Danas mi je bio očajan dan. Napokon sam mužu rekla koja su moja očekivanja vezana uz bližu budućnost i naravno da smo oboje od povišenih frekvencija glasa dobili fleke. Ali barem smo iskopali neke stvari koje nisu trebale biti potisnute... To je na neki, ponekad mi se čini, bizaran način dobra strana našeg braka. Rijetko se pokefamo, ali onda stvarno izravnamo tlo tako da ne ostane neravnina...

I onda se dogodilo nešto što u svom vokabularu nazivam malim, dnevnim čudom. Za to moram ponoviti jednu svoju davnu priču o Tai Chiju. Išla sam prije otprilike tri, četiri godine na treninge u Makronovu. Vodio ih je Kinez Hao. Ne samo da me oduševio Tai Chi kao takav, već me oduševio i moj učitelj. Tada je jedva govorio hrvatski, tek toliko da smo se nekako uspjeli sporazumijeti. Gotovo ništa o njemu nismo znali dok nije došla prevoditeljica. Ispostavilo se da ima završen fakultet i akademiju borilačkih vještina, a najviše me iznenadilo što nimalo nije imao liberalne stavove po pitanju liječenja energijom. Naprotiv, uvjeren je da se energija ne može prenositi s jednog čovjeka na drugog. Ukratko, baš to mi je bilo potrebno. S obzirom da sama slijedim neki svoj put, nije mi trebalo da mi netko pokuša utjecati na stavove. Čak nije sugerirao ni način meditacije već je tvrdio da svatko nađe svoj način opuštanja, a važno je samo da pri tome isključi misli. A baš ta tišina u glavi mi je bila neophodna... I upravo to sam u Makronovi pronašla. Čarobna kombinacija nevjerojatnog sustava vježbi, meditacije u pokretu i tišine. Znalo se dogoditi da potpuno bez volje (a jednom i u potpuno rastresenom stanju) dođem na trening, na kraju kojeg sam se osjećala u potpunosti rasterećeno i gotovo euforično. No, eto, slijed događaja me odvojio od Tai Chija. Tada sam i prvi put zatrudnila, Hao je napustio Makronovu, ja sam izgubila trudnoću, zatim drugu, pa treću i eto, stigao je Mihovil u naš život. No, nikako si nisam mogla oprostiti što nisam potražila svog Kineza. Tu i tamo sam čula gdje ima treninge, ali nisu bili u terminima koji bi mi odgovarali... Posljednja informacija koju sam dobila od cure koja je vježbala u toj grupi, bila je da su treninzi negdje blizu našeg kvarta. Imam već godinama Haov broj u mobitelu, ali bilo mi je blesavo nazvati ga. Prije svega, bila sam sigurna da me se ne sjeća, a i jako je loše govorio hrvatski, pa sam se bojala da neću razumjeti ništa od onoga što mi kaže.

I tako je došao današnji posrani dan. Frustracije koje sam danima skupljala izletjele su u ružnoj gomili. "Udarila" sam ga gdje boli, "udario" je i on mene i bilo nam je žao. Već sam legla uz malog kako bih ga uspavala, kada je moj muž pomirdbenim tonom došao u sobu držeći u ruci novi broj National Geografica u kojem je tema broja Kina. Već pogađate čija je velika slika bila objavljena - moj Hao na treningu Tai Chija u centru Vinko Bek u Kušlanovoj! Pukla sam ko kokica, a muž me samo tiho pitao: "želiš ponovno ići na trenige?" Uspjela sam samo kimnuti glavom. Kad sam se malo sredila, sljedeći korak bio je saznati kada su treninzi i mogu li se uključiti. Nisam imala strpljenja čekati do sutra i odluka je pala - poslat ću mu poruku. Do sada je valjda naučio bar malo pisati, pa ako mi odgovori lako ću shvatiti iz konteksta. "Vidjela sam Vašu sliku u National Geograficu. Vjerojatno me se ne sjećate... blabla... Nadam se da se mogu uključiti u Vašu grupu...". Odgovor koji sam dobila bio je najljepši grbavi tekst koji sam ikad primila: "Fala ljepo i tebe pozdrav udorak i petak 19 sat u viko bek ima treniog". Ma ići ću na treniog sigurno! Ako bude sreće, ispunit će mi se i želja da vježbamo na otvorenom u parku.

Eto i male informacije za one koji ne znaju o čemu je riječ: