Backpack Ski

petak

prosinac

2016

SEZONA 2016./2017. - Skijaški dan 6 - Kitzsteinhorn Kaprun, Austrija (16.12.2016.)

Posljednji dan skijanja u ovoj kalendarskoj godini. Moram se napokon pojaviti u Zagrebu da malo i radim. Napustio sam svoj odličan smještaj u Neubergu (preporuka svima - Pension Bergliebe http://bergliebe.at/) i uputio se prema 70 kilometara udaljenom Kaprunu. U usporedbi s ostalim skijalištima u regiji to je jako malo skijalište s tek 41 kilometara deklariranih staza. Naravno ne računajući obližnji Zell am See. Službeno ime skijališta je Kitzsteinhorn Kaprun i sastoji se od dva dijela - skijalište u samom mjestu Kaprunu gdje ima 4 žice i par staza, te ono ozbiljnije i više skijalište na ledenjaku Kitzsteinhorn. Ja sam preskočio Kaprun i odmah se uputio na ledenjak. Da se dođe do njega, treba proći Kaprun i nastaviti dalje do kraja doline i tamo gdje je kraj ceste, tamo je i početna stanice dviju gondola koje idu u planinu na ledenjak. Tu su i ogromni besplatni parkinzi pa čak ni usred sezone ne bi trebalo biti problema s pronalaženjem parkirnog mjesta.
Gondole startaju na 900 metara nadmorske visine, ali skijanje je moguće tek od platoa Langwied na 1976 metara visine. Dakle, nema staze prema dolini. S platoa Langwied jedna od gondola nastavlja dalje u planinu, kao i jedna četverosjedežnica. Na platou Alpincenter na 2450 metara nadmorske visine nalazi se još mnoštvo drugih žica. Vrh skijališta je na 3029 metara nadmorske visine, a Kaprun ima i najvišu osmosjedežnicu s grijaćim sjedalima u regiji Salzburg - Schmiedingerbahn, otvorena u studenom ove godine. Ukupno 17 žica, par sporih, ali skoro sve umjereno brze i brze, a mnoge su bubble, odlične zimi u ekstremnim uvjetima na ledenjaku. Staze su jako široke i tipično ledenjačke. Nisu nešto predugačke, iako se može spuštajući se od samog vrha do platoa Langwied skupiti preko 4 kilometara. Deklarirano je 13km plavih, 25km crvenih i 3km crnih staza, i to otprilike odgovara stanju na terenu. Ima dijelova gdje se može učiti početnik, a opet ima dijelova gdje noge ozbiljno mogu raditi. No, skijalište je dosta malo pa su gužve neminovne. Tako je i danas bilo dosta ljudi - na žicu se ulazilo gotovo odmah, ali zato je na stazama znalo biti gužvasto pa je valjalo pričekati koji trenutak da se raziđe gomila, posebice ako si htio malo pustiti skiju. S obzirom na veličinu skijališta, moglo bi brzo dosaditi jer nakon sat-dva prisiljen si sve ponavljati. Ja sam skijao od 10:00 do 14:00 i naskijao sam se, ali nije skijalište koje mi je jako privlačno, upravo zbog njegove male veličine. Staze su inače jako dobro pripremljene, iako je opet riječ uglavnom o umjetnom snijegu. Prirodnog je jako malo.
Sunce je cijelo vrijeme nekako na vrhu skijališta (manji dijelovi su uvijek u hladu) i onda u 14:00 zađe iza planine i više se ne pojavljuje nigdje. Tada ljudi počinju kretati kućama. Krenuo sam i ja. Put Zagreba.

Skupio sam trenutno 6 dana skijanja u ovoj sezoni. I to će biti to do travnja kada se nadam nabaciti još koji dan na skijama. Kako sam lani primijetio da mi je skijanje lagano počelo biti dosadno (vjerovatno zbog godišnje previše dana na snijegu), odlučio sam ove zime uzeti predah od skija. Nakon Božića odlazim na toplo. Put oko svijeta. 92 dana. Ruanda, Uganda, Kenija, UAE, Bahrain, Šri Lanka, Malezija, Vijetnam, Singapur, Bruneji, Indonezija, Australija, Fidži, SAD, Meksiko, Kolumbija, Aruba, Bahami, UK, Francuska. Kad se vratim na kraju ožujka, vidjet ćemo kako stojimo... U međuvremenu možete me pratiti na http://backpack.blog.hr

Rating današnjeg skijaškog dana: 3/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 32.1
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 211,8
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 5552
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 38049
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 87.0 km/h

komentiraj (4) * ispiši * #

četvrtak

prosinac

2016

SEZONA 2016./2017. - Skijaški dan 5 - Saalbach Hinterglem, Austrija (15.12.2016.)

Odvezao sam se 90 kilometara od mog smještaja u Neubergu do Saalbacha. Cesta je jako dobra - prvo autocesta pa brza cesta i tek na kraju obična cesta, tako da sam došao do Saalbacha za sat vremena. Iako sam lani imao Tirol Snowcard sezonski skipass u koji je uključen Saalbach-Hinterglem, nisam uspio doći do njega. Ove godine odlučio sam odmah to promijeniti i pogledati i to, jedno od najvećih skijališta u Austriji. Nakon što su lani povezali Saalbach- Hinterglem s Fieberbrunnom, a prije toga i s Leogangom, skijalište danas broji impresivnih 270 kilometara staza! Službeno 140km plavih, 112km crvenih i 18km crnih staza. Skijalište je zaista ogromno i nekoga bi njegova veličina mogla prestrašiti. Ja sam imao samo jedan dan, tako da sam jurio gore dolje, lijevo desno, da vidim što više, ali definitivno bih preporučio skijati ovdje barem 2-3 dana. Dosadno ne može biti.
Ono što je minus za ovo skijalište, na kojem jednodnevni skipass dođe vrtoglavih 52eur i kao takav je među najskupljima u Europi, jest nedostatak besplatnih parkinga. U Saalbachu i Hinterglemu ima ih tek 3-4, i to ne prevelih, koji se vjerovatno na vrhuncu sezone lako popune, pa ne preostaje ništa drugo nego parkirati se po otprilike 2eur na sat u jednom od mnogobrojnih natkrivenih skijališta. Kako je tek početak sezone, uspio sam uhvatiti mjesto uz Zwölterkogelbahn gondolu u Hinterglemu.
Skijalište je amfiteatralno postavljeno oko Saalbacha i Hinterglema, s odvojcima prema Leogangu i Fieberbrunnu, tako da se može skijati u krug i napraviti full circle, tzv. Ski circus. Oznake za to posvuda su po skijalištu. Najbolje je za sunčana dana, kao što je bio danas, napraviti ono što sam ja napravio: parkirati u Hinterglemu i onda krenuti obrnuto od kazaljke na satu. Tako je ujutro par sati sunce na lijevoj strani skijališta. I kada taj dio skijališta otiđe u hlad, prebaciti se preko na desnu stranu, gdje ima i više staza jer su na toj strani i Leogang i Fieberbrunn. Ta je strana skijališta osunčana do kraja dana.
Žice su raznolike, od dvadesetak godina starih sjedežnica i gondola, do onih od samo godinu ili dvije, a gotovo sve su dosta brze. Ukupno 70 žica, od čega čak 29 gondola. Snijega izvan staza bilo je jako jako malo. U tragovima. Ali zato su na stazama napravili odličan posao i utukli umjetni snijeg, ali bez grumena ili ledenih ploha. Jako dobro pripremljeno skijalište. Staze gotovo sve otvorene već sredinom prosinca. Što se tiče zahtjevnosti skijališta, tu valja biti oprezan. Skijalište je deklarirano kao većinski plavo i crveno, ali to bi moglo nekoga navesti na krivi put. Po meni se ovo skijalište po tome krivo oglašava. Naime, gotovo sve plave staze su iznenađujuće strme i svugdje drugdje bi bile ne samo crvene, nego i ozbiljno crvene staze. Ja nemam problema sa skijanjem na crvenim stazama. Zapravo su mi to uvijek najdraže staze. Ali recimo da ovdje nikada ne bih doveo početnika, kao ni malu djecu. Ovo je skijalište koje zahtjeva rad, bez obzira što piše na papiru. U totalu gledajući jedno od zahtjevnijih skijališta, bez obzira što je jako malo crnjaka, jer ima jako malo položenih staza za neki eventualni odmor tu i tamo.
Ja sam skijao od cca 10:00 do zatvaranja u 16:00, i uspio sam napraviti puni krug oko Saalbacha i Hinterglema, te dosta odskijao i u Leogangu. Nisam imao vremena za spustiti se do Fieberbrunna. Desna, popodnevna strana skijališta je puno bolja, a posebice mi se svidjela gornja polovica Leoganga - staze su široke, duge i osunčane.
Saalbach-Hinterglem je definitivno skijalište u koje se budem vratio.

Rating današnjeg skijaškog dana: 5/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 55.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 179,7
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 10990
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 32497
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 75.5 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

srijeda

prosinac

2016

SEZONA 2016./2017. - Skijaški dan 4 - Flachau, Austrija (14.12.2016.)

Vratio sam se u Europu. A kako sam imao auto na minhenskom aerodromu i skije u njemu, odlučio sam na povratku stati na par dana negdje u Austriji na skijanju. Pronašao sam na www.hotels.com odličan smještaj u Neubergu, nedaleko Filzmoosa. Pension Bergliebe. Par kilometara od autoceste Salzburg-Villach, lagani pristup, prostrana i topla soba, dragi domaćini, doručak koji je toliko obilan da se ne može ni trećina pojesti - i sve za 25 eura po noćenju. Mislim da sam pronašao svoju bazu za skijanje u regiji Salzburg. Filzmoos i Flachau su na par koraka; Schladming je također praktički iza ugla; a ima tu još dosta skijališta u radijusu od 100 kilometara da bi se dalo bazirati ovdje npr. desetak dana i svaki dan obilaziti novo skijalište.
Kako sam još bio pod jet lagom, odlučio sam prvi dan u Austriji odskijati u pansionu najbližem skijalištu - Flachauu. Od Neuberga udaljen je 15 kilometara. Godinama sam razmišljao da bih mogao potegnuti do Flachaua, ali uvijek sam ga nekako ostavljao za "sljedeću godinu". Nije mi bio toliko privlačan poput mnogih drugih skijališta po Austriji. Međutim, moram priznati da sam bio u krivu. Flachau je jedno jako dobro skijalište. Veliko je, raznoliko, s dosta dugačkih staza, a žice su uglavnom novije i brze. Deklariranih 120 kilometara staza, između 950 i 2000 metara nadmorske visine, a od toga 30km plavih, 85km crvenih i 5km crnih staza. Tako je nekako i u stvarnosti - skijalište je zaista pretežno crveno, i nije baš za apsolutne početnike. Ukupno 42 žice, a od toga čak 11 gondola i kabinskih žičara, uključujući i novu Q-Link kabinsku žičaru koja povezuje Flachau s Wagrainom i Alpendorfom. Skijalište je jako izduženo i po tome podsjeća malo na Schladming. Treba imati dosta snage u nogama želiš li od početka u Flachauu doći preko Wagraina do kraja u Alpendorfu i onda nazad. Staze su jako dobro pripremljene, pogotovo ako se uzme u obzir da snijega izvan staza ima samo u tragovima. Na stazama je tvrdo, ali ne pretvrdo, s minimalno ledenih ploha, i uglavnom je umjetni snijeg, ali nema kamenčića ni trave ni granja. Ljudi malo jer ipak nije još glavna sezona (iako je gotovo cijelo skijalište otvoreno). Na parkingu u 10:00 parkirao u prvom redu, na žice ulazio istog treba, a na stazama mogao pustiti skiju bez straha. Trebao sam se samo nakon Japana priviknuti ponovno na umjetni snijeg i drugačiji tip skijanja.

Rating današnjeg skijaškog dana: 4/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 53.3
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 123.9
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 9772
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 21507
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 77.8 km/h

komentiraj (2) * ispiši * #

nedjelja

prosinac

2016

SEZONA 2016./2017. - Skijaški dan 3 - Niseko, Japan (11.12.2016.)

Moj posljednji dan u Japanu. Odlučio sam završiti svoju japansku pustolovinu u Niseku, onom nesuđenom skijalištu od prije dva dana. Malo iza sedam uzeo sam prvi jutarnji prigradski vlak za sat vremena udaljen Otaru, gdje sam u roku od par minuta presjedao na drugi vlak za Niseko. U Japanu vlakovi idu «kao po špagi» pa kada planiraš presjedanje od svega par minuta, čak i negdje u japanskoj zabiti, možeš gotovo sto posto biti siguran da ćeš drugi vlak uhvatiti bez problema. I da stvar bude bolja, za razliku od Furana, Niseko ima redovne autobuse od željezničkog kolodvora do skijališta. Ja sam svoj tako uhvatio za manje od deset minuta i oko deset već sam bio na skijalištu.
Niseko je daleko najpoznatije skijalište na Hokkaidu, i jedno od najpoznatijeg uopće u Japanu. Posebice među australskim i novozelandskim turistima, a sve više i više iz godine u godinu ima i Europljana. To je ujedno i skijalište s godišnje najvećom akumulacijom snijega u Japanu, a vjerovatno je pri vrhu i na svjetskoj razini – naime, godišnje ga u Niseku padne oko 15 metara! Da, dobro ste pročitali. Petnaest metara! I to je onaj pravi suhi snijeg. Naravno, s obzirom na to, Niseku, kao uostalom i Teineu i Furanu, snježni topovi nisu potrebni. Oni ovdje ne postoje pa skijaš na potpuno prirodnom snijegu.
Zbog svoje popularnosti, pogotovo među strancima, Niseko izgleda drugačije od uobičajenih hokaidskih skijališta. Izgleda veoma zapadnjački, pomalo «hoch», a to znači da na skijalištu ima puno više restorana i kafića gdje se može pojesti i nešto konkretnije, potom dosta trgovina sa skijaškom opremom, a gradić izgleda veoma pitomo s niskogradnjom, dosta drvene arhitekture, zgodnih hotela i guesthouseva, restorana i kafića za after party. Odmah se primjećuje da Niseko odskače. Niseko je za Japan ono što je St Moritz za Švicarsku ili Aspen za SAD.
Niseko spada među najveća japanska skijališta. Baza mu je na 260 metara nadmorske visine, vrh na 1200, a ima 30 staza, od kojih je najduža čak 5,6 kilometara. Staze su uglavnom plave i crvene, s nešto malo crnjaka, ali na ovom skijalištu svatko može pronaći nešto za sebe i garant nikome neće biti dosadno. Skijalište servisira 16 žica, od čega je 1 gondola, 5 četverosjedežnica, 1 trosjedežnica, 8 dvosjedežnica te 1 jednosjedežnica. Većina žica je novije proizvodnje i dosta su brze tako da se ne gubi puno vremena na sjedenju na njima.
Službeno ime skijališta je Niseko United, a riječ je o četiri međusobno povezana dijela koji idu paralelno uz padine Mt Niseko Annupuri. Gledano s lijeva na desno to su Niseko Annupuri, Niseko Village, Niseko Grand Hirafu te Niseko Hanazono. Skipass je među najskupljima u Japanu: za sva četiri dijela osmerosatni skipass košta vrtoglavih 6300 jena (51,60eur), a cjelodnevni koji uključuje i noćno skijanje čak 7400 jena (60,60eur)! Ja sam se odlučio za reducirani skipass koji pokriva samo desnu polovicu planine, tj. Niseko Grand Hirafu i Niseko Hanazono. Taj za pet sati dođe 4200 jena (34,40eur). Dovoljno za danas.
Ljudi ima daleko više od bilo kojeg skijališta do sada, ali prevelike gužve nema pa se na žice ulazi odmah. Ima dosta stranaca, najviše Australaca, čak i zaposlenih australskih učitelja skijanja, ali naravno da je većina Japanaca. Nema ovdje slučajnih posjetitelja poput Tajlanđana ili Kineza u Teineu koji su došli samo malo vidjeti snijeg, nego je većina ozbiljnih skijaša.
Staze su savršeno pripremljene. Speglane do boli, a izvan staza dosad najbolji suhi powder u Japanu i jedan od najboljih kojeg sam ikada iskusio. Unajmio sam Head i.Speed skije koje nisu savršen izbor za powder, ali svejedno sam si svako malo dao oduška i bacio se off piste u taj mekani snijeg. Često sam do koljena bio u powderu, ali bez ikakve teškoće sam skijao kroz njega. Nije bilo potrebno nikakvo skakanje i čupanje iz njega jer je snijeg izuzetno suh i lagan.
Nažalost, žice se od tri popodne polako počinju gasiti jer na Hokkaidu mrak počinje brzo padati zimi i već u tri je dosta mračno. Nakon 15:30 osvjetljeno je samo par staza i tu je moguće noćno skijanje do 21:00. Ja se nisam zadržao na noćnom jer sam morao hvatati bus i vlak natrag za Sapporo i spakirati se za odlazak iz Japana.
Uglavnom, da rekapituliram, odlično skijanje u Japanu. Snijeg među najboljem kojeg sam ikada vidio. Cijene jesu visoke, ali ne bezobrazno visoke da se ne može priuštiti. Definitivno se vraćam u Japan. Razmišljam za dogodine o jednoj azijskoj ski turi: Gruzija, Kazahstan, Kina, Južna Koreja, Japan...

Rating današnjeg skijaškog dana: 5/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 27.0
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 70.6
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 4351
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 11735
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 62.1 km/h

VIDEO - Niseko

komentiraj (0) * ispiši * #

subota

prosinac

2016

SEZONA 2016./2017. - Skijaški dan 2 - Furano, Japan (10.12.2016.)

Uzeo sam prvi jutarnji vlak iz Sappora na sjever. U 06:30 krenuo je prema Asahikawi u središnjem Hokkaidu. Ja sam izašao malo prije posljednje stanice, u Takikawi, gdje sam morao presjedati za Furano. Ukupno dva sata vožnje od Sappora do Furana. Skijalište se već otvara u 08:30, ali nije bilo teoretske šanse doći iz Sappora na otvaranje. Međutim, shvatio sam da to uopće nije bilo ni potrebno jer je snijeg toliko dobar i suh da je kvaliteta staza na kraju dana ista kao i u samom startu.
Najpoznatije skijalište na Hokkaidu je zasigurno Niseko, gdje osim domaćih ima i jako puno stranih skijaša, posebice Australaca. Furano je pak zvijezda u usponu. Smješten u središnjem Hokkaidu, ne može biti dalje od obale, što znači jako jako puno snijega godišnje. Sve više ljudi, pa čak i stranaca, saznaje za njega i dolazi ga istražiti. U usporedbi s Nisekom, Furano je puno mirnije, manje i autentičnije, i još uvijek postoji onaj feeling povezanosti s prirodom.
Ono što je loše kod Furana je nepovezanost željezničkog kolodvora i samog skijališta par kilometara u brdo. Zapravo postoji par autobusa dnevno, ali njihova satnica nije usklađena s vlakovima, što je nebuloza. Tako sam ja došao malo prije 9 u Furano, izašao iz vlaka, da bih saznao da bus ide tek za dva i pol sata, što znači da na skije ne bih stao prije podneva. Pritom valja naglasiti da sam došao prvim jutarnjim vlakom pa ako ne mogu organizirati da bus barem sačeka prvi vlak sa skijašima, onda zaista ne znam o čemu govorimo. Naposljetku sam bio prisiljen uzeti taxi koji je u Japanu ekstremno skup i za petnaest minuta vožnje iskeširao oko 150 kuna.
Skijalište je pod upravom Prince Hotels & Resorts, lanca luksuznih hotela, i na skijalištu postoje samo dva hotela - Furano Prince Hotel u području Kitanomine, te New Furano Prince Hotel u području Furano. Oba hotela su veliki blokovi koji se nikako ne uklapaju u prirodu i skijalište. Stariji hotel Furano Prince noćenje cijeni na oko 200 eura, dok u novijem New Furano Prince i duplo više. Ima dolje u gradu još nekoliko hotela i drugih oblika smještaja, ali cijene su previsoke, tako da je najbolje spavati negdje drugdje, primjerice u Sapporu. Uostalom, Furano je skijalište koje brzo dosadi pa su dva dana ovdje možda i previše.
Furano službeno ima 23 staze, najduža ima 4 kilometara, ukupno 11 žica, od kojih su 2 gondole (po jedna u Furano i Kitanomine zoni) te sjedežnice (skoro sve dvo i četvero). Žice nisu najnovije proizvodnje, ali ni stare. Staze su uglavnom crvene i plave, a ima i nešto malo crnjaka. Pristojne su širine tako da nema gužve. Skijalište je podijeljeno na dva, površinom gotovo identična dijela: Furano i Kitanomine, a povezuje ih jedna staza i jedna sjedežnica. Nažalost, uz objašnjenje da je premalo snijega, Kitanomine dio je bio zatvoren (iako je po mom mišljenju bilo i više nego dovoljno snijega i moglo je sve raditi), pa sam skijao samo na Furanu. I tu je bilo nekoliko zatvorenih staza, ali bez problema sam prolazio ispod ograde i pronalazio savršeno suh powder, bez ijednog kamenčića, pa mi je zato neshvatljivo da nisu sve otvorili. Primijetio sam da na Hokkaidu i puno snijega nije potrebno na stazama jer dolje skoro da i nema kamene podloge, već je trava. Nema šanse da razdereš skije.
Skipass nije jeftin: od 4000 jena (32,50eur) za tri sata skijanja, do 5500jena (45eur) za cijeli dan. Još toliko cca za najam opreme, koja je novijeg datuma pa sam ja dobio posve nove Rossignolke.
Minus u Furanu, osim one nepovezanosti s početka priče, jest i nedostatak mjesta za nešto konkretno pojesti na skijalištu. Postoje samo dvije zalogajnice, jedna na dnu, druga na vrhu Furano zone, a nude se za pedesetak kuna uglavnom samo azijske noodle juhe, koje jesu zasitne, ali smatram da bi se trebalo nuditi puno više od toga. Zalogajnice su posve automatizirane: na automatu ubaciš novac, stisneš tipku sa slikom što želiš jesti i automat ti izbaci papirić s kojim na pultu preuzimaš hranu.
Što se tiče vremena, kombinacija oblaka i sunca. Na vrhu skijališta na 1209 metara nadmorske visine vjetar, snijeg i jako jako hladno, par stupnjeva ispod nule. U bazi skijališta na 245 metara uglavnom sunčano i ugodnije, stupanj dva iznad nule. A tek je prosinac...

