Dogogodišnji sam korisnik dating-portala. Na njima sam doživio ono najbolje i najgore - od najbolje veze ikad, do nekog tko mi je nekoliko mjeseci zagorčavao život gdje god je i kako god to bilo moguće. Upravo kao i u stvarnome životu, nema tu puno razlike. Razlika je samo u načinu upoznavanja.
U posljednje vrijeme vidi se bitna razlika u shvaćanju takvih mjesta. Nekad smo se skrivali iza nickova a fotografije lica bile su rijetkost. Priznati sudjelovanje na takvoj stranici smatralo se sramotom. Bezbroj puta sam čuo ili pročitao "Nemoj nikom reći gdje si me upoznao". Sad su jasne fotografije lica na dating-portalima postale uobičajena stvar. Čini se da se mentalitet ipak mijenja, a s njim valjda i stupanj civilizacije.
I sam sam bio jedan od tih koji su u tome prednjačili. Okačiti jasnu fotografiju sebe smatrao sam olakšanjem u takvoj komunikaciji. Štednjom živaca. Nekom ću se svidjeti, nekome neću. Ako se toj osobi ne sviđam, uštedjet ću nam dosta vremena. Ako bih vidio njezinu fotografiju, u njoh sam želio vidjeti samo prihvatljiv izgled, ništa ekstra. Razgovor mi je bio važniji. Često su fotografije izostale, pa sam se našao na kavi s nekim koga sam nastojao samo pristojno "odraditi".
Ovo što se sada događa na nekim takvim mjestima je zapravo korak nazad. Da, sad su tu fotografije, ali sve se svodi na njih. Koncepcija tih stranica je takva da je sav tekst marginaliziran, gurnut negdje u zapećak kraj velikih fotografija koje dominiraju.
A "igre", one su posebna priča. Stranica vam otvori samo galeriju fotografija osobe, a iznad toga je istaknuto pitanje "Želiš li ju upoznati?", s ponuđena tri odgovora: DA, MOŽDA i NE. Nakon što za nekog odgovorite, otvara vam se galerija druge osobe s istim pitanjima.
"Hm, lijepo lice... Šteta što je daleko. MOŽDA."
(sljedeća, molim!)
"Ajme, koje dobre sise... DA!"
(sljedeća!)
"Aiii, seko, tko je tebe pustio ovamo?? NE!"
(sljedeća!)
"Ufurana barbika? NE!"
(sljedeća!)
"Mmmm, ova mi baš nestašno djeluje... DA!"
(sljedeća!)
"Tanke usne, špicasta faca... Zlo od žene. Neka, hvala."
(sljedeća!)
"Ajoj, dušo, a da se malo dijete uhvatiš? NE!"
(sljedeća!)
"Ajme, kakva beživotna faca... NE!"
I onda se tako čovjek uhvati kako klika na te gumbiće kao narkoman. Najčešće na "NE". U sekundi donosiš svoj sud. I sve ti se nekako svede na vizualno, tjelesno... Na seks. Ovu bih maznuo, ovu ne bih. Ovu bi možda, fali mi još koja slika za procjenu.
I onda se malo zamisliš. I ti si nekom bio samo sekunda prije klika na "NE". Kakva je osoba ona za koju si kliknuo na "MOŽDA"? Da je ona prava, onaj karakter kakvog želiš pronaći, da li bi se mogao zaljubiti, bi li ju mogao voljeti?
Nastavljaš "igru". Daš svakome više sekundi. I zamisliš taj određeni karakter uz to lice i tijelo. I sve češće odgovoriš s "DA".
Morat ću napraviti takvu stranicu, jednom kad popizdim. S puno više pitanja i sa fotografijama gurnutim negdje ispod.
Ljudi nisu kiseli krastavci po diskontnoj cijeni.
Post je objavljen 06.12.2013. u 17:49 sati.