Naselje Trećić

Nešto mi došlo da platim račun prije odlaska na posao. Rano sam ustala, već u pola osam na cesti, u blizini Avenue Malla u Novom Zagrebu.
- Hajde, da budem jednom i ja organizirana, da ne rasipam vrijeme - pomislim.
Pošta je na prvom katu i znam da radi od sedam ujutro, vjerojatno nikoga nema, uletjet ću, platiti račun i u pola devet sam već na svom poslu, zadovoljna kako sve stižem, kako dobro upravljam vremenom.

Al' iznenadi me slika koja se uprizoruje kod pokretnih stepenica. Kao da je srednjoškolska ekskurzija, kolona mladih ljudi nađiđala se na pokretne stepenice, kao grozdovi nagurali se, ruku dignutih u zrak, glasno razgovaraju, jedan drugom nešto dobacuju, na nekom meni nepoznatom jeziku, smiju se i ne pada im na pamet da se malo maknu da naprave mjesta da pored njih prođe užurbana sredovječna gospođa.
Ne šljive me ni po boba.

Okrećem se oko sebe, uznemireno, ogledam kako ću do prvog kata. Na kraju hodnika ugledam obične požarne stepenice i požurim prema njima. Uspnem se na prvi kat, a tamo razmilila se skupina s pokretnih stepenica, zauzeli cijeli prolaz do pošte, jer do nje je dućan koji izmamljuje redove usijanih pogleda željnih tog nekog modnog brenda koji će danas stići i otvoriti svoja vrata ulici.

Malo sam i ja provirila prema šarenom izlogu, divila se čudesnim kombinacijama boja, uzoraka, modela. Ponijelo me. Pogledam još koji izlog i kao obično izgubim se u šarenilu ponude, bogatstvu, brojnosti. Ta megalomanska ponuda potpuno mi je zaokupila čula, izgubila sam se. Nit znam gdje sam došla, nit pošto sam došla. Ostala bih tu i upijala taj konglomerat svega i svačega, šarolike ponude što brojnošću otupljuje čula, al taj posao, sjetim se, i u tren shvatim da isti čas moram nazad krenuti.

Istrčim iz Avenue Malla. Vrijeme mi je već porazno isklizilo.

Sreće ima! Doletio je mali mini bus, otvorio vrata koja su me u hrzini, hitrosti samo progutala.
Vidim bus krenuo potpuno na drugu stranu. Ne idemo prema kolodvoru. On okrenuo prema Remetincu, na gasu juri, protestiram, al vozač ni da čuje. Zaustavio se tek na početku meni potpuno nepoznatog naselja.

Naselje je toliko novo da sve još na kreč i malter miriši, ganc nove zgrade miješaju se s neasfaltiranim prilazima, šikarama, šumskim gustišem. Nigdje tako lijepe zgrade nisam vidjela. Neki jači umjetnik se ozbiljnije poigrao. Kompenzirao vukojebinu iza Remetinca s pogledom na zatvor, običan gustiš, grumene osušena blata, dosadan i jeftin krajobraz za ljepotu koju samo ljudski um može osmisliti. Al, svejedno taj prostor fizički osjećaš kao tjesnac, kao da te netko prikliještio između sirotinjskih potleušica s ruba grada i socijalističkih limenki za radničku klasu. U tom tjesnacu je niklo naselje kao pupoljak na grumenu nekultivirane zemlje, kao malo čudo. Jedna zgrada ima pročelje koje ostavlja bez daha, jednako kao da si pred zgradom ili nekim muzejem u blizini Westminsterske palače. Kao da je duh kolonizatora koji se često osjeća na ulicama Londona i Pariza, u muzejima i povijesnim građevinama ođiđanim monumentalnim spomenicima, ukradenim, dopremljenim morima do svojih novih odredišta da bi tu bile slika i prilika moći, ponos lakovjernima, na neponosne dionice povijesti.

Tako i ovo naselje izgleda, kao monument koji se slučajno uklještio između mučnih dionica povijesti.

