Belle epoque
nedjelja, 16.10.2011.
Bosanskohercegovački triptih
1.
Putovanje prema Hercegovini postaje zanimljivo tek ulaskom u dalmatinsku Zagoru. Tada sva obilježja mediteranskog civilizacijskog kruga ili barem pejsaža zamiru i bivaju zamijenjena groznim nedovršenim obiteljskim kućama najrazličitijih oblika, vijugavim cestama koje su prošarane plakatima za narodnjačke klubove i lokalne političke stranke anonimnih iskompleksiranih muškaraca u kasnim pedesetima. Obiteljske kuće nakićene su najrazličitijim suvišnim arhitektonskim elementima – kupolama, nišama, apsidama, te obaveznim gipsanim stupićima i životinjama. Većina tih kuća ostaje bez fasada, jer su vlasnici smatrali da je važnije imati, na primjer, kupolu.
Granični prijelaz izgleda poput osrednje barake, usporedive sa slavnom čađavom mehanom na kraju sela. Prvi prizori Hercegovine na koje nailazimo su razvaljeni Stojadini koji se voze iako sigurno ne udovoljavaju propisima o očuvanju okoliša. Na trošnoj kući stoji natpis „prodajem i kiselim kupus“. Garaže u Hercegovini su često širom otvorene i prepune smeća. Kraj ceste su brojni ugostiteljski objekti koje se teško može nazvati kafićima s obzirom na urbanu konotaciju koju danas ta riječ nosi. Čak se i same nazivaju kafanama , krčmama i gostionicama. Tu i tamo nađe se neki paradoksalni naziv poput restorana „Konoba“.
Vrelo Vrioštice naša je prva mala postaja u Hercegovini, smještena u blizini Ljubuškog. Na internetu (isitna , na stranici koja naziv dijeli sa jednom Thompsonovom pjesmom) opisano je kao omiljeno izletište turista s malim akumulacijskim jezerom i mostovima koji služe za šetnju te dječjim igralištem. Turisti su zapeli negdje u Makarskoj, akumulacijsko jezero je neodržavana bara puna žabokrečine i odbačenih boca, mostovi su nizovi greda koje nisu učvršćene, a igralište je odavno zahrđalo. Prizor koji je mogao izgledati poput Monetovog parka izrodio se u balkansko-krški pejsaž. Jedino istinito iz opisa je ledena i čista voda.
2.
Dolazak u maleno hercegovačko mjesto Gradnići ne ostavlja gotovo nikakav dojam . Provincijalna arhitektura trebala bi se uvesti u leksikone umjetnosti i ljudske kreativnosti. Neki neobični ( i nimalo jeftini) lukovi nameću se kao glavni detalj na svakoj neožbukanoj kući. S obzirom da su lukovi temeljito odstupili od zaobljenih romaničkih i uglatih gotičkih, stil bi se mogao definirati kao neoromaničko-neukusni pravac u ludosti.
Teško je takva mjesta uopće nazivati gradovima ili selima. Radi se o selima nanizanima uz dugačku cestu sa nekoliko odvojaka. Nema središnjeg trga, mjesne zajednice, pošte ili nekog drugog mjesta za susret. Najbliže tome je crkva i prostor oko nje. Spomenik fra Didaku Buntiću, velikom hercegovačkom dobročinitelju, crkvica u kojoj je kršten i kućica u kojoj se rodio jedini su znakovi civilizacije.
Sam fra Didak povod je organizaciji provincijalne kulturne manifestacije koja je uspjela preći okvire provincijalnoga. Organiziraju se slikarske radionice ( sa slikarima koji rade u teškom mraku malene kapele ) ; okrugli stolovi o liku i djelu fra Didaka, surađuje se s glazbenim školama iz Zagreba i Sarajeva i izdaju knjige. Mladi iz Gradnića uspjeli su organizirati predstavu „Godine gladi“ , koja je, iako izvedena u maniri vodvilja, motivirala mlade da se bave kazalištem i glumom, u kojem god pogledu. Sve naravno završava uz bureke, pite, domaće sokove, vina i rakije. Načelnik općine Čitluk trga se za političke poene uslijed teške situacije u BiH, i pritom ne bira sredstva. Gradonačelnik grada Zagreba, koji se tamo obreo zbog svojih korijena, također je krenuo u predizbornu ofenzivu. Situacija u Hrvatskoj je teška, pa se treba osloniti na dijasporu. Ne samo da je demonstrirao svoje ne baš slavne govorničke sposobnosti, nego je isti taj govor završio franjevačkim načelom „Ora et labora“; pokazavši osnovno nepoznavanje religije na koju se toliko često poziva.
