četvrtak, 26.12.2013.

Međupost (što se dogodilo s opcijama kontrole??)

Dva puta brišem istog spamera i njegove pjesmice. Jednom prvo prijavih spam, bez ikakvog efekta, čini mi se.

Drugi put ni taj pokušaj nije prošao (izbacilo mi obavijest da ne mogu VLASTITI komentar prijaviti kao spam??)... Ubaciti izvjesnog korisnika među blokirane u postavkama također nije prošlo. Ne ide. Ništa se ne događa. Pokušah s drugim browserom, možda prvi ima neku grešku... Nije prošlo ni s drugim.

Napisati par redova na kontakt-mail ponuđen na naslovnici bloghaera također nije prošlo. Delivery failed.


Blog.hr je obećana zemlja za silovatelje živaca.

-22:11 - Komentiraj ( 6 ) - Print - #

utorak, 24.12.2013.

Vjerujete li u anđele?

I mi ateisti smo možda nekad bili katolici.

I ja sam bio katolik.

Jedino dobro na kojemu sam zahvalan svojoj bivšoj vjeri jest krštenje. Ne zbog tog čina kao takvog, ne zbog presvetog sakramenta niti pristupanja majčici katoličkoj crkvi... Zahvalan sam zbog te izuzetne žene koja je bila moja (a nekoliko godina kasnije i sestrina) krsna kuma.

Kumstvo, to je tako nabildan pojam. Bajka na steroidima. Kum ili kuma, bili oni vjenčani, krsni, krizmeni, u početku su uvijek prevažni. Važniji od braće, obitelji, prijatelja. Kumovi su zakon. Dok nas smrt ne rastavi.

U praksi sve to drugačije završi. Kumovi uglavnom budu najveća razočaranja. Valjda su takva vremena, brza, isprazna i potrošačka, pa se u njihovom duhu ekspresno potroše i ta prevažna kumstva.

Moja kuma ni po čemu nije bila superheroj. Vrijedna i poštena radnica, krojačica, supruga, majka. Ali i žena koja nikad nije zaboravila datum mog rođendana ni rođendana moje sestre. Žena ćija me je kći (a vjerujem da je i kuma u tome imala svoje prste) jednog dana zgrabila za ruku i odvela da napokon završim tu srednju školu, 15 godina zakašnjelu, a za koju sam vječito govorio "Da, imam u planu ali ne mogu baš ovog časa, možda sljedeće godine". Žena koja je zaposlila moju sestru kod svog poznanika, ne davši mu puno izbora: "Ti ćeš zaposliti moje kumče. Točka."

Rijetko sam ju viđao, možda tri-četiri puta godišnje, iako smo u istom gradu. Izradio sam joj neke unikatne staklene posude, svima je s ponosom govorila "Ovo mi je moje kumče ispeklo!"... Uvijek sam osjećao poštovanje prema toj ženi.


Moja je kuma danas umrla.


Čudan je to osjećaj. Nije to ona "prava", teška tuga kakvu osjećaš zbog gubitka nekoga s kim si dijelio svakodnevicu. Tek neka sjeta zbog koje se i ja, zakleti ateist uhvatim kako zamišljam svoju kumu u carstvu nebeskom.


Jer, ako sam ikad poznavao nekog tko je bez trunke sumnje zaslužio tamo otići, to je upravo ona.


Moja kuma.



-00:15 - Komentiraj ( 21 ) - Print - #

nedjelja, 15.12.2013.

Kriteriji

Stric Gugle mi je gadno pokopao blog. Valjda zbog seksualno eksplicitnih sadržaja, iako su moji tekstovi još i pristojni, kakvih se sve može naći ovdje. Tražio sam danas jedan od starijih postova, jedva ga nađoh. O jednom frendu, inače big fakeru.

Sjetih ga se danas, njegovih kriterija za odabir stalne partnerice olitiga zvanične cure.

"Da ne pije, ne puši i ne sluša narodnjake. Mislim da ne pretjerujem."

Stvarno, ne zvuči pretjerano. Reklo bi se da je čovjek krajnje tolerantan ako mu je samo to bitno. No, družeći se s njim kroz dosta godina, skužih i svu silu dodatnih kriterija. Moj je pajdo naime Hercegovac i vjernik, katolik, što će reći da tu već u startu postoji još jedan bitan, a neizgovoren kriterij.

Da je "naša".

Ajd dobro. Živimo u istočnoj Slavoniji, tu su svi "naši". Često čak i ako nisu, jer ovdje je iznimno važno biti "naš". Dakle, i dalje ne traži nemoguće. Ali naravno... Ima toga još. Da je uredna domaćica. To nije nikad izjavio, ali je znao iskritizirati one neurednije domaćice. Kuća ili stan mora blistati. Mislim da ta zvanična cura ne bi smjela ni hodati puno naokolo bez njega, jer je posljednja "ozbiljnija" utekla za drugim, što je ozbiljno narušilo njegovo fakersko samopouzdanje.

Dakle, na hrpi bi to bilo "da ne pije, ne puši, ne sluša narodnjake, da je dobra domaćica i da ne lajsa puno naokolo". E, jbg sad... Mora biti i lijepa. On uopće ne gleda prosječne žene.

Još uvijek mi nije jasno kako ju već nije našao. Jer ipak - čovjek je ozbiljan, zaposlen, likvidan, uvijek vozi dobar auto, iskeširao je stan (uvijek je bio sposoban u financijama), vjernik je, ne izgleda loše, ne pije, ne puši... Možda je problem što ga nije znao zadržat u gaćama kad je trebalo, ne znam...

Pokušavam usporediti svoje kriterije s njegovim. Već ona početna tri ne bih preslikao na svoj primjer. Tu bi ostao samo onaj "Da ne pije". Pri tome ne mislim na povremene social drinkers kakav sam i sam, već na one što stvarno PIJU, a nalijetao sam i na takve u životu. One što cugaju i doma, navečer, same sa sobom. Osobito mi je neprivlačno kad neka ostarjela rokerica u bircu pije "teretno" pivo i nikad ništa drugo. Ne mogu to savladati u sebi, jbg. Odbojno mi je.

Pušiti smije, no bilo bi dobro da prestane. Jer to sigurno nije zdravo. Pušim i ja trenutno, ali znao sam prestati i po nekoliko godina, a želim to opet pokušati, jednom možda prođe zauvijek. Narodnjake smije slušati, al' kad mene nema blizu. Nek sluša što god hoće, sve dok se nađe i nešto zajedničko. Ipak, bilo bi lijepo da volimo istu muziku.

Nadalje... Ne mora biti neki strašan komad. Može biti prosječnog izgleda, sve dok mi se njezino lice sviđa. Ne mogu se zatelebat u nekog ako mi se lice ne sviđa.

Do sad i nisam prezahtjevam, reklo bi se?

E, sad se stvari kompliciraju. Može li biti vjernica, jer ja nisam? Može. Dok me ne davi time. Iako bih radije volio da nije. Mislim da bi se bolje kužili. I bilo bi super da ima lijeve stavove.

Upravo se unazadih koliko god sam mogao. Barem kad su ovi moji krajevi u pitanju. Izbor se smanjio na 20% slobodne ženske populacije. Od tih dvadeset posto ja ne bih prošao kod barem pola. Jer pušim, jer sam šljaker u plavom radnom odijelu na tregere, jer nikad nemam love, jer vozim motor. Jbg.

Ali ajd', recimo da bih prošao kod polovine od spomenutih 20%. Znači, unutar 10% od svih slobodnih žena u mojoj bližoj regiji nalazi se i žena mog života.

Mogu li se stvari dodatno zakomplicirati? Mogu. Volio bih da je ona prema meni iskrena i otvorena, da znam što misli. Da se kužimo. Da joj vjerujem.

I upravo spadoh na 2%. Tamo negdje je i ona. Ali joj, naravno, ne piše na čelu.


Uhhh... Druškanje je puno lakše.


-18:18 - Komentiraj ( 10 ) - Print - #

utorak, 10.12.2013.

Stariji komad

Muški uglavnom imaju slične faze kad je u pitanju životna dob žena koje ih privlače. Dok smo klinci, često gledamo starije od sebe. Kasnije se to okrene naopačke pa tražimo mlađe. Neću sad o razlozima, možda nekom drugom prilikom. A i ne mora biti da su razlozi kod svih jednaki.

Moja faza ganjanja starijih koka završila je valjda u prvoj polovini tridesetih. Od tada su me privlačile one u rasponu od 10 godina mlađih, pa u krajnjem slučaju do mojih vršnjakinja.

No, uvijek se valjda nađu neki izuzetci. Prije nekoliko godina ugledao sam prezgodno stvorenje kako kroči ulicama moga grada. Ocijenio sam ju nekoliko godina starijom od sebe. Osim što je bila prezgodna, voljela je i oblačenjem naglasiti svoju ženstvenost - štikle, haljine koje joj pristaju kao salivene, a i plava kosa je imala svoj dio zasluga za poglede, pa i okretanje na ulici. Da, za njom su se okrenuli mnogi.

Jednom sam skupio svu svoju drskost i prišao joj u prolazu, na ulici. Ne sjećam se točno tog uleta, mislim da sam isfurao neki kompliment i pozvao ju na cugu. Nije prošlo. No, hvala društvenim mrežama, možda godinu nakon tog susreta naletio sam na nju tijekom jednog večernjeg fejzbučarenja. Tu je počelo dopisivanje. Prvi dojam kojeg sam stekao u dopisivanju bio je jednak onom kojeg mi je izazvala i u gradu: silan ponos i nedostupnost. Ledena kraljica. No, nisam se dao obeshrabriti. Pisanje je ipak moj teren, iako nije baš sjajno teklo. U jednom trenutku kad mi je već postajalo svejedno izjavio sam da bih ju samo kresnuo, da me ostalo ne bi zanimalo.
Kako sam nakon te izjave uspio doživjeti dan (bilo je to ljetos) kad me je pozvala na kavu nije mi baš najjasnije. Rekla mi je da sam u jednom trenutku dopisivanja napisao nešto jako lijepo. Pregledavao sam poruke unatrag, do samog početka i još uvijek mi nije jasno na koju se to poruku odnosi. No, nije ni bitno. Došao sam do cilja.

Silno sam ju htio kresnuti. Vjerojatno dijelom iz puke znatiželje - zanimalo me je da li će sve te prirodne ljepote zadržati svoj oblik i kad odjeća padne na pod. I bio sam spreman kladiti se da NEĆE. Tim je veći bio moj šok kad sam doživio taj trenutak: sve je zadržalo savršen oblik. Takvi joj geni, valjda. Savršeno tijelo, meka koža, sve to djeluje bar 15 godina mlađe no što jest.

Valjda je tim "uspjehom" završio i sav moj interes za nju. Tipično muško-svinjski. Iako, ne baš tipično za moje ponašanje posljednjih godina, jer sam ipak nastojao svoja "druškanja" održavati što duže. No, u ovoj priči me ništa nije držalo. Razgovori o tome kako njoj muški i žene prilaze s komplimentima, kako ju mladenke mole da se na svadbama manje atraktivno odjene da ih ne baci u sjenu, kako je cijelog života imala samo probleme zbog ljepote, sve to je prebrzo postalo dosadno. A ni činjenica da je to starija žena s kojom se zapravo ne vidim nije puno pomogla mom zadržavanju u toj vezi, a njezina samouvjerena izjava kako je ona ta koja će mi doći glave natjerala me je u posprdan smijeh.

Ni činjenica da bi mnogi rado bili na mom mjestu nije me činila zadovoljnijim. Neke stvari jednostavno nemaju smisla. Ali eto, ispunio sam si želju. I još se jednom uvjerio kako je sam izgled potpuno nedovoljan da me u nečemu drži duže od par susreta.

Blago onom kome za sreću i zadovoljstvo treba samo zgodno tijelo u rukama. Silno mu zavidim.

-21:46 - Komentiraj ( 23 ) - Print - #

Međupost

Svega tu ima... Adrenalina, nasilja, sreće, tuge, užasa, vjere, ljubavi, mržnje...

Isplati se pogledati.


http://www.6yka.com/novost/47958/najmocnije-fotografije-2013.-godine




-00:16 - Komentiraj ( 5 ) - Print - #

ponedjeljak, 09.12.2013.

Puna kapa samoće

U osobnijim tekstovima koje sam napisao u ovom "drugom poluvremenu" aktivnog pisanja na blog.hr puno toga sam skrio između redova.

Pisao sam o druškanju, seksu bez obaveza, važnosti vlastitog mira, samozadovoljstvu pustinjaka, izbjegavanju ozbiljnih veza sa spornom perspektivom, zapravo o izbjegavanju ozbiljnih veza uopće.

A između redova je pisalo da mi nije dobro. Da je došlo vrijeme za neke promjene.

Skoro tri godine su prošle od moje posljednje ozbiljne, predane (barem jednostrano) veze. Tri godine dragovoljne usamljenosti koje su protekle u različitim fazama.

U prvoj fazi nisam mogao odjednom, naglo izbrisati potrebu za nekim bliskim, a ozbiljnu vezu nisam htio. Bila je to prijelazna faza. Riješio sam ju zaljubljivanjem u udanu ženu. Bila je moja, topla i bliska, ali bilo je jasno koliko je ta veza privremena i besperspektivna.
Trajalo je to do trenutka otriježnjenja, kad sam u jednom trenutku upitao sebe što to radim i zašto.

Pozdravili smo se i ostali prijatelji.

Druga faza je bila faza oduševljenja "druškanjem". Žene koje su tvoje za nešto seksa i razgovora, sve do 2-3 sata u noći kada od njih odeš i ne javiš im se do sljedećeg susreta. Nitko te ne tlači, a opet imaš dobar dio onog što ti treba. Savršeno rješenje za bjegunce od zbližavanja.

U trećoj fazi to druškanje me umorilo. Iz nekog loše zacementiranog kutka utrobe izbila je potreba za nekim bliskim. Druškanja su postala potpuno nedostatna i sve su kraće trajala.
Napisah nedavno kako me je netko malo "prodrmao". Iako nisam siguran da bi stvar funkcionirala (unatoč hrpi zajedničkih stavova, interesa i ostalih mozgarija senzori mi kažu da nismo baš kompatibilne osobe), ono što doživjeh s njom u 3-4 dana nemilosrdno me je podsjetilo na sve ono što mi nedostaje.

Počeo sam opet tražiti nešto više, polusvjesno.
Internet mi je donio dopisivanje sa zanimljivom osobom nejasne fotografije, dojam je bio obećavajući. I sreli smo se. Bila je nevjerojatno slična meni, svakim stavom, svakom izrečenom rečenicom, potpunim odsustvom bilo čega negativnog u nastupu. Sve je bilo savršeno osim lica. Njezino lice nikad ne bih volio.
Ne, nije žena ružna, rekao bih da je prosječna, a prosječno mi je s malo "onog nečeg" neopisivog često bilo dovoljno. Jednostavno - nije moj tip žene. Licem. Nema kemije. Rado bih ju imao za sestru.

Kao da se neka viša sila poigrava sa mnom. Kao jebena stativa pri 0:0 u devedesetoj minuti. Tako je malo nedostalajo.

Izgleda da sam opet "Single, but looking". Nakon tri godine ono drugo mi je postalo pusto.


Bit će da se čovjek nikad ne promijeni u korijenu.

-00:13 - Komentiraj ( 12 ) - Print - #

petak, 06.12.2013.

Kao u Konzumu

Dogogodišnji sam korisnik dating-portala. Na njima sam doživio ono najbolje i najgore - od najbolje veze ikad, do nekog tko mi je nekoliko mjeseci zagorčavao život gdje god je i kako god to bilo moguće. Upravo kao i u stvarnome životu, nema tu puno razlike. Razlika je samo u načinu upoznavanja.

U posljednje vrijeme vidi se bitna razlika u shvaćanju takvih mjesta. Nekad smo se skrivali iza nickova a fotografije lica bile su rijetkost. Priznati sudjelovanje na takvoj stranici smatralo se sramotom. Bezbroj puta sam čuo ili pročitao "Nemoj nikom reći gdje si me upoznao". Sad su jasne fotografije lica na dating-portalima postale uobičajena stvar. Čini se da se mentalitet ipak mijenja, a s njim valjda i stupanj civilizacije.

I sam sam bio jedan od tih koji su u tome prednjačili. Okačiti jasnu fotografiju sebe smatrao sam olakšanjem u takvoj komunikaciji. Štednjom živaca. Nekom ću se svidjeti, nekome neću. Ako se toj osobi ne sviđam, uštedjet ću nam dosta vremena. Ako bih vidio njezinu fotografiju, u njoh sam želio vidjeti samo prihvatljiv izgled, ništa ekstra. Razgovor mi je bio važniji. Često su fotografije izostale, pa sam se našao na kavi s nekim koga sam nastojao samo pristojno "odraditi".

Ovo što se sada događa na nekim takvim mjestima je zapravo korak nazad. Da, sad su tu fotografije, ali sve se svodi na njih. Koncepcija tih stranica je takva da je sav tekst marginaliziran, gurnut negdje u zapećak kraj velikih fotografija koje dominiraju.

A "igre", one su posebna priča. Stranica vam otvori samo galeriju fotografija osobe, a iznad toga je istaknuto pitanje "Želiš li ju upoznati?", s ponuđena tri odgovora: DA, MOŽDA i NE. Nakon što za nekog odgovorite, otvara vam se galerija druge osobe s istim pitanjima.

"Hm, lijepo lice... Šteta što je daleko. MOŽDA."

(sljedeća, molim!)

"Ajme, koje dobre sise... DA!"

(sljedeća!)

"Aiii, seko, tko je tebe pustio ovamo?? NE!"

(sljedeća!)

"Ufurana barbika? NE!"

(sljedeća!)

"Mmmm, ova mi baš nestašno djeluje... DA!"

(sljedeća!)

"Tanke usne, špicasta faca... Zlo od žene. Neka, hvala."

(sljedeća!)

"Ajoj, dušo, a da se malo dijete uhvatiš? NE!"

(sljedeća!)

"Ajme, kakva beživotna faca... NE!"


I onda se tako čovjek uhvati kako klika na te gumbiće kao narkoman. Najčešće na "NE". U sekundi donosiš svoj sud. I sve ti se nekako svede na vizualno, tjelesno... Na seks. Ovu bih maznuo, ovu ne bih. Ovu bi možda, fali mi još koja slika za procjenu.

I onda se malo zamisliš. I ti si nekom bio samo sekunda prije klika na "NE". Kakva je osoba ona za koju si kliknuo na "MOŽDA"? Da je ona prava, onaj karakter kakvog želiš pronaći, da li bi se mogao zaljubiti, bi li ju mogao voljeti?

Nastavljaš "igru". Daš svakome više sekundi. I zamisliš taj određeni karakter uz to lice i tijelo. I sve češće odgovoriš s "DA".


Morat ću napraviti takvu stranicu, jednom kad popizdim. S puno više pitanja i sa fotografijama gurnutim negdje ispod.


Ljudi nisu kiseli krastavci po diskontnoj cijeni.


-17:49 - Komentiraj ( 11 ) - Print - #

četvrtak, 05.12.2013.

Kralj

Hmda...

Pisao sam nedavno kako me je netko malo cimnuo, trgnuo iz učmale svakodnevice.
Ona, koja živi tamo negdje podalje bila mi je bliska nekoliko dana. Dovoljno da me podsjeti na sve što mi u životu nedostaje.

A ja, razborit kao i uvijek, svjestan udaljenosti, besparice, umora od čestih putovanja, nedostatka fizičke blizine kad to jako poželiš, itakobližeitakodalje - ja sam sve to hladio.

I ohladio.

Prošlo je. Ostalo negdje iza nas. To sam i htio, da...

Htio sam se osjećati ovako prazno i pusto.


Kao kralj pustinje.

-00:22 - Komentiraj ( 2 ) - Print - #

utorak, 03.12.2013.

Zakon palice (iliti ništa na svijetu nije opasnije od razotkrivene gluposti)

Internet kakvog poznajem oduvijek je bio poprište žestoke borbe oko mišljenja i stavova, puno žešće nego stvarni život. Anonimnost je silan saveznik raznih egotripova. Ne mora to čak biti ni anonimnost, često je već samo odsustvo "živog" sugovornika okidač za uvrede i olajavanja kakva si mnogi ne bi dozvolili u npr. kafiću, među poznatim ljudima.
Najveća zamka i opasnost jest kad si stvoriš hrpu sljedbenika koji se za tobom povode, pa počneš opravdavati i braniti svoju poziciju "predvodnika". Oni labilniji tada počnu gubiti razum.

Do sada zbog pisanja na internetu nisam imao konkretnijih problema od višemjesečnog šikaniranja nekog tko se na mene zbog nečega ljuti, a ne zna to riješiti na pametniji način.

U nedjelju 1. prosinca problemi su postali puno konkretniji.

Na jednom sam forumu stao u obranu prijatelja kojeg je potpuno neprimjerenim i neodmjerenim izrazima napao jedan od takvih "predvodnika". Razlika između te prepirke i mnogih sličnih jest ta što smo sva trojica iz istog kraja i što se poznajemo. Lik koji je napao i vrijeđao je glasan, polupismeni primitivac, sklon konfliktima, dok je napadnuti barem dvostruko kvalitetniji čovjek.

Spornom liku napisao sam nekoliko redova učtive kritike, povremeno na tragu cinizma, tek toliko da ga malo bocnem tamo gdje je slab. Takvi su mi najzanimljiviji kad se nađu u igri kojoj nisu dorasli. Na kraju podužeg posta napomenuh da bi bilo lijepo da se čovjeku ispriča. Razgovor se nastavio u sličnom tonu - on je nastojao uvrijediti i ocrniti, a ja sam ga na to samo poklapao odmjerenim i jasno argumentiranim rečenicama za koje sam znao da će pogoditi cilj.

Te sam večeri sjedio u omiljenom kafiću i pio kavu, okružen prijateljima. Ispred kafića vidio sam auto upaljenih farova u kojem je netko sjedio gotovo 5 minuta. Pretpostavio sam da je u pitanju naš internetski siledžija. Ubrzo se to pokazalo točnim, izišao je iz auta, otvorio vrata kafića i pozvao me van "da mi on ne mora ulaziti unutra".

Da bi ova priča bila jasnija, opisati ću ukratko njega i sebe. On je lik visok oko 185-190 cm, težak oko 120-130 kg. Već poznat po konfliktima, iako ga prati glas da je u duši zapravo zec. Ja sam visok 190 cm, težak oko 95 kg, za mene valjda nitko nikad nije čuo da sam se potukao, niti da sam na nekog povisio ton. Ponekad ratoboran oko principa, nikad fizički nasilan. U mom svijetu problemi se rješavaju razgovorom.

Kad sam izišao ispred kafića, dočekalo me je guranje tijelom i udarac u glavu predmetom za kojeg sam trenutak kasnije skužio da je neka palica u njegovoj desnoj ruci. Kroz glavu mi je u sekundi prošla pomisao da se trebam braniti ili bih mogao biti žešće polomljen. Skočio sam na lika, podlakticom lijeve ruke blokirao sljedeći udarac palicom, primio jedan u rebra, ali i uzvratio s par udaraca šakom i srušio ga na asfalt. Valjda. Sve se dogodilo u trenu, ne sjećam se točno svakog detalja.

Sjećam se da sam shvatio da je zaista zec čim sam krenuo na njega. Jer, ja u rukama nisam imao ništa, a on se povlačio unazad. Na kraju je on bio potrbuške na tlu i počeo moliti da ga pustim jer sam mu, kao, razbio glavu. Neka krv je kapala kraj njegove glave. Palicu nije htio pustiti iz ruke (vjerojatno iz straha da ću ga njome "isplatiti"), na kraju sam ga nagovorio da ju preda gostu koji je izišao iz kafića vidjeti što se to vani zbiva. Krv koju je ovaj zečić od nasilnika vidio bila je zapravo moja.

Pustio sam ga. Sjeo je u auto i otišao. Cilj sam zapravo ispunio - zaustavio sam ga i onemogućio prije nego me ozbiljnije povrijedi, iako ne baš na vrijeme. Onaj prvi udarac palicom završio je malo ispod moga oka, gdje se sada nalazi krvni podljev veličine oveće šljive. Na trenutke mi je bilo žao što ga nisam ozbiljnije našaketao, jer na njemu se ne vide takve posljedice, a on je ipak napadač pa je to više zaslužio.

Ipak - ja sam civilizirani balkanac. Dao sam iskaz policiji, priložen im je i predmet kojim sam napadnut, daljnju zadovoljštinu potražit ću pravnim putem. Nužnu obranu nisam prekoračio, sve je na mojoj strani. Želim ga dobrano kresnuti po džepu jer to najviše boli, ali tu se pojavljuje problem uobičajen za takve tipove i njihov lifestyle: on na sebi nema NIŠTA, nikakvu imovinu. Sve je na ženi i drugima, upravo zbog brojnih ovrha koje su prema njemu pokrenute.