Rating današnjeg skijaškog dana: 3/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 22.9
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 43.6
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 4684
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 7384
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 71.8 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

petak

prosinac

2016

SEZONA 2016./2017. - Skijaški dan 1 - Sapporo Teine, Japan (09.12.2016.)

Prije nešto manje od dvanaest mjeseci španjolska nacionalna aviokompanija Iberia napravila je grešku s kartom. Na novootvorenoj liniji iz Madrida za Tokio netko je stisnuo krivu tipku i odaslao u svijet povratne karte iz Munchena preko Madrida za Tokio za 203 eura. Sa svim taksama. U doba interneta nije trebalo puno da netko uoči te karte, stavi obavijest na relevantne forume i druge web stranice i tko zna na kraju koliko je stotina ljudi uspjelo kupiti karte po tim cijenama prije nego je Iberia uočila pogrešku i ispravila ih na normalnu cijenu od 500 do 600 eura. Doduše, svaka aviokompanija ima pravo po regulativama Europske Unije stornirati bilo koju kartu do 14 dana prije puta. Ali Iberia to nije učinila i ja sam otišao u Japan za mizerne šolde.
Putovao sam sa sestrom osam dana po Honšuu - okolica Tokija i Nagoye; posjetili između ostalog i grad domaćin Zimskih olimpijskih igara 1998. - Nagano. Nažalost, zbog klimatskih promjena i zatopljenja ondje nije bilo snijega i olimpijska skijališta Hakuba Happo-One i Shiga Kogen bila su zatvorena. Obećao sam sebi da ću se vratiti. Volio bih dogodine.
A onda je sestra morala doma iz Tokija budući da nije imala više dana godišnjeg, a ja sam japanskim brzim vlakom shinkansenom otišao na sjeverni japanski otok Hokkaido, gotovo devetsto kilometara sjevernije od Tokija. Tu se vrijeme naglo promijenilo. Kao da sam otvorio vrata iz jedne u drugu, potpuno drugačiju sobu. Već je u Hakodateu na južnom rubu Hokkaida bilo hladno i sve zaleđeno, a kako sam išao više prema sjeveru, prema glavnom hokaidskom gradu Sapporu, i petom najvećom u Japanu, temperature su opasno pale ispod nule, a snijega je bilo sve više i više. Padao je nemilice bez prestanka. A tek je bio početak prosinca. Mogu samo zamisliti kako je to ovdje na vrhuncu zime u siječnju ili veljači. Tri dana u Sapporu, tri dana mećave. Dnevne temperature -4, noćne su padale i ispod -10. Cijeli grad je bio zaleđen. Auti su vozili po pet do deset centimetara debelom sloju leda. Ali nikakve žurbe. Sve je funkcioniralo. Ljudi su u Sapporu naučeni na ekstremne vremenske uvjete. A koliko su ekstremne zime svjedoči i činjenica da su u Sapporu izgradili čitavi podzemni grad - između ostalog 1.6 kilometara dugačku promenadu točno ispod glavne gradske ulice, s trgovinama, kafićima i restoranima, i obavijestima što je gore iznad, s izlazima svako malo na otvoreno. Ta je promenada povezana sa saporskim autobusnim i željezničkim kolodvorom, nekoliko shopping centara i hotela, te sve tri linije metroa. Zimi zapravo uopće ne moraš hodati vani po ulicama Sapora ako ne želiš. To je nešto kao da mi u Zagrebu ispod Ilice od Trga bana Josipa Jelačića do Trga dr. Franje Tuđmana iskopamo šetalište! Impresivno! U svojih petnaest godina putovanja nisam vidio nešto takvo!

Odlučio sam se stacionirati u Sapporu posljednja tri dana svog putovanja po Japanu i odande ići po okolnim skijalištima. U radijusu od dva sata vožnje ima ih milijun. Dobro, ne baš možda milijun, ali nekoliko desetaka sigurno da. Od onih manjih sa svega nekoliko staza, do velikih s njih stotinjak.
Najprije sam pokušao iz Hakodatea na putu za Sapporo ići malo zaobilaznim putem preko Niseka - krenuti rano ujutro vlakom iz Hakodatea, na pola puta izaći iz vlaka u Oshabambeu i uzeti bus za Niseko, odskijati tamo i nastaviti vlakom za Sapporo. Izgledalo je lako na papiru, ali kada sam došao do Oshabambea, saznao sam da bus postoji, ali par sati kasnije i da mu za tih malo manje od 70 kilometara treba oko četiri sata do Niseka. Značilo je to ništa od skijanja tog dana, a smještaj sam imao već plaćen u Sapporu. Uostalom, abnormalno je skupo spavati u Niseku. Last minute promjena plana i odlučio sam uhvatiti prvi sljedeći vlak iz Oshabambea za Sapporo, ostaviti stvari u lockeru na kolodvoru i brzinski se prebaciti na "gradsku" planinu Teine i odskijati tamo par sati. Dobra stvar u Japanu je što je wifi prisutan na svakom koraku, uključujući i željezničke kolodvore, i besplatan je, pa je lako brzinski istražiti i napraviti plan B. Dok sam čekao vlak za Sapporo saznao sam da je skijalište Teine otvoreno do 21:00 sat i da je lako doći do njega.
Sapporo je 1972. godine bio domaćin prvih Zimskih olimpijskih igara na azijskom kontinentu. Veći dio infrastrukture koju grad ima danas može zahvaliti upravo tim olimpijskim igrama, uključujući odličnu mrežu metroa te gradskih i prigradskih buseva i vlakova. Planina Teine je na tim olimpijskim igrama ugostila između ostalog natjecanja u alpskom skijanju, u muškom i ženskom slalomu i veleslalomu, dok je spust bio organiziran na obližnjoj Mt Eniwa.
Ostavio sam tako svoju torbu u ormariću na željezničkom kolodvoru u Sapporu i uhvatio prvi sljedeći prigradski vlak za Teine. Kako sam imao dvotjednu japansku propusnicu za vlak, svi vlakovi iz Sappora prema skijalištima bili su mi uključeni. Prigradski vlak iz Sappora za Teine vozi 15 minuta. Dvije stanice. Koštao bi inače oko 400 jena. Sto jena je inače 6,50kn. Na stanici u Teineu svako malo ide bus u planinu. Opet za nešto manje od 400 jena. Vožnja traje dvadeset minuta. Kako se bus uspinjao zavojitom cestom, snijega je bilo sve više i više.
Sapporo Teine spada među manja skijališta. Sastoji se od dva dijela - nižeg Olympia Zone, gdje se nalazi sedam, osam kraćih staza, uglavnom petsto do sedamsto metara duljine, i uglavnom plavog karaktera, s minimalno crvenih dijelova; te višeg Highland Zone, gdje staze idu i do dva kilometara i uglavnom su crvenog karaktera, ima nešto crnih, minimalno plavih. Poveznica ta dva dijela skijališta je cesta, te novija gondola, a postoji i dugačka zeleno-plava staza od nekoliko kilometara koja kroz šumu povezuje Highland i Olympiju. Žice su, s izuzetkom gondole, jako stare, barem dvadeset godina, a mnoge datiraju i u vrijeme olimpijade. Sjedala su tvrda i plastična, no Teine je dokaz da i stara koka može biti dobra koka ako se održava pa su žice dosta brze i čak i one najstarije voze po 14-15 km/h. Ukupno je deset žica - gondola, te pet sjedežnica (dvo i tro) na Olympia Zoneu, i četiri sedežnica (dvo i četvero) na Highland Zoneu. Kao i sva skijališta na Hokkaidu, i Teine je dosta nisko. Tako se baza Olympie nalazi na 340 metara nadmorske visine, dok se vrh Highlanda nalazi na 1023. No zbog jakih hokaidskih zima to uopće ne predstavlja problem. Veći dio skijališta bio je otvoren. A moglo se skijati i po stazama koje su bile službeno zatvorene, ali s više nego dovoljno snijega pa mi nije bilo jasno zašto je stajao znak 'closed'. Mnogi od nas smo jednostavno ignorirali te znakove i nalazi iza savršen powder. A snijeg na Hokkaidu je zaista pravo savršenstvo. Čak i u Teineu bio je to pravi suh powder kroz koji su skije s lakoćom prolazile i ostavljale trag. Teško mi se odlučiti da li američki Colorado ili japanski Hokkaido ima bolji i suši powder!
Jedino što me u Teineu izbacilo iz takta bilo je prijevremeno zatvaranje staza. Kod kupnje skipassa, koji nije nimalo jeftin (od 3800 jena ili 235kn za onaj četverosatni do 5200 jena ili 320kn za cjelodnevni), rekli su mi da je Highland otvoren do 16:00, a Olympia do 21:00. Četverosjed prema vrhu planine zatvorili su već u 15:00 i time prijevremeno onemogućili pristup većem dijelu gornjeg skijališta, a gondola se "isključila" u 16:00. Istina je da je zimi na Hokkaidu već oko 15:15-15:30 dosta mračno, ali bez problema se može skijati do 16:00 i bez reflektora. A Teine, kao i mnoga druga skijališta, upravo zbog ranog mraka imaju i osvjetljene mnoge staze.
Uspio sam napraviti par spustova na Highlandu, spustio se stazom do Olympije i skijao još dva sata pod reflektorima. I to dosta jakim.
Ljudi je bilo minimalno. Uglavnom Japanaca, više boardera nego skijaša, i poprilično dobrih, te nešto Kineza i Tajlanđana kojima je to bio prvi susret sa snijegom pa su iz fore unajmili skije i padali kao kruške po stazama. Inače, najam pristojne full opreme stoji od 4900 jena (300kn) za 4h do 5200 jena (320kn) za cijeli dan. Moguće na dva mjesta na skijalištu.
Teine ne nudi puno osim skijanja. Ovo je malo domaće skijalište i na skijalištu nema nikakvog apres partyja. Osim jedne zalogajnice na gornjem dijelu skijališta i jedne manje u bazi, gdje se uglavnom za pedesetak kuna nude kineske i japanske juhe s noodlesima te pomfrit i hamburgeri, nema nikakvih kafića uz staze, a u bazi čak nema ni trgovina. Ide se vjerovatno za tim da Sapporo nije daleko i sva je zabava moguća u gradu. Inače, pogled sa skijališta na osvjetljeni Sapporo u dolini je prekrasan.

Smjestio sam se tri dana u samom centru Sappora za male novce. Za tridesetak eura dobio sam jednokrevetnu sobu s uključenim doručkom u hotelu Marks Inn u četvrti Susukino. Uokolo hrpa restorana, kafića, trgovina. Nema čega nema. Koja minuta hoda od metroa, a može se pješice i do autobusnog i željezničkog kolodvora - cca pola sata.

Rating današnjeg skijaškog dana: 3/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 20.7
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 20.7
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 2700
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 2700
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 55.2 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 18 - Patscherkofel, Austrija (20.03.2016.)

Trebalo mi je devet skijaških sezona da dođem do svog stotog skijališta. Sto. Zvuči mi pomalo nestvarno. Dug je bio put od američkog Lake Placida u siječnju 2008. godine, kada sam potpuno neplanirano prvi put stao na skije, do današnjeg Patscherkofela, koji je poput Lake Placida olimpijsko središte. Naime, na Olimpijskim igrama 1964. i 1976. godine koje je ugostio Innsbruck, na Patscherkofelu se održao muški spust, uz bob i sanjkanje. Ima uvijek nešto posebno u zraku kada skijaš na nekoj olimpijskoj planini. Ima nešto sjetno na ona neka davna vremena. Lani sam skijao u Axamer Lizumu, drugoj olimpijskoj planini iznad Innsbrucka, i kroz čitavu ovu sezonu htio sam upoznati se i s Patscherkofelom. Danas je došao taj dan. Skoro pa u zadnji čas, s obzirom da je će ovo skijalište biti otvoreno još samo tjedan dana.
Rano smo izašli iz apartmana da malo prije otvaranja skijališta u 09:00 budemo spremni za desant. Pristup je veoma lagan: autocesta do Innsbrucka i onda petnaestak minuta uzbrdice dosta dobrom cestom do Patscherkofela. Iako je iz smjera Innsbrucka prva velika stajaća gondola, uz koju je parking, odlučili smo ju preskočiti jer je ona potpuno suvišna. Do nje ne vode nikakve staze, osim eventualno ako se napravi neki off piste, ali to je moguće samo usred veoma hladne i snježne zime. U drugoj polovici ožujka pak snijega izvan staza u donjoj polovici skijališta skoro da i nema. Patscherkofel naime počinje na svega 900 metara nadmorske visine, a najviša točka je na 2048 metara, što ga čini dosta niskim skijalištem za austrijske pojmove. Mi smo umjesto parkinga kod gondole nastavili još par minuta u brdo i parkirali ravno uz Olympiaexpress četverosedežnicu u bazi skijališta.
Patcsherkofel ima ukupno 8 žica, od toga 1 spomenuta gondola, koja je potpuno nepotrebna, 2 četverosedežnice, dok su ostalo vučnice, od kojih je par vrlo kratkih na terenu za učenje i snowparku. Žice baš nisu nove, kao ni prebrze, posebice Panoramabahn četverosedežnica koja vodi na sam vrh skijališta s otprilike njegove sredine, a sporija je i od one naše na Sljemenu.
Skijalište ima ukupno deklariranih 18 kilometara staza, od toga 10 kilometara plavih i 8 kilometara crvenih, i iako se u početku čini da su te brojke prenapuhane, vrlo brzo se dođe do zaključka da zaista ima toliko staza. Naime, skijalište je jako usko pa se tu stvara varka, ali jako je vertikalno izduženo. Primjerice, najvažnija staza, jedinica, ona muških olimpijskih spusteva iz 1964. i 1976., ima preko četiri kilometara, a za najduži spust u kombinaciji crvenih i plavih staza GPS mi je pokazao gotovo 5,5 kilometara. Iznenađujuće za skijalište ovog kalibra, posebice kada se uzme u obzir njegova relativno niska nadmorska visina. Već spomenuta crvena jedinica je prekrasna staza: duga, široka, strma, ali ne previše, baš onako za gušt. Jedino što ima dosta prijelomnica, razumljivo budući da je to staza olimpijskog spusta pa je to napravljeno radi skokova, i tu treba malo zakočiti jer inače te čeka iznenađenja. Tako sam i ja, iako dosta zakočio, ostao iznenađen kada sam na jednoj prijelomnici svejedno skočio i bio jedno jedan metar u zraku. Sjećam se dok sam bio u zraku kako me steglo srce. Nisam nikada toliko skočio. Ali sve je prošlo u najboljem redu. Sigurno sam se prizemljio.
Patscherkofel je ok skijalište za vidjeti i reći da si skijao na olimpijskoj planini. Ima par lijepih i dugih staza, dosta dobro uređenih (ujutro malo pretvrde, kasnije proljetno skijanje), pogled s vrha na Innsbruck u dolinu je prekrasan, skikarta košta samo 35,00eur, što je dobra cijena za Austriju, a ljudi, čak i u nedjelju, nema. No, skijalište je svejedno malo i dosadi nakon par sati, žice su starije proizvodnje i ima jako sporih, a minus su i cijene u restoranima na skijalištu koje su u rangu onih razvikanijih i većih skijališta - bečki 12,50eur, kasspatzl 9,50eur itd.
Drago mi je što sam skijao na Patscherkofelu i upoznao još jedno skijalište, moje stoto, ali ne vjerujem da ću se vratiti. Treba istražiti i druga skijališta.

Rating današnjeg skijaškog dana: 3/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 37.4
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 759.7
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 8144
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 134,102
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 77.8 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

subota

ožujak

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 17 - Sölden, Austrija (19.03.2016.)

Ah, Sölden! Jedno od meni omiljenih skijališta na svijetu. Iskreno mi je falilo što nisam kao dvije prethodne sezone otvorio tamo skijašku sezonu u studenom. Uvijek se osjećam nekako pun entuzijazma i snage kada stanem na skije u ovom mondenom tirolskom skijalištu.
Od našeg smještaja do Söldena trebalo nam je sat i petnaest minuta. GPS nas je odveo preko nekog prijevoja, ali kako je sezona uglavnom jako siromašna snijegom, tako ni snijega nije bilo na cesti i lako smo se prebacili u Otztal dolinu. I u Söldenu, iako su otvorili sve staze od njih ukupno gotovo 150 kilometara, snijega nije bilo u gradu, osim na stazama koje vode u dolinu gdje su ga natukli, a gore je snijega bilo sasvim dovoljno, posebice na gornjoj polovici, i to snijeg vrlo dobre kvalitete, ali svejedno ga je bilo daleko manje nego inače u ovom dijelu godine. I ponovno su pokazali savršenstvo u uređenosti staza. Gornje dvije trećine nije imalo hupsera ni na kraju dana, a najdonja trećina je imala poveće hupsere i mekani proljetni snijeg već nakon par sati, ali to je bilo razumljivo s obzirom na datum. Iako je bila subota, ljudi je bilo u prihvatljivim brojkama i ama baš nigdje se nije čekalo na žicu.
U odnosu na lani i preklani nema nikakvih noviteta. Osim u cijeni skipassa koja je ponovno narasla. Meni je Sölden uključen u sezonski skipass, ali primjerice Andrej i Mario su morali kupiti dnevnu kartu i svaki je za nju iskeširao po 51,00 eur. Skijanje u Austriji postaje zaista sve luksuzniji sport i nije čudo da se Austrijanci, koji su oduvijek bili orijentirani prema tom zimskom sportu, naveliko žale na novonastalu situaciju. Skijanje u Austriji postaje polako privilegija nekolicine.
Odskijao sam danas 60 kilometara. Mogao sam i dulje, ali skijalište zatvaraju u 16:00. To mi nikako u Söldenu i uopće u Austriji nikada nije bilo jasno. Ožujak je, dani su dulji i prektasni sunčani, a skijalište se zatvara kao da je siječanj. No, dobro - naskijao se i nauživao jesam. Kada bih samo mogao još jednom odskijati u Söldenu ove sezone s obzirom da je ovo skijalište obično otvoreno do svibnja, a moja sezonska skikarta vrijedi do 15.05.

Rating današnjeg skijaškog dana: 5/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 59.4
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 722.3
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 10028
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 125,958
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 84.5 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

petak

ožujak

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 16 - Serfaus-Fiss-Ladis, Austrija (18.03.2016.)

Najbolje je skijanje u ožujku. To govorim od kad sam stao na skije prije sada već puno godina. Snijega je više nego dovoljno, temperature su savršene, ni preniske ni previsoke, a šansa da ćete potrefiti sunčani dan je veoma velika. Kako sam proveo drugu polovicu veljače i početak ožujka na toplome u Africi, zaželio sam se snijega. No, kada sam se vratio, zaredale su se poslovne obaveze, posve nenadano za turizam u ovom dijelu godine, i tako da nisam uspio skijati u ožujku onako kako sam zamislio. Na kraju sam odlučio prebaciti posao na drugoga i otići barem tri dana, na produženi vikend, u Tirol. Spojio sam se preko portala www.skijanje.hr s Andrejom i Mariom i tako smo mi u četvrtak navečer nakon posla krenuli put Tirola preko Ljubljane, Kranjske Gore, Hermagora, Lienza, Silliana, Brunnica i Brennnera. Tko zna koliko smo skijališta prošli putem kroz Sloveniju, Italiju i Istočni Tirol. Iz Zagreba smo krenuli iza osam navečer, u apartman smo stigli tek u četiri ujutro. Probudili smo domaćine koji su nas smjestili bez problema u zgodan apartmančić (Apart Thoni) za max. 4 osobe u Kaunerbergu, nedaleko Serfaus-Fiss-Ladis skijališta, a u blizini su i Nauders, Venet, Hochoetz itd. S mojom sezonskom Tirol Snowcard skikartom imao sam itekako izbora. Smještaj nas je ispao ukupno 186eur za tri osobe za tri noćenja.
Bio je to zaista dug put od Zagreba do Tirola i bili smo mrtvi umorni, ali kada smo se probudili par sati kasnije, shvatili smo odmah da se žrtva isplatila. Vani je bilo plavo nebo bez ijednog oblaka i sunce visoko usred tog plavetnila. I takvo nas je vrijeme pratila sva tri naša skijaška dana. Uz to, temperatura savršena na skijalištima - oko nule.
Serfaus-Fiss-Ladis je skijalište najbliže našem apartmanu, udaljeno svega 20 minuta vožnje, pa smo se zato odlučili za njega. Skijao sam ondje lani i svidjelo mi se skijalište. Veoma veliko, s gotovo 200 kilometara staza, uglavnom crvenih, s malo manje plavih i puno manje crnih. Odlična pripremljenost staza, pogotovo na gornjoj polovici skijališta koje je izdržalo do kraja dana. Donja polovica, posebice donja trećina, s obzirom na relativno malu nadmorsku visinu (baza skijališta je na svega 1200m), odmah ujutro je bila dosta mekana, a u drugoj polovici dana puna hupsera. S obzirom da je to teren za moje Elanice, nisam imao previše problema.
Sjećao sam se lani da su mi problem predstavljali Nizozemci. Tih "vrsnih" skijaša bilo je jako jako puno u Serfausu. Danas očito nije bio njihov dan i naletio sam svega na njih nekoliko. Uglavnom su na stazama bili Austrijanci, Nijemci i Švicarci te nešto malo Poljaka i Čeha.
Da rezumiram: Serfaus-Fiss-Ladis se ponovno pokazalo kao jedno jako dobro skijalište po raznovrsnosti staza, uređenosti istih, kvaliteti žica, skijaškoj disciplini... Definitivno bih se vratio.