Prilikom ulaska u automobil, domaćin nam govori da se ne trebamo vezati. „To tu nije običaj“ , kaže na svom teškom naglasku sa kroničnim pomanjkanjem samoglasnika. Već u automobilu hvali se ponosnim sinovima svog kraja. „ A jel˙ vi znate da vam je Bandić iz Hercegovine?“, odvraća ponosno na što se mi samo naivno smješkamo. „ A i Mamić, pa Dinamo vam Hercegovac vodi.“, odvraća još ponosnije misleći da smo upućeni u nogomet. Naposljetku se hvali i glazbenim ponosima svog kraja , obavještavajući nas da je i pjevač zabavne glazbe Mate Bulić isto Hercegovac, što smo mogli čuti u njegovoj pjesmi koja u naivnoj rimi kaže „Kamen, krš i maslina / Vino , ganga i Neretva , / Sve to ima zemlja ta / moja Hercegovina“. Ganga, pritom, spada u najprimitivnije oblike narodnog izričaja.
Nepoštovanje ne pokazujem odbijanjem hrane i pića, već nepoznavanjem prilika na domaćoj nogometnoj sceni, odgovarajući protupitanjem „tko uopće igra večeras?“ na pitanje o tome planiram li gledati utakmicu. „ Pa tvoja domovina igra“ – ljutito mi odgovara domaćin uznemireno mašući rukama – „Mi u Hercegovini ne navijamo za ovu tu, BiH, kad igra s Hrvatskom, nego za Hrvatsku!“, pokušavajući i od mene izvući sličnu reakciju.
„Ova tu BiH“ trn je u oku Hercegovaca. Kako su sami rekli, to njima nije domovina. Mladi se hvale kako su na Pantovčaku (koji su izgovorili sa naglaskom koji je daleko od hrvatskog standardnog jezika) spalili „obje zastave ove tu“. Pitam ih koje tu i koje dvije zastave. Ma ove tu, BiH! I to smo spalili i ovu žutu i ovu s ljiljanima, ponosno ističu. Kad bi samo mogli, odmah bi se odselili u Hrvatsku, što nas samo dovodi do pitanja što je zapravo domovina. Podsjeća na grozne socrealističke ( ali i nacionalističke ) kipove domovine kao majke koja drži dijete u rukama nakićena nakitom, državnim obilježjima i uronjena u klasje žita. Domovina se , nažalost, previše često poistovjećuje sa ljubavlju prema državi kao političkoj instituciji, a ja prema takvoj ljubavi nema. Domovina je naš kraj, naš grad, naše uspomene i ljubavi, a ne politički centar, demokracija i sramotni sabor. Domovina je pitanje izbora. A sve dok Hercegovci budu toliko grčevito odbijali zemlju u kojoj žive, neće se osjećati ni domaće ni prihvaćeno. Kompleksno je to političko pitanje, a rješenje je samo jedno – kompromis.
3.
Dolazak u sivo Sarajevo podsjeća na još uvijek svježe tragove rata. Brojne zgrade nose ožiljke granata i nisu ni približno obnovljene. Svakome tko i djelomično poznaje priču grada koji je 43 mjeseca bio pod opsadom teško je ostati neutralan.
Naš hotel, Saraj , još je jedan relikt prošlosti u Sarajevu. Grozno uređeni apartmani koji imitiraju izgled nekadašnjih bosanskih kuća sa kičastim orijentalnim ukrasima nimalo ne pridonose ugođaju. Pogled na islamsko groblje u magli prvi je prizor na koji nailazimo izlaskom iz hotela. Spuštamo se niz loše asfaltiranu cestu te prolazimo kraj narodnjačkog kluba do nekadašnje nacionalne knjižnice koja 25.08.1992. izgorjela zajedno sa milijunima časopisa, publikacija , knjiga i dokumenata. Sagrađena u stilu kojeg su austrougarski arhitekti nazivali maurskim, tek je prošle godine stigla na red za obnovu. Tamo gdje su palili ljude , palili su i knjige. Kako je krenulo, palit će ih opet.
Skele oko knjižnice i zaštitna ograda danas su oblijepljene plakatima za najrazličitije narodnjačke izvođače krajnje maštovitih imena i hitova koji će nastupati diljem Sarajeva, pozivajući se na poznati gradski glazbeni stil sevdaha i općenito narodnu glazbu, koju svojim izvedbama temeljito vrijeđaju. „Novokomponovane zvijezde“ u svojim kićastim i oskudnim opravama nastupit će čak i na manifestaciji koja se naziva Glazbenim Oscarom. Festival nezavisne glazbe na kojem će nastupiti i naši Jinxi tepopularna bosanskohercegovačka grupa Dubioza Kolektiv gotovo je izbačen sa reklamnih površina.
