivala novog cirkusa, a okupio je umjetnike iz različitih dijelova svijeta, koji se bave različitim formama. Tako Red Room Cabaret uspješno balansira između cirkuskog , burlesknog i komičarskog programa. Kroz program nas je vodila Beatrix/Junifer, koja je utjelovila vlasnicu fitness centra iz Miamia s glavnim postulatom " I kad zaista morate jesti - nemojte! ", te tako vrhunski ismijala žudnju za ljepotom. Ušla je uz veselu melodiju "Svijet voli pobjednike" i aludirala na premijerku Kosor, budući da je ta pjesma poznata kao "neslužbena himna HDZ-a", a jedna od najzabavnijih njenih objašnjavanja bile su plastične operacije za siromašne.




Jedna od najimpresivnijih točaka došla je na samom početku, sa australskim akrobatima "English Gents" čiju izvedbu možete vidjeti i na fotografijama. Oni su se našli u najrazličitijim položajima - jedan na glavi drugoga, pa čak i samo na jednoj ruci, a sve to sa rastegnutim smješkom na licu. Najjača žena na svijetu, izvođačica Betty Brawn uz temperamentne je ritmove podigla dvojicu muškaraca, a oni su se popeli na njen trbuh, a osim toga je vlastitim rukama strgala jednu knjigu. Kalki je vrtila hulahop u dvije prilike, oba puta energično , uz snažnu punk glazbu, te oduševila čitavu publiku.












Među burleskne izvođače ubraja se Empress Stah sa svojim neobičnim performansom tijekom kojeg se polijeva voskom te ispija vlastitu krv, i potvrđuje slavnu rečenicu " Diamonds Are a Girl's Best Friend ". Tu je bila i Kiki Kaboom sa sjajnom točkom u kojoj je imitirala Judy Garland, te drugom točkom "Chav-a-rella".





Jedna od vizualno najljepših točaka bila su dva nastupa zračnog akrobata Cohdija Harrella, koji je u svom nastupu na obruču i trapezu osvojio publiku virtuoznošću i elegantnošću svojih pokreta. Michael Carbonaro pretvorio se uz pomoć pjene za brijanje u različita bića, što je bilo malo teže promatrati iz daljine, a Magic Thor bavi se žongliranjem lopticama koje izbacuje iz usta.



Red Room Cabaret uistinu je jedinstvena predstava, kakva se u Zagrebu ne događa često, a uvelike ovisi i o reakciji publike. Druga izvedba, ona u subotu, bila je puno bolja upravo zbog entuzijazma publike, koja se ponašala opuštenije i primjerenije "cabaretu":

Uostalom, kako je Liza otpjevala...




31.10.2011. u 14:09 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.10.2011.

Bosanskohercegovački triptih

1.


Putovanje prema Hercegovini postaje zanimljivo tek ulaskom u dalmatinsku Zagoru. Tada sva obilježja mediteranskog civilizacijskog kruga ili barem pejsaža zamiru i bivaju zamijenjena groznim nedovršenim obiteljskim kućama najrazličitijih oblika, vijugavim cestama koje su prošarane plakatima za narodnjačke klubove i lokalne političke stranke anonimnih iskompleksiranih muškaraca u kasnim pedesetima. Obiteljske kuće nakićene su najrazličitijim suvišnim arhitektonskim elementima – kupolama, nišama, apsidama, te obaveznim gipsanim stupićima i životinjama. Većina tih kuća ostaje bez fasada, jer su vlasnici smatrali da je važnije imati, na primjer, kupolu.

Granični prijelaz izgleda poput osrednje barake, usporedive sa slavnom čađavom mehanom na kraju sela. Prvi prizori Hercegovine na koje nailazimo su razvaljeni Stojadini koji se voze iako sigurno ne udovoljavaju propisima o očuvanju okoliša. Na trošnoj kući stoji natpis „prodajem i kiselim kupus“. Garaže u Hercegovini su često širom otvorene i prepune smeća. Kraj ceste su brojni ugostiteljski objekti koje se teško može nazvati kafićima s obzirom na urbanu konotaciju koju danas ta riječ nosi. Čak se i same nazivaju kafanama , krčmama i gostionicama. Tu i tamo nađe se neki paradoksalni naziv poput restorana „Konoba“.