Okrećem se oko svoje osi i ne mogu vjerovati. Toliko ljepote! Ne bi bio problem da je to na nekom mjestu gdje tu arhitektonsku ljepotu očekuješ, gdje joj je primjereno mjesto. Ali ovdje, u ovoj remetinečkoj vukojebini, kako da to uglavim?

Pitam ženu, uz koju sam sjedila u busu, kako joj je tu živjeti? Kaže da je ponosna što je tu, dugo je čekala taj stan, znala je unaprijed kakav je to projekt. Žena izgleda krajnje urbano, da ne kažem obrazovano, mogla bih je sresti bilo gdje u Europi, ne izgleda kao neka naša skorojevićka.

A onda ugledam Ivu, staru dobru znanicu, dramaturginju, jednu stvarno pravu mitteleuropljanku.
Drago mi je da ju vidim, srdačno se pozdravljamo.
- Pa, šta ovo predstavlja, Iva, ja to ne razumijem. Što je ovo?
- Ovo je naselje Trećić, zar nisi čula! Svijetu kakav jest, mi smo novi pokret otpora ....

Oznake: prica

Osmijeh, unatoč svemu

Nakon dugo vremena jučer sam imala potrebu pisati. Došla sam bila s posla. Oko pet sati popodne, doma nikoga. Sjednem pred TV da pogledam vijesti u pet, a zapravo zurim, gledam kroz ekran nezainteresirano, vijesti su izgovor da misli vrludaju bez kontrole dok se onaj najpovršniji dio fokusira na televizijski program.

Uopće ne znam što da radim. Neka užasna praznina u meni. Nije to nezadovoljstvo, nije apatija, a nije ni sreća. To je praznina. Pitam se – čime da ispunim tu pustu unutarnju čistinu?

U meni se ne događa ništa. Pitam se koje je, uopće, moje unutarnje ja. Čime se hrani? Tko je osoba koja čuči izvan svih vidljivih uloga.
Trenutno nitko. Praznina. Moja duša čuči i opire se. Malo ju zavaram kada nekoga nazovem, telefonski razgovori malo ju živnu, trgne se, jer i o njoj govorim. A kad razgovor završi, opet ne znam kud bih sa sobom.

Vježbam usredotočenost. Nadam se da će mi to pomoći u osvještavanju praznine. Oko sudopera sklanjam, čistim, glancam, potpuno usredotočeno kao da ću tim prionulim činom otkriti nešto dublje o sebi.

Uzimam psa za udicu i na cestu. Divan je dan. Gledam nebo, trudim se, bez ijedne misli, da upijem predvečerje takvo kakvo jest, bez ijedne umne interpretacije života.
Ni jednog mentalnog uljeza ne želim u mom doživljaju, trenutku kakav jest.

Kasnije u dućanu opet vježbam doživljavati trenutak, okolinu.
Pogledam trgovkinju i nasmiješim se.
Možda da moje pozdravljanje osmijehom bude prva tajna misija one unutarnje mene koju je zaposjela praznina. Da malo uljepšam dan, oko sebe, unatoč svemu…

Oznake: praznina, osmijeh

Pisarica

Baš sam se osjećala nekako lagano, prpošno, poletno, uostalom, kao i uvijek na poslu, moglo bi se kazati sasvim uobičajeno. Pa, ja ovaj posao radim već četvrt stoljeća, naslijepo mogu odraditi zadatke. Kazala je jedanput moja kolegica Nevenka iz jednog ministarstva u kojem smo službovale: ne mogu nam šefovi zadati toliko zadataka, koliko mi možemo napisati odgovora, pa mi smo stare verzirane profesionalke.

Ovako bih mogla raditi najmanje do sedamdeste. Jednom pisarica, uvijek pisarica.

Baš taj osjećaj vrsne pisarice razlio se po mojoj duši, cupkam visokim potpeticama u uskoj plavoj kondukterkoj suknjici, mislim si ko mi šta može, pa ovdje sam svoj na svome...

Silazim niz mramorne stube, neugodno mi dođe svojim zašiljenim potpeticama dodirivati prljavštinu koja se navukla sa svih strana, kao da su i oni koji ovdje ulaze i oni koji izlaze ostavili svoj najmučniji dio.

Pogledam prema stubama koje vode do podruma, a tamo se naša čistačica dohvatila metle i krpe i od podnožja počela brisati prljavštinu.

Nekako je hladna spram mene, dohvatila se metle kao da je kalkulator kojim računa dotacije, kao da revnim radom svoju bezuvjetnu odanost instituciji hoće pokazati. A ja se držim samo pera, pisakaram, s visoka gledam na prljavštinu što se navukla sa svih strana, na muku što je svoj trag ostavila po stubištu, pohrlila na naša vrata pomoć tražiti.

Moje je da odgovaram, da biranim riječima kitim odbijenice, ja sam samo pisarica, moje nije da odlučujem. Ja znam dobro kako se ovdje odlučuje. Davno sam to prokužila, davno sam to prezrela, i ne mislim više o tome, moje nije ni da otvaram ni da zatvaram vrata.

Vidim, čistačici krivo što sam se izolirala, što sam izgradila otok za sebe, što moje potpetice tako malo muke dodiruju, tako malo tuđeg tereta preuzimaju, što ja ni o čijoj muci ne odlučujem, što sam daleko od propuha s naše strane vrata.

Ne obazirem se ni na koga. Cupkam potpeticama u kondukterskoj suknjici. Prpošna sam i vesela, jer ništa ne mislim. Da išta mislim, davno bih poludjela.

Advent na Zrinjevcu

Sinoć sam nabrzinu sestrićnu odvela na Zrinjevac, da vidi uživo adventsku menažeriju koju televizija toliko hvali, prije negoli se kući vrati.

Ledeno je bilo. Hladnoća i mraz blanširali travu, sva polegnuta, bez trunka krvi, nemoćno legla po zemlji, blijedo zelene nelijepe boje, boje koja uvijek svjedoči da je nešto izgubilo svoju snagu na mučan nedostojanstven način.

Treba li trava, koja je još dojučer u snazi bila, kočoperila se svojom smaragdnom bojom, baš tako završiti, da ju smlave nemilosrdne čizme građevinskih radnika i znatiželjna svjetina, da mrtva leži, bez života, kao pregažena ponižena zastava.

Uspinjemo se malom uzbrdicom po toj jadnoj travi, Darinka i ja, moja sestrićna iz Slavonije. Čudimo se okićenoj nakaradnoj menadžeriji koja je Zrinjevac okupirala, čudu arhitektonskom koje kao gvozneni mamac konzumerističku prispodobu slavi, lakovjerne mami, vabi, u novčanik zabada ledene prste i novac čupa, traži. Zato je to čudo tu: pogazilo zemlju, zgazilo travu, u kandže zgrabilo Božić i melje u svjetlucavom, psihodeličnom krugu, vreba svakog prolaznika, uhvati ga pod ruku, opipa bilo, dušu, a onda ravno u džep da papreno Božićnu radost naplati.

Ma najradije bih tamo gdje se na stari način slavi ...

Kako sam postala pisac

Ovako ja to zamišljam. Sjedim u vegeterijanskom restoranu u Ilici. Do mene je moja mala nećakinja, ona što moje ime izgovara s kratkosilaznim akcentom i to uvijek ispadne neka čudno zvučna Ruža.

Ona zanovijeta nešto o knjigama, naprimjer.
Kad ću joj kupiti onu koja se boja. Kao prvo, mala ne zna da to nije knjiga, već bojanka. Nikada ju nisam naučila razlici pa je maloj knjiga sve što ima korice i tri otisnuta lista. Kad odraste shvatit će razliku.

Eto tako, mi sjedimo, naručujemo razna jela i pića. Nekim čudom moj je novčanik pun.
Gnijezdim se u stolici. Osjećam se toliko samodovoljno da malu ne mogu ni slušati. Knjige pa knjige, ipak ona previše o tome.

Saginjem se ispod stola, ogledam oko svojih nogu. Koji je to prizor! Na nogama sjajne svilene čarape i nove cipele (sinoć sam ih gledala u izlogu).

Podignem se, posežem za čašom vina, kad moj pogled spazi čovjeka za susjednim stolom. Bože, pa to je Čovjek S Ulice!

On sjedi i gleda me. To se ne da opisati. Njegov izgled nema vrijednost lijepog ili ružnog, to je jedan jedinstven spoj.

On izgleda tako da pri pogledu na njega moja se osjetila dijele, pjevaju, svatko na svojoj strani: na ramenu oči, na koljenu uši, a srce pleše......

Ma ne! To uopće ne mora biti tako. Uozbiljujem se. Kupim svoje oči, uši, namještam srce. Sve je na svom mjestu. Ništa ne govorim maloj. Lagano jedem, sve kao u nekom filmu.

Ispod oka pratim kretnje Čovjeka S Ulice. On jede, polagano diže žlicu, ubrusom briše usne. Zna da su nam pogledi usklađeni.

Evo, u znak pozdrava diže čašu.
- Imate divnu kći! - kaže.
- To mi je nećakinja, nije kći. - uzvraćam, a on je već za našim stolom.
- Pa tako sam i mislio, suviše mladoliko izgledaš.

Ja ne znam što bih rekla, bojim se da se ne podijelim ponovno, u nevjerici – preko puta mene sjedi Čovjek S Ulice.

Ona bi sigurno među knjige – kažem Čovjeku.

U prvoj knjižari na Ilici ju ostavljamo i izlazimo sami na ulicu. On me vodi za ruku i u prvom haustoru ljubi.

I vidi čuda! Moje nove cipele više ne lupaju, pokušavam dotaknuti tlo, ali to je nemoguće.
Od osjećanja da me za ruku vodi Čovjek S Ulice postajem sve lakša, tanja i prozračnija – kao gaza.

S druge strane ulice poredani moji prijatelji. Gledaju i smiju se. Čujem ono ironično "Opet".
Što "Opet"? Pa što, zanijela sam se! Što to znači što ne znam u koga. Pa u Čovjeka S Ulice!

Čovjek me i dalje vodi za ruku, ništa ne primjećuje. Što govori ne znam. Uši sam izgleda ipak izgubila. Oči mi je prekrila neka žarka mrena, toliko žarka i vatrena da se bojim da ću kuće zapaliti.

Vijugamo Ilicom, a ljudi u čudu. Vide snažnog, naočitog muškarca kako korača i za sobom vuče ženu – gazu, ženu na kojoj oči blistaju kao krijesnice.

Prizor za slikanje

Bilo je četiri sata ujutro kad smo prošli kroz zadnji tunel i nakon pitomih šumovitih brežuljaka izbili na visoravan. Ispod nas tmina nazubljena, neugodna strmina, pa kotlina u zelenilu sakrivena, a onda pogled pukne na more, daleko na horizontu sunce uronilo u plavu masu, kupa se, odmara, prije izlaska. Kao plava brokatna haljina kad ljulja na bokovima, more se valjuška, ulje teško, izlilo se u nepregled da bi se na koncu sljubilo se s nebom.

Zadivljeni gledamo kako je Bog čudo stvorio, prirodu koja u šutljivoj ljepoti veličanstveno stoji, moćna, na njezinoj su strani velike sile: i vrijeme i tajne postanka, vječnost oko koje mi u mraku tapkamo.

Oduševljena sam, ganuće mi otkinulo srce, stojim pred tim tajnama prirode i vremena mala, neprimjetna gazim, oduška nalazim u čuđenju, pa mojih je sedam-osam desetljeća, ako i to Bog da, ništa spram te vječne vasione.

Imam osjećaj da me nešto podiglo, kao da me neka sila zavrtila i ja vidim ono što u rijetkim trenucima tek naslutiti mogu, kolutove života što ih stara samsara vrti, vječnost što se prolila pred nas beskrajna.

Bože, kakvo je ovo čudo! – ponavljam dok izvlačim mobitel iz torbe da taj veličanstven trenutak u svoj album prizora za slikanje ubilježim.

Za nekoliko trenutaka krećemo dalje. Lovimo stari trajekt koji još od kralja Aleksandra po moru služi, teretni brod koji na relaciji Rijeka-Susak razne terete prevozi. I ja uprtila svoj skromni teret, neki namještaj što mojoj sestri više ne treba, zapela da se vozi i vozi, da se, nedajbože, ne baci...

Uvijek neku tremu imam kad idem u svoju vikendicu. Što li ću zateći, je li na nogama, drži li se?
Ma ja bih ju najradije prodala, al prodaja ne ide. Navezala sam se na tu kuću, a ona me, pravo budi rečeno, samo sekira.

Da nisam sama, da netko pripomogne, možda bi drukčije bilo. Ovako dojadi. Al kud ću?

U rano jutro uplovili smo na Susak. Svatko svoj teret s broda izvlači. Kao mravi ljudi prionuli i izvlače svojinu. I ja svoju uprtila na taćke, al teret ne pomaže da ono što se vrti u glavi prizemljim.

Uvijek me pri dolasku na otok neka trema spopadne, kao da mi je nauljeno more srce progutalo, pa klizim po otoku nestvarna, u putnom jet lagu, težak teret ne pomaže prionuti realnosti.

Kod javne gustijerne uvijek predahnem jer nakon nje sto i pedeset stepenica vodi do gornjega sela, na njima dušu ispustim. Uz kamene eliptične stepenice koje vijugaju po rubu brda s druge strane klimava ograda od provalije dijeli, divovke trstike u filigranskoj mreži prekrivaju kotlinu, kao iz prašume, vremena dinosaura, udare u oči nenavikle na išta drugo osim betona.

Konačno stižemo. Otključavam i ulazim u kuću, s vrata vidim neuobičajen red. Na kuhinjskom stolu svježi kruh, kava, cigarete. Nema ustajalog zraka kakav obično dočeka.

Idem ravno prema spavaćoj sobi da se raskomotim, a tamo u mom krevetu, staroj sicilijanskoj postelji dopremljenoj s juga Italije jedne davne godine nekom susačkom vinaru, koji je za svoju prvu bračnu postelju pola ljetine dao, ispod bijele šlingane posteljine i mojih slavonskih dušeka, izviruju gole bijele ruke nepoznatih tjelesa.

- Izvini, izvini, nismo znali da ćeš doći – govori iznenađen muški glas i ja spazim svoga majstora sa ženom, prošlo ljeto popravljao je nešto na kući, pa sam mu velikodušno ponudila ako se kakva sila ispriječi da kod mene prespava. I prijeka se sila, očito, ispriječila.

Skrenem pogled da ne gledam dok se oblače, a iz kreveta pod prozorom dvije dječje glavice proviruju.

- Pa vi ste pola sela pokupili! - pomislim.

Al nešto me lecne pri toj pomisli. Dva momčića kao dva mala drvena vojničića ukipila se pored kreveta, oko njih samo nove oprave talasaju. Oči uperene u me, bez treptaja.

Osmijehnem se - pa neću valjda djecu plašiti.

- Ajde, ajde, ne boj te se, djeco! Trk u igru – naglas progovorim.

Otvorim vrata prema dvorištu, djeca izlete i u tren u društvu moga sina ukipljena menadžerija nestane u trstici, u zelenilu, ne obazirući se na nas odrasle.

Pratim pogledom minijaturnu nam presliku koja naš soj samo naizgled oponaša, gledam tu dječju nevezanost ni sa čim što ne potječe iz njihova bića, spontanost koju još život nije potkresao, slobodu. Diglo mi se raspoloženje. Ono jutrošnje ganuće susreta s morem obuzelo me ponovo i ja zaboravih vikendicu, majstora, prionulost brizi oko života, zaboravih na sav belaj oko svojine.

U dječjoj igri ugledah isječak pravoga života.

Brzinski zgrabim mobitel iz torbe i počnem škljocati: još jedan prizor za slikanje.

Ljubavnik

Taj nije odustao od načina da me pronađe. Našao je čovjeka idealnog za teklića našeg novog susreta, starca kojem ja ništa ne mogu odbiti.

S njim, mojim bivšim ljubavnikom, prerezala sam sve veze prije šest mjeseci, mačem, oštrim, britkim, brusom naošterenim sve vrste veza, sveza, puteva isprepletenih.
A on se domislio, ni manje ni više nego svratio mome ocu, starcu, udovcu koji sam u čamotinji samoće svoje zadnje dane živi. Znao je da ga vikendom obilazim, perem mu, kuham, pospremam po kući.

U našu kuću ulazi se s juga.
Kad sam tu veče u dnevnu sobu banula kao da sam iz crnog mraka izronila, toliko me zabljesnula svjetlost koju širi stari luster s pet kupola u obliku ruža. S koliko li je ljubavi moja majka nekada te ruže glancala! Koliko je ambicije ulijevala u brigu oko svake stvari, predmeta.

Danas mislim, vjerojatnije je, ipak, da nas je Bog stvorio da se njemu molimo, da u njega svoj višak energije transportiramo, molitva bi učinila više blagodati našim glavama i umovima negoli glancanje lustera, vođenje bjesomučnog rata sa čistoćom, mentano trošenje u imaginarnom dokazivanju reda i poretka kakav smo si u glavi zacrtali.

Nakon smrti moje majke, velikog obiteljskog vođe, koji nam je svima put trasirao, otac je ostao sam, prepušten sebi, izgubljen u velikoj kući, bez cilja i konteksta.

Naša kuća više ne liči na stari dom. Uz sjevernu stranu kuće, velike prozore što gledaju na bašču, stoji stara plava kutna garnitura. Na njoj zatičem oca, raširio se kao pravi gazda, krila mu narasla, konačno u mome ljubavniku ima sugovornika za svoje solilokvije. Nikad nije mario za stvari koje su proganjale moju majku. Nezainteresiran je za prljavo posuđe u kuhinji, po kauču porazbacano rublje.

Malo bolje pogledam i vidim da se iz mraka hodnika pomalja krhka silueta žene. Znači, sa ženom je navratio. Topla mala ženica prilazi, nudi pomoć u pospremanju, iz kombija kojim se vraćaju sa svoga imanja izvlači kištru jabuka i unosi u kuću.

Ljubavnik kaže mogla bih s njim skočiti na njihovo imanje po još namirnica, za oca. Tu je blizu, nekoliko kilometara dalje u susjednom selu. Možemo nas dvoje otići, a žena nek malo odahne, popije kavu sa starcem.

Pokvarenost muška! Odvukao bi me na selo, u njihovu kuću, kao da ja ne znam što slijedi! Kao da ja ne znam koje su to namirnice sa imanja.

Taj ludi čovjek koji ni od čega ne preže, prenerazio me. Uporan kao moja majka, pedantan strateg, sve je isplanirao.

Ja bih trebala naivno pasti, kao zrela kruška, on bi me smotao, obrlatio i omađijao kao nekada, gurnuo u ambis ovisnosti, hranio perverznim mrvicama žrtve.

Dajem mu znak da ne mogu, da sam indisponirana, s puta, u "onim" danima.

Na sve ima spreman odgovor. Nudi mi ženinu tolatenu torbicu u kojoj jasno vidim sve higijenske potrepštine, čiste gaćice.

Tako si me znači i ranije lovio?! Šutim. Bez riječi sam ostala.

Mjesto pod suncem

Jučer sam bila u Zaprešiću, u obilasku nekoliko stanova, kao pratnja prijatelju koji se tamo namjerava preseliti.

Sedam godina nisam bila u tome gradiću, otkada je moja sestra iz njega odselila.

Čudno je to mjesto, zapravo. Ni grad ni selo. Mnoštvo porazbacanih zgrada i kuća u koncentričnim krugovima opasalo centar, nelijep, netipičan, odudara od svih uobičajenih koncepata naselja koje znam.

Središte svakoga arhitektonskog kruga, makar bilo i u obliku kvadrata, romba, elipse uvijek je neka lijepa građevina, crkva, bogomolja, čuveni dvorac, nešto što plijeni pažnju i okuplja, okupira osjete, suzi na molitvu, divljenje, žudnju.

U Zaprešiću toga nema. Dvori bana Jelačića izmakli su strogom centru, još od doba kada je ovo bilo ruralno naselje, smjestili su se dalje kao da bježe od puka, distanciraju se od seoske svjetine, da nasamo uživaju u luksuzu i ljepoti akademski školovanoj, daleko od domaćeg lanena platna ukrašena velikim purpurnim ružama, daleko od pletenih košara prepunih sira, vrhnja...

Neka nostalgija i tuga opako me zgrabile kad smo prolazili pored od crvene opeke sagrađene zgrade u samom centru u kojoj je na četvrtom katu bez lifta nekoć moja sestra živjela. Grč mi cijelu utrobu stegao, kao napad neurastenije, bolesti koju je Krleža svojim likovima nemilice pripisivao, dijagnozi koja tjera na razne ludosti.

Ja sam introvert i ne radim ludosti, samo malo patim.

Srećom brzo skliznusmo prema novim naseljima, zgradama koje su od vremena socijalističkog utaborile svoj mikrokozmos koji i danas urbanu cjelinu čini.

Nigdje toliko zelenih površina ne vidjeh, toliko sređenih dječjih igrališta, toliko rascvjetanih prozora i vrtova, toliko reda u naselju koje krasi prosječnost i muka nedostatnosti za pamćenje, za bilo kakvu povijest.

Te poredane nastambe nedovoljno znamenite da bi ušle u anale nađiđale se kao iz svjesnog života potisnuti neugodni dijelovi, kao avantura, prijestup, tajni život, ono iza čega se svaki procijep u duši neuspješnoj, opsesijom reda prikriva i hrani.

Moja sestra je u Zaprešiću svoje najljepše dane proživjela i velik gubitak koji je sve prekinuo, sve zajedno je zadnje autentično od njezina života.

Danas životari kao i mnogi vremešni ljudi u međuprostoru između života i posljednje stanice, kao da joj je neka emocionalna pijavica digla život u zrak, sve osjete ćutiš, i govoriti možeš, i vidjeti, i čuti, vrisnuti, ako treba, ali odijeljen si od samoga sebe, odijeljen od vlastitoga tla koje je prije tebe nestalo.

Život nedostatan za pamćenje.

Okrećem se oko sebe, pogledom tražim prijatelja, želim pobjeći.

Nelagoda i strah me ulovili pri pomisli da bih u tom mjestu skončala. Iz te perspektive i besmislena kava sa susjedom u mom podstanarskom stanu, nevoljki odlazak na posao ponedjeljkom, dremuckanje u kinu, bačen novac za kaput koji nikad nisam navukla, drakonske kazne za krivo parkiranje koje su me beskrajno živcirale, sve mi se to iz ove perspektive činilo duboko smislen dio života, čak bi se moglo reći, iskustvo za pamćenje.

Shvatih - desilo se na pravom mjestu!

- Ajmo, ajmo odavde, molim te – uz gestikulacije glasno vičem prijatelju koji se iz parka pojavljuje.

- Odi pogledat taj treći stan neki drugi put! Ustvari, najprije dobro pogledaj ovo mjesto, jel' ono može postati tvoje mjesto pod suncem?

Vratila sam se

Vratila sam se. Da nisam godina kojih jesam, da sam u ranim dvadesetim, studentica, recimo, rekla bih, bila sam u Hare Krišna, opčinilo me, odlijepila sam na njihovu priču, i na godinu s njima nestala put komune u nekoj zemlji uljuđenoj koja pod krovom nebeskim za sve nakane mjesta ima.

Ili, recimo, da živimo u budućnosti i da se imamo mogućnosti teleportirati, mijenjati živote u potpunom paket aranžmanu, dati djecu nekom kome vjeruješ kao i sebi, ostalima reći: strpite se, pričekajte, vratit ću se, ja bih odletjela na drugi dio polutke, pored rijeke Sarasvati, tisuće godina unazad. To bi bio život.

Ali, ne, ja nisam te sreće, to je samo fantazam.

Godina je proletjela, i dalje sam ista, svaki bogovetni dan istim ulicama idem, rutama koje su godinama trasirane. Al, u duhu u protekloj godini desilo se nešto veliko u mom mikrokozmosu, priznajem, sa zakašnjenjem, otkrila sam Indiju.

Svo slobodno vrijeme sam joj poklonila, jyotishu, knjigama u papiru, na internetu...

i još uvijek to činim makar nemam sud o onom što radim, osjećam se malo i nejako u odnosu na to znanje i kulturu, kao da sam tek ugazila u plićak, a preda mnom je cijeli Indijski ocean.

Ne baš uz rijeku Sarasvati, ali na jako zanimljivom mjestu upoznala sam blogericu Zvonku, kao da ju je neka viša sila poslala da mi da kompas i mig za povratak.....
Evo me...

Zapaprena koljena

Nenadno mi se javio profesor. Od njega to ne bih ni u najluđem snu očekivala. Pri našim ranijim susretima nije se činio zainteresiran za mene.
A sada je došao riješen da bude sa mnom, rezolutan k tome, kao da je cijelo vrijeme od kada se nismo vidjeli samo o meni mozgao, kao da je vezu sa mnom odlučio zajedno s vijećem mudraca, umom, razumom najrazumnijim.

Kod njega sam bila, u njegovu uredu, tajnica se negdje izgubila.

Ured ko ured, impersonalan, bez osobnosti. Nemaš na što pažnju zakačiti.

Samo njegov glas dominira. Tanak, visok alt, kome su jednu oktavu izostavili, pa ostatak alta zrakom siječe oštro, kao mačeta, dominaciju traži.

Taj glas me iritirao od početka našeg poznanstva.

Sve drugo je u redu.

Gledam ga očima penzionerke iz staračkoga doma. Ugodna je izgleda, omanji čovjek, glave obrijane, u sportskoj odjeći, obrazovan, na položaju, djeca odrasla, dosta slobodnog vremena ima i svo bi bilo moje.
Ni sa kim ja to vrijeme dijelila ne bih, bila bih gospodarica vremena jednako kako što sam sada gospodarica prostora, bezličnog ureda na institutu, jer netom je iz njega izašla druga žena, tajnica, koja si, po prirodi posla, može uzeti slobodu i u njegov prostor upadati kako joj volja.

Nema je. Ja se kočoperim po uredu. Rastem, širim svoje energetsko polje sve kako rastem u njegovim očima.
Šta mu bi čovječe da se javi nakon toliko vremena?!

Ubilo ga slobodno vrijeme, samoća. Navalila na njega, kao surova vojna menadžerija, uperila sve svoje topovnjače, puške, snajpere, ubila ga ta samačka neenergija, smanjila ga do neprepoznatljivih dimenzija.

Znam ja to dobro, čovječe! Znam ja surovost samoće, kao ciča zima prostruji skeletom pa zapapri u koljenima.
Uvećava me svojim željama profesor, osjećam se kao napuhana lutka, predmet želje hladnoga uma i požude koju stvaraju hormoni. Kemijski procesi udruženi s voljom male elijene rađaju, male vanzemaljce, dvojnike naših srca, u kojima kuca srce na isti način kao u pravih ljudi, nečujno vibrira bilo, hipoteski i požuda se rađa.

Ja vidim zavaljao bi se taj sa mnom tu na podu.

Pa skoro da nisam pokleknula, hipotetski se zavaljala po ćilimu u njegovu stanu, kako ga zamišljam, skoro da se nisam uvjerila da ljubav um može roditi, da se strast bez pravoga objekta može zapaliti i da se iz te strasti mali duhovi mogu roditi, mala bića koja će iz vatre hipoteza iskakati, zaigrati se po kući, zasladiti i zatreperiti po koljenima, kad zapada snijeg, otjerati studen samoće.

I onda reći svima – i ovako ljubav može se desiti.