ponedjeljak, 09.12.2013.

Puna kapa samoće

U osobnijim tekstovima koje sam napisao u ovom "drugom poluvremenu" aktivnog pisanja na blog.hr puno toga sam skrio između redova.

Pisao sam o druškanju, seksu bez obaveza, važnosti vlastitog mira, samozadovoljstvu pustinjaka, izbjegavanju ozbiljnih veza sa spornom perspektivom, zapravo o izbjegavanju ozbiljnih veza uopće.

A između redova je pisalo da mi nije dobro. Da je došlo vrijeme za neke promjene.

Skoro tri godine su prošle od moje posljednje ozbiljne, predane (barem jednostrano) veze. Tri godine dragovoljne usamljenosti koje su protekle u različitim fazama.

U prvoj fazi nisam mogao odjednom, naglo izbrisati potrebu za nekim bliskim, a ozbiljnu vezu nisam htio. Bila je to prijelazna faza. Riješio sam ju zaljubljivanjem u udanu ženu. Bila je moja, topla i bliska, ali bilo je jasno koliko je ta veza privremena i besperspektivna.
Trajalo je to do trenutka otriježnjenja, kad sam u jednom trenutku upitao sebe što to radim i zašto.

Pozdravili smo se i ostali prijatelji.

Druga faza je bila faza oduševljenja "druškanjem". Žene koje su tvoje za nešto seksa i razgovora, sve do 2-3 sata u noći kada od njih odeš i ne javiš im se do sljedećeg susreta. Nitko te ne tlači, a opet imaš dobar dio onog što ti treba. Savršeno rješenje za bjegunce od zbližavanja.

U trećoj fazi to druškanje me umorilo. Iz nekog loše zacementiranog kutka utrobe izbila je potreba za nekim bliskim. Druškanja su postala potpuno nedostatna i sve su kraće trajala.
Napisah nedavno kako me je netko malo "prodrmao". Iako nisam siguran da bi stvar funkcionirala (unatoč hrpi zajedničkih stavova, interesa i ostalih mozgarija senzori mi kažu da nismo baš kompatibilne osobe), ono što doživjeh s njom u 3-4 dana nemilosrdno me je podsjetilo na sve ono što mi nedostaje.

Počeo sam opet tražiti nešto više, polusvjesno.
Internet mi je donio dopisivanje sa zanimljivom osobom nejasne fotografije, dojam je bio obećavajući. I sreli smo se. Bila je nevjerojatno slična meni, svakim stavom, svakom izrečenom rečenicom, potpunim odsustvom bilo čega negativnog u nastupu. Sve je bilo savršeno osim lica. Njezino lice nikad ne bih volio.
Ne, nije žena ružna, rekao bih da je prosječna, a prosječno mi je s malo "onog nečeg" neopisivog često bilo dovoljno. Jednostavno - nije moj tip žene. Licem. Nema kemije. Rado bih ju imao za sestru.

Kao da se neka viša sila poigrava sa mnom. Kao jebena stativa pri 0:0 u devedesetoj minuti. Tako je malo nedostalajo.

Izgleda da sam opet "Single, but looking". Nakon tri godine ono drugo mi je postalo pusto.


Bit će da se čovjek nikad ne promijeni u korijenu.