Vrelo Vrioštice naša je prva mala postaja u Hercegovini, smještena u blizini Ljubuškog. Na internetu (isitna , na stranici koja naziv dijeli sa jednom Thompsonovom pjesmom) opisano je kao omiljeno izletište turista s malim akumulacijskim jezerom i mostovima koji služe za šetnju te dječjim igralištem. Turisti su zapeli negdje u Makarskoj, akumulacijsko jezero je neodržavana bara puna žabokrečine i odbačenih boca, mostovi su nizovi greda koje nisu učvršćene, a igralište je odavno zahrđalo. Prizor koji je mogao izgledati poput Monetovog parka izrodio se u balkansko-krški pejsaž. Jedino istinito iz opisa je ledena i čista voda.








2.

Dolazak u maleno hercegovačko mjesto Gradnići ne ostavlja gotovo nikakav dojam . Provincijalna arhitektura trebala bi se uvesti u leksikone umjetnosti i ljudske kreativnosti. Neki neobični ( i nimalo jeftini) lukovi nameću se kao glavni detalj na svakoj neožbukanoj kući. S obzirom da su lukovi temeljito odstupili od zaobljenih romaničkih i uglatih gotičkih, stil bi se mogao definirati kao neoromaničko-neukusni pravac u ludosti.

Teško je takva mjesta uopće nazivati gradovima ili selima. Radi se o selima nanizanima uz dugačku cestu sa nekoliko odvojaka. Nema središnjeg trga, mjesne zajednice, pošte ili nekog drugog mjesta za susret. Najbliže tome je crkva i prostor oko nje. Spomenik fra Didaku Buntiću, velikom hercegovačkom dobročinitelju, crkvica u kojoj je kršten i kućica u kojoj se rodio jedini su znakovi civilizacije.

Sam fra Didak povod je organizaciji provincijalne kulturne manifestacije koja je uspjela preći okvire provincijalnoga. Organiziraju se slikarske radionice ( sa slikarima koji rade u teškom mraku malene kapele ) ; okrugli stolovi o liku i djelu fra Didaka, surađuje se s glazbenim školama iz Zagreba i Sarajeva i izdaju knjige. Mladi iz Gradnića uspjeli su organizirati predstavu „Godine gladi“ , koja je, iako izvedena u maniri vodvilja, motivirala mlade da se bave kazalištem i glumom, u kojem god pogledu. Sve naravno završava uz bureke, pite, domaće sokove, vina i rakije. Načelnik općine Čitluk trga se za političke poene uslijed teške situacije u BiH, i pritom ne bira sredstva. Gradonačelnik grada Zagreba, koji se tamo obreo zbog svojih korijena, također je krenuo u predizbornu ofenzivu. Situacija u Hrvatskoj je teška, pa se treba osloniti na dijasporu. Ne samo da je demonstrirao svoje ne baš slavne govorničke sposobnosti, nego je isti taj govor završio franjevačkim načelom „Ora et labora“; pokazavši osnovno nepoznavanje religije na koju se toliko često poziva.




Prilikom ulaska u automobil, domaćin nam govori da se ne trebamo vezati. „To tu nije običaj“ , kaže na svom teškom naglasku sa kroničnim pomanjkanjem samoglasnika. Već u automobilu hvali se ponosnim sinovima svog kraja. „ A jel˙ vi znate da vam je Bandić iz Hercegovine?“, odvraća ponosno na što se mi samo naivno smješkamo. „ A i Mamić, pa Dinamo vam Hercegovac vodi.“, odvraća još ponosnije misleći da smo upućeni u nogomet. Naposljetku se hvali i glazbenim ponosima svog kraja , obavještavajući nas da je i pjevač zabavne glazbe Mate Bulić isto Hercegovac, što smo mogli čuti u njegovoj pjesmi koja u naivnoj rimi kaže „Kamen, krš i maslina / Vino , ganga i Neretva , / Sve to ima zemlja ta / moja Hercegovina“. Ganga, pritom, spada u najprimitivnije oblike narodnog izričaja.




Nepoštovanje ne pokazujem odbijanjem hrane i pića, već nepoznavanjem prilika na domaćoj nogometnoj sceni, odgovarajući protupitanjem „tko uopće igra večeras?“ na pitanje o tome planiram li gledati utakmicu. „ Pa tvoja domovina igra“ – ljutito mi odgovara domaćin uznemireno mašući rukama – „Mi u Hercegovini ne navijamo za ovu tu, BiH, kad igra s Hrvatskom, nego za Hrvatsku!“, pokušavajući i od mene izvući sličnu reakciju.



„Ova tu BiH“ trn je u oku Hercegovaca. Kako su sami rekli, to njima nije domovina. Mladi se hvale kako su na Pantovčaku (koji su izgovorili sa naglaskom koji je daleko od hrvatskog standardnog jezika) spalili „obje zastave ove tu“. Pitam ih koje tu i koje dvije zastave. Ma ove tu, BiH! I to smo spalili i ovu žutu i ovu s ljiljanima, ponosno ističu. Kad bi samo mogli, odmah bi se odselili u Hrvatsku, što nas samo dovodi do pitanja što je zapravo domovina. Podsjeća na grozne socrealističke ( ali i nacionalističke ) kipove domovine kao majke koja drži dijete u rukama nakićena nakitom, državnim obilježjima i uronjena u klasje žita. Domovina se , nažalost, previše često poistovjećuje sa ljubavlju prema državi kao političkoj instituciji, a ja prema takvoj ljubavi nema. Domovina je naš kraj, naš grad, naše uspomene i ljubavi, a ne politički centar, demokracija i sramotni sabor. Domovina je pitanje izbora. A sve dok Hercegovci budu toliko grčevito odbijali zemlju u kojoj žive, neće se osjećati ni domaće ni prihvaćeno. Kompleksno je to političko pitanje, a rješenje je samo jedno – kompromis.




3.

Dolazak u sivo Sarajevo podsjeća na još uvijek svježe tragove rata. Brojne zgrade nose ožiljke granata i nisu ni približno obnovljene. Svakome tko i djelomično poznaje priču grada koji je 43 mjeseca bio pod opsadom teško je ostati neutralan.
Naš hotel, Saraj , još je jedan relikt prošlosti u Sarajevu. Grozno uređeni apartmani koji imitiraju izgled nekadašnjih bosanskih kuća sa kičastim orijentalnim ukrasima nimalo ne pridonose ugođaju. Pogled na islamsko groblje u magli prvi je prizor na koji nailazimo izlaskom iz hotela. Spuštamo se niz loše asfaltiranu cestu te prolazimo kraj narodnjačkog kluba do nekadašnje nacionalne knjižnice koja 25.08.1992. izgorjela zajedno sa milijunima časopisa, publikacija , knjiga i dokumenata. Sagrađena u stilu kojeg su austrougarski arhitekti nazivali maurskim, tek je prošle godine stigla na red za obnovu. Tamo gdje su palili ljude , palili su i knjige. Kako je krenulo, palit će ih opet.










Skele oko knjižnice i zaštitna ograda danas su oblijepljene plakatima za najrazličitije narodnjačke izvođače krajnje maštovitih imena i hitova koji će nastupati diljem Sarajeva, pozivajući se na poznati gradski glazbeni stil sevdaha i općenito narodnu glazbu, koju svojim izvedbama temeljito vrijeđaju. „Novokomponovane zvijezde“ u svojim kićastim i oskudnim opravama nastupit će čak i na manifestaciji koja se naziva Glazbenim Oscarom. Festival nezavisne glazbe na kojem će nastupiti i naši Jinxi tepopularna bosanskohercegovačka grupa Dubioza Kolektiv gotovo je izbačen sa reklamnih površina.

Dolazimo do stare pravoslavne crkvice sv. Mihajla Arhanđela, jedne od najstarijih građevina u Sarajevu. Malena crkva ukrašena je predivnim ikonostasom, čudotvornom ikonom Bogorodice Vladimirovne i jednostavnim cvijećem. Iza reflektora neuspješno su pokušali sakriti sigurnosne kamere. Naši sarajevski prijatelji vrlo jasno iskazuju svoju indiferentnost prema religiji – tu su se krstili njihovi očevi, ali oni nikad prije nisu došli tu. Uz crkvicu stoji i divan muzej s velikom i vrijednom kolekcijom ikona i dokumenata. Jedina zamjerka su natpisi pisani na previše nakićenoj ćirilici.