Rating današnjeg skijaškog dana: 5/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 40.0
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 662.9
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 6682
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 115,930
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 76.3 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

petak

veljača

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 15 - Kitzbühel, Austrija (12.02.2016.)

Natrag u Kitzbühel. Odlično zatvaranje ove švedsko-slovensko-talijansko-austrijske miniturneje. Vani prekrasan sunčan dan. Plavo nebo. Tijekom noći napadao još koji centimetar bijelog praha. Idealni uvjeti. Napustio hostel nakon četiri fenomenalna dana i odlučio da se definitivno vraćam za mjesec dana. Ovaj hostel je odličan pronalazak i fenomenalna baza za skijanje u ovom dijelu Tirola.
Stvari u auto i otpičio ponovno za Flekicu. Danas sam odlučio uopće ne ići na onaj dio skijališta iznad Jochberga i Pass Thurna, nego se bazirati na glavni dio iznad Kitzbühela i Kirchberga. Ljudi ponovno poprilično, posebice Nizozemaca i Nijemaca, uz naravno domaće Austrijance, ali to se nije osjetilo ni na žicama ni na stazama jer je skijalište jednostavno golemo s preko 170 kilometara staza. Staze dosta dobro pripremljene, posebice na gornjoj polovici skijališta, ali kako je tijekom noći napadao još koji centimetar svježeg snijega, vrlo brzo su se počele skupljati nakupine snijega i potom hupseri. Ništa prestrašno, ali oni bez iskustva i bez snage u nogama imali su problema. Meni su veći problem predstavljale staze u dolinu. Ima takvih nekoliko i vode prema svakoj od gondola: Hahnekambahn, Fleckalmbahn, Haierlbahn i Pengelstein. Svaka od tih spusteva ima i do sedam kilometara dužine. Međutim, donja polovica svake od tih staza je bila prebetonizirana. Hard concrete. I još se ubacilo nešto ledenih ploha. I nešto sitno ledenih grumena. Topovima su napravili snijeg na gornjoj polovici skijališta, a donja polovica njime oskudjeva pa su sve betonizirali. Moje Elanice nemaju baš što tražiti na pretvrdoj i ledenoj površini. Spustio sam se dvaput do Hahneckama tj. po Streifu (ili bolje reći po dijelovima čuvenog Streifa jer, kao i svake sezone pa tako i ove, za rekreativno skijanje ne pripremaju ovu stazu, već samo neke njene dijelove u kombinaciji s okolnim stazama, dok se na najvećim strminama Streifa ostavljaju moguli, led i nešto trave budući da zima nije dobra) i prvi put "uhvatio" gondolu Maria Matta, a drugi put Michaela Walchhofera. Potom po jedan spust do Haiera i Pengelsteina i dva do Flekice, uključujući i posljednji spust dana kada je već bila brutala od staze s puno leda. Sve u svemu skijanje je dana bilo odlično, uz izuzetak tih staza u dolinu, zbog kojih ću današnji skijaški dan označiti ocjenom 4/5.
Također, na početku dana svjedočio sam stravičnom padu. Taman sam bio na svojoj drugoj žici i ispod mene se tip, možda od kojih 25-30 godina, zaletio niz crnjak svom brzinom i na prijelazu sa strmine na ravninu katapultiralo ga, skije se otkačile, a on napravio dva tri velika salta u zraku. Odletio je jedno deset, petnaest metara. Kako sam išao prema gore na žici, još uvijek sam mogao čuti njegove jauke... Izgledalo je stravično. Kao kod onih padova na televiziji.
Malo prije zatvaranja skijališta, odlučio sam završiti sa skijaškim danom i krenuti prema doma. Bilo je dosta za sada. Treba malo i odmoriti noge.

Rating današnjeg skijaškog dana: 4/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 59.7
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 622.9
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 10117
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 109,248
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 80.1 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

četvrtak

veljača

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 14 - Steinplatte-Winklmoosalm, Austrija/Njemačka (11.02.2016.)

Snijeg je sinoć, kada sam išao u krevet, nastavio padati. Ujutro, kada sam se probudio, na nebu se pojavila plava boja i sunce koje je pokušavalo razmaknuti preostale oblake. Na autu tek tanji sloj snijega da su ga brisači lagani očistili. Danas i sutra prognoza je odlična. Sunce, sunce, sunce...
Bio sam na sto muka gdje danas otići jer sva su skijališta imala dobru prognozu. Znam samo da je petak, moj posljednji dan ove skijaške turneje, već rezerviran za Kitzbühel. Ali danas, četvrtak, gdje ići? Hochzillertal Kaltenbach? Mayrhofen? Brixental? Na kraju sam se odlučio za Steinplatte-Winklmoosalm. Razlog: skijalište malo odskače od ostalih u blizini zbog jedne zanimljivosti - nalazi se točno na granici Austrije i Njemačke i dio staza je u jednoj, a dio u drugoj zemlji, i skijaš bez problema okolo naokolo.
Vožnja dobrom cestom nakon 25 kilometara i cca pola sata dovela me do Waidringa, odakle kreće gondola s austrijske strane. Tu nema staza u dolinu jer je skijalište gore kao na platou i odijeljeno je od doline visokim stijenama. Kada gondola nakon desetak minuta dođe do vrha, tu kreću staze na sve strane. Ukupno je deklariranih 42 kilometara staza, što je malo nategnuto. A nategnutija je njihova boja - 18km plavih, 22km crvenih i 2km crnih. Eh sad, krenimo redom - skoro sve plave su tako položene da su zapravo zelene i na mnogima se treba odgurivati; većina crvenih su zapravo plave, i tek par njih ispod najvišeg vrha Steinplatte na 1869 metara nadmorske visine su zaista crvene; crne praktički ne postoje - to su crvene i samo je cca 100 metara jedne velika strmina i crnjak, ali Austrijanci su zato cijelu stazu od vrha do dna označili crnom bojom. Dakle, jedno vrlo lagano skijalište, idealno za početnike i obitelji s malom djecom, ili za nekoga da malo odmori noge i onako penzionerski se skija cijeli dan nakon nekoliko dana ozbiljnog skijanja negdje drugdje. Za nekog iskusnijeg i boljeg skijaša Steinplatte vrlo brzo dosadi i bolje je ići negdje drugdje. Tako je i meni bilo. Dva tri spusta i počeo sam se dosađivati jer sam htio nešto žešće što Steinplatte ne može ponuditi. Ono što je iznenađujuće je da su skoro sve glavne staze jako jako široke, kako one koje su označene plavom, tako i one koje su označene crvenom bojom. Čak šire nego na Kronplatzu ili Alta Badiji. Ali s druge strane postoji čitav niz uskih puteljaka koji su označeni kao staze, a zapravo su puteljci. Kada ima puno ljudi na skijalištu, a to je danas bio slučaj (uglavnom Austrijanci i Nijemci, i nešto neznatno Čeha i Nizozemaca), tu su uska grla. Još uža grla su na ulasku na žice. Tu je došlo do izražaja da je ovo premalo skijalište s premalo žica za tu količinu ljudi. Na atraktivnijim žicama gužve su bile nesnosne. Ja sam na jednu žicu čekao 15 minuta, samo da bih došao gore i morao uhvatiti još jednu žicu (nakon novog čekanja od 15 minuta) da dođem do samog vrha. To me razpizdilo. Ne volim čekati na žicu. Minuta-dvije-tri su prihvatljive. Sve preko toga je mučenje. A u Steinplatteu je bila brutala. Ukupno je 13 žica, a od toga 2 su gondole, 9 sedežnica i 2 vučnice. Žice variraju od super novih i brzih s grijaćim sjedalima do desetljeće starih i užasno sporih. Bilo kako bilo, nedovoljno da servisiraju tako velik broj ljudi. Tek se u vrijeme ručka gužva smanjila pa sam uspio napraviti par rundi na tim atraktivnijim žicama i stazama, a onda od 14:00 ponovno su se počeli stvarati redovi. Zanimljivo je da je na stazama bilo, zbog njihove širine, prostora za kvalitetno skijanje i nije se osjećao mravinjak kao na žicama. Pripremljenost staza? Osrednja. Već u deset počeli su se stvarati hupseri. Kroz noć je padao snijeg pa valjda nisu mogli ujutro to stisnuti, ali svejedno... U 14:00 na svim iole strmijim stazama hupseri su bili skoro do koljena. Leda hvala Bogu nije bilo.
Kao što sam ranije napisao, ovo je skijalište na granici Austrije i Njemačke. Da to ne zaboravim, svako malo me podsjećala moja mobilna mreža i poruke tipa "Dobrodošli u Austriju!" pa "Dobrodošli u Njemačku!" pa opet Austriju pa Njemačku... Mobitel mi je stalno zvonio.
Otprilike dvije trećine skijališta je u Austriji i taj dio se zove Steinplatte, i nalazi se iznad Waidringa, a trećina je u Njemačkoj i zove se Winklmoosalm i smjestio se iznad Reit im Winkla. Povezuje ih tek mali puteljak gdje se, kada se ide iz Njemačke u Austriju, nalazi mala kućica s rampom nalik onoj na ulazu na žice i tu se provjeravaju karte. Jer postoji samo karta za Winklmoosalm i ta ne vrijedi za Steinplatte, dok u obrnutom smjeru ne postoji kontrola jer sve ostale karte vrijede za oba dijela skijališta. Naravno, moj Tirol Snowcard dao mi je potpuni pristup i Steinplatteu i Winklmoosalmu.
Njemačka strana ima zapravo tek dvije staze, od kojih je jedna kratka i široka plava, a druga duga i extra široka zelena. Ovaj dio skijališta naidealniji je za prve korake na snijegu. Tu su dva sidra, dvije sedežnice i gondola koja povezuje njemački dio skijališta s parkingom u blizini Reit im Winkla. Ni ovdje ne postoji staza u dolinu iako, kada ima puno snijega, postoji skijaški puteljak kojeg ne uređuju, ali se može tada spustiti do dna.
Što se tiče gastro ponude, postoji nekoliko restorana uz staze kao i prekrasni restorani/barovi na vrhu s pogledom, a uređeni su skroz u drvu i kamenu. Jako zgodno. U jednom od restorana uz stazu uzeo sam germknödel s vanilijom za 7,10eur. Skiwasser mali je 2,00eur. Glavna jela su uglavnom oko 10,00-12,00eur. Cijenom ne odskaču od ostalih skijališta u okolici.
Steinplatte-Winklmoosalm je, da rezimiramo, skijalište koje mi je bilo drago vidjeti, ali mislim da se neću više vratiti. Prelagano i pregužvasto (a usred tjedna smo!) i to čekanje na žicu jednostavno psihički umori čovjeka. Iako je dan bio savršeno sunčan, nije bilo baš neko kvalitetno skijanje... U 14:30 uzeo sam skije u ruke i nakon malo više od četiri sata skijanja rekao auf wiedersehen!
Sutra Kitzbühel...

Rating današnjeg skijaškog dana: 2/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 28.3
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 563.2
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 4129
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 99131
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 76.2 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

srijeda

veljača

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 13 - Alpbachtal Wildschönau, Austrija (10.02.2016.)

Probudio me snijeg. Čini se da je padao cijelu noć jer ga je okolo bilo po nekoliko centimetara. I na mom autu. Prvi put ove godine morao sam otkopavati auto. Ali dobro. Bilo je i vrijeme.
Danas na niti jednom okolnom skijalištu nisu prognozirali lijepo vrijeme. Oblačno i snijeg posvuda. Pregledavajući prognoze skijalište po skijalište naposljetku sam odlučio otići u Alpbachtal Wildschönau. Kaže prognoza da će tamo napadati koji centimetar manje snijega, a i postoji mogućnost da u nekom trenutku probije sunce.
Alpbachtal Wildschönau je od mog hostela udaljen trideset i nešto sitno kilometara, ali kako je jedan dio ceste serpentinast i uzak, vožnja je potrajala dobrih 50 minuta. S tim da sam stao kod prve gondole u Auffachu, umjesto da se guram dublje u doline. I čini se da je netko taman izašao s parkinga jer sam ja uhvatio parking tik uz gondolu. A bilo je 10:00 kada sam došao. Skijalište se otvorilo sat i pol ranije. Snijeg je umjereno padao. I manje nego u Kitzbühelu ili Brixentalu pa se Alpbachtal odmah pokazao kao dobar odabir. Bio sam već jednom na ovom skijalištu. Prije nekoliko godina. Bila je to godina kada sam kupio svog Prašinara i napravio s njim prvu turu po slovensko-talijansko-austrijskim skijalištima. Alpbachtal sam slučajno otkrio. Spavao sam u Niederau jer u Kitzbühelu nisam mogao pronaći jeftin smještaj. Došao u Niederau navečer, a ujutro, kad sam se probudio i razmaknuo zavjese na prozoru, vidio žice. Nisam do tada nikada čuo za ovo skijalište. I tako sam te godine "žrtvovao" jedan dan skijanja u Kitzbühelu i odskijao u Alpbachtalu. Skijalište mi se svidjelo. Nije preveliko, nije premalo. Baš po mjeri. Dobre i lijepo uređene staze. Također mi je u sjećanju ostalo da je Alpbachtal Wilschönau bilo "englesko" skijalište. Danas ni Engleza, ali ni Nizozemaca. Finally. Uglavnom Austrijanci i Nijemci.
Skijalište ima deklariranih ukupno 93 kilometara staza s 47 žica, a nalazi se između 830 i 2025 metara nadmorske visine. Zapravo se sastoji od 3 nepovezana dijela. Prvi je Niederau, kroz koji sam i danas prošao, gdje se nalazi par žica i 5-6 staza, uglavnom crvene i crne. Prošli put sam skijao tamo i bilo je dobro, ali danas sam ga odlučio preskočiti. Potom je tu Reith im Alpbachtal koji ima samo dvije prave staze, jednu gondolu i par vučnica. Taj je dio Bogu iza nogu i do njega mi se nije dalo klipsati. Središnji dio ovog skijališta je gdje se nalaze gotovo sve staze i žice. Od plavih do crnih (iako crne baš nisu crne), a one koje idu u dolinu dugačke su i više od pet i pol kilometara. Neke staze su lijepe široke, druge pak položeni puteljci gdje se treba odgurivati. Ali općenito gledajući veoma raznoliko skijalište i odlično pripremljene staze i danas. A kako je preko noći padao snijeg, na stazi je bilo desetak centimetara powdera napadalo nad sinoć ratrakiranu stazu. Savršenstvo. Snijeg je bio suh tako da ni malo više skijaša nije moglo previše uništiti stazu.
Središnji dio Alpbachtala Wildschönaua nalazi se na dva brda i to s obje strane svakog. Iz Auffacha gondola ide do vrha Schatzberg na 1903 metara, zatim se možeš spustiti na drugu stranu gdje je još jedna gondola, u Inneralpbach, koji se ugnijezdio točno između dva brda. Tu na drugo brdo kreće treća gondola, do vrha Gmahkopf na 1900 metara i s tog vrha na drugu stranu ima još par staza u dolinu gdje je četvrta gondola. Osim gondola puno je sedežnica, uključujući od ove godine i Gmahban, grijaća šestsedežnica s kupolom, a ima i sidra i tanjurića, ali na kraćim i lakšim stazama. Žice su u pravilu dosta brze, uz izuzetak ove najnovije koja je, vjerovali ili ne, najsporija i svako malo je zapinjala!
Ja sam iz Auffacha krenuo preko prvog brda pa preko drugog brda skroz do kraja i onda se polako počeo vraćati nazad. Vrijeme oblačno. Snijeg je kasnije ili slabije padao ili skroz prestao. Difuzno svijetlo tek na par mjesta na skijalištu. Bez obzira na oblake i snijeg moglo se jako kvalitetno skijati. A onda se od 13:00 počelo razvedravati, a u 14:00 je čak izašlo i sunce. Kako je vidljivost sada bila savršena, bacio sam se u offpistanje. Na najvišem djelu skijališta ispod Wiedersberger Horna na preko 2000 metara nadmorske visine napadalo je toliko snijega da je jednostavno zvao na offpistanje. I malo drveća, bez provalija ili stijena - savršeno za offpistanje. I nisam bio jedini. Odjednom se hrpa ljudi odlučila prebaciti sa staza, gdje su sada već bili malo veći (iako i dalje mekani) hupseri, na dijelove izvan. Suhog powdera je bilo toliko da sam redovito do koljena bio u tom bijelom prahu. Klizio. Dobro sam napudrao skije.
Namjeravao sam ostati danas skijati najkasnije do 14:00-14:30. Ali uvjeti su na kraju bili takvi da sam ostao skroz do zatvaranja. U 15:38 uzeo sam posljednji put gondolu skroz do vrha i točno u 16:00 krenuo polako natrag u dolinu. Skijao bih ja i još da u 16:00 ne zatvaraju skijalište. Šteta.
Na povratku u Kitzbühel naletio sam nedaleko Auffacha na jeftiniji benzin. Litra 1,02eur ili 7,75kn, što je za desetak centi bilo jeftinije nego drugdje. Odmah natankao Prašinara do vrha. Put u Alpbachtal se višestruko isplatio...

Rating današnjeg skijaškog dana: 4/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 43.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 534.9
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 8361
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 95002
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 77.5 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

utorak

veljača

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 12 - Kitzbühel, Austrija (09.02.2016.)

Jednostavno je nemoguće pogriješiti s Kitzbühelom. To sam shvatio još prije nekoliko godina kada sam prvi put otišao tamo na skijanje. Kitzbühel mi se svidio od prve. A onda lani. Nekoliko dana skijanja. Teško je naći zamjerku Kitzbühelu. Mnoštvo raznovrsnih staza (173 kilometara), od kojih su mnoge kilometrima dugačke; hrpetina novijih i brzih žica (ukupno 46), a koje nisu sve gondole kao na Kronplatzu; savršeno pripremljene staze; mnoštvo restorana i kafića uz staze i trgovina u podnožju; i Kitzbühel kao grad - prekrasan. Dobro, možda je ipak 50,00eur na dan, koliko je ove godine skipass, previše. Skijanje nažalost iz godine u godinu postaje sve elitniji sport i sve manje ljudi si ga može priuštiti. Ali Kitzbühel je uključen u sezonski Tirol Snowcard skipass, što čini ovaj skipass više nego atraktivnim.
Odlučio sam ostati sljedećih nekoliko dana u JLM Hostelu i pohoditi okolna skijališta. Danas sam se odlučio za Kitzbühel. Hostel ima savršenu lokaciju - tri kilometara od Hahnekammbahn gondole (one uz Streif iz Svjetskog kupa). A kako se parking uz Hahnekammbahn plaća, odlučio sam se za alternativu. Manje od tri kilometara na drugu stranu od hostela je Flekica, kako od milja nazivam Fleckambahn gondolu u Kirchbergu. Parking je ovdje besplatan. Došao sam na skijalište u 09:00, iako se otvorilo u 08:30, ali čemu žurba... Dan je bio prekrasan. Sunce, plavo nebo malo išarano oblacima, temperatura koji stupanj iznad nule. Ma savršenstvo. Tek od podneva se počelo naoblačivati, ali sunce se i dalje borilo s oblacima. Nakon 14:00 je uglavnom bilo oblačno, ali vidljivost dobra.
Moja prva ideja je bila cijeli dan zadržati se na dijelu skijališta iznad Kitzbühela i Kirchberga tj. na glavnom dijelu ovog ogromnog skijališta. Ali kada sam došao Flekicom do vrha, vidio sam da je sunce na strani Jochberga i Pass Thurna, tako da sam iznad Kitzbühela napravio svega nekoliko spusteva (otkrio novi supermoderni Brunn osmerosjed s grijaćim sjedalima) i odlučio se prebaciti 3S gondolom do Jochberga da se malo osunčam, i onda u drugoj polovici dana vratiti se na dio iznad Kitzbühela. Ujutro, kako je dio skijališta iznad Kitzbühela i Kirchberga u sjeni, uvijek je staza malo tvrđa i treba neko vrijeme da omekša. Na drugoj pak strani planine stanje potpuno suprotno. Jochberg i Pass Thurn bili su osunčani, a staze mekše, taman onako gušt skijati. Ledenih ploha nigdje nije bilo, ni na jednoj strani skijališta. Staze pripremljene do savršenstva, što je došlo do izražaja u drugoj polovici dana kada su još uvijek bile u jako dobrom stanju bez obzira na mnoštvo ljudi. Jako jako puno Nizozemaca, toliko da su mi već dopizdili svojim "skijanjem", ali i kokodakanjem na žicama. Nizozemska invazija. Nikako da izbjegnem ovaj narod. Lani u ožujku cijela Austrija puna Nizozemaca. Ove godine u veljači isti slučaj. Pa da li itko radi u toj zemlji ili se po cijelu zimu samo skijaju?! Čovjek bi pomislio da ih ima više od Kineza, a ne samo 17 milijuna!
Uglavnom, malo po malo došao sam do kraja skijališta iznad Pass Thurna. Taj dio zapravo ne spada pod Tirol, nego pod Salzburg. Tu se nalazi jedna od meni omiljenih staza - crvena 70ica, kao i brzi i udobni šesterosjed s grijaćim sjedalima - Resterhohe. Napravio sam nekoliko spusteva prema Pass Thurnu pa onda prema Mittersillu do srednje postaje Panoramabahn gondole (još jedan prekrasni crvenjak - 77). Staze su na ovom dijelu skijališta mekše, ritmične i općenito ima manje ljudi.
A onda sam se oko 13:30 odlučio početi vraćati prema Kitzbühelu. Mic po mic, staza za stazom, sada na drugu stranu. I pola sata kasnije došao sam do Talsen četverosjeda iznad Jochberga, samo da bih otkrio da je četverosjed izvan funkcije. Tip uz žicu je objašnjavao da su je zatvorili zbog jakog vjetra, navodno 76 km/h. Gledam ja žicu. Ništa se ne njiše. Možda je u nekom trenutku zaista bio vjetar i morali su je zatvoriti, ali u 14:00 od vjetra ni V. Valjda im se više nije dalo raditi. A ta je žica glavna poveznica prema 3S gondoli koja pak povezuje Jochberg s Kitzbühelom preko velikog ponora.
"Take the skibus from Pass Thurn to Kitzbühel.", dano nam je rješenje.
To je značilo opet iznova mic po mic vratiti se na početak, odakle sam pola sata prije krenuo. Natrag. I spustio se ja malo prije 15:00 skroz ponovno do Resterhohe sedežnice, a kad tamo na stanici skibusa jedno stotinu ljudi čeka i čeka. Mnogi su zaglavili na "krivoj" strani skijališta. Odlučio sam uopće više ne forsirati povratak tog trena u Kitzbühel jer bih izgubio puno vremena čekajući na taj prokleti skibus. Znao sam da danas neću napraviti spust niz Streif, ali "what the heck" - bit će drugih prilika. Radije sam odlučio napraviti još koji spust iznad Pass Thurna i onda se polako vratiti po auto. Kada sam se sljedeći put spustio do Resterhohea, na stanici je bilo dvjestotinjak ljudi. Za popizditi.
A onda mi je na pamet sinula ideja. Taj skibus ide iz Mittersilla za Kitzbühel, što znači da mora proći pokraj srednje postaje Panoramabahn gondole. Tamo zasigurno mora postojati i stanica skibusa. Vratio sam se natrag na planinu i gore dolje, spustio se crvenom stazom 77 do srednje postaje Panoramabahna. Stanicu sam zaista našao, a na njoj desetak ljudi. Nekada zaista vrijedi poznavati skijalište. Ni deset minuta kasnije došao je prazan skibus, ja ušao i komotno sjeo. Dvije stanice kasnije u taj isti skibus na Pass Thurnu nahrupilo je sada već tristotinjak ljudi, gurajući se, psovajući... Meni je na licu bio lagani osmjeh.
Bus je išao do Hahnekammbahn gondole, ali kada smo stigli tamo, vozač je na razglas objavio da nastavlja skroz do Kirchberga. Na Flekici me čekao moj Prašinar.
Bez obzira na peripetije oko skibusa, savršen skijaški dan.

