Zapaprena koljena

Nenadno mi se javio profesor. Od njega to ne bih ni u najluđem snu očekivala. Pri našim ranijim susretima nije se činio zainteresiran za mene.
A sada je došao riješen da bude sa mnom, rezolutan k tome, kao da je cijelo vrijeme od kada se nismo vidjeli samo o meni mozgao, kao da je vezu sa mnom odlučio zajedno s vijećem mudraca, umom, razumom najