Pregled posta

SEZONA 2015./2016. - Skijaški dan 7 - Are, Švedska (31.01.2016.)

Uzeo sam u 23:15 noćni vlak prema sjeveru. Od Stockholma do Area ima nešto malo više od 600 kilometara. Prije par mjeseci "uhvatio" sam spavaća kola za 699 kruna (595kn). Avion iz Stockholma do aerodroma Ostersund Are bio je urnebesno skup, tako da je vlak ispao jedina opcija. Nisam puno vidio pejzaža zbog noćne vožnje. Bilo je puno zaleđenih jezera, a zrake velikog mjeseca reflektirale su se o njihovoj površini. Pokušao sam spavati. Bilo je teško. Grijali su toliko da je vjerovatno pakao bio hladniji od ovog vlaka. A grijači su se točno nalazili ispod mog kreveta tako da sam imao osjećaj kao da se lagano roštiljam cijelu noć. Vlak je bio dosta star i za Švedsku razočaravajući. Dobra strana je da je ipak imao besplatni wifi.
Vlak broj 3900 Malmö-Stockholm-Are ušao je u mali kolodvor u Areu čak petnaest minuta prije vremena. U 07:30. Kolodvor je zapravo multifunkcionalan objekt: željeznički kolodvor, knjižnica, shopping centar - sve u jednom. I povezan je mostom preko tračnica s velikim hotelom. Ujutro je na kolodvoru bilo krcato ljudima. Svi su odnekud dolazili vlakovima i teglili skije i pance, boardove i buce. Nedjelja. Moglo bi biti gužvasto.
Ostavio sam stvari u hostelu i odmah krenuo skijati. Nisam htio gubiti ni minutu vremena. Kupio sam skipass koji po danu dođe 425 kruna (360kn), a zanimljivo je da nema ama baš nikakvog popusta na višednevnu kartu. Također sam morao platiti još i 45 kruna za chip kartu. Za razliku od primjerice Austrije, ovdje ti naplate chip kartu i nema vraćanja novca, ali možeš ju ponovno iskoristiti. Nije loše za nekoga lokalca koji svako malo skija. Ali za stranca koji dođe ovdje na dan, dva ovo je zaista nepotrebno plaćanje.
A cijena skipassa? Nije visoka s obzirom da je ovo Švedska, a Are njen najveći i najpoznatiji ski resort. Ukupno ima deklariranih 91 kilometar staza, otprilike pola plavih, pola crvenih i nešto sitno crnih. Skijalište servisira nevjerovatno veliki broj od 32 žice - 1 vlakić, 2 gondole (1 stajaća i 1 mala sjedeća), 1 mix sedežnice i gondole, 6 sedežnica i čak 22 vučnice. Žice variraju od onih starih par desetljeća pa do potpuno novih Leitnerica. Skoro sve su dosta brze tako da se ne gubi puno vremena na žici. Vučnice su uglavnom na poligonima za učenje te uz plave staze, ali njih je moguće lako izbjeći.
Are ima malo čudno radno vrijeme. Jedna žica, VM8, mix kabinske gondole i šestsedežnice, koja kreće s ciljne ravnine staze za svjetski kup gore na polovicu planine, počinje u 08:00 i radi do 16:30. Sve ostale žice u pogon se stavljaju tek u 09:30, a kraj im je u 15:00. Dosta kratko, pogotovo ako se uzme u obzir da je trenutno dan već u 08:00, a mrak oko 16:00.
Are je malo neobično i po izduženosti skijališta. Podsjeća me pomalo na austrijski Schladming. Računao sam da bi mi trebalo cca sat i pol da odskijam od prve do posljednje staze. Ako gledamo prema skijalištu i idemo od desna prema lijevo, prvi dio skijališta je Björnlandet, iznad Are Björnena. Taj se dio prostire na dva brda, a staze su na jednoj strani jednog i obje strane drugog brda. Najviši vrh ovdje je Förberget na 727 metara nadmorske visine. Tu se nalaze sve odreda plave staze, par njih duže i od kilometara, dobro za zagrijavanje ili predah između crvenih i crnih staza, te nekoliko poligona za učenje i mali funpark. Ovaj dio skijališta servisiraju samo vučnice, uglavnom sidra.
Lijevo, na njega se nadovezuje Sadeln, s najvišim vrhom Totthummelnom od 828 metara. S jedne strane su plave i crvene staze, koje servisiraju jedno sidro i jedna nova i brza šestsedežnica s grijaćim sjedalima i kupolom. Tu je par prekrasnih širokih i dužih crvenih staza idealnih za carvanje. S druge strane je još nekoliko lijepih crvenih staza koje se spuštaju skroz u dolinu do Are by (Are sela), uz jedno sidro i jednu šestsedežnicu. Da, u Areu obožavaju šesterosjede! Tu već postaje gužvasto jer je za skijaše pristup dijelovima skijališta točno iznad Area najlakši. Iz Are sela još četiri žice idu na suprotno brdo od Sadelna. Jedna od žica je stari i ultraspori dvosjed, ali jedna je i stajaća gondola koja ide svakih dvadesetak minuta skroz do najviše točke skijališta - Are Topp Plata, podno vrha Areskutan na 1420 metara nadmorske visine. S druge strane Are Topp Plata se spušta do Are Race Arena. Tu su prekrasne široke i nekoliko kilometara duge crvene i crne staze, uključujući i one za svjetski kup, a već se posvuda po skijalištu reklamira Svjetsko prvenstvo u alpskom skijanju kojemu će Are biti domaćin u veljači 2019. godine. Na ovom dijelu skijališta je već ranije spomenuti VM8, ultrabrzi mix gondole i šestsedežnice, kao i još jedna gondola, ali ovaj put sjedeća koja također vozi do samog vrha. Lijevo od Are Race Arene su još dva mala dijela skijališta, relativno niska, Rödkullen, povezana s ostatkom skijaškog kompleksa, i tu su uglavnom plave i nešto malo crvenih staza, sve odreda dosta kratko, ali dobro za predah, a servisiraju ih samo vučnice.
Osim ovoga, pod isti skipass spada i skijalište u par kilometara udaljenom Duvedu. Ono se rasprostire na tri brda i tu su samo plave i crvene staze. Tu u nedostatku vremena nisam išao. Duved nije povezan s Areom, već treba uzeti besplatni skibus koji vozi cijeli dan, ali to je za neki drugi put.
Snijega ima puno u Areu. Čak je i selo pod snijegom. A gore ga je naravno još i više i na stazama i izvan njih. No, Šveđani su znali vidjeti i puno više snijega nego ove godine. Na stazama mix umjetnog i prirodnog snijega, iako se pod nogama puno više primijeti onaj prirodni. Staze odlično pripremljene. Na pojedinim mjestima bilo je nešto ledenih ploha, ali čim se moje Elanice nisu mučile s njima, to znači da nije bilo ništa strašno. Hupsera nula, čak i na kraju dana. Staze za deset. Prvu polovicu dana padao je lagani snijeg, svejedno s jako dobrom vidljivosti, a onda je izašlo sunce i posljednja dva sata skijanja bilo je plavo nebo. Dosta hladno. Dolje stupanj ili dva ispod nule, gore blizu -10. Iako je skijalište na dosta niskoj nadmorskoj visini (380-1274 metara), zbog položaja na samom sjeveru Europe, Are obiluje zimi snijegom i niskim temperaturama.
Veliki plus Area su i veoma ljubazni domaćini, od onih u hotelima, preko onih zaposlenih u trgovinama, do svih na skijalištu. Uvijek nasmijani. Uvijek ljubazno pozdravljaju na ulazu na žice. Imam osjećaj da u Austriji i Italiji na skijalištima sve rade kao na pokretnoj traci i da skijališta postaju bezlična. Ovdje se svi doista trude.
Kao i u Romme Alpinu jučer, i u Areu postoje na svakoj žici redari koji usmjeravaju promet. Tu je ponovno i posebna single linija za skijaše koji skijaju sami. Gužve na žicama, iako je bila nedjelja, nije bilo. Na stazama tako tako, ali ne previše jer je skijalište veliko pa se masa rasprši. No, i ovdje puno djece i loših skijaša koji nisu naučili raditi ni običan zavoj, a redovito sam ih viđao na crvenim i crnim stazama, dok su plave uglavnom zjapile prazne. Ja ne mogu shvatiti. Neka mi netko objasni. Zašto su crvendaći i crnjaci magnet za takve "skijaše"? Zašto najprije ne usavrše tehniku na plavim stazama i poligonima za učenje? Zna netko?! Ipak, generalno gledajući, nivo skijanja je u Areu puno viši nego u Romme Alpinu.
Još jedna pozitivna strana Area su i restorani posvuda po skijalištu. Besplatni wifi. Puno WCa.
Negativno? Rekao bih izduženost skijališta i manjak poveznice između Are Race Arene i Are by. Tu je samo VM8 gondola/šestsedežnica koja zbog jakog vjetra, koji je čest u Areu, zna biti izvan pogona. A onda fali poveznica između raznih dijelova skijališta i preostaje samo skibus.
Minus je i sam gradić. Očekivao sam nešto puno slikovitije. Onako fairytale. Are je zapravo arhitektonski veoma dosadnjikav: male drvene kuće od kata ili dva, s nešto boje; restorani, trgovine, barovi i hoteli, ali sve nekako minijaturno i bez duše. Jedino je položaj Area nešto što oduzima dah, pogotovo kada ga vidiš s vrha planine. Gradić je smješten izduženo na jednoj obali Aresjön jezera, dok je suprotna obala pusta. Jezero je posve zaleđeno i prekriveno snijegom tako da ljudi idu po njemu pješice ili na motornim sanjkama. Jezero je samo po sebi veoma izduženo, ali usko. Okolo brda s borovima i prekrivena snijegom kao da je netko posipao šećer u prahu. Kada si na vrhu, pruža se pogled i na drugu stranu s još jezera. Jedno od ljepših pejzaža kod skijanja.
Skijao sam skroz do zatvaranja skijališta. A onda u hostel. Rezervirao sam i platio još u listopadu krevet u četverokrevetnoj spavaonici u hostelu STF Are Törg za 695 kruna (590kn). Bilo je to najjeftinije što sam mogao pronaći u inače veoma skupom Areu. I imao sam sreće. Odmah po zatvaranju skijališta nastao je potpuni egzodus iz Area. Vikendaši su krenuli kućama pa je tako i hostel ostao prazan. Mislim da nas nije bilo ni deset. I tako sam ja dobio svoju vlastitu sobu bez ikakve nadoplate. Osim toga, hostel je bio čist, topao, brzi wifi, mogućnost korištenja kuhinje i skirooma, a sljedeći dan je doručak bio fenomenalan i uključen u cijenu.
Navečer sam u obližnjem hotelu pronašao teretanu, potom prošetao gradom i naletio na Coop supermarket gdje sam si kupio sastojke za večeru. Po restoranima u Areu cijene jednog glavnog jela kretale su se oko dvjesto do tristo kuna. Nisam htio toliko trošiti na hranu. It was not worth it. Radije sam u supermarketu kupio pakovanje od šest jaja za 8,50kn i pola kile goveđih šnicli za manje od 50 i napravio si večeru u hostelskoj kuhinji.

Rating današnjeg skijaškog dana: 5/5