Rating današnjeg skijaškog dana: 5/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 51.7
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 491.1
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 8181
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 86641
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 74.7 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

ponedjeljak

veljača

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 11 - Nauders, Austrija (08.02.2016.)

Jučer sam pred kraj skijaškog dana sjeo uz jednu od gondola na Kronplatzu, uhvatio wifi i krenuo pretraživati gdje će sutradan biti najbolji uvjeti za skijanje u Tirolu. Odlučio sam ove godine uglavnom ne rezerviravati smještaj unaprijed, već provjeriti dan prije vremenske prilike i onda pronaći smještaj preko jedne od tražilica na internetu. Za sutra je ispalo da je prognoza najbolja u zapadnom Tirolu gdje mi moj sezonski Tirol Snowcard skipass nudi nekoliko skijališta: Galtur, Ischgl, Nauders, Venet, Berwang, Serfaus-Fis-Ladis... Potražio sam smještaj i preko www.hrs.com pronašao najjeftiniji u mjestu Tarrenz par kilometara od Imsta. Haus Selma za 31eur po noćenju u jednokrevetnoj sobi s doručkom i zajedničkom kupaonicom na hodniku. Barem je tako pisalo. Kada sam došao tamo u 20:45 (nakon par sati vožnje od Kronplatza preko Brenera na kojem je snježilo sve u šesnaest), ispalo je da je "zajednička kupaonica" zapravo samo zajednički WC. U sobi je bio umivaonik. Ali tuša nije bilo na vidiku. To je "economy room". Nisam još nigdje to doživio da nema tuša, ako ne u sobi, onda barem zajednički na hodniku. Ostao sam paf. Nakon jučer odskijanih gotovo sedamdeset kilometara, trebao mi je topao tuš. Tu priči nije kraj. Kada sam se pojavio na Selminim vratima u 20:45, stara nije propustila komentirati: "Dolazite kasno! Jako kasno!". I ne postoji uopće wifi, što mi je više nego potrebno zbog provjeravanja stanja na skijalištima. Odlučio sam prespavati i sutradan dati petama vjetra.
I tako sam nakon doručka pokupio stvari i krenuo dalje. Upogonio sam Prašinara prema Naudersu. Bilo je puno opcija, ali nekako Nauders mi se učinio najzanimljivijim. U Ischglu i Serfaus-Fis-Ladisu sam bio. Ovaj drugi je zapravo jedno jako dobro skijalište. Ali htio sam upoznati danas nešto novo. Nauders je najveći među tim "novim" skijalištima. Put me odveo malo autocestom, a onda brzom cestom prema Serfausu, i umjesto da se skrene prema Serfausu, samo se nastavi ravno dalje u dolinu. Put od Tarrenza do Naudersa trajao je 50 minuta. Skijalište zapravo nije u samom gradu, već se treba proći grad i nakon minute s lijeve strane se ugleda veliki parking i moderna bijela prizma koja ima funkciju donje postaje gondole, garderobe i restorana. Skijalište se nalazi između 1400 i 2850 metara nadmorske visine i na samoj je tromeđi Austrije, Italije i Švicarske. Cesta odavdje se primjerice nastavlja prema Scuol Motta Nalunsu i Sankt Moritzu, skijalištima u Švicarskoj. Zato je i skijalište bilo danas prepuno Švicaraca s onim njihovim čudnim njemačkim. Nevjerovatno kako jedan narod može tako masakrirati jedan jezik. Onda je tu bilo puno Nijemaca. I hrpetina Nizozemaca, Belgijanaca i Luksemburžana. Imao sam dojam da su domaći bili u manjini.
Na ulazu u gondolu gužvetina. Iako su pokušali uvesti reda i puniti gondole šest po šest preko posebnih automatskih rampi, ljudi se jednostavno toga ne pridržavaju i nastaju gužve. Čekao sam 25 minuta ulaz na gondolu. A onda kada sam napokon došao gore, na svim okolnim žicama opet gužva. Kasnije se to raštrkalo pa se na žice ulazilo ili momentalno ili nakon minute dvije. Ali start je bio brutalan.
Nauders ima deklariranih 70 kilometara staza. Od toga 28km otpada na plave, 31km na crvene i 11km na crne staze. I zaista skijalište ima raznolikost staza, od onih laganih za učenje do crnjaka. Staze su čak i dosta duge. Doduše ne koliko na Kronplatzu, ali ipak sam uspio "nabiti" jedan spust od vrha do doline od 6,6 kilometara. Uz izuzetak par kratkih staza (cca 1km svaka) na samom vrhu skijališta iznad razine drveća koje su široke, sve ostale staze su ili uske ili srednje širine. S obzirom na količinu ljudi na užima se znao dogoditi krkljanac. Pripremljenost ne baš bajna. U startu puno mekog snijega koji se nakon sat vremena počeo polako pretvarati u hupsere, a nakon podneva hupsera je bilo posvuda na crvenim i crnim stazama. I pokoja ledena ploha. Problem je što je kroz noć napadalo par centimetara svježeg snijega kojeg nisu mogli stisnuti. Plus puno ljudi. Snijega je inače bilo puno više nego na drugim skijalištima. Čak i izvan staza u dolini. To je zato jer je Nauders ipak na malo većoj nadmorskoj visini. Na samom vrhu skijališta gdje nema drveća snijega puno i imao pregršt mogućnosti za off piste. Ali zbog lavina po Tirolu u posljednjih nekoliko dana kada su čak izgubljeni i životi, malo tko se usudio ići izvan staza. Vidjelo se izdaleka da su vrhovi prepuni snijega. U nekim drugim okolnostima i u društvu usudio bih se off pistati u Naudersu.
Ranije sam spomenuo 70 kilometara deklariranih staza. Učinilo mi se nakon par spusteva da je to jako jako nategnuto. Skijalište je zapravo veoma malo i vidi se od jednog do drugog kraja s određenih točaka. A onda sam pogledao skimapu i otkrio da se skijalište zapravo sastoji od tri međusobno odvojena dijela: Nauders Bergkastel (glavno skijalište u blizini grada gdje sam skijao cijeli dan), te Haider Alm Malga S. Valentino i Schöneben Belpiano, malo dalje niz cestu prema granici. Ovaj drugi ima samo par kratkih staza, a treći koju više, i posebice tu upadaju u oči crnjaci. Nije mi se dalo skidati skije i pance i voziti prema tim drugim dijelovima skijališta budući da imam samo jedan dan. Zadržao sam se cijeli dan u Bergkastelu. Na tom glavnom skijalištu je tri petina staza od onih 70 kilometara, te ukupno 13 žica (1 gondola, 5 sedežnica i 7 vučnica). Sve otvoreno.
Vrijeme jako dobro. Sunčano veći dio dana. Osim jednog oblaka koji je cijeli dan bio točno na sredini skijališta gdje je vidljivost bila smanjena, a iznad i ispod oblaka odlično vrijeme. Kasnije, nakon 14:00, oblak se počeo širiti, ali još uvijek je bilo dosta sunca. Na samom vrhu jak vjetar koji je pojačavao osjećaj hladnoće, iako je bilo službeno svega koji stupanj ispod nule.
Ok skijalište za jedan dan. Sve više od toga bi bila živa dosada. Zamjerka je previše ljudi čak i u tjednu i previše škola skijanja i mentalno retardiranih učitelja koji na užim stazama i uz mnogo ljudi idu s desetak i više klinaca u gusjenici od ruba do ruba. Cijene hrane i pića također iznad prosjeka. Uzeo pizzu i mali skiwasser i olakšao novčanik za više od 15 eura.
Također, na nekoliko mjesta na skijalištu oglašavaju besplatni wifi, ali na niti jednom mjestu nisam se uspio spojiti na njega. Tek sam kasnije na autocesti stao na nekom odmorištu i bacio se u potjeru za lijepim vremenom sutra. Situacija obrnuta. Sutra je zapadni Tirol u oblacima i snijegu, a istočni uz oblake ima mogućnost i nešto sunca. Odlučio krenuti za Kitzbühel, na potpuno suprotni kraj Tirola. Dva sata vožnje. Ipak, ne bunim se - Kitzbühel je meni jedno od najdražih skijališta.
Smještaj sam pronašao u Jack's Lake & Mountain (JLM) Hostelu, par kilometara od centra grada. Novi hostel. Sve u njemu miriše još na novo. Moderno uređen. Više nalikuje na skijašku kuću, nego hostel. I šlag na kraju. Uzeo sam za 21,75eur krevet u četverokrevetnoj spavaonici, ali kako nema ljudi, imam cijelu sobu samo za sebe! Ozbiljno razmišljam da ostanem ovdje nekoliko dana. U okolici ima dobrih skijališta poput Kitzbűhela, Kaltenbacha, Mayrhofena, Brixentala, Alpbachtala, Steinplattea...

Rating današnjeg skijaškog dana: 3/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 44.0
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 439.4
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 7630
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 78460
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 75.5 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

nedjelja

veljača

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 10 - Kronplatz, Italija (07.02.2016.)

Spavao sam zapravo u San Stefanu, mjestu uz San Lorenzo di Sebato. Pension Hofer. Čisto, toplo, doručak uključen. 40 eura. Malo iznad prosjeka što inače plaćam za smještaj na skijanju, ali na Kronplatzu sve je skuplje. Lokacija pansiona se pak pokazala kao puni pogodak. Dva kilometara od Risconea, odakle idu dvije gondole skroz na vrh planine. Ogroman parking. Došao u 09:00, iako se Kronplatz otvara u 08:30, ali ostali su očito odlučili malo duže odspavati nedjeljom jer sam uhvatio parking skoro u prvom redu.
Godinama sam planirao Kronplatz. Ubaciti ga nekako u svoje skijaške putošestije. Ali nekako je uvijek izvisio. Htio sam vidjeti to mjesto o kojem u Hrvatskoj svi pričaju. Mjesto u kojem se Hrvatine moraju pokazati, ako ništa drugo onda samo onaj prvi tjedan u siječnju. Koliko uopće od njih skija? Skijaju po birtijama (kojih by the way uz staze ima na svakom koraku). A možda ni to. Možda su uspješno položili seminar o fotošopiranju Modnog mačka i ufotošopirali sebe u Kronplatz. Moram priznati da mi se bljuje na sva ta preseravanja i da upravo činjenica da je Kronplatz za Hrvatine, nazovi zvijezde i zvijezdice, mondeno skijalište, odmah je u startu Kronplatz pokupio minus. Ali dobro... Moram mu dati šansu.
Vikend. Puno ljudi. Of kors. Talijani, Austrijanci, Hrvati, Slovenci, Česi, Belgijanci... Šaroliko društvo. No, skijalište s ukupno 116 kilometara deklariranih staza i čak 31 žicom dovoljno je veliko da prorijedi mase. Mnoštvo ljudi osjetilo se samo oko parkinga. Gore rijetko sam na žice čekao više od minute, a na stazama toliko mjesta da se mogla pustiti skija. I treba se uzeti u obzir da je kultura skijanja ipak na puno višem nivou od recimo Cerkna. I ovdje ima povremenih kamikaza. I ovdje ima ljudi koji rade budale od sebe na ovaj ili onaj način. Ali takvi su hvala Bogu u manjini.
Vrijeme nije bilo savršeno. Oblačno, ali do podneva s povremenim sunčanim razdobljima. Onako na mahove. Od podneva sve oblačnije. A onda je počeo padati i snijeg. Najprije slab snijeg pri vrhu, a onda kako je odmicao dan, snježna se granica počela pomicati prema dolje i snijeg se pretvorio u skoro pa mećavu. Vidljivost zadovoljavajuća, osim na samom vrhu i kojih par stotina metara od vrha gdje je veći dio dana bilo difuznog svjetla, ali na ostatku skijališta konture staze odlično su se vidjele pri skijanju. Temperatura odlična. Na vrhu koji stupanj ispod nule, na dnu koji stupanj iznad nule.
Uzeo sam odmah gondolu skroz do vrha. Prvi plus za Kronplatz – široke staze, većina je veoma duga, i raznovrsnost staza. Ima od najlakših do najtežih i svatko može pronaći nešto za sebe. Na Kronplatzu će uživati i penzioner, kao i onaj koji želi da mu noge gore. Ja sam tako danas uživao karvajući od ruba do ruba staze (pokušavao što više se spustiti i staviti skije na rub ruba) na plavcima i lakšim crvenjacima, ali volio sam osjetiti i toplinu u nogama na crnjacima. Prekrasni crnjaci su posebno 1 i 4 koji kilometrima i kilometrima vode s vrha u dolinu u Riscone. Također je dobra staza plavo-crvena koja vodi do doline u Percu i na kojoj sam u jednom spusti nabio više od 8 kilometara.
Odlučio sam otići odmah do najudaljenijeg dijela skijališta, Piculina, i onda se polako vraćati nazad. Kako sam se udaljavao ljudi je bilo sve manje. Staze pripremljene tako tako. Ni minus ni plus za Kronplatz. Rano ujutro se činilo kako su dosta dobro pripremljene. Ali onda su počele propadati. Primjerice na Piculinu pronašao sam odličan crnjak. Zapravo posljednja staza na toj strani u sustavu žičara Kronplatza. Duga, široka, strma, gotovo prazna. Ali njeni najstrmiji dijelovi već su u 10:30, znači svega dva sata nakon otvaranja skijališta, bili nakupine mekog snijega i hupsera. Da ne govorim što je bilo kasnije. Od dvanaest, a pogotovo od dva sata, sve iole strmije staze na Kronplatzu bile su prepune hupsera. Tko zna mogao je skijati. Ali pogotovo pri kraju dana bio je to dodatni nepotrebni pritisak na noge. Plave i blaže crvene izdržale su do kraja. Ali onaj crnjak na Piculinu je zaista bio poseban. Kako je moguće da staza propadne u roku od dva sata?! Razumio bih da je jučer padao snijeg pa ga nisu uspjeli sabiti. Ali jučer je bio lijep i sunčan dan na Kronplatzu. Previše ljudi? Ne. Na tom dijelu skijališta ljudi je bilo najmanje. A i da je bilo puno ljudi, pravi znalci bi trebali znati pripremiti staze za vikend. Uzmimo Alta Badiju. Staze su daleko bolje pripremljenije od Kronplatza. Uglavnom, preimenovao sam ovaj dio skijališta u – Pičkulin.
Ali moglo je i biti gore. Vidio sam gore. Skijao sam po puno gorem. Tako da ni plus ni minus za ovo Kronplatzu.
Ali zato minus ide za žice. Priznajem – puno novih žica i puno brzih žica. Ali tko je pobogu projektirao ovo skijalište i od 31 žice stavio čak 21 gondolu i samo 5 sedežnica?! Nije mi gušt svakih par minuta skidati skije i u gondolu, umjesto da lijepo ukližem na neku sedežnicu. Previše se gubi vremena i energije s toliko gondola. Nigdje od skoro stotinu skijališta u kojima sam bio nisam vidio toliko gondola na jednom mjestu. Razumijem da za veće relacije je gondola neophodno potrebna. Ali na Kronplatzu su gondole postavili čak i u dužini od 300-400 metara i u kojima vožnja traje dvije minute! Minus.
Plus za Kronplatz je velik broj restorana i zalogajnica. Ima ih doslovno posvuda. Minus – cijene. Ja sam na kraju uzeo jedan osrednji sciwasser i platio ga 4,00eur. Ono što me iznenadilo jest i da sam u jednom restoranu primijetio kako piše da čašu vode iz slavine naplaćuju 0,50eur! Gamad škrta digićka! Ili tirolska!
Da rezimiramo – da, lijepo skijalište, ali vidio sam puno puno bolje. Ništa toliko posebno da se o Kronplatzu toliko razglaba u Hrvatskoj. Bolje je i Alta Badija i Cortina i Kitzbuhel i mnogi drugi. I svjetski su puno mondeniji od jednog Kronplatza. I jeftiniji za koji euro. Jer danas sam dan skijanja na Kronplatzu platio previsokih 51 euro! Veni, vidi, i možda bih se i vratio na dan u Kronplatz, ali sve više od toga je too much. Kao što sam rekao – postoji bolje. A Hrvatine, koji ne znaju za bolje, neka se grčevito drže Kro(n)platza... Bolje njima, bolje meni...

Rating današnjeg skijaškog dana: 4/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 67.1
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 395.4
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) DANAS - 13168
UKUPNO ODSKIJAN VERTICAL DROP (U METRIMA) U SEZONI - 70830
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 92.3 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

subota

veljača

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 9 - Cerkno, Slovenija (06.02.2016.)

