29
utorak
travanj
2014
Slijepa noćna putnica
Zatičem se u sobi hotela Westin. Jutro je. U trapericama i majici ležim u postelji, na podu su mobitel i knjiga, jedine dvije stvari od kojih se nikada ne odvajam.
Pobogu, pa što ja tu radim?
A onda se sjetim da ovdje pokatkad kradom dolazim prenoćiti.
Svaki put ponavljam isti ritual – koristim gužvu pored recepcije, u žurbi promaknem, vijugam hodnicima, vrata soba su otvorena, kao kobac vrebam praznu sobu, ulijećem u prvu slobodnu i pobjedonosno zatvaram vrata. Ovisna sam o adrenalinu koji me svaki put snažno šupi kada se žurim hotelskim hodnicima i olakšanju koje me preplavi kad za sobom zatvorim vrata.
Uspjela sam!
U sobi ništa spektakularno, ali meni taj ulazak znači tako puno da svaki put trpim rizik podhvata. U besprijekornoj bijeloj postelji spavam pokatkad i odjevena, avanturi nisu važne konvencije iz dnevnoga života, ovdje uživam punim plućima.
A onda jedno jutro izlazim iz sobe baš kada hodnikom prolaze sobarice. Panično bježim pred njima, vijugam hodnicima, znam, spazile su me, skužile. Samo još da viknu za mnom! Grozim se pomisli da ikome objašnjavam ovu svoju pasiju. Užasavam se vlastite bizarnosti, tajne. Završit ću u novinama. Slučaj nezabilježen. Gospođa u zrelim godinama, u gradu ima dva stana, živi urednim građanskim životom, ima široku socijalnu mrežu poznanstava, a svako malo slijepi je noćni putnik u skupom hotelu.
Ovaj put pred hotelom shvatim da sam praznih ruku - u žurbi sam ostavila mobitel i knjigu.
Bez mobitela ne mogu. On je moj organizator života. Tamo je memorija mojih obveza, socijalne mreže, bitnih brojeva, prevažnih kontakata. Tamo su sve koordinate moga socijalnoga života.
A ta knjiga, u njoj sam ja koju nigdje drugdje ne mogu skupiti u jedno i držati na okupu.
U panici sam. Zovem starog znanca koji me je nekada ranije dugo slijepo pratio, sa željama koje mu se nikada nisu ispunile. Pragmatičan je, točan, jednodimenzionalno organiziran. Čak i aktovku ima.
Daje mi spasonosan savjet: Plati noćenje i vratit će ti stvari.
Bože, kako se toga nisam sjetila!
Ohrabrena, vraćam se u hotel, tražim one sobarice koje su me spazile, ali svi su u žurbi zaokupljeni obvezama i vlastitom memorijom, krajičkom energije primjećuju me, neimpresionirani mojom pojavom.
Spremam zlatnu karicu. Možda noćenje neću morati ni plaćati. Ali to i nije važno. Najvažnije je da nađem sobu u kojoj sam noćila, u kojoj su mobitel i knjiga.
Na iglama sam. Sumanuto hodam foajeom hotela. Hodnicima. Napokon se ne šuljam. Ali strah me ne napušta. U dvostrukom životu sve koordinate sam izgubila. U kojoj sam ono sobi spavala? Što sam uopće tamo tražila? Što sam izgubila? Koja se to bjelodana istina predamnom sakrila?
komentiraj (13) * ispiši * #
23
srijeda
travanj
2014
Tabu
Meni je more na otoku Rabu. Tamo je moje drugo ja.
Ovaj put je bilo drugačije. Pitome, pjesovite uvale Raba uokvirilo je neko novo more koje se u prstenu slijeva u vodopad, ljudi skaču u tu vodu i plove kao u raftingu. Mnogo je ljudi koje znam u vodi, čak i moja kolegica s posla, neplivačica.
Ja se pribojavam ulaska. Naučila sam ulaziti u sigurne, plitke, kontrolirane vode rapskih uvala.
Neki čovjek, instruktor valjda, kaže mi: Uhvati se za mene, ja ću te vući.
Uhvatim se za čovjeka i krenem. A onda vodopad kao čudotvorni melem počne topiti moje strahove, predumišljaje, predrasude i ja osjetim kako se sve više opuštam. Na pola kruga oko Raba istinski uživam u lakoći plivanja bez grča ambicije, taštine, htijenja i još snažnije se prepustim vodi koja me nosi po iskonskim zakonima prirode, bez kontrole moga i svrhovitih kretanja......
U glavi nastane umirujuća čistina raftinga, mišići opušteni, meki. Neki drugi život.
Na kraju vodenog prstena stanem i shvatim da je u vodopadu jedino stradao skriveni tabu koji je čučao zakopan u mojoj glavi. Umjesto njega, druga strana starenja se ukazala u najuzbudljivijem prizoru.
komentiraj (3) * ispiši * #