Dolazimo do stare pravoslavne crkvice sv. Mihajla Arhanđela, jedne od najstarijih građevina u Sarajevu. Malena crkva ukrašena je predivnim ikonostasom, čudotvornom ikonom Bogorodice Vladimirovne i jednostavnim cvijećem. Iza reflektora neuspješno su pokušali sakriti sigurnosne kamere. Naši sarajevski prijatelji vrlo jasno iskazuju svoju indiferentnost prema religiji – tu su se krstili njihovi očevi, ali oni nikad prije nisu došli tu. Uz crkvicu stoji i divan muzej s velikom i vrijednom kolekcijom ikona i dokumenata. Jedina zamjerka su natpisi pisani na previše nakićenoj ćirilici.
Baščaršija i Gazi-Husrev Begova džamija naše su sljedeće odredište. I u džamiji nas dočekuje privatni vodič koji nam pokušava objasniti neka osnovna vjerovanja Islama u koja i nismo sami upućeni. Za razliku od pravoslavnog svećenika, on to na nijedan način ne pokušava povezati sa našom vjerom, tako da nam ostaje teško razumljiv. To ne umanjuje ljepotu predivne džamije, izgrađene u16.stoljeću, koja je središte vjerskog života Muslimana u Bosni. Uz džamiju je pokopan i njen dobročinitelj, Gazi Husrev Beg. Nakon izlaska iz džamije dogodila se neugodna situacija, jer su žene još u dvorištu skinule marame, pa ih je jedan od čuvara (ili samo lokalnih fundamentalista) napao i potpuno bezrazložno prijetio, jer su se one nalazile van molitvenog prostora.
Katedrala je za nas nažalost ostala zatvorena, tako da smo uspjeli tek naslutiti neogotički stil, a do sinagoge ovoga puta nismo stigli, ali meni je još uvijek u sjećanju muzej uz sinagogu i knjiga sa poimeničnim popisom 12 000 žrtava Holokausta iz Sarajeva, brojne žute vrpce i druga diskriminacijska obilježja. Uz sinagogu se prisjećam i priče sada pokojnog gospodina Mihaela Montilja, koji se spasio bijegom iz Sarajeva 1941. godine.
Dolazimo i do druge ustanove koja je nastala iz vakufa - Bošnjačkog instituta, odnosno zaklade Adila Zulfikarpašića, koja nam nakon razgleda vjerskih zajednica djeluje kao jedino mjesto koje pokušava održati zajedništvo i jedinstvo među duboko podijeljenim narodima. Institut se nalazi u blizini katedrale, a smješten je u suvremenoj građevini povezanoj s Gazi-Husrevbegovim hamamom. Njegovi djelatnici ponose se svom baštinom vezanom uz BiH, nevažno radi li se o statuama bosanskih kraljeva koje je izradio Ivan Meštrović, Berberovim i Zecovim slikama, ili bogatom bibliotekom sa više od 100 000 jedinica. Bošnjački institut otvoren je za sve ljude dobre volje, dom brojnih koncerata, promocija i drugih kulturnih zbivanja, a Institut ima i svoj klub.
Naposljetku nam preostaje šetnja Baščaršijom, legendarni ćevapi kod Želje (koji zaista jesu legendarni, te nas dovode do zaključka da je zagrebački „kralj ćevapa“ Rubelj zapravo najobičnija prijevara), kupnja svih suvenira-relikata bivše države (šalice i magneti s likom J.B.Tita te sjećanje na Olimpijske igre u Sarajevu), predivnih bosanskih slastica u butiku Badem i vožnja kroz Bosnu.
Iz Sarajeva nas ispraća čovjek zaogrnut BiH zastavom koju pokušava prodati na jednom prometnom raskršću i natpis koji najbolje opisuje situaciju – „Primamo kune i eure“. U tom dućančiću prodavačica vješto barata sa tri valute, a novac ne vraća nužno u istoj.
Prolazak kroz krajeve u kojima su nikle neke nove džamije, sa mnogo manje spaljenih kuća u pozadini. Politički inventar se nije promijenio, a etnički sastav pojedinog sela možemo iščitati iz plakata kojima su oblijepljene ceste te natpisa na svakoj betonskoj površini. Kuće su lijepo uređene, dotjerane, ali bez pretjerivanja.
Granica Republike Srpske sa Hrvatskom raspoznaje se kao granica samo po grbu i zastavi. Ponovno je na kraju sela čađava mehana, a policajci surovi i neobično formalni. Nakon prelaska granice zaustavljamo se na prvoj benzinskoj. Inventar je isti , govor prodavača je isti. Različita je valuta, a cijene su dvostruko više.
Unatoč svemu, Bosna je ostala ista kao i u Dizdarovoj pjesmi - „i posna, i bosa, (…) / i k tomu još, / da prostiš, /Prkosna od sna“