Sinoć sam stigao iz Švedske, pokupio auto na parkingu na aerodromu u Ljubljani i zapičio prema Cerknu. Radije bih subotu proveo skijajući na nekom većem i atraktivnijem skijalištu, ali još uvijek imam dvije skikarte koje moram iskoristiti u ovoj sezoni. Smještaj sam pronašao u Idriji u Hostelu Idrija gdje me dvokrevetna soba izašla 15eur. Hostel je zapravo neki omladinski dom, izgrađen davno za Juge i izgleda kao korak u drugo vrijeme. Ali čist je, topao i teško da ga netko drugi može pobijediti cijenom. I nalazi se pola sata vožnje od skijališta.
Ujutro sam došao točno u 09:00 na parking kod Počivala. Kako je bila subota, gornji parking tik uz žicu bio je već pun. Ja sam taman među zadnjima uhvatio mjesto na donjem parkingu ispod Počivala. Kasnije su se ostali parkirali uz rub ceste prema Cerknom. Slovenci i nešto malo Hrvata. Previše ljudi za tako malo skijalište. Doduše na žicu se opet nije puno čekalo, ali staze su bile krcate i teško je bilo malo pustiti skiju i uživati na snijegu bez straha da će te netko pokupiti ili da će ti se netko baciti pod skije. Puno klinaca, puno loših skijaša. I opet se događalo isto: oni koji ne znaju skijati, redovno se motaju po strmijim stazama. Još klince mogu razumijeti jer njihove glave još uvijek ne kopčaju mnoge stvari. Ali odrasli?! Oni bi trebali barem zaključiti što mogu i što ne mogu i najprije naučiti osnovne korake na poligonu za učenje. Na startu pokupio me skoro jedan malac, jedan od onih koji su uvjereni da znaju skijati, a cijelo tijelo im se rotira. Da ga nisam krajičkom oka spazio kako kamikazira pokraj mene i da se refleksivno nisam odmaknuo, pokupio bi me. Stao sam naposljetku, a on je nastavio juriti niz crvenu stazu, njišući cijelo tijelo i mlatarajući štapovima na sve strane. Onda su tu oni koji stoje uz rub staze i taman kada ti prolaziš, krenu i oni bez da su pogledali prema gore da li mogu krenuti i da li netko dolazi odozgora ili ne. Par puta nedostajali su centimetri. A onda su tu obitelji. On ne zna skijati. Ona ne zna skijati. Njihova djeca još i manje. Ali su redovito takvi također na strmini gdje roditelji pokušavaju "naučiti" skijati svoje klince. I onda, čim strmina postane veća, svi se nađu na podu, pogotovo od 14:00 kad su se pojavili hupseri, pa su staze pune ležećih klinaca i njihovih roditelji. Jednom prilikom bilo ih je dvadesetak ležalo oko hupsera; toliko da se nije imalo gdje proći. Kultura skijanja nula danas na Cerknom.
No, vrijeme je poslužilo. Lijepo sunčano, plavo nebo i savršena temperatura koji stupanj iznad nule. Staze jako dobro pripremljene. Puno bolje nego prošli put. Barem ujutro nije bio beton. U posljednjih nekoliko dana napadalo je i nešto svježeg snijega tako da je prekrilo rupe, a snijega u tragovima sada ima i izvan staza. Od 13:00 počeo je izbijati led na mnogim mjestima. Od 14:00 hupseri. Ali dalo se skijati za one koji znaju skijati.
Danas je na Cerknom bio i test Fischer skija. Testirao sam najprije Progressor F19. Otpale mi noge koliko je trebalo stiskati skiju. A ja mislio da su moje Elanice teške za skijati! Čim se malo opustiš, odmah te baca unazad. Potom sam uzeo RC4 SC, najjaču rekreativnu slalom skiju. Napravio tri spusta s njom. Dobro mi je sjela. Lakša od moje Elanice, ali ne prelagana. Odlično ulazi i izlazi iz zavoja. Dobro se ponaša i na ledu. Doslovno grize. Dosta eksplozivna pa njoj treba netko s dosta kondicije. Razmislio bih o kupnji ove skije kada bih našao dobru cijenu.
Ručao sam danas u jedinom restoranu na skijalištu - Alpskoj Perli. Jota za 3,90eur. Ali jeo sam tek u 14:30 jer svaki moj pokušaj ručka od 11:30 do 14:30, završio je okretanjem i izlaskom iz restorana. Kako je Perla jedini restoran na Cerknom, red je bio poveći za hranu, drugi za plaćanje, a treći najveći za kavu. Nije mi jasno zašto ne dodaju neku zalogajnicu barem vikendom. Npr. u Švedskoj se skupilo društvo, donijelo stolove, stolice i roštilj i uz jednu žicu odlučili napraviti barbecue i prodavati skijašima. Ali daleko su i Hrvatska i Slovenija od Švedske nažalost... U svakom smislu...
U tri sam krenuo s planine. Odskijao sam svoje. Dosta se naživcirao, ali uspio koliko toliko kvalitetno skijati. Sljedeća postaja Kronplatz. GPS me odveo za Ajdovščinu pa onda za Novu Goricu, Udine, Tolmezzo, Sappadu i naposljetku u San Lorenzo di Sebato gdje sam pronašao sobu za 40eur s doručkom. Jeftinijeg nije bilo. Znam da sam mogao ići vjerovatno brže preko Kranjske Gore i Lienza, ali tim putem ću se vraćati pa nisam htio duplirati. A i taj gornji put mi je već dosadan koliko sam ga prošao. Ovako mi je trebalo nekih 6 sati, ali imao sam vremena. Bez žurbe. Dakle sutra skijanje na Kronplatzu, a dalje ne znam. Pičim negdje za Austriju. Sve ovisi gdje nađem smještaj. Snowcard Tirol sezonski skipass mi pokriva 90 skijališta tako da imam izbora...

Rating današnjeg skijaškog dana: 2/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 35.9
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 328.3
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 74.5 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

ponedjeljak

veljača

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 8 - Are, Švedska (01.02.2016.)

Joj, kako je dobar doručak bio jutros! I još uključen u cijenu! Nema čega nije bilo: mueslija, sira, šunke, kruha, jogurta, mlijeka, kave, čaja, keksiju... Najeo se ko svinja i pripremio za novi skijaški dan.
Namjera mi je bila uzeti besplatni skijaški bus do VM8 gondole/šestsedežnice, koja se jedina upogonjuje već u 08:00, i tako iskoristiti svaku minutu današnjeg dana za skijanje u Areu. Ali na internetu sam za doručkom pročitao da je zbog jakog vjetra žica zatvorena. Provirio sam vani na trenutak. Nije bilo ni daška vjetra. Ništa mi nije bilo jasno. Odlučio sam na kraju pričekati do 09:30 i normalno otvaranje skijališta, uključujući i žica u blizini mog hostela. Kada sam napokon sjeo na žicu i krenuo prema gore, vjetra i dalje nije bilo. Čak ni na višim visinama. Kako na puno mjesta na skijalištu postoji besplatni wifi, provjerio sam stanje. Pisalo je da je VM8 i dalje bila izvan pogona. Isto je pisalo na ulazu u nekoliko drugih žica: "VM8 stangdt". Napravio sam dva spusta iznad Are byja. I onda primijetio na drugom kraju brda da se žica vrti. VM8. Odlučio sam se spustiti do Are Race Arene. Putem sam naletio na još jednu tabelu nasred staze poveznice koja je obavještavala da je VM8 izvan pogona. Ali žica se vrtila pred mojim očima. Spustio sam se do dna i bez problema ju uhvatio. I tako nekoliko puta tijekom dana. Prošao sam ponovno skoro cijelo skijalište (ponovno osim Duveda, i ovaj put Bjornlandeta). Vrijeme je bilo oblačno, ali s povremenim fazama plavog neba. Odlična vidljivost. I ponovno odlična pripremljenost staza. Na par mjesta nešto malo leda, ali kako je bilo relativno malo ljudi, jer je ponedjeljak, moglo se bez straha pustiti skiju i prijeći preko to malo leda.
U konačnici još jedan savršeni skijaški dan. Are je premašio sva očekivanja i stavio me sada na sto muka. Za sljedeću zimu razmišljao sam da bih se nakon dvije godine stanke vratio u Colorado i Utah. Sve ovisi ako će američki dolar malo oslabiti jer po trenutnom kursu sve je nama strancima gotovo dvostruko skuplje nego je bilo prije dvije i tri godine. Onda sam razmišljao da bih otišao natrag u južnokorejski Pyongchang i skijao na olimpijskim skijalištima godinu dana prije Zimskih olimpijskih igara koje će se ondje održati 2018. godine. A u džepu je već i karta za Japan i skijanje u Naganu u prvoj polovici prosinca ove godine. I sada je u igru upao Are i razmišljao da bih možda autom potegao do Skandinavije i proveo mjesec dana skijajući po Švedskoj, Norveškoj i Finskoj. Previše planova, premalo vremena i novaca.
U 14:15 sam morao završiti sa skijanjem i pozdraviti se s Areom. U 15:09 uhvatio sam vlak za Sundsvall i dalje za Abisko skroz na sjeveru Švedske. Dvjesto kilometara unutar Arktičkog kruga. U potragu za Aurorom Borealis. Veoma ugodan vlak i vožnja. U Abisko sam stigao u 10:52 sljedeći dan. Htio sam skijati i negdje unutar Arktičkog kruga, ali skijalište u Abisku na planini Nuolja koje ima jednu sedežnicu i nema staza, već je potpuni off piste paradise, bilo je još uvijek zatvoreno zbog previše snijega i opasnosti od lavina, kao i zbog jako niskih temperatura. Isti slučaj s obližnjim malo većim skijalištem u Bjorklidenu, koje se otvara dan nakon mog odlaska iz Abiska. Riksgransen na samoj granici Švedske i Norveške, pa skijaš malo u jednoj, malo u drugoj zemlji, također nisu otvorili. Otvorena su mala skijališta u norveškom Narviku, 1h45min vlakom zapadno od Abiska, i ono u švedskoj Kiruni, 1h15min istočno od Abiska. Ali raspored vožnje vlakova je tako loš da ništa od skijanja. Zimi nema buseva, a malo selo poput Abiska nema ni rent-a car. Piši kući propalo.

Rating današnjeg skijaškog dana: 5/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 44.0
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 292.4
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 74.9 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

nedjelja

siječanj

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 7 - Are, Švedska (31.01.2016.)

Uzeo sam u 23:15 noćni vlak prema sjeveru. Od Stockholma do Area ima nešto malo više od 600 kilometara. Prije par mjeseci "uhvatio" sam spavaća kola za 699 kruna (595kn). Avion iz Stockholma do aerodroma Ostersund Are bio je urnebesno skup, tako da je vlak ispao jedina opcija. Nisam puno vidio pejzaža zbog noćne vožnje. Bilo je puno zaleđenih jezera, a zrake velikog mjeseca reflektirale su se o njihovoj površini. Pokušao sam spavati. Bilo je teško. Grijali su toliko da je vjerovatno pakao bio hladniji od ovog vlaka. A grijači su se točno nalazili ispod mog kreveta tako da sam imao osjećaj kao da se lagano roštiljam cijelu noć. Vlak je bio dosta star i za Švedsku razočaravajući. Dobra strana je da je ipak imao besplatni wifi.
Vlak broj 3900 Malmö-Stockholm-Are ušao je u mali kolodvor u Areu čak petnaest minuta prije vremena. U 07:30. Kolodvor je zapravo multifunkcionalan objekt: željeznički kolodvor, knjižnica, shopping centar - sve u jednom. I povezan je mostom preko tračnica s velikim hotelom. Ujutro je na kolodvoru bilo krcato ljudima. Svi su odnekud dolazili vlakovima i teglili skije i pance, boardove i buce. Nedjelja. Moglo bi biti gužvasto.
Ostavio sam stvari u hostelu i odmah krenuo skijati. Nisam htio gubiti ni minutu vremena. Kupio sam skipass koji po danu dođe 425 kruna (360kn), a zanimljivo je da nema ama baš nikakvog popusta na višednevnu kartu. Također sam morao platiti još i 45 kruna za chip kartu. Za razliku od primjerice Austrije, ovdje ti naplate chip kartu i nema vraćanja novca, ali možeš ju ponovno iskoristiti. Nije loše za nekoga lokalca koji svako malo skija. Ali za stranca koji dođe ovdje na dan, dva ovo je zaista nepotrebno plaćanje.
A cijena skipassa? Nije visoka s obzirom da je ovo Švedska, a Are njen najveći i najpoznatiji ski resort. Ukupno ima deklariranih 91 kilometar staza, otprilike pola plavih, pola crvenih i nešto sitno crnih. Skijalište servisira nevjerovatno veliki broj od 32 žice - 1 vlakić, 2 gondole (1 stajaća i 1 mala sjedeća), 1 mix sedežnice i gondole, 6 sedežnica i čak 22 vučnice. Žice variraju od onih starih par desetljeća pa do potpuno novih Leitnerica. Skoro sve su dosta brze tako da se ne gubi puno vremena na žici. Vučnice su uglavnom na poligonima za učenje te uz plave staze, ali njih je moguće lako izbjeći.
Are ima malo čudno radno vrijeme. Jedna žica, VM8, mix kabinske gondole i šestsedežnice, koja kreće s ciljne ravnine staze za svjetski kup gore na polovicu planine, počinje u 08:00 i radi do 16:30. Sve ostale žice u pogon se stavljaju tek u 09:30, a kraj im je u 15:00. Dosta kratko, pogotovo ako se uzme u obzir da je trenutno dan već u 08:00, a mrak oko 16:00.
Are je malo neobično i po izduženosti skijališta. Podsjeća me pomalo na austrijski Schladming. Računao sam da bi mi trebalo cca sat i pol da odskijam od prve do posljednje staze. Ako gledamo prema skijalištu i idemo od desna prema lijevo, prvi dio skijališta je Björnlandet, iznad Are Björnena. Taj se dio prostire na dva brda, a staze su na jednoj strani jednog i obje strane drugog brda. Najviši vrh ovdje je Förberget na 727 metara nadmorske visine. Tu se nalaze sve odreda plave staze, par njih duže i od kilometara, dobro za zagrijavanje ili predah između crvenih i crnih staza, te nekoliko poligona za učenje i mali funpark. Ovaj dio skijališta servisiraju samo vučnice, uglavnom sidra.
Lijevo, na njega se nadovezuje Sadeln, s najvišim vrhom Totthummelnom od 828 metara. S jedne strane su plave i crvene staze, koje servisiraju jedno sidro i jedna nova i brza šestsedežnica s grijaćim sjedalima i kupolom. Tu je par prekrasnih širokih i dužih crvenih staza idealnih za carvanje. S druge strane je još nekoliko lijepih crvenih staza koje se spuštaju skroz u dolinu do Are by (Are sela), uz jedno sidro i jednu šestsedežnicu. Da, u Areu obožavaju šesterosjede! Tu već postaje gužvasto jer je za skijaše pristup dijelovima skijališta točno iznad Area najlakši. Iz Are sela još četiri žice idu na suprotno brdo od Sadelna. Jedna od žica je stari i ultraspori dvosjed, ali jedna je i stajaća gondola koja ide svakih dvadesetak minuta skroz do najviše točke skijališta - Are Topp Plata, podno vrha Areskutan na 1420 metara nadmorske visine. S druge strane Are Topp Plata se spušta do Are Race Arena. Tu su prekrasne široke i nekoliko kilometara duge crvene i crne staze, uključujući i one za svjetski kup, a već se posvuda po skijalištu reklamira Svjetsko prvenstvo u alpskom skijanju kojemu će Are biti domaćin u veljači 2019. godine. Na ovom dijelu skijališta je već ranije spomenuti VM8, ultrabrzi mix gondole i šestsedežnice, kao i još jedna gondola, ali ovaj put sjedeća koja također vozi do samog vrha. Lijevo od Are Race Arene su još dva mala dijela skijališta, relativno niska, Rödkullen, povezana s ostatkom skijaškog kompleksa, i tu su uglavnom plave i nešto malo crvenih staza, sve odreda dosta kratko, ali dobro za predah, a servisiraju ih samo vučnice.
Osim ovoga, pod isti skipass spada i skijalište u par kilometara udaljenom Duvedu. Ono se rasprostire na tri brda i tu su samo plave i crvene staze. Tu u nedostatku vremena nisam išao. Duved nije povezan s Areom, već treba uzeti besplatni skibus koji vozi cijeli dan, ali to je za neki drugi put.
Snijega ima puno u Areu. Čak je i selo pod snijegom. A gore ga je naravno još i više i na stazama i izvan njih. No, Šveđani su znali vidjeti i puno više snijega nego ove godine. Na stazama mix umjetnog i prirodnog snijega, iako se pod nogama puno više primijeti onaj prirodni. Staze odlično pripremljene. Na pojedinim mjestima bilo je nešto ledenih ploha, ali čim se moje Elanice nisu mučile s njima, to znači da nije bilo ništa strašno. Hupsera nula, čak i na kraju dana. Staze za deset. Prvu polovicu dana padao je lagani snijeg, svejedno s jako dobrom vidljivosti, a onda je izašlo sunce i posljednja dva sata skijanja bilo je plavo nebo. Dosta hladno. Dolje stupanj ili dva ispod nule, gore blizu -10. Iako je skijalište na dosta niskoj nadmorskoj visini (380-1274 metara), zbog položaja na samom sjeveru Europe, Are obiluje zimi snijegom i niskim temperaturama.
Veliki plus Area su i veoma ljubazni domaćini, od onih u hotelima, preko onih zaposlenih u trgovinama, do svih na skijalištu. Uvijek nasmijani. Uvijek ljubazno pozdravljaju na ulazu na žice. Imam osjećaj da u Austriji i Italiji na skijalištima sve rade kao na pokretnoj traci i da skijališta postaju bezlična. Ovdje se svi doista trude.
Kao i u Romme Alpinu jučer, i u Areu postoje na svakoj žici redari koji usmjeravaju promet. Tu je ponovno i posebna single linija za skijaše koji skijaju sami. Gužve na žicama, iako je bila nedjelja, nije bilo. Na stazama tako tako, ali ne previše jer je skijalište veliko pa se masa rasprši. No, i ovdje puno djece i loših skijaša koji nisu naučili raditi ni običan zavoj, a redovito sam ih viđao na crvenim i crnim stazama, dok su plave uglavnom zjapile prazne. Ja ne mogu shvatiti. Neka mi netko objasni. Zašto su crvendaći i crnjaci magnet za takve "skijaše"? Zašto najprije ne usavrše tehniku na plavim stazama i poligonima za učenje? Zna netko?! Ipak, generalno gledajući, nivo skijanja je u Areu puno viši nego u Romme Alpinu.
Još jedna pozitivna strana Area su i restorani posvuda po skijalištu. Besplatni wifi. Puno WCa.
Negativno? Rekao bih izduženost skijališta i manjak poveznice između Are Race Arene i Are by. Tu je samo VM8 gondola/šestsedežnica koja zbog jakog vjetra, koji je čest u Areu, zna biti izvan pogona. A onda fali poveznica između raznih dijelova skijališta i preostaje samo skibus.
Minus je i sam gradić. Očekivao sam nešto puno slikovitije. Onako fairytale. Are je zapravo arhitektonski veoma dosadnjikav: male drvene kuće od kata ili dva, s nešto boje; restorani, trgovine, barovi i hoteli, ali sve nekako minijaturno i bez duše. Jedino je položaj Area nešto što oduzima dah, pogotovo kada ga vidiš s vrha planine. Gradić je smješten izduženo na jednoj obali Aresjön jezera, dok je suprotna obala pusta. Jezero je posve zaleđeno i prekriveno snijegom tako da ljudi idu po njemu pješice ili na motornim sanjkama. Jezero je samo po sebi veoma izduženo, ali usko. Okolo brda s borovima i prekrivena snijegom kao da je netko posipao šećer u prahu. Kada si na vrhu, pruža se pogled i na drugu stranu s još jezera. Jedno od ljepših pejzaža kod skijanja.
Skijao sam skroz do zatvaranja skijališta. A onda u hostel. Rezervirao sam i platio još u listopadu krevet u četverokrevetnoj spavaonici u hostelu STF Are Törg za 695 kruna (590kn). Bilo je to najjeftinije što sam mogao pronaći u inače veoma skupom Areu. I imao sam sreće. Odmah po zatvaranju skijališta nastao je potpuni egzodus iz Area. Vikendaši su krenuli kućama pa je tako i hostel ostao prazan. Mislim da nas nije bilo ni deset. I tako sam ja dobio svoju vlastitu sobu bez ikakve nadoplate. Osim toga, hostel je bio čist, topao, brzi wifi, mogućnost korištenja kuhinje i skirooma, a sljedeći dan je doručak bio fenomenalan i uključen u cijenu.
Navečer sam u obližnjem hotelu pronašao teretanu, potom prošetao gradom i naletio na Coop supermarket gdje sam si kupio sastojke za večeru. Po restoranima u Areu cijene jednog glavnog jela kretale su se oko dvjesto do tristo kuna. Nisam htio toliko trošiti na hranu. It was not worth it. Radije sam u supermarketu kupio pakovanje od šest jaja za 8,50kn i pola kile goveđih šnicli za manje od 50 i napravio si večeru u hostelskoj kuhinji.

Rating današnjeg skijaškog dana: 5/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 40.9
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 248.4
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 72.2 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

subota

siječanj

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 6 - Romme Alpin, Švedska (30.01.2016.)

Još dok sam bio doma gledao sam da li u blizini Stockholma postoji neko skijalište pristojne veličine. Našao sam ih nekoliko, a Stockholmu najbliži od tih većih skijališta je Romme Alpin, smješten 220 kilometara sjeverozapadno od Stockholma, u blizini grada Börlangea. Dva i pol sata vožnje. Odluka je pala na Romme Alpin i iz razloga što je najlakše do njega doći iz Stockholma. Naime, za vrijeme skijaške sezone, subotom i nedjeljom postoje dva polaska busom iz Stockholma direktno za ovo skijalište: u 06:30 i u 07:00. Cijena od 490 kruna (415kn) uključuje prijevoz tamo i natrag, kao i cjelodnevni skipass. Zapravo cijena je odlična uzme li se u obzir da je ovo Švedska.
Ja sam se odlučio za polazak u 06:30 i par dana ranije preko interneta kupio kartu. Što prije biti na skijalištu, to bolje. Otvara se u 09:00 i radi do 16:00. Ujutro je na autobusnom kolodvoru bila hrpetina ljudi. Toliko da su u 06:30 zapravo išla dva dupkom puna busa. Vikend. Razumljivo. Ne mogu vam reći kakav je put do skijališta jer sam odmah zaćorio ko mala beba. Probudio sam se tik pred skijalištem. Bus je bio novi i udoban i s dosta mjesta za noge.
Romme Alpin ima deklariranih 23 kilometara staza, od čega su više od polovice plave (57%), zatim slijede crvene (35%) i tek su dva kilometara crnih staza (9%). Ta kilometraža otprilike odgovara i stvarnosti, s tim da bih rekao da su mnoge crvene zapravo bliže plavima, a crnjaci bi bilo gdje u Austriji ili Italiji bili malo žešći crvendaći.
Staze su dosta dobro bile pripremljene, pogotovo kada se uzme u obzir da je snijega izvan staza bilo samo u tragovima. Pod skijama se osjećala kombinacija prirodnog i u umjetnog snijega, za razliku od Hammarbybackena jučer gdje je isključivo bio umjetni snijeg. Na pojedinim mjestima je staza bila malo tvrđa i bila je čak i poneka ledena ploha, ali to više prema kraju dana. Ipak, s obzirom na veliki broj ljudi, staze su izdržale do kraja bez većih problema.
Kako je bila subota, bilo je za očekivati puno ljudi. Ali ovo je Švedska i stvari su nešto drugačije u ovoj zemlji. Civiliziranije. Na ulazu u svaku žicu postoji posebna traka za single skijaše koji popunjavaju prazna mjesta na žici, a na svakom ulazu u žicu su i po tri zaposlenika koji neprestano usmjeravaju promet. Nema ovdje: "Otišao sam na kavu." Ili "Na WCu sam.". Uvijek je netko uz žicu. Tako da nisam nikada čekao na ulaz više od minute ili dvije. Na stazama je pak bilo drugo stanje. Tu je bilo teže izbjeći to veliko mnoštvo ljudi, a bilo je i dosta loših skijaša, primjerice onih koji se u velikim rotacijama, brzini i u plugu spuštaju niz crnjak. Onda su tu bili i oni dobri skijaši koji su izvodili gluposti. Uglavnom klinci koji su sjedali na skije i pravocrtno se spuštali niz padine. Ili oni sa selfie stickovima. Trebalo bi ih zabraniti na svakom skijalištu. Prečesto sam kočio jer je mnoge teško bilo pročitati.
Nedostatak Romme Alpina je što su skoro sve staze lagane. Meni za gušt treba s vremena na vrijeme neka duga teža staza. Jedine teže staze bile su tri crne (čitaj-žešće crvene), ali te su dosta kratke. Možda kilometar. Najduži spust koji sam napravio bio je od dva i pol kilometara i to je bila uglavnom plava staza s nešto sitno crvene na kraju.
Romme Alpin se nalazi na dva brda, jedno do drugog. Sve je međusobno povezano. Ima prostora za širenje. Tako su ove godine dodali posve novu šestsedežnicu koja je išla čak 18 km/h, što je jedna od najbržih žica koje sam ikada vidio. I uz nju su ove godine dodali i neke od onih crnjaka. Loše je što je Romme Alpin na jako malenoj nadmorskoj visini. Baza je na svega 132 metara nadmorske visine, a najviši vrh na 407. Okolo nema viših planina. Samo nekoliko zaleđenih jezera i nepregledna polja.
Ukupno je dvanaest žica na skijalištu: pet sedežnica i sedam vučnica. Sedežnice su uglavnom za šest osoba i novijeg datuma i uglavnom Leitnerice. Sidra i tanjurići su najviše na nižim dijelovima skijališta gdje su poligoni za učenje. Romme Alpin ima dosta prostran dio za učenje, kao i mali funpark.
Još jedan minus za Romme Alpin je potpuni nedostatak wifija, koji je inače svugdje prisutan i besplatan u Švedskoj. U bazi skijališta postoji nekoliko restorana, kao i tri na planini, koji izgledaju veoma simpatično, izgrađeni u kombinaciji kamena i drva. Simpatične pak nisu cijene hrane i pića - porcija gulaša, tjestenine ili palačinka 95kruna svaka (ili 80kn); mali hamburger 25kruna (21kn), a veliki 45 kruna (38kn). Najbolje je bilo uzeti meni (veliki hamburger, pomfrit i bezalkoholno piće po izboru) za 69kruna (59kn).
Romme Alpin je dobro skijalište za jedan dan koje je najviše orijentirano prema obiteljskom skijanju. Za nešto ozbiljnije treba krenuti više prema sjeveru, prema Areu...

Rating današnjeg skijaškog dana: 3/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 33.5
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 207.5
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 65.3 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

petak

siječanj

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 5 - Stockholm Hammarbybacken, Švedska (29.01.2016.)

Bio je srpanj kada je Adria Airways imala odličnu akciju na aviokartu za Stockholm. Iz Ljubljane za švedsku prijestolnicu za 123 eura. I još skije putuju gratis. Zapravo, u početku mi skijanje nije bilo ni na kraj pameti. Plan je bio provesti par dana u Stockholmu, i upoznati i tu posljednju skandinavsku prijestolnicu koja mi nedostaje, a onda vlakom zapičiti za Nacionalni park Abisko na krajnjem sjeveru Švedske, debelo unutar Arktičkog kruga, i pokušati napokon "uhvatiti" Auroru Borealis.
No, onda sam počeo malo razmišljati. Siječanj i veljača - zima - snijeg - skijanje. I počeo sam istraživati gdje bih mogao "pustiti skiju". U Skandinaviji sam dosad skijao samo na Islandu. Švedska bi bila jedno posve novo iskustvo. Zapravo, Švedsku općenito skoro da ne poznajem. Bio sam gore samo jednom i to kada sam na jedan dan prije puno godina otišao iz Kopenhagena preko Oresundskog mosta za Malmö. Vrlo brzo sam odlučio između Stockholma i Abiska ubaciti dva dana skijanja u najpoznatijem i najvećem švedskom skijalištu, nekoliko puta domaćinu Svjetskog prvenstva u alpskom skijanju i svake godine nezaobilaznoj postaji Svjetskog kupa - Ĺreu. A onda mi vrag i dalje nije dao mira. Počeo sam istraživati gdje skijati oko Stockholma. "Kada već teglim skije i pance preko cijele Europe, da ih dobro iskoristim...", razmišljao sam.
Pronašao sam tako u samom Stockholmu malo skijalište Hammarbybacken, a dva i pol sata vožnje od grada i puno veće skijalište Romme Alpin. I tako je u planu, kada sam napuštao Zagreb, bilo četiri dana skijanja na europskom sjeveru: jedan dan u Hammarbybackenu, jedan dan u Romme Alpinu i dva dana u Ĺreu.
Kada sam se u avionu za Stockholm napokon dohvatio Lonely Planet vodiča, počeo sam razmišljati i o skijanju na Arktiku. Navodno postoji neko skijalište nedaleko Abiska, na granici Švedske i Norveške... Postoji i jedno točno iznad Abiska s jednom žicom koja vodi na vrh planine i onda off piste, no ovo je zatvoreno do kraja veljače.
Nažalost, ni zima u Švedskoj nije kako je nekada bila. Kako mi dolje na jugu kontinenta muke mučimo sa snijegom ove godine, tako i Šveđani iste probleme imaju na sjeveru. Stockholm je bio blizu desetice za dana. Vjetar je davao malo osjećaja hladnoće, ali prave zime nije bilo. Snijega nula.
Nakon cijelog dana istraživanja Stockholma, navečer sam se uputio na noćno skijanje u Hammarbybacken. Skijalište ima malo čudno radno vrijeme: ponedjeljkom od 15:00-22:00, od utorka do četvrtka 10:00-22:00, petkom 15:00-22:00, a subotom i nedjeljom 09:00-18:00. Kako mrak počinje padati već nakon tri, većina radnog vremena je skijanje pod reflektorima.
Postoji mogućnost kupovine skipassa za 1, 2, 3 i 5 sati, kao i za čitav dan. Jednosatni skipass stoji 125 kruna (105kn), dok je cjelodnevni 220 kruna (185kn). Ja sam za 160 kruna (135kn) uzeo trosatni skipass, iako sam poslije shvatio da sam se zajebao i da se nema što raditi više od dva sata. Čak su i dva sata navučena.
Ono što je posve jedinstveno kod Hammarbybackena jest činjenica da je skijalište u samom gradu! Udaljeno od centra Stockholma pet stanica metroom i ptgt otom tri stanice tramvajom. Trebalo mi je do skijališta 45 minuta. Skijalište je posve okruženo stambenim blokovima, a s vrha puca pogled na cijeli Stockholm. Tu nije kraj neobičnosti Hammarbybackena. Skijalište počinje na deset metara nadmorske visine! Da, dobro ste pročitali. Deset metara nadmorske visine. S vrha se čak vidi da je more udaljeno svega stotinjak metara. A vrh je na svega 95 metara. Mala nadmorska visina, mala visinska razlika, malo skijalište. No, veoma neobično. I slikovito. S vrha pogled na cijeli Stockholm, a onda se pod dobrim reflektorima spuštaš dolje prema svijetlima velegrada. Skijalište izgleda iz daljine pak kao jedno umjetno napravljeno brdo usred dosta niskog Stockholma. Strši iz grada, pogotovo kada noću s reflektorima. Ranije sam ga vidio dok sam istraživao grad u daljini na suprotnom kraju luke.
Hammarbybacken ima svega četiri staze, označene zelenom, plavom, crvenom i crnom bojom, no boje uglavnom ne označavaju ovdje težine staza. Zelena je bila zatvorena zbog nedostatka snijega. Plava je plava, crvena crvena, ali ona crna je također crvenog karaktera. Staze su konfiguracijski ritmične, malo strmine, malo ravnine pa strmina. Ali nema ozbiljnijih strmina, a najveća zamjerka je premala dužina staza. GPS mi je najviše pokazao, uz dosta vijuganja, svega nekih sedamsto metara dužine. Ukupno deklariranih 2 kilometara staza, što je manje više točno, uz vijuganje. Naravno, kako je Hammarbybacken jedno jedino malo brdo u gradu, nema mogućnosti za ikakvo širenje.
Snijega izvan staza uopće nije bilo. Na stazama je sve umjetni snijeg, a uz niske temperature tijekom dana, vidjelo se da je teško bilo pripremiti ga. Staze su bile prepune neravnina, te povremeno ledenih grumena i ledenih ploha. Ali moglo se skijati. Kao što sam rekao, veći problem je da skijalište brzo dosadi i dobro je za sat dva laganini skijanja nakon posla ili za učenje skijanja. Također, danas je problem predstavljao i jak vjetar na vrhu koji te dobro odgurivao u stranu na početku spusta. Borba.
Sve staze servisira jedna jedina žica - malo starije sidro. Zapravo dva - paralelna jedno uz drugo. U funkciji je bilo samo jedno i to je bilo dovoljno jer je u početku, kada sam stigao u 19:00 sati, na cijelom skijalištu bilo možda trideset-četrdeset ljudi, ne pretjerano dobrih skijaša, a dva sata kasnije broj je pao na desetak.
U bazi skijališta, bez obzira na njegovu veličinu, trgovina za rentanje opreme, kao i mala zalogajnica.

Rating današnjeg skijaškog dana: 2/5

VIDEO Spust usred Stockholma

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 10.1
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 174.0
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 58.5 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

utorak

siječanj

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 4 - Cerkno, Slovenija (26.01.2016.)

Stvarno ne znam što mi bilo kada sam u predprodaji lanjske sezone uzeo skikartu za Cerkno 3 dana u sezoni. Karta vrijedi u sezoni 2014./2015. i 2015./2016. Lani nisam uspio iskoristiti niti jedan dan jer sam na kraju završio u nekim drugim krajevima. Tako da ove godine moram iskoristiti sva tri dana na skijalištu koje jest simpatično, ali pobogu na njemu se nema što raditi čak tri dana u istoj sezoni.
I ono što je kod Cerkna veliki minus jest definitivno pristup skijalištu. Autocesta vodi od Zagreba do Ljubljane i onda su moguće dvije opcije. Opcija 1 (koju sam probao prije nekoliko godina) je preko Škofje Loke. Cesta je očajna. Većim dijelom uska i zavojita i loše asfaltirana. Danas sam odlučio isprobati opciju 2. Nastavlja se dalje autocestom od Ljubljane u smjeru Postojne i Kopra i izađe se na izlazu za Idriju. Tu slijedi još cca sat vremena obična cesta, ali nije ni izdaleka tako loša kao ona preko Škofje Loke. Istina je da i ova ima svojih zavoja i uskih dijelova, ali lakše je po njoj voziti. U konačnici od Zagreba do Cerkna su mi danas trebala točno tri sata.
Dan je bio lijep sunčan, ali po temperaturama više nalik na proljeće i skijanje negdje u drugoj polovici ožujka ili početkom travnja. Nikako se čovjek nije mogao uživjeti da je zima i siječanj. Gore 6 stupnjeva, dolje u bazi 9! Snijega izvan staza uopće nema, dok su staze dobro prekrivene, uglavnom umjetnim snijegom. Kako su noći jako hladne, po dolasku na skijalište staze su bile skroz tvrde i na mjestima zaleđene. Trebalo je imati jako jako oštre rubnike. Moje Elanice su taman bile servisirane, ali nije mi gušt skijati po takvoj podlozi. Sat vremena kasnije, kako je sunce postajalo jače, staze su već bile puno mekše i skijanje je postalo ugodnije. Od podneva pa nadalje snijeg je bio jako mekan, posebice na donjem dijelu skijališta, gdje je skoro pa bila juha. Sve staze i žice otvorene.
Ono što je zamjerka danas Cerknu, a ne sjećam se da je to bio slučaj prošli put kada sam bio tamo, je prevelik broj ljudi na skijalištu. Ostao sam iznenađen s obzirom da je utorak. Dosta automobila na parkingu plus nekoliko buseva, uglavnom školaraca. Skijaška kultura jako loša. Previše loših skijaša, previše kamikaza, i prečesto prevelike brzine, pa čak i onih koji su znali skijati. A s obzirom na broj ljudi, to je bilo vrlo opasno. Bilo je trenutaka kada je na stazi bio mravinjak, a opet s druge strane bilo je trenutaka kada sam skoro pa bio sam i mogao pustiti skiju. Ovo drugo se nije prečesto događalo.
Žice su i dalje dosta brze i, neočekivano s obzirom na broj ljudi na skijalištu, nije se čekalo na ulaz. To je veliki plus. Plus su i cijene u jedinom restoranu na skijalištu, gore na vrhu. Extravelika porcija špageta bolonjez za 5,50eur. Minus što nema negdje još na skijalištu neki kiosk ili slično sa snackovima i pijačom.

Rating današnjeg skijaškog dana: 2/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 34.3
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 163.9
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 80.6 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

četvrtak

siječanj

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 3 - Lienz, Austrija (14.01.2016.)

Ajde, barem jednom ove zime da me prognoza nije zajebala. Rekli su sunce, bilo sunce. Uz iznimku jedno sat vremena kada su oblaci prekrili sunce i čak se pojavilo difuzno svijetlo. Ali ostatak dana je bio savršen za skijanje. Uz to, i staze su bile savršeno pripremljene. Tvrde, ali ne pretvrde. I bez ijedne ledene plohe. Na internetu su napisali da je jedna žica i par staza zatvoreno i upravo je takvo stanje i bilo na terenu. Zatvoreno jedno sidro, a tih par staza su toliko sporedne da ih uopće nisam ni osjetio.
Bio sam već ranije u Lienzu jedanput. Bilo je to prije sedam ili osam godina. Moja prva ili druga sezona na skijama. Tada još nisam vozio pa sam išao okolo po skijalištima vlakovima i busevima. Sjećam se da sam imao jedan dan u Lienzu pa sam jedan dio dana proveo na Zettersfeldu, a drugi na Hochsteinu. Naime, Lienzer Bergbahnen skijalište se prostire na dva brda iznad Lienza, jedno nasuprot drugoga, a koja nisu međusobno povezana. Ukupno 37 kilometara deklariranih staza - velika većina crvenih, puno manje plavih i najmanje crnih. I tada i danas Lienz me se dojmilo kao jako zgodno i dobro sređeno skijalište, posebice za obitelji, ali i one kojima se skija dan ili dva. Više od toga ovo bi skijalište, pa i bez obzira na dobru pripremljenost staza te širinu i ritmičnosti istih, moglo dosaditi.
Od Hochsteina sam odmah odustao. Nisam htio gubiti danas tamo vrijeme budući da je bila otvorena samo polovica jedne staze zbog nedostatka snijega. Naime, taj dio skijališta starta u gradu na svega 686 metara nadmorske visine, a kako je zima loša, snijega u Lienzu nema pa je tako i na ovom dijelu skijališta isključivo umjetni snijeg i prekrili su na Hochsteinu samo tu jednu stazu. Odnosno polovicu nje.
Na Zettersfeldu je situaciju potpuno drugačija. Za doći na ovaj dio skijališta mora se iz grada uzeti gondola i snijeg se u tragovima počinje pojavljivati tek negdje na pola puta prema gore. Ali zato kada gondola jednom dođe do svoje gornje postaje na 1812 metara nadmorske visine, tu snijega ima u izobilju. Dakako manje nego što bi ga trebalo obično biti u ovo doba godine, ali svejedno više nego dovoljno. Tu je mix crvenih i plavih staza koje servisiraju tri sedežnice (jedna spora i dvije brze) te jedno sidro, koje je bilo izvan pogona. Uz dobro promišljanje rute, tu se može napraviti spust i veći od tri kilometara. S obzirom na dosta snijega nije mi bilo jasno zašto nisu stavili u pogon i tih par ostalih staza, ali kao što sam rekao, nisu mi nedostajale. Ljudi malo do srednje malo. To je dodatni užitak skijanja usred tjedna. Tako da sam mogao pustiti skiju i skijati i u kratkim zavojima i u onim dugima od ruba do ruba staze.
Sve u svemu odlično skijanje danas.
U 14:30 ipak odlučio da je bilo dosta i krenuo prema doma. Napomena: cesta od Lienza do Spittala je prepuna radara i kamera. Lani ih nisam primijetio toliko tako da oprez.
A ja dođem doma i u poštanskom sandučiću pronađem kaznu iz Tirola za prebrzu vožnju kod Matreija od 03.03.2015.!!! Dobro da su je gamad od Austrijanaca poslali deset mjeseci kasnije! Bez ikakve fotografije i cijeli papir skroz na njemačkom pa se ti snađi brate! Za prekoračenje od 13 km/h kazna od 45eur...

Rating današnjeg skijaškog dana: 5/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 41.5
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 129.6
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 89.9 km/h

komentiraj (1) * ispiši * #

srijeda

siječanj

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 2 - St Jakob in Defereggental, Austrija (13.01.2016.)

Ufff, što reći... Vrijeme i dalje zajebava. Trebao danas za Kals-Matrei. Lani mi se svidjelo to skijalište. Ali prognoza je danas bila loša. Svega 2 sata sunca. Checking checking... I odlučio se za St Jakob in Defereggental. Prognoza - 5 sati sunca. Bolju prognozu imao je danas samo Sillian, ali jebiga ne mogu dva dana zaredom u Sillian. U St Jakobu sam bio lani jedanput, kao i jedanput prije sedam-osam godina. Zgodno malo skijalište s nekih 19 kilometara deklariranih staza, uglavnom crvenih i nešto malo plavih. Jedna crna, koja ide u dolinu, zapravo je crvena. Ostalo mi skijalište u sjećanju kao skijalište s lijepim širokim stazama i odlično pripremljenima. Ok, ne bi bio moj izbor za početak sezone, ali što je tu je.
Od mog smještaja u Nikolsdorfu do skijališta ima točno 55 kilometara ili skoro sat vremena vožnje. Sve je ravno do Hubena, a onda počinje uspinjanje u planine. St Jakob starta na višoj nadmorskoj visini od ostalih skijališta u Istočnom Tirolu - 1400m, pa je stoga i danas snijega poprilično bilo čak i u dolini, a da gore i ne pričam. Zimska bajka. Međutim, vrijeme nula. Od devet sati jedno sat i pol do dva bilo je nešto sunca pa oblaka pa sunca. A onda je sunce potpuno nestalo, nadvili se oblaci i čak počeo padati i lagani snijeg. Toliko o točnoj prognozi. Dobra strana priče je da nije bilo difuznog svijetla pa se unatoč oblačnom vremenu, teren dosta dobro vidio, što mi je omogućavalo da s vremena na vrijeme pustim malo skiju. Ljudi više nego u Sillianu, pogotovo jer je taman danas bio i neki bus austrijske dječurlije, koji su mi razbili mit da svi Austrijanci znaju skijati praktički od rođenja. Ovi su bili živi očaj. No, koliko sam primijetio, proveli su više vremena u restoranima na zatvorenom nego na stazi. Vani je bilo dosta hladno. Vjetra nešto sitno na vrhu, ali temperatura je bila koji stupanj ispod nule i dosta je bilo ledeno na gornjoj polovici skijališta.
No, nešto je trulo u državi Austriji ove godine. Jučer u Sillianu reklamirali na netu da su sve staze otvorene. Dođem tamo, a ono ih par zatvoreno. Nisu mi falile jer se radilo uglavnom o nekim sporednim kraćim stazama. Međutim, danas se slično dogodilo u St Jakobu, skijalištu u kojem nikada nije bilo problema. Svi smo već uzeli zdravo za gotovo austrijsko laganje kod deklaracije staza. Niti jedno skijalište nema onoliko kilometara koliko je službeno deklarirano. Ok. Pustimo sad to. Ove godine im očito to više nije dovoljno. Sada su počeli lagati i na službenim stranicama o broju otvorenih staza. Ujutro ja tako gledam na netu i piše u St Jakobu ne radi jedna žica i samo 1 kilometar staza nije otvoren. Dođem ja tamo, a kad ono zaista Almspitz sidro nije u pogonu. No, osim sidra, u pogonu nije bila i jedna trećina skijališta. Ogroman dio. A na netu do kraja dana uredno stoji da je zatvoren samo 1 kilometar! Nije mi bilo jasno zašto ne radi cijelo skijalište jer je snijeg svuda bilo i više nego dovoljno. Tijekom dana tek su ratraci par puta počeli prolaziti po tim zatvorenim stazama i sređivati ih. I da si htio ići na te zatvorene staze, ne bi bilo jako pametno jer su skroz bile izbrazdane od ratraka. Austrijsko fušanje. Varanje korisnika. Valjda su se dosjetili da, u ovu lošu zimu, tako mogu privući više gostiju. Ako lažu. Obit će im se o glavu.
Bilo kako bilo, mora se priznati da su sve otvorene staze bili bezprijekorno speglane. Snijeg suh i mekan. Skoro da nije bilo tvrdih dijelova staza, a leda pak ni milimetar. Uključujući i više od pet kilometara dugačke staze koje idu skroz u dolinu do donje postaje gondole. Ali kako je trećina skijališta bila zatvorena, već je sredinom dana postajalo dosadnjikavo.
Cijene hrane i pića se nisu pretjerano promijenile u odnosu na lani. Schiwasser 0,33L 1,80eur, a porcija gulashsouppe 5,60.
Sutra vjerovatno skijanje u Lienzu. Prognoza sunce veći dio dana. Ali tko zna...