A palica... Smrznuo sam se kasnije, kad sam ju vidio u osvjetljenoj prostoriji. Metalna, rasklopiva teleskopska palica s kuglom na kraju. Vjerojatno sposobna i za ozbiljnije lomove.

Savršeno oružje u rukama gluposti i da ta glupost nije imala zečji karakter, sve je moglo i puno gore završiti.

P.S. - Komično mi je traženje kategorije za ovaj post, osim one "osobno"... Treba to unaprijediti s još nekoliko komada. Ovako, označavam još "internet" i "zdravlje". :D

-23:34 - Komentiraj ( 13 ) - Print - #

Designed by 1971
< prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv




posjetitelja

Graktanje On/Off

Google


Dodaj banner 1971 na svoj blog:
1971 design-blog
Code bannera (zip-datoteka)


ARHIVA


Mix postova (od starijih k novijima):

Čovjek iliti homo sapiens

O kokošima i svinjama

Mržnja i nacionalizam

Scenarij

O internetskim upoznavanjima

Hvala ti, mama Ljubice

Moja šišaljka

Religije-utvare mraka i prošlosti

O Gotovini

Idiotizam

Mala škola roditeljstva

Ljubav je...

Igra s lutkicama

O krštenju djece

Glupost duga 14 godina

Socijalno udaljeni

O žrtvama pedofilije

Na pivkanu kod Paje-za vinkovčane

Pismo čitateljice

Luzeri, bemveji i mi

Feminizam

Glad

Glavaš

Putujem

O vezama i majicama (mojblog.hr)

Neću ti kupiti smrt (mojblog.hr)

Blože moj jadni

Living by myself

Ujna, raskalašena i bujna

Obrazovni post

Priča mi se s vama

Zov mesa

Weekendlove

Kakav svijet?

Swing 1

Swing 2

Nevjerojatno

Žene "u paketu"

Trening za ljubomorne frajere

Da, draga moja...

Roba s greškom

Kategorizacija žena

Kokošmen, d last ekšn hirou

Vjerski fanatik

Prvi rođendan

Slika majke

AUTO-PLIN: moja iskustva

Malo o Bogu, religiji i ljudima...

Impotencija

Černobil

S Venere i Marsa

Ekonomistica Mara

Penisologija

Domovinski rat 2008

Zadah iz usta

Stari rockeri

Ljubomora

Sin

Predahni, putniče, ako ne žuriš na vlak

"Kockice" kao deterdžent protiv crnila

Za slobodnu riječ hrvatsku

Kad sreći udariš šamar

Točka na kojoj istina postaje laž

Ženske svinje



Favoriti:

Nenad Barinić

Lucy Fair

Missillusion

Snoopyshist

Vlastita soba

Nachtfresser

Umorni Konj

Jedini

So far away

Igniss

Tonique DeWeen

Neverin

Lou Salome

sarahB.




Kad me drugi pogode

Ne lupi, Bože, nikog,
K'o što si mene udario,
Zemljom crnom,
Travom zelenom.

(romska pjesma, thanks to Asja)


Neki od legendarnih postova drugih blogera:

Nekoliko životnih istina koje ću reći sinu kad postane punoljetan

... i nastavak


Bosanski proces (bajka)

Ne volim vas

Strah od odbjeglog Prdca

Nabij me na riječi - ovaj link gađa u prazno. On je zapravo spomenik po meni najopičenijoj ženi koja je ikad pisala na blogu. Njezin trag je ostao ovdje.




Ukupna arhiva:

Svibanj 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (1)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (2)
Rujan 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (3)
Veljača 2009 (12)
Siječanj 2009 (10)
Studeni 2008 (1)
Rujan 2008 (15)
Kolovoz 2008 (20)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (13)
Travanj 2008 (7)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (9)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (17)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (7)
Travanj 2007 (16)
Ožujak 2007 (15)
Veljača 2007 (21)
Siječanj 2007 (21)
Prosinac 2006 (28)




eXTReMe Tracker