Baščaršija i Gazi-Husrev Begova džamija naše su sljedeće odredište. I u džamiji nas dočekuje privatni vodič koji nam pokušava objasniti neka osnovna vjerovanja Islama u koja i nismo sami upućeni. Za razliku od pravoslavnog svećenika, on to na nijedan način ne pokušava povezati sa našom vjerom, tako da nam ostaje teško razumljiv. To ne umanjuje ljepotu predivne džamije, izgrađene u16.stoljeću, koja je središte vjerskog života Muslimana u Bosni. Uz džamiju je pokopan i njen dobročinitelj, Gazi Husrev Beg. Nakon izlaska iz džamije dogodila se neugodna situacija, jer su žene još u dvorištu skinule marame, pa ih je jedan od čuvara (ili samo lokalnih fundamentalista) napao i potpuno bezrazložno prijetio, jer su se one nalazile van molitvenog prostora.












Katedrala je za nas nažalost ostala zatvorena, tako da smo uspjeli tek naslutiti neogotički stil, a do sinagoge ovoga puta nismo stigli, ali meni je još uvijek u sjećanju muzej uz sinagogu i knjiga sa poimeničnim popisom 12 000 žrtava Holokausta iz Sarajeva, brojne žute vrpce i druga diskriminacijska obilježja. Uz sinagogu se prisjećam i priče sada pokojnog gospodina Mihaela Montilja, koji se spasio bijegom iz Sarajeva 1941. godine.

Dolazimo i do druge ustanove koja je nastala iz vakufa - Bošnjačkog instituta, odnosno zaklade Adila Zulfikarpašića, koja nam nakon razgleda vjerskih zajednica djeluje kao jedino mjesto koje pokušava održati zajedništvo i jedinstvo među duboko podijeljenim narodima. Institut se nalazi u blizini katedrale, a smješten je u suvremenoj građevini povezanoj s Gazi-Husrevbegovim hamamom. Njegovi djelatnici ponose se svom baštinom vezanom uz BiH, nevažno radi li se o statuama bosanskih kraljeva koje je izradio Ivan Meštrović, Berberovim i Zecovim slikama, ili bogatom bibliotekom sa više od 100 000 jedinica. Bošnjački institut otvoren je za sve ljude dobre volje, dom brojnih koncerata, promocija i drugih kulturnih zbivanja, a Institut ima i svoj klub.






Naposljetku nam preostaje šetnja Baščaršijom, legendarni ćevapi kod Želje (koji zaista jesu legendarni, te nas dovode do zaključka da je zagrebački „kralj ćevapa“ Rubelj zapravo najobičnija prijevara), kupnja svih suvenira-relikata bivše države (šalice i magneti s likom J.B.Tita te sjećanje na Olimpijske igre u Sarajevu), predivnih bosanskih slastica u butiku Badem i vožnja kroz Bosnu.





Iz Sarajeva nas ispraća čovjek zaogrnut BiH zastavom koju pokušava prodati na jednom prometnom raskršću i natpis koji najbolje opisuje situaciju – „Primamo kune i eure“. U tom dućančiću prodavačica vješto barata sa tri valute, a novac ne vraća nužno u istoj.





Prolazak kroz krajeve u kojima su nikle neke nove džamije, sa mnogo manje spaljenih kuća u pozadini. Politički inventar se nije promijenio, a etnički sastav pojedinog sela možemo iščitati iz plakata kojima su oblijepljene ceste te natpisa na svakoj betonskoj površini. Kuće su lijepo uređene, dotjerane, ali bez pretjerivanja.

Granica Republike Srpske sa Hrvatskom raspoznaje se kao granica samo po grbu i zastavi. Ponovno je na kraju sela čađava mehana, a policajci surovi i neobično formalni. Nakon prelaska granice zaustavljamo se na prvoj benzinskoj. Inventar je isti , govor prodavača je isti. Različita je valuta, a cijene su dvostruko više.

Unatoč svemu, Bosna je ostala ista kao i u Dizdarovoj pjesmi - „i posna, i bosa, (…) / i k tomu još, / da prostiš, /Prkosna od sna“

16.10.2011. u 00:52 • 18 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.10.2011.

Slavenka ili o boli

Večeras se u zagrebačkom Kinu Europa održala premijera dokumentarnog filma Petra Krelje "Slavenka ili o boli" . Zahvaljujući slobodnom ulazu, dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a na njoj su se pojavile i brojne slavne ličnosti, poput Vesne Pusić, Lele Margitić (koja je čitala tekst u filmu), Nenada Puhovskog te sama Slavenka Drakulić sa svojom kćerkom Rujanom Jeger. Film neće ići u redovnu kino distribuciji, ali ga je producirao Hrvatski Filmski Savez, te ga možemo očekivati na festivalima (počevši vjerojatno od Zagreb Doxa u krajem veljače).

Nakon prikladnih riječi Lele Margitić, koja je vodila samu premijeru i Slavenke Drakulić, koja je zahvalila autorskom timu te objasnila svoju percepciju samog filma i predložila gledateljima da ga ne sagledaju isključivo kao njen biografski film, već i kao priču o ženi koja je prošla strašnu bolest i na svojoj koži osjetila probleme zdravstvenog sistema u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj.

Sam film koncipiran je kao dugački monolog Slavenke Drakulić, što je sjajna forma jer je Slavenka sjajni govornik koji se ne gubi u svojim mislima - ona pripovjeda od početka do kraja, a sam razgovor, u koji se redatelj ni u jednom trenutku direktno ne upliće (što je redovita greška nekih hrvatskih suvremenijih dokumentarista) isprekidan je brojnim ulomcima iz ekranizacije romana "Kao da me nema", koji i nemaju previše veze sa onim o čemu autorica govori. Osim monologa (koji je Krelja sam tako okarakterizirao) , te ulomaka iz filma koji nisu u svakom trenutku opravdani, sjajno su iskorišteni ulomci iz Slavenkinih romana koje u offu čita Lela Margitić, sjajan izbor ne samo zbog glumačkih sposobnosti, već i vlastite borbe s autoimunom bolešću, te ulomci iz prošlog filma Petra Krelje, snimljenog prije 27 godina, "Na primjeru mog života" koji upravo na Slavenkinom primjeru tematizira probleme zdravstvenog sustava i iznosi autoričine stavove.

Slavenka je u filmu pokazala kako je sjajan i zanimljiv pripovjedač, jer u svakom trenutku privlači pozornost gledatelja iznoseći detalje svog djetinjstva, mladosti, studiranja i prvih radova, skupova feministkinja u Beogradu, te dva ključna djela - njene bolesti i poznatog slučaja "Vještice iz Ria", s kojim se autorica, upravo kao i s bolešću, nosi vrlo hrabro.

Petar Krelja doista je jedan od "zanatskih" majstora hrvatskog dokumentarizma. Iako je ovu formu monologa možda bolje upotrijebiti za kraće radove (15-20 minuta) , vrhunski ju je isprepleo sa starim fotografijama, naslovnicama desetaka izdanih i prevedenih romana, te ulomcima iz "Na primjeru mog života", ali i švedskog dokumentarca o Slavenkinoj bolesti "Kad smrt daruje život". Nasreću, Petar Krelja nije upao u zamku prenaglašenih emocija , o kojima sam pisao u osvrtu na film "Irokeza" - Slavenka Drakulić često se dotiče upravo svojih osjećaja, ali nigdje nema isprovociranih suza ili namještenih emotivnih raspada koji onda djeluju kao prizori iz loših dramskih serija ili reklama za kozmodisk.

Glazba Davida Rocca vrlo se nenametljivo uklapa u prizore iz svakodnevnog života - odlazak na tržnicu, šetnju vrtom i posjet knjižari, a sama kamera romana smješta Slavenku u prvi plan , tako da možemo iščitati i njen govor tijela. Petar Krelja u jednom je intervjuu objasnio kako je Slavenka htjela da se priča snimi s pozicije njenih knjiga, a on je htio snimiti biografiju. Upravo u ovakvoj formi, u kojoj se autorica dotiče i svojih romana, i svojih novinskih tekstova, odnosa s kćerkom i majkom , te najintimnijeg djela vezanog uz bolest - u kojem preispituje svoj odnos s prijateljima, zdravstvenim sistemom, tešku neizvjesnost i naposljetku prijateljstvo s ne više anonimnom donatoricom, Petar Krelja uspio je obuhvatiti i svoje, i Slavenkine želje, te stvoriti korektnu (ali ništa više od toga) biografiju jedne autorice koja ima mnogo toga za reći.

__________
Opet skićem - i skićem u BiH, a nakon toga veselo čekam ZFF i FNC :-)

03.10.2011. u 23:35 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< listopad, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se