Rating današnjeg skijaškog dana: 3/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 42.1
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 88.1
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 77.1 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

utorak

siječanj

2016

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 1 - Sillian, Austrija (12.01.2016.)

Krenulo je. Otvorio sam napokon skijašku sezonu 2015./2016. Kao što svi znamo, zima je nikakva. Bilo je puno planiranja pa puno otkazivanja. Trebao sam otvoriti sezonu još u Soldenu i Obergurglu krajem studenog. Bilo je nešto snijega gore na ledenjacima. Ne puno, ali dovoljno za početak. I taman kad sam trebao krenuti put Tirola, nakon čitavog niza sunčanih dana, došli su oblaci i snijeg dan za danom. Nije mi se dalo skijati u takvim uvjetima. Odustao sam.
Otišao sam na svoje redovno dugačko putovanje krajem godine. Ovaj put u Sjevernu Koreju i Kinu (uglavnom Tibet). Trebao sam skijati u Sjevernoj Koreji u jedinom sjevernokorejskom skijalištu - Masiku - otvorenom početkom prošle godine. Teglio sam sa sobom skijašku opremu. Ali Majka Priroda je mislila drugačije i, iako je sve bilo dogovoreno sa sjevernokorejskim vlastima, snijega nije bilo. Skijalište je početkom prosinca još uvijek bilo zatvoreno. Kasnije sam se ko pička smrznuo u Tibetu gdje je bilo snijega, ali nije bilo skijališta. Došao sam doma s velikom prehladom, teškim kašljem i glavoboljom. To me progonilo dva tjedna oko Božića i Nove godine.
Trebao sam otići između Božića i Nove godine negdje u Sloveniju ili Austriju, ali opet nije bilo snijega. Novo odustajanje.
I onda taman kada je 02.01. počeo kod nas padati snijeg, ja sam otišao na tjedan na toplo, u Alžir. Imao sam mjesecima kartu u džepu. Kretalo se iz Munchena pa sam Prašinarom potegnuo do Munchena, ostavio auto na parkingu i isplanirao da se u povratku zaustavim na skijanju. Priroda je opet poremetila planove. Nakon povratka iz Alžira, sljedeća tri dana namjeravao sam skijati u Garmisch Partenkirchenu, Soldenu i Obergurglu, ali taman se ta tri dana promijenilo vrijeme i opet došli oblaci i snijeg, baš kada ih nisam trebao. Odustao i od toga. Jedina skijališta koja su sljedeća tri dana pod kakvim takvim suncem, a da su uključena u sezonsku skikartu Tirol Snow Card (koja je ove godine poskupila na 737eur, ali zato su dodali još nekoliko skijališta), jesu ona u Istočnom Tirolu.
I tako sam našao smještaj za 28eur u jednokrevetnoj sobi u Nikolsdorfu, u okolici Lienza. Haus Burgi. Bit će moj dom za sljedeća tri dana. Ovisi o vremenu koja skijališta ću posjetiti, ali u okolici imam Lienz, Sillian, Kals-Matrei i St Jakob in Defereggental.
Danas ujutro pogled na net je otkrio da Sillian ima najbolje snježne uvjete. U Prašinara i četrdeset i kusur kilometara do Silliana. Bio sam u Sillianu tamo negdje prije 5-6 godina, možda i koju godinu više, i moram priznati da nije moje najdraže skijalište. Ostalo mi je u sjećanju kao vrlo lagano i vrlo dosadno, ali i po odlično pripremljenim stazama. Sjećam ga se kao tipično skijalište za obitelji s malom djecom. Tako je izgledao i danas - na parkingu hrpa automobila iz Hrvatske, a gore na skijalištu Hrvata u većini, Austrijanaca u manjin, plus Atlas škola skijanja. Bljuvalo mi se čim sam primijetio Atlas. Loša poslovna iskustva s njima. Čudim se da još uvijek posluju, s obzirom da su dužni svima, a svoje partnere još i redovno ucjenjuju.
No možda su upravo te lagane, ali dobro pripremljene staze, odlične za prvi dan skijanja u sezoni. Dan je bio prekrasan. Sunčan. Nešto sitno oblaka. Onda se u jedan naoblačilo i prolepršalo je par pahulja snijega, no sat vremena kasnije već je ponovno bilo sunčano. U prvom dijelu dana jak vjetar na vrhu skijališta gdje završavaju skoro sve žice, bilo je i puno nanosa, ali kasnije se smirilo. Začudo, čim je vjetar pao, spustila se i temperatura pa sam krajem skijaškog dana itekako mogao osjetiti svoje ručne i nožne prste.
Snijega ima u Sillianu. I van staza i pogotovo na stazama. Jučer i kroz noć ga je napadalo još 15tak centimetara tako da je bio savršeni pršić. Otvorena je i staza koja ide u dolinu, međutim posljednjih 200-300 metara snijega ima samo na stazi. Okolo u tragovima. Kako je temperatura i dolje u nizini dosta niska, i ta staza u dolinu je odlično držala cijeli dan. Velika zamjerka ide Sillianu zbog nepoštenja. Već danima reklamiraju na netu da su im sve staze otvorene, ali u stvarnosti par rubnih je zatvoreno. Nije da su mi falile, ali budimo pošteni...
Nekakvih novih promjena što se tiče staza i žica nema u Sillianu. Sve po starom.
Moji odlasci 4-5 puta tjedno u teretanu od svibnja prošle godine i gubitak kilograma te pojačanje snage imalo je velikog učinka danas na moje skijanje. Lani sam na otvorenju sezone u Soldenu već na dvadeset prijeđenih kilometara počeo osjećati grčeve u nogama i uspio napraviti nakon toga još samo par kilometara. Danas, grčevi su se počeli javljati tek na 35. odskijanom kilometaru, a uspio odskijati 46 do kraja dana. Zadovoljan za prvi dan.
Sutra tko zna. U igri su Lienz i St Jakob in Defereggental. Kals-Matreiju prognoziraju sutra loše vrijeme.

Rating današnjeg skijaškog dana: 4/5

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 46.0
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 46.0
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 69.9 km/h

komentiraj (4) * ispiši * #

subota

travanj

2015

SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 34 - Krvavec, Slovenija (11.04.2015.)

Prekrasan sunčan dan, ne previsoke temperature i pristojna količina snijega bili su odlučujući faktor da danas potegnem preko grane do Krvavca. Moj 34., i vjerovatno posljednji, ovosezonski skijaški dan. Time je ova sezona i službeno postala drugom najboljom sezonom otkad skijam. I dalje je na vrhu sezona 2012./2013. kada sam "natukao" ukupno 49 dana. Teško da će se tako nešto skoro ponoviti.
Došao sam i prije 07:30 do parkinga ispod gondole. Dovoljno rano da uhvatim mjesto odmah u prvom redu. Kasnije su se ljudi parkirali i na onim donjim skijalištima, kao da je vrhunac sezone. Iako je pisalo da gondola radi od 08:00, već je tada bila u funkciji, vjerovatno zbog neke trke. Bilo je puno mladih skijaša u raznim kombinezonima, a dolje na parkingu raznorazni auti i kombiji reprezentacija. Tako da sam već u 07:45 bio gore na planini. A zbog onih natjecatelja, radila je već tada i šestsedežnica pa sam se odmah bacio na posao. Kasnije se otvorila i četverosedežnica te dvosedežnica za Zvoh. Staze, suprotno najavama na webstranicama, skoro sve otvorene, par njih nažalost samo za natjecatelje ali u funkciji. Jedino je dio prema Križišču skroz zatvoren. Ove sezone više u funkciji neće biti ni jednosedežnica ni one paralelne dvosedežnice Njivice, ali to nije smetalo jer se do tih staza moglo i preko šestsedežnice.
Snijega više nego dovoljno. Zapravo više je snijega danas nego nekih prijašnjih godina na vrhuncu sezone. Nigdje zemlje na stazama. Ujutro naravno dosta zaleđeno jer je jučer očito bilo toplo pa su speglali to na kraju dana i onda se preko noći zaledilo zbog niskih temperatura. Tipično za proljeće. Ali nakon sat vremena staze su omekšale i postala je fantazija. Još više zato jer nije postala prava juha. Mekano, ali ne jušno da skije zapinju. Zaista sam se danas iznenadio kvalitetom skijanja.
Ni ljudi nije bilo previše. Na stazama bilo mjesta, a na žicama se maksimalno čekalo par minuta.
S obzirom na situaciju na Krvavcu, šteta što sutra zatvaraju ovo skijalište...

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 28.7
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1283.4
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 4
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 79.1 km/h

komentiraj (4) * ispiši * #

utorak

ožujak

2015

SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 33 - Sljeme, Hrvatska (24.03.2015.)

Proljeće je već pokucalo na vrata, a Sljeme je još uvijek otvoreno. I tako sam ja, ponukan natpisima da je danas posljednji dan skijanja prije "privremenog" zatvaranja, odlučio zapaliti za Sljeme. Imam slobodan dan i, iako bih volio odspavati i ne buditi se ponovno u 06:30-07:00, ipak je želja za još malo skijanja bila jača od sna.
Popeo se gore po zagorskoj strani gdje je cesta, usput rečeno, sve gora i gora. Imam dojam da se ubrzo nećemo više voziti po cesti, nego po makadamu. Jednostavno puca po šavovima.
I dođem ja tako gore, a kad ono s parkinga kod jezera vidim šumu slalomskih kolaca po cijeloj širini Crvenog spusta. Ništa mi nije jasno. Provjerio sam na netu i sinoć i rano jutros i pisalo je samo da će biti zatvorena polovica Zelenog zbog treninga. Spustim se do blagajne, a tip na blagajni nema pojma.
Kaže: "Ja uvijek zadnji sve saznam!"
Spustim se ja još niže do kućice uz donju postaju sedežnice.
"Da. Crveni je danas skroz zatvoren zbog natjecanja!", rekli su mi.
Mene uhvatio bijes. Tražim ja gospona Žiljka. Kažu mi da je taman otišao gore na žici. Ja za njim. Uhvatio sam ga u uredu. Taman je bio na telefonu s nekim. A tom nekome je upravo govorio kako na webu nema informacije da je danas Crveni zatvoren. Pričekao sam da završi razgovor, a onda ga upitao ono što ne samo ja, nego i par drugih budala koje su danas odlučile doći na Sljeme (jedan čak iz Slovenije), je htjelo znati: "What the fuck???"
Ispričavao se naveliko. Vidjelo se da mu je bio bed. Organizatori natjecanja su zbog nadolazećeg lošeg vremena u posljednji čas prebacili natjecanje s četvrtka na utorak i čini se da je g. Žiljak to javio onome koji obnavlja webstranicu, ali taj je neki na bolovanju. A s obzirom da su uhljebe u Holdingu nesposobne, nitko drugi nije bio u stanju napraviti taj mali posao - mrdnuti mišem i staviti križić uz Crveni spust.
Probudio se rano zbog skijanja, napravio kilometražu i potrošio gorivo, a od skijanja ništa. Na kraju je g. Žiljak rekao da ne kupujemo karte, već da skijamo besplatno po Zelenom i Plavom i sa strane ulazimo na žicu. To nije to. Crveni je ipak crveni. Ali kada sam već bio gore, napravio sam sedam spusteva. Šest po Zelenom, jedan po Plavom. Naravno, onaj dolje čovjek na blagajni, kojeg mi je iskreno žao, nije imao pojma pa je i dalje prodavao karte ljudima za Činovničku, na kojoj je više zemlje nego snijega, Zeleni spust, koji je imao tri metra širine budući da je ostatak bio zatvoren za trening i na kojem je bilo i zemlje i kamenja i sve to povezano u nekakvu smećkastu masu, i Plavi spust, koji začudo nije bio ni toliko loš, osim malo zemlje na samom ulazu. Ne znam da li su im kasnije vraćali novac. Čisto sumnjam.
S zavoj, tj. spojnica Zelenog/Plavog s Crvenim, se mogao odraditi, ali oprezno jer je i tu bilo kamenja i zemlje. Snijeg je bio razrovan od 09:00 jer su očito svi oni natjecatelji bili gore od sedam. Iznenađujuće, s obzirom na visoke temperature, nije bila skroz juha da skije zapinju. Ali trebalo je danas imati prave skije za ovakav snijeg. Još jednom palac gore za moje Elanice.
Sedam spusteva i onda doma. Postajalo je dosadno spuštati se non-stop po jedno te istoj stazi.
Gospon Žiljak može i dalje lamentirati po novinama, na televiziji i radiju kako malo ljudi dolazi na skijalište. Ali uz ovo danas (i druge promašaje), tko normalan bi Sljeme mogao shvatiti ozbiljno?!

I da, najavljuju jako puno kiše sljedećih dana. S obzirom na danas viđeno, nema šanse da se skijalište otvori nakon kiše. A i da se otvori, to će teško biti za skijanje. Crveni je u nešto boljem stanju od ostalih staza i tu postoji nešto sitno šanse da izdrži nevrijeme sljedećih dana. Ali nekako sumnjam...

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 12.3
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1254.7
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 4
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 77.7 km/h

komentiraj (2) * ispiši * #

utorak

ožujak

2015

SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 32 - Bergeralm, Austrija (16.03.2015.)

Kada sam se ujutro probudio, palac je bio puno bolje. Mogao sam normalno raditi s njime. Ali zato sam jače nego sinoć osjećao lijevo rame. To je isto ono rame koje sam sjebao prije dvije-tri godine na Krvavcu, s razlikom što se tada nitko nije zabio u mene, već sam se poskliznuo na ledenoj plohi i svom snagom udario ramenom o tlo. I daleko jače je tada bolilo. Toliko da tjedan-dva nisam mogao normalno pomicati cijelu ruku. Jutros nije to bio slučaj. Mogao sam pomicati ruku, ali rame sam osjećao pri svakom pokretu.

Spakirao se i napustio Remedihof. Kao što znate, namjeravao sam danas na Hochzeiger, ali sve one serpentine koje sam uočio na karti nekako su me odgovarale. Nije mi se dalo voziti po njima, bez obzira što je samo 19 kilometara od hostela do skijališta. Gledao sam sinoć neku drugu i lakšu opciju. I onda sam, istražujući skijališta uključena u Tirol Snowcard, uočio malenu točkicu na karti na mojoj ruti prema doma. Kod Brennera. Istražio malo bolje i saznao da u mjestu Steinach am Brenner, tik prije prijevoja i granice s Italijom, postoji malo skijalište Bergeralm. Deklariranih 28 kilometara staza (10km plavih, 10km crvenih i 8km crnih). I tako sam ujutro krenuo autoputom natrag prema Innsbrucku, isključio se tamo s autoputa i običnom cestom prema Brenneru. Može se ići i Brenner Autobahnom, ali taj se plaća dodatno. Trenutno 9,00 eura. Uvijek sam išao po autocesti do Brennera. Ovo je bio prvi put da sam išao običnom cestom i mogu reći da uopće nije loša. Ima zavoja, ali ne serpentina i onako laganini cesta se uspinje u planine. Dovoljna široka, a i asfalt nije loš. Trenutno čak obnavljaju određene dijelove. Put je navodno duži za nekih tek 30 minuta, a uštedi se eura.
Čim sam vidio skijalište, odmah sam ga se sjetio. Svaki put kada bih po autocesti prolazio kroz Brenner, vidio bih to skijalište i pitao se što je to. Eto, danas sam skijao na njemu. Skijalište s vjerovatno najneobičnijim pogledom - na autocestu, pogotovo prilikom spusta u dolinu.
Vrijeme me opet poslužilo. I posljednji dan ove austrijske turneje sunce. Ne doduše sa skroz plavim nebom, ali sunce. Doista sam imao sreće da sam imao ukupno 11 od 14 sunčanih dana na ovom putovanju.
Skijalište je malo. To se odmah vidio čim se baci pogled na mapu skijališta, ali i čim staneš na skije. Žica tek nekoliko: 1 gondola, 2 sedežnice i 2 vučnice (s tim da jedna vučnica skroz na vrhu nije radila, a servisira cca 2-3 kilometra plavih staza pa je taj dio bio nepristupačan; a druga vučnica je kratko sidro na stazi za učenje). Od dvije sedežnice, jedna je kratka i spora i može se preskočiti jer druga sedežnica (dvosedežnica) je puno duža i ide do vrha skijališta te se s njom mogu pokriti sve staze na ovom skijalištu, uključujući i one koje servisira prva sedežnica. Ispada da u Bergeralmu možeš koristiti samo dvije žice - gondolu i dvosedežnicu. No i ta dvosedežnica je užasno spora. Jedna od najsporijih žica na kojima sam ikad bio. A kako ide skroz na vrh, gdje je i danas bilo prohladno zbog vjetra, mogu samo zamisliti kako je hladno na njoj usred zime. Naravno, nema ona ni grijanje sjedala niti kupole.
Ni gondola nije brza. Jedna od najsporijih ikada. Tako da bi se s dna skijališta na 1048 metara nadmorske visine došlo gondolom i potom dvosedežnicom do vrha na 2100 metara visine potrebno je čak 23 minute!!! Od toga je 7 minuta u gondoli, a ostatak smrzavajući se na dvosedežnici. I to je jedini nedostatak ovog skijališta. Nažalost, ozbiljni nedostatak jer spore su žice nešto što me odmah odvraća od nekog skijališta.
Što se tiče staza, mora se odmah reći da ovdje u Bergeralmu foliraju možda i više nego drugdje. 28 kilometara staza bi trebalo značiti da je skijalište veličine npr. Krvavca. Nema šanse. Ni teoretske. Rekao bih prije da govorimo o nekakvih 18 do 20 kilometara. Također, boje staza. Crne? Koje crne? Ima ih označeno nekoliko na karti. Pronašao na netu podatak da imaju jednu od najstrmijih staza u Austriji. I pitam se da li da probam koju crnu ili ne, s obzirom da su noge umorne 14. dan. I kažem sebi ma ajde. I krenem se ja spuštati niz prvu. Napravim stotinjak metara i ništa mi nije jasno. Staza uopće nije crna. Čisto pristojno crvena. Zapravo više i plava s povremenim crvenim strminama. Ali crna? Nema šanse. Mislio sam da me gogle nešto zajebavaju i da mi boja stakla utječe na promjenu boja na putokazima. Vjerovatno sam negdje krivo skrenuo i to je plava staza, pomislio sam. Skinem ja gogle, a kad ono zaista crna. Dobro. Odlučim se ja u sljedećoj rundi za sljedeću "crnu", a kad ono isti slučaj. Prava crvena. A ona jedna od najstrmijih staza u Austriji? Oznaka je na njoj bila 46% i ništa ozbiljno čim su noge izdržale bez problema. Eh, treba ih poslati u Kitzbühel na onu od 70% nagiba!
Dakle, ovo skijalište NEMA crvenih staza. Plavih ima pristojan broj. Ali većina su crvene boje i ovo skijalište može biti zanimljivo onima koji su apsolutni početnici pa do onih koji skijaju iznadprosječno. Eksperti koji teže za većim strminama, bolje da gledaju drugdje.
No, pustimo na stranu ekstraspore žice ili činjenicu da onaj koji je označavao staze očito je malo puno popio - staze su feno-fucking-menalno pripremljene. Tvrde, ali ne beton, i sa slojem mekanog snijega ugodnog za brzo i dugo karvanje. Čak i unatoč višim temperaturama pri dnu skijališta, snijeg ni u jednom trenutku nije bio juha. Rekao bih da su možda ovo i najbolje pripremljene staze na kojima sam skijao ove sezone. I uz sve to, šačica ljudi. Na otvaranju njih možda petnaestak. A od sredine dana ni toliko. A kako su staze široke i pregledne u svakom trenutku, možeš pustiti skiju i dati si oduška. Ja sam danas tako postavio osobni ovosezonski brzinski rekord.
Staze nisu ni kratke. Primjerice da se napravi samo spust od vrha planine natrag do ulaza na dvosedežnicu, odradi se nekih 2.2-2.3 kilometara, a uz spust dalje skroz u dolinu do donje postaje gondole dug je ukupno 5 kilometara.
U konačnici, nije loše. Samo da ubrzaju jebene žice...

Gotova ova austrijska tura. Nadam se još kojem Sljemenu i Krvavcu, a možda budem vidio i Austrije još par dana u travnju...

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 40.6
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1242.4
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 4
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 96.4 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2015

SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 31 - Serfaus Fiss Ladis, Austrija (15.03.2015.)

