utorak, 03.12.2013.

Zakon palice (iliti ništa na svijetu nije opasnije od razotkrivene gluposti)

Internet kakvog poznajem oduvijek je bio poprište žestoke borbe oko mišljenja i stavova, puno žešće nego stvarni život. Anonimnost je silan saveznik raznih egotripova. Ne mora to čak biti ni anonimnost, često je već samo odsustvo "živog" sugovornika okidač za uvrede i olajavanja kakva si mnogi ne bi dozvolili u npr. kafiću, među poznatim ljudima.
Najveća zamka i opasnost jest kad si stvoriš hrpu sljedbenika koji se za tobom povode, pa počneš opravdavati i braniti svoju poziciju "predvodnika". Oni labilniji tada počnu gubiti razum.

Do sada zbog pisanja na internetu nisam imao konkretnijih problema od višemjesečnog šikaniranja nekog tko se na mene zbog nečega ljuti, a ne zna to riješiti na pametniji način.

U nedjelju 1. prosinca problemi su postali puno konkretniji.

Na jednom sam forumu stao u obranu prijatelja kojeg je potpuno neprimjerenim i neodmjerenim izrazima napao jedan od takvih "predvodnika". Razlika između te prepirke i mnogih sličnih jest ta što smo sva trojica iz istog kraja i što se poznajemo. Lik koji je napao i vrijeđao je glasan, polupismeni primitivac, sklon konfliktima, dok je napadnuti barem dvostruko kvalitetniji čovjek.

Spornom liku napisao sam nekoliko redova učtive kritike, povremeno na tragu cinizma, tek toliko da ga malo bocnem tamo gdje je slab. Takvi su mi najzanimljiviji kad se nađu u igri kojoj nisu dorasli. Na kraju podužeg posta napomenuh da bi bilo lijepo da se čovjeku ispriča. Razgovor se nastavio u sličnom tonu - on je nastojao uvrijediti i ocrniti, a ja sam ga na to samo poklapao odmjerenim i jasno argumentiranim rečenicama za koje sam znao da će pogoditi cilj.

Te sam večeri sjedio u omiljenom kafiću i pio kavu, okružen prijateljima. Ispred kafića vidio sam auto upaljenih farova u kojem je netko sjedio gotovo 5 minuta. Pretpostavio sam da je u pitanju naš internetski siledžija. Ubrzo se to pokazalo točnim, izišao je iz auta, otvorio vrata kafića i pozvao me van "da mi on ne mora ulaziti unutra".

Da bi ova priča bila jasnija, opisati ću ukratko njega i sebe. On je lik visok oko 185-190 cm, težak oko 120-130 kg. Već poznat po konfliktima, iako ga prati glas da je u duši zapravo zec. Ja sam visok 190 cm, težak oko 95 kg, za mene valjda nitko nikad nije čuo da sam se potukao, niti da sam na nekog povisio ton. Ponekad ratoboran oko principa, nikad fizički nasilan. U mom svijetu problemi se rješavaju razgovorom.

Kad sam izišao ispred kafića, dočekalo me je guranje tijelom i udarac u glavu predmetom za kojeg sam trenutak kasnije skužio da je neka palica u njegovoj desnoj ruci. Kroz glavu mi je u sekundi prošla pomisao da se trebam braniti ili bih mogao biti žešće polomljen. Skočio sam na lika, podlakticom lijeve ruke blokirao sljedeći udarac palicom, primio jedan u rebra, ali i uzvratio s par udaraca šakom i srušio ga na asfalt. Valjda. Sve se dogodilo u trenu, ne sjećam se točno svakog detalja.

Sjećam se da sam shvatio da je zaista zec čim sam krenuo na njega. Jer, ja u rukama nisam imao ništa, a on se povlačio unazad. Na kraju je on bio potrbuške na tlu i počeo moliti da ga pustim jer sam mu, kao, razbio glavu. Neka krv je kapala kraj njegove glave. Palicu nije htio pustiti iz ruke (vjerojatno iz straha da ću ga njome "isplatiti"), na kraju sam ga nagovorio da ju preda gostu koji je izišao iz kafića vidjeti što se to vani zbiva. Krv koju je ovaj zečić od nasilnika vidio bila je zapravo moja.

Pustio sam ga. Sjeo je u auto i otišao. Cilj sam zapravo ispunio - zaustavio sam ga i onemogućio prije nego me ozbiljnije povrijedi, iako ne baš na vrijeme. Onaj prvi udarac palicom završio je malo ispod moga oka, gdje se sada nalazi krvni podljev veličine oveće šljive. Na trenutke mi je bilo žao što ga nisam ozbiljnije našaketao, jer na njemu se ne vide takve posljedice, a on je ipak napadač pa je to više zaslužio.

Ipak - ja sam civilizirani balkanac. Dao sam iskaz policiji, priložen im je i predmet kojim sam napadnut, daljnju zadovoljštinu potražit ću pravnim putem. Nužnu obranu nisam prekoračio, sve je na mojoj strani. Želim ga dobrano kresnuti po džepu jer to najviše boli, ali tu se pojavljuje problem uobičajen za takve tipove i njihov lifestyle: on na sebi nema NIŠTA, nikakvu imovinu. Sve je na ženi i drugima, upravo zbog brojnih ovrha koje su prema njemu pokrenute.

A palica... Smrznuo sam se kasnije, kad sam ju vidio u osvjetljenoj prostoriji. Metalna, rasklopiva teleskopska palica s kuglom na kraju. Vjerojatno sposobna i za ozbiljnije lomove.

Savršeno oružje u rukama gluposti i da ta glupost nije imala zečji karakter, sve je moglo i puno gore završiti.

P.S. - Komično mi je traženje kategorije za ovaj post, osim one "osobno"... Treba to unaprijediti s još nekoliko komada. Ovako, označavam još "internet" i "zdravlje". :D