Pregled posta

SEZONA 2016./2017. - Skijaški dan 1 - Sapporo Teine, Japan (09.12.2016.)

Prije nešto manje od dvanaest mjeseci španjolska nacionalna aviokompanija Iberia napravila je grešku s kartom. Na novootvorenoj liniji iz Madrida za Tokio netko je stisnuo krivu tipku i odaslao u svijet povratne karte iz Munchena preko Madrida za Tokio za 203 eura. Sa svim taksama. U doba interneta nije trebalo puno da netko uoči te karte, stavi obavijest na relevantne forume i druge web stranice i tko zna na kraju koliko je stotina ljudi uspjelo kupiti karte po tim cijenama prije nego je Iberia uočila pogrešku i ispravila ih na normalnu cijenu od 500 do 600 eura. Doduše, svaka aviokompanija ima pravo po regulativama Europske Unije stornirati bilo koju kartu do 14 dana prije puta. Ali Iberia to nije učinila i ja sam otišao u Japan za mizerne šolde.
Putovao sam sa sestrom osam dana po Honšuu - okolica Tokija i Nagoye; posjetili između ostalog i grad domaćin Zimskih olimpijskih igara 1998. - Nagano. Nažalost, zbog klimatskih promjena i zatopljenja ondje nije bilo snijega i olimpijska skijališta Hakuba Happo-One i Shiga Kogen bila su zatvorena. Obećao sam sebi da ću se vratiti. Volio bih dogodine.
A onda je sestra morala doma iz Tokija budući da nije imala više dana godišnjeg, a ja sam japanskim brzim vlakom shinkansenom otišao na sjeverni japanski otok Hokkaido, gotovo devetsto kilometara sjevernije od Tokija. Tu se vrijeme naglo promijenilo. Kao da sam otvorio vrata iz jedne u drugu, potpuno drugačiju sobu. Već je u Hakodateu na južnom rubu Hokkaida bilo hladno i sve zaleđeno, a kako sam išao više prema sjeveru, prema glavnom hokaidskom gradu Sapporu, i petom najvećom u Japanu, temperature su opasno pale ispod nule, a snijega je bilo sve više i više. Padao je nemilice bez prestanka. A tek je bio početak prosinca. Mogu samo zamisliti kako je to ovdje na vrhuncu zime u siječnju ili veljači. Tri dana u Sapporu, tri dana mećave. Dnevne temperature -4, noćne su padale i ispod -10. Cijeli grad je bio zaleđen. Auti su vozili po pet do deset centimetara debelom sloju leda. Ali nikakve žurbe. Sve je funkcioniralo. Ljudi su u Sapporu naučeni na ekstremne vremenske uvjete. A koliko su ekstremne zime svjedoči i činjenica da su u Sapporu izgradili čitavi podzemni grad - između ostalog 1.6 kilometara dugačku promenadu točno ispod glavne gradske ulice, s trgovinama, kafićima i restoranima, i obavijestima što je gore iznad, s izlazima svako malo na otvoreno. Ta je promenada povezana sa saporskim autobusnim i željezničkim kolodvorom, nekoliko shopping centara i hotela, te sve tri linije metroa. Zimi zapravo uopće ne moraš hodati vani po ulicama Sapora ako ne želiš. To je nešto kao da mi u Zagrebu ispod Ilice od Trga bana Josipa Jelačića do Trga dr. Franje Tuđmana iskopamo šetalište! Impresivno! U svojih petnaest godina putovanja nisam vidio nešto takvo!

Odlučio sam se stacionirati u Sapporu posljednja tri dana svog putovanja po Japanu i odande ići po okolnim skijalištima. U radijusu od dva sata vožnje ima ih milijun. Dobro, ne baš možda milijun, ali nekoliko desetaka sigurno da. Od onih manjih sa svega nekoliko staza, do velikih s njih stotinjak.
Najprije sam pokušao iz Hakodatea na putu za Sapporo ići malo zaobilaznim putem preko Niseka - krenuti rano ujutro vlakom iz Hakodatea, na pola puta izaći iz vlaka u Oshabambeu i uzeti bus za Niseko, odskijati tamo i nastaviti vlakom za Sapporo. Izgledalo je lako na papiru, ali kada sam došao do Oshabambea, saznao sam da bus postoji, ali par sati kasnije i da mu za tih malo manje od 70 kilometara treba oko četiri sata do Niseka. Značilo je to ništa od skijanja tog dana, a smještaj sam imao već plaćen u Sapporu. Uostalom, abnormalno je skupo spavati u Niseku. Last minute promjena plana i odlučio sam uhvatiti prvi sljedeći vlak iz Oshabambea za Sapporo, ostaviti stvari u lockeru na kolodvoru i brzinski se prebaciti na "gradsku" planinu Teine i odskijati tamo par sati. Dobra stvar u Japanu je što je wifi prisutan na svakom koraku, uključujući i željezničke kolodvore, i besplatan je, pa je lako brzinski istražiti i napraviti plan B. Dok sam čekao vlak za Sapporo saznao sam da je skijalište Teine otvoreno do 21:00 sat i da je lako doći do njega.
Sapporo je 1972. godine bio domaćin prvih Zimskih olimpijskih igara na azijskom kontinentu. Veći dio infrastrukture koju grad ima danas može zahvaliti upravo tim olimpijskim igrama, uključujući odličnu mrežu metroa te gradskih i prigradskih buseva i vlakova. Planina Teine je na tim olimpijskim igrama ugostila između ostalog natjecanja u alpskom skijanju, u muškom i ženskom slalomu i veleslalomu, dok je spust bio organiziran na obližnjoj Mt Eniwa.
Ostavio sam tako svoju torbu u ormariću na željezničkom kolodvoru u Sapporu i uhvatio prvi sljedeći prigradski vlak za Teine. Kako sam imao dvotjednu japansku propusnicu za vlak, svi vlakovi iz Sappora prema skijalištima bili su mi uključeni. Prigradski vlak iz Sappora za Teine vozi 15 minuta. Dvije stanice. Koštao bi inače oko 400 jena. Sto jena je inače 6,50kn. Na stanici u Teineu svako malo ide bus u planinu. Opet za nešto manje od 400 jena. Vožnja traje dvadeset minuta. Kako se bus uspinjao zavojitom cestom, snijega je bilo sve više i više.
Sapporo Teine spada među manja skijališta. Sastoji se od dva dijela - nižeg Olympia Zone, gdje se nalazi sedam, osam kraćih staza, uglavnom petsto do sedamsto metara duljine, i uglavnom plavog karaktera, s minimalno crvenih dijelova; te višeg Highland Zone, gdje staze idu i do dva kilometara i uglavnom su crvenog karaktera, ima nešto crnih, minimalno plavih. Poveznica ta dva dijela skijališta je cesta, te novija gondola, a postoji i dugačka zeleno-plava staza od nekoliko kilometara koja kroz šumu povezuje Highland i Olympiju. Žice su, s izuzetkom gondole, jako stare, barem dvadeset godina, a mnoge datiraju i u vrijeme olimpijade. Sjedala su tvrda i plastična, no Teine je dokaz da i stara koka može biti dobra koka ako se održava pa su žice dosta brze i čak i one najstarije voze po 14-15 km/h. Ukupno je deset žica - gondola, te pet sjedežnica (dvo i tro) na Olympia Zoneu, i četiri sedežnica (dvo i četvero) na Highland Zoneu. Kao i sva skijališta na Hokkaidu, i Teine je dosta nisko. Tako se baza Olympie nalazi na 340 metara nadmorske visine, dok se vrh Highlanda nalazi na 1023. No zbog jakih hokaidskih zima to uopće ne predstavlja problem. Veći dio skijališta bio je otvoren. A moglo se skijati i po stazama koje su bile službeno zatvorene, ali s više nego dovoljno snijega pa mi nije bilo jasno zašto je stajao znak 'closed'. Mnogi od nas smo jednostavno ignorirali te znakove i nalazi iza savršen powder. A snijeg na Hokkaidu je zaista pravo savršenstvo. Čak i u Teineu bio je to pravi suh powder kroz koji su skije s lakoćom prolazile i ostavljale trag. Teško mi se odlučiti da li američki Colorado ili japanski Hokkaido ima bolji i suši powder!
Jedino što me u Teineu izbacilo iz takta bilo je prijevremeno zatvaranje staza. Kod kupnje skipassa, koji nije nimalo jeftin (od 3800 jena ili 235kn za onaj četverosatni do 5200 jena ili 320kn za cjelodnevni), rekli su mi da je Highland otvoren do 16:00, a Olympia do 21:00. Četverosjed prema vrhu planine zatvorili su već u 15:00 i time prijevremeno onemogućili pristup većem dijelu gornjeg skijališta, a gondola se "isključila" u 16:00. Istina je da je zimi na Hokkaidu već oko 15:15-15:30 dosta mračno, ali bez problema se može skijati do 16:00 i bez reflektora. A Teine, kao i mnoga druga skijališta, upravo zbog ranog mraka imaju i osvjetljene mnoge staze.
Uspio sam napraviti par spustova na Highlandu, spustio se stazom do Olympije i skijao još dva sata pod reflektorima. I to dosta jakim.
Ljudi je bilo minimalno. Uglavnom Japanaca, više boardera nego skijaša, i poprilično dobrih, te nešto Kineza i Tajlanđana kojima je to bio prvi susret sa snijegom pa su iz fore unajmili skije i padali kao kruške po stazama. Inače, najam pristojne full opreme stoji od 4900 jena (300kn) za 4h do 5200 jena (320kn) za cijeli dan. Moguće na dva mjesta na skijalištu.
Teine ne nudi puno osim skijanja. Ovo je malo domaće skijalište i na skijalištu nema nikakvog apres partyja. Osim jedne zalogajnice na gornjem dijelu skijališta i jedne manje u bazi, gdje se uglavnom za pedesetak kuna nude kineske i japanske juhe s noodlesima te pomfrit i hamburgeri, nema nikakvih kafića uz staze, a u bazi čak nema ni trgovina. Ide se vjerovatno za tim da Sapporo nije daleko i sva je zabava moguća u gradu. Inače, pogled sa skijališta na osvjetljeni Sapporo u dolini je prekrasan.

Smjestio sam se tri dana u samom centru Sappora za male novce. Za tridesetak eura dobio sam jednokrevetnu sobu s uključenim doručkom u hotelu Marks Inn u četvrti Susukino. Uokolo hrpa restorana, kafića, trgovina. Nema čega nema. Koja minuta hoda od metroa, a može se pješice i do autobusnog i željezničkog kolodvora - cca pola sata.

Rating današnjeg skijaškog dana: 3/5