Saznao sam zašto ima toliko Nizozemaca u Tirol. Imaju nekakve praznike. Rekao mi je tip u hostelu. I praznici im završavaju danas pa bi sada trebalo biti mirnije. Također mi je rekao da je Serfaus Fiss Ladis jedno od njihovih omiljenih skijališta. Imaju ovdje ski učitelje na nizozemskom, u kafićima i restoranima se toči Heineken... Čim mi je to rekao, meni pao mrak na oči. "Ne opet!", pomislio sam. Nizozemska okupacija Gerlosa još mi je u svježem sjećanju.
Put do ovog skijališta je potpuno bezbolan. Blizu hostela odmah se uključio na autoput i onda po autoputu u smjeru zapada petnaestak kilometara. Zatim skidanje s autoputa i prolaz kroz 6995 metara dug tunel (koji se napokon NE PLAĆA!) i onda brza cesta još jedno petnaestak kilometara. Tek je posljednjih šest kilometara uspon, ali cesta je široka i dobro asfaltirana i bez previše serpentina. Suprotnost rollercoasteru za Kühtai. Trebalo mi je nekih 45 minuta da prođem tih ukupno 36 kilometara.
Skijalište ima čudan naziv - Serfaus Fiss Ladis. Riječ je zapravo o tri gradića iznad kojih se smjestilo skijalište i sve je međusobno povezano žicama i stazama. Prvi na redu iz smjera sjevera je Ladis. Ovdje je tek jedna spora gondola i nešto sitno staza. Ne isplati se ovdje parkirati jer na kraju dana bi moglo predstavljati problem doći natrag skroz na početak.
Drugi po redu je Fiss i tu je prvo dio gdje kreću dvije gondole i par drugih žica, a mrvicu kasnije je dio samo s gondolom Waldbahn. Tu je po meni najbolje parkirati. Ogroman parking, a taj dio je otprilike na sredini skijališta pa je lako kombinirati, a i povratak na kraju dana nije težak, pogotovo jer je staza do doline ovdje kombinacija plave i lagane crvene.
I treći, par kilometara dalje niz cestu, je Serfaus. Ovdje je početak čak tri gondole.
A kada se svim tim gondolama iz doline dođe gore, tek si na pola puta. Odtud još kreću daljnje gondole i ostale žice skroz prema vrhu. Skijalište Serfaus Fiss Ladis ima ukupno 11 gondola, 16 sedežnica i 11 vučnica, a pokrivaju deklariranih 196 kilometara staza, od kojih je velika većina crvena, daleko manje plavih i još manje crnih. Još jedno austrijsko megaskijalište. No, za razliku od primjerice Gerlosa ili Brixentala, a djelomično i Kitzbühela, preglednost skijališta je ovdje savršena. Posvuda su putokazi i nemoguće je izgubiti se, a i skijalište je samo po sebi dobro koncipirano da se lako dođe s jednog na drugi kraj. Da, ima puno staza i skijalište je ogromno, ali nekako je sve to na okupu, a ne kao u Gerlosu da je jako razvučeno da ti trebaju čak dva sata da dođeš s jednog na drugi kraj skijališta. Ovdje u Serfaus Fiss Ladisu bilo mi je potrebno samo sat vremena da se laganini dovučem s početka na kraj. A ovo skijalište ima daleko više staza tj. puno je veće od Gerlosa.
Staze su zaista uglavnom crvene. Plavih ima sasvim dovoljno za početnike (iako su radije i ovdje oni visili na crvenima i crnima). Crnih ima ni 10%, ali ima par crnjaka koji imaju itekako nagib. Na par njih stoji natpis 'only expert'. Ni ja se nisam usuđivao na njih, najviše jer sam ih snimio sa žice i činile su mi se kao beton.
Dvije stvari su kod ovog skijališta koje mi se nisu sasvim svidjele. Prvo su gondole. Jesu one brze i relativno nove, ali brate ima ih previše. Svako malo je bilo skidanje skija i na gondolu. I ne možeš ih nikako izbjeći jer imaju funkciju vrlo važnih poveznica. Bez korištenja njih ostao bi vjerovatno na stazi ili dvije.
Druga stvar je konfiguracija mnogih staza, pogotovo crvenih. Ima jako puno neravnina tj. prijelomnica. Ne govorimo ovdje o nečemu što je umjetno napravljeno ili gdje se ratrak malo zajebao, već o prirodnim neravninama terena. Ponekad je takvih prijelomnica svakih pedesetak metara na crvenjaku pa moraš svako malo kočiti jer em ne znaš što te očekuje iza prijelomnice jer ne vidiš, a em i da ne kočiš, bio bi to skok za skokom. Zaboravio sam jučer napisati da je u Kühtaiju tu također bio veliki problem. Nisu sve staze takve. Većina je jako dobra i odlična. Ali tu i tamo zalutaš na nekakvu grbavu.
Inače su staze jako dobro pripremili. Ujutro tvrdo, a onda nakon sat vremena je malo popustilo, s tim da je i do kraja dana na gornjim dijelovima skijališta bilo tvrdo, dok je donja polovica bila mekana i hupserasta. Ima i dugih staza. Najdužu mi je GPS izmjerio 6.3 kilometara i kod mnogih staza, a pogotovo kod ove najduže, fora je osjećati pod nogama kako se kvaliteta snijega mijenja što više ideš prema dolje. Na vrhu tvrdo, negdje i beton, a onda kako ideš prema dolje sve mekše i mekše, i na kraju proljetni snijeg. Najbolji za skijanje je bio središnji dio. Ovakve razlike u snijegu su najprije zato jer skijalište ima veliku visinsku razliku - od 1200 do 2850 metara nadmorske visine.
Vrijeme ponovno sunčano. Jedini dio u oblacima i magli bio je dio Masner. To je najviši dio skijališta, jedan mali dio u krajnjem kutu. Jednom sam otišao tamo i onda odustao. Ostatak skijališta u suncu.
Ljudi u normalnom broju. Ipak je bila nedjelja, ali za nedjelju sam očekivao više. Na žice se nigdje nije čekalo. Razlog je ponajviše što sam ujutro u 08:00, kada sam se penjao prema skijalištu, vidio kolone nizozemskih, belgijskih i luksemburških autiju u suprotnom smjeru. Išli su doma. Sutra se radi.
No, iako sam imao fobiju od Nizozemaca i njihovog (ne)skijanja, danas me srušio neki tip koji je bio ili Austrijanac ili Nijemac. Uglavnom, skijam je niz široku crvenu stazu i ne mjenjajući smjer kada odjednom snažan udarac s lijevog boka. Tip se nije ni pokušavao zaustaviti. Ravno u mene. Srušio me. Skije se otkačile i ostale desetak metara dalje. Snijeg mi ušao i ondje gdje nisam mislio da snijeg može ući. Zaustavili se drugi skijaši da provjere da li smo dobro. Dobacili su tipu da je išao prebrzo. Ja sam kipio od bijesa. Tip je krenuo nešto na njemačkom da se ispričava pa sorry sorry sorry. Hvala Bogu da mi se nije dogodilo ništa ozbiljno. Malo sam natukao lijevo rame, ali ozbiljniji je palac desne ruke koji je užasno natučen da ga jedva mogu koristiti. Nije ni slomljen ni iščašen. Natučen. I sada će trebati proći par dana da se vrati u normalu. Ovako ne mogu skroz stisnuti skijaški štap niti podizati skije s desnom rukom. Da stvar bude još bolja, na istog sam tipa naletio tri sata kasnije na kraju dana. I ništa nije naučio. I dalje je kamikazirao opasno se lelujajući lijevo pa desno, a pod nogama mu hupser za hupserom.
Ali i unatoč ovom sudaru, dan je bio odličan. Mislim da najbolje o tome govori odskijanih 71.5 kilometara danas, bez obzira na trinaesti dan za redom na skijama i umornim nogama. Da nisam napravio pauzu za ručak od 45 minuta, pao bi vjerovatno novi ovosezonski rekord. Nije Kitzbühel, ali Serfaus Fiss Ladis je pri samom vrhu ove ture. Nisam ništa očekivao. Volio bih se vratiti dogodine.
A što se tiče ručka, sjeo sam u neki mali restorančić uz Almbahn gondolu u kutu skijališta. Očekivao sam niže cijene zbog sporednog položaja. Iznenadio se. Hrana je za par eura viša od austrijskog prosjeka na skijalištima. Frankfurter kobasice s pomfritom za 7,80eur, špageti bolonjez za 10,80eur, a bečki visokih 14,50eur!

Sutra je posljednji dan skijanja u Austriji. Vjerovatno pičim za Hochzeiger. Udaljen je 19 kilometara, ali pogled na kartu otkriva milijun serpentina. Možda bude last minute promjena.

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 71.5
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1201.8
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 4
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 82.9 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

subota

ožujak

2015

SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 30 - Kühtai, Austrija (14.03.2015.)

Zgrada u kojoj je smješten hostel je zakon. Stara je preko petsto godina i nekada je bila odmorište na karavanskim putovanjima. Prije nekoliko godina kupili su je današnji vlasnici, obnovili i pretvorili u hostel. Jedno od najneobičnijih mjesta na kojima sam spavao. A nije ni skupo.

Danas sam se odlučio za Kühtai. Za ovo tirolsko skijalište nisam ni čuo do ove sezone. A onda je malo pred novu godinu Kühtai ugostio najbolje svjetske skijašice tako da je organizirao slalom i veleslalom u svjetskom kupu. I tako sam prvi put čuo za njega. A malo kasnije, kada sam istraživao koja sve skijališta imam uključena u Tirol Snowcard sezonski skipass, opet sam naletio na Kühtai. I rekao sam sebi zašto ne otići tamo?
Smjer je prema Oetztal dolini i prema Söldenu, ali odmah nakon skretanja s autoceste i priključka na običnu glavnu cestu kroz dolinu, stiže se u gradić Oetz na nekih 800 metara nadmorske visine. Tu se skreće lijevo na sporednu cesticu prema Kühtaiju. Cesta se penje i penje, serpentina za serpentinom. Asfalt uglavnom nije loš i cesta je pristojne širine, ali te serpentine te ubiju, pogotovo u osam ujutro dok si još polupospan. I tako se mučiš nekih 15 kilometara do Kühtai. Ukupno od mog smještaja do skijališta ima 30 kilometara i trebalo mi je nekih sat vremena vožnje.
Parkinga u Kühtaiju posvuda. I naravno besplatno. I u blizini žica. Čak i danas u subotu, kada se puno više ljudi uputi na skijalište, mjesta je bilo. Uglavnom je bilo riječ o lokalcima te Nijemcima, a druge nacionalnosti su se mogle izbrojati na prste jedne ruke. Više je ljudi bilo i zato jer je bilo nekakvo natjecanje snowboardera u half pipeu.
Kühtai ima, poput svakog skijališta, i svoje pluseve i minuse, ali nekako mi više naginje prema minusu.
Minusi:

1.) Uspon do skijališta po onoj cesti. Potroši se puno vremena, benzina i živaca, a na kraju se ne dobije puno.
2.) Skijalište je jako malo. Svega 41 kilometar deklariranih staza, od kojih su skoro sve crvene, par kratkih crnih, a plave treba tražiti povećalom. Ne mogu se sada sjetiti da li sam ikada bio na skijalištu koje je bilo manje plavije od ovoga. Dakle, Kühtai nije baš za apsolutnog početnika.
3.) Staze su kratke. Najduže što mi je GPS pokazao nije bilo ni 3 kilometara, a većina je oko kilometar do kilometar i pol. Natrag si na žici dok nisi rekao ni keks. Crne pak imaju i manje od kilometra. Donja polovica staza na strani gdje je gondola izgleda više kao nekakav veliki half pipe nego kao staza za rekreativno skijanje.
4.) Skijalište ide ukrug oko mjesta, ali slaba je povezanost među stazama i žicama. Jedan je dio skijališta tako ispresijecan s dvije ceste i ne možeš do njega na skijama, bez obzira što je tu blizu. Moraš skinuti skije i pješke preko cesta. Ostatak skijališta možeš proći na skijama samo ako ideš u smjeru kazaljke na satu. Obrnuto od smjera kazaljke na satu nema šanse. Opet ti preostaje skidanje skija i pješke. Ne razumijem kako se ne može napraviti neki most preko ceste ili podvožnjak ispod nje ili neka jednostavna žica.
5.) Kühtai je u istom skipassu s Höchoetz skijalištem par kilometara niz cestu. Ali ova dva skijališta nisu povezana stazama ili žicama. Jedino je tu skibus koji tu i tamo prometuje.
6.) Žicu nisu ni nove ni stare, ni brze ni spore. Ni smrde ni mirišu. Velika zamjerka za sidra koja su postavili uz crne staze pa se ti sad uspinji na sidru strmo gore. Još da su ta sidra nekakva. Toliko su razjebana da cijelo vrijeme kliziš s njih. Kada napokon dođeš gore, grčevi te u nogama počnu hvatati samo zbog vožnje na tim sidrima. Ukupno je 1 gondola (nova i sa zgodnim logom ovog skijališta - crnom kravom na žutoj podlozi), 4 sedežnice i 6 sidra.
7.) WC - gotovo totalni izostanak WCa. Jedan jedini javni WC je uz četverosedežnicu Dreiseenbahn, a to je ona koja je odvojena s dvije ceste i do koje da dođeš moraš skidati skije i hodati.
8.) Malo restorana uz staze. Samo 3. A u bazi skijališta nema ni restorana ni kafića ni ski shopova, već se treba hodati u centar mjesta.
9.) Previše ljudi za ovako malo skijalište. Na žicama se i nije previše čekalo. Maksimalno 5 minuta. Ali na stazama je bilo previše ljudi pa si uvijek u strahu da ti netko neće podletiti. Zbog broja ljudi, oko 13:30 počeli su se javljati ozbiljniji hupseri i ledene plohe, iako je do tada bilo savršeno speglano.

No, nije sve crno. Ima i pluseva.
1.) Nadmorska visina. Najniža žica starta na 1940 metara nadmorske visine, a vrh je na 2520 metara. To znači da snijega itekako ima i to pravog snijega, a ne onog proljetnog. Mekani snijeg ni na vidiku.
2.) Vrlo dobra pripremljenost staza (ali zbog velikog broja ljudi nisu izdržale do kraja dana).
3.) Preglednost staza. Uzeo sam skimapu, ali je skoro nisam ni otvorio. Relativno malo križanja staza za austrijske pojmove.
4.) Puno terena za off piste kada ima puno snijega. Kada je powder, ovdje bi mogla biti fantazija.
5.) Fun park. Oni koji to vole, ovo je raj. Velikim slovima - RAJ. Središnji dio skijališta je odvojen kao jedan veliki fun park (rijetko se ovakvi viđaju) i savršeno je sređen. Ima tu raznoraznih skakaonica, fenomenalan half pipe, kao i zavojita staza s vratima za snowboard race.
6.) Pogled s vrha na mjesto Kühtai, visoke planine uokolo i umjetno jezero zelene boje.
7.) Cijena. Jednodnevni skipass u najvišoj sezoni je 35,00eur.

Kada se odvagnu plusevi i minusi, moram konstatirati da više idem prema negativnoj strani. Skijalište nije loše, ali nije ni dobro. Daleko je od najlošijih na kojima sam bio, ali isto tako je daleko od najboljih. Nisam siguran da bih se ponovno ovdje vratio, uzimajući u obzir konkurenciju u okolici. Zasad je ispalo kao najlošije skijalište na ovoj turi, ali najvećom mjerom zato jer su ostala skijališta bila jako dobra i odlična i visoko podigla letvicu.

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 44.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1130.3
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 3
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 80.1 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

petak

ožujak

2015

SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 29 - Axamer Lizum, Austrija (13.03.2015.)

Petak trinaesti. Ali dobro je počelo. Naspavao sam se kao nikad na ovom putovanju. Krevet u Hostelu Marmota bio je kao doma. Vani prekrasno plavo nebo i sunce. Dan kao stvoren za skijanje.
Još sam jučer napisao da je Innsbruck dvaput bio domaćin Zimskih olimpijskih igara i uz Innsbruck jedino je američkom Lake Placidu to pošlo dvaput za rukom. Zapravo je zanimljivo kako je Innsbruck uopće dobio druge Igre. Prve 1964. su pošteno "zarađene". Druge 1976. je zapravo osvojio američki Denver, ispred švicarskog Siona, finskog Tamperea i kanadskog Vancouvera. No, na referendumu 1972. stanovnici Colorada su naknadno odbili Igre zbog troškova koji su rasli iz dana u dan, ali i zbog utjecaja na okoliš. Međunarodni olimpijski komitet je tada Igre ponudio Vancouveru, no i Kanađani su ih odbili. Ponudio se iznenada Salt Lake City, ali Komitet ih je odbio zbog Denvera. Amerima se nije vjerovalo. I onda je uskočio Innsbruck koji je već imao infrastrukturu iz 1964.
Sve alpske discipline, osim muškog spusta, na objema Igrima vozile su se na planini Axamer Lizum, tik iznad Innsbrucka. Zapravo, nije bilo tada puno discplina kao danas. Postojao je slalom, veleslalom i spust. Superveleslalom tek je postala olimpijska disciplina u Calgaryju 1988., a iste godine medalje su se počele dijeliti i za kombinaciju.
Ima petnaestak kilometara od Innsbrucka do Axamera. Zavojita i rupičasta cesta vodi u planine. Putokazi su međutim gotovo nepostojeći. Na izlazu iz grada nalazi se putokaz za skijalište i onda se lijepo počinješ penjati i staneš u Götzensu jer tu staju i putokazi za skijalište. Pola sam se sata vrtio uokolo po tom malenom gradiću. Prošao kroz raznorazne uske uličice koje me nisu dovele do skijališta. Zapravo jesu. Ali krivog. Skužio sam to po gondoli. Axamer Lizum nema gondola. Vratio se u auto i vrtio još malo. Ni GPS nije bio od koristi. Božicu je očito strefila sunčanica jer me navigirala u krug. U jednom trenutku ravno u polje. Cesta je nestala.
Naposljetku sam našao put prema mjesto Axams i tu su ponovno krenuli putokazi prema skijalištu. Još par kilometara u planine. I konačno sam stigao na veliki parking na kraju ceste. Dalje se nije moglo ići. Skijalište je bilo ispred mene. Da ne bude zabune, i velikim je bijelim slovima na crvenoj podlozi pisalo 'Axamer Lizum'. Bilo je 09:45. Malo sam kasnio danas, ali bolje ikad nego nikad. Parking je međutim bio tek polupun.
Axamer Lizum je na višoj nadmorskoj visini pa je i snijeg u normalnom stanju. Niti kasnije u danu nije bilo mekanog snijega. Jedino je bilo nešto sitno ledenih ploha. Inače, odlično speglano. Innsbruck se naime nalazi na 574 metara nadmorske visine. Ja sam se autom popeo do baze skijališta na 1583 metara, a najviša točka Axamer Lizuma je 2340m.
Kod parkinga je hotel Olympia te par ski shopova i kafića. Skijalište se amfiteatralno smjestilo oko baze, a zatvaraju ga visoke strme stijene koje me izgledom jako podsjećaju na talijanske Dolomite. Prva u nizu je jedna četverosedežnica, iza nje još jedna stara sedežnica koja nije radila, ali nije ni bila potrebna budući da je tik uz nju uspinjača koja te za pet minuta brzinom munje dovede iz baze na vrh skijališta. Potom su tu još dvije vučnice na kratkim i položenim stazama za učenje te potpuno na drugu stranu ide stara dvosedežnica. Gore na planini još je par sedežnica. Ukupno Axamer Lizum ima 1 uspinjaču, 6 sedežnica i 3 vučnice. Radilo je sve osim spomenute stare sedežnice uz uspinjaču te jedna vučnica skroz na vrhu koja servisira dvije kratke crvene staze. Dvosedežnica, koju sam spomenuo da ide na drugu stranu skijališta, je radila, ali mi nije bila jasna njena funkcija budući da servisira samo 2,5-3km dugu crnu olimpijsku stazu koju odavno nisu sredili i na kojoj su bili što ogromni zaleđeni moguli, što zemlja. Nema šanse da bi se po njoj itko želio spustiti dok je u takvom stanju.
Ja sam se stoga fokusirao na glavni dio skijališta. Napravio sam desetak spustova. Staze nisu predugačke. Najduži spust od vrha do dna, i to plava olimpijska na kojoj se vozio ženski olimpijski spust, ima 3.9km. Osim te staze, tu je i crvena staza muškog olimpijskog veleslaloma. Ono što je nejasno u Axameru je tko je bojao staze. Jer primjerice crvene staze su dosta položene i više su plave s par kratkih crvenih strmina, dok je plava staza ženskog olimpijskog spusta zapravo tipična crvena. Crnih gotovo da i nema, tj. samo je ona jedna olimpijska koju ne sređuju.
Deklariranih je 30 kilometara skijaških staza, plus 10 kilometara za off piste. Teško se tu može navući tridesetica, a što se tiče off pista, Bome ima terena za skijanje izvan staza. Uglavnom nema drveća, stijena na putu ili nema ili su dobro vidljive. Jedino što je taj snijeg već bio dobrano ugažen pa nije baš bio neki gušt, ali dan nakon napadalo snijega ja bih definitivno se odlučio za Axamer za pršićarenje.
Skijalište je zaista zgodno i osjeća se ona olimpijska atmosfera. Ali malo je. Brzo dosadi. I nema baš mjesta za nekakvo širenje. Dobro je za par sati skijanja, ali sve više od toga je previše. Kada se sljedeći put nađem u okolici, ako budem imao vremena, doći ću ponovno u Axamer Lizum. Ali ako bude na knap, ovo će skijalište vrlo lako izletiti s liste.
Ono što je minus Axamera jesu i žice (s izuzetkom uspinjače) koje su spore i dvadesetak, ako ne i više, godina stare. Na nekima si čitavu vječnost. Plus je dobro pripremanje staza, olimpijska atmosfera, i skijanje u lokalnom skijalištu. Ovdje nema ni Nizozemaca ni drugih stranaca. Ovo je skijalište za lokalne Austrijance, što se odmah vidi na stazama u tehnici skijanja. Plus su i restorani uz staze (a posebice restoran na vrhu skijališta koji je sav u staklu i drvu i izgleda veoma moderno i američki) gdje su cijene sasvim pristojne. Mene su danas specknudeln soup i sciwasser došli 6,80eur.

U 14:00 sam krenuo niz planinu natrag prema Innsbrucku. Božica je još uvijek patila od sunčanice i tek se oporavila na petlji na ulazu na autocestu kod Innsbrucka. Toliko o pouzdanom GPSu. Šezdesetak kilometara u smjeru zapada po autocesti do Imsta. Smještaj za sljedeće tri noći pronašao sam u Romedihof Backpackers Hostel za 26eur na noć za dvokrevetnu sobu sa zajedničkom kupaonicom na hodniku. Odlična lokacija za laki pristup prema sljedeća tri skijališta: Kühtai, Serfaus Fis Ladis i Hochzeiger.

UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 27.7
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1085.5
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 3
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 89.9 km/h