Pregled posta

SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 30 - Kühtai, Austrija (14.03.2015.)

Zgrada u kojoj je smješten hostel je zakon. Stara je preko petsto godina i nekada je bila odmorište na karavanskim putovanjima. Prije nekoliko godina kupili su je današnji vlasnici, obnovili i pretvorili u hostel. Jedno od najneobičnijih mjesta na kojima sam spavao. A nije ni skupo.

Danas sam se odlučio za Kühtai. Za ovo tirolsko skijalište nisam ni čuo do ove sezone. A onda je malo pred novu godinu Kühtai ugostio najbolje svjetske skijašice tako da je organizirao slalom i veleslalom u svjetskom kupu. I tako sam prvi put čuo za njega. A malo kasnije, kada sam istraživao koja sve skijališta imam uključena u Tirol Snowcard sezonski skipass, opet sam naletio na Kühtai. I rekao sam sebi zašto ne otići tamo?
Smjer je prema Oetztal dolini i prema Söldenu, ali odmah nakon skretanja s autoceste i priključka na običnu glavnu cestu kroz dolinu, stiže se u gradić Oetz na nekih 800 metara nadmorske visine. Tu se skreće lijevo na sporednu cesticu prema Kühtaiju. Cesta se penje i penje, serpentina za serpentinom. Asfalt uglavnom nije loš i cesta je pristojne širine, ali te serpentine te ubiju, pogotovo u osam ujutro dok si još polupospan. I tako se mučiš nekih 15 kilometara do Kühtai. Ukupno od mog smještaja do skijališta ima 30 kilometara i trebalo mi je nekih sat vremena vožnje.
Parkinga u Kühtaiju posvuda. I naravno besplatno. I u blizini žica. Čak i danas u subotu, kada se puno više ljudi uputi na skijalište, mjesta je bilo. Uglavnom je bilo riječ o lokalcima te Nijemcima, a druge nacionalnosti su se mogle izbrojati na prste jedne ruke. Više je ljudi bilo i zato jer je bilo nekakvo natjecanje snowboardera u half pipeu.
Kühtai ima, poput svakog skijališta, i svoje pluseve i minuse, ali nekako mi više naginje prema minusu.
Minusi:

1.) Uspon do skijališta po onoj cesti. Potroši se puno vremena, benzina i živaca, a na kraju se ne dobije puno.
2.) Skijalište je jako malo. Svega 41 kilometar deklariranih staza, od kojih su skoro sve crvene, par kratkih crnih, a plave treba tražiti povećalom. Ne mogu se sada sjetiti da li sam ikada bio na skijalištu koje je bilo manje plavije od ovoga. Dakle, Kühtai nije baš za apsolutnog početnika.
3.) Staze su kratke. Najduže što mi je GPS pokazao nije bilo ni 3 kilometara, a većina je oko kilometar do kilometar i pol. Natrag si na žici dok nisi rekao ni keks. Crne pak imaju i manje od kilometra. Donja polovica staza na strani gdje je gondola izgleda više kao nekakav veliki half pipe nego kao staza za rekreativno skijanje.
4.) Skijalište ide ukrug oko mjesta, ali slaba je povezanost među stazama i žicama. Jedan je dio skijališta tako ispresijecan s dvije ceste i ne možeš do njega na skijama, bez obzira što je tu blizu. Moraš skinuti skije i pješke preko cesta. Ostatak skijališta možeš proći na skijama samo ako ideš u smjeru kazaljke na satu. Obrnuto od smjera kazaljke na satu nema šanse. Opet ti preostaje skidanje skija i pješke. Ne razumijem kako se ne može napraviti neki most preko ceste ili podvožnjak ispod nje ili neka jednostavna žica.
5.) Kühtai je u istom skipassu s Höchoetz skijalištem par kilometara niz cestu. Ali ova dva skijališta nisu povezana stazama ili žicama. Jedino je tu skibus koji tu i tamo prometuje.
6.) Žicu nisu ni nove ni stare, ni brze ni spore. Ni smrde ni mirišu. Velika zamjerka za sidra koja su postavili uz crne staze pa se ti sad uspinji na sidru strmo gore. Još da su ta sidra nekakva. Toliko su razjebana da cijelo vrijeme kliziš s njih. Kada napokon dođeš gore, grčevi te u nogama počnu hvatati samo zbog vožnje na tim sidrima. Ukupno je 1 gondola (nova i sa zgodnim logom ovog skijališta - crnom kravom na žutoj podlozi), 4 sedežnice i 6 sidra.
7.) WC - gotovo totalni izostanak WCa. Jedan jedini javni WC je uz četverosedežnicu Dreiseenbahn, a to je ona koja je odvojena s dvije ceste i do koje da dođeš moraš skidati skije i hodati.
8.) Malo restorana uz staze. Samo 3. A u bazi skijališta nema ni restorana ni kafića ni ski shopova, već se treba hodati u centar mjesta.
9.) Previše ljudi za ovako malo skijalište. Na žicama se i nije previše čekalo. Maksimalno 5 minuta. Ali na stazama je bilo previše ljudi pa si uvijek u strahu da ti netko neće podletiti. Zbog broja ljudi, oko 13:30 počeli su se javljati ozbiljniji hupseri i ledene plohe, iako je do tada bilo savršeno speglano.

No, nije sve crno. Ima i pluseva.
1.) Nadmorska visina. Najniža žica starta na 1940 metara nadmorske visine, a vrh je na 2520 metara. To znači da snijega itekako ima i to pravog snijega, a ne onog proljetnog. Mekani snijeg ni na vidiku.
2.) Vrlo dobra pripremljenost staza (ali zbog velikog broja ljudi nisu izdržale do kraja dana).
3.) Preglednost staza. Uzeo sam skimapu, ali je skoro nisam ni otvorio. Relativno malo križanja staza za austrijske pojmove.
4.) Puno terena za off piste kada ima puno snijega. Kada je powder, ovdje bi mogla biti fantazija.
5.) Fun park. Oni koji to vole, ovo je raj. Velikim slovima - RAJ. Središnji dio skijališta je odvojen kao jedan veliki fun park (rijetko se ovakvi viđaju) i savršeno je sređen. Ima tu raznoraznih skakaonica, fenomenalan half pipe, kao i zavojita staza s vratima za snowboard race.
6.) Pogled s vrha na mjesto Kühtai, visoke planine uokolo i umjetno jezero zelene boje.
7.) Cijena. Jednodnevni skipass u najvišoj sezoni je 35,00eur.

Kada se odvagnu plusevi i minusi, moram konstatirati da više idem prema negativnoj strani. Skijalište nije loše, ali nije ni dobro. Daleko je od najlošijih na kojima sam bio, ali isto tako je daleko od najboljih. Nisam siguran da bih se ponovno ovdje vratio, uzimajući u obzir konkurenciju u okolici. Zasad je ispalo kao najlošije skijalište na ovoj turi, ali najvećom mjerom zato jer su ostala skijališta bila jako dobra i odlična i visoko podigla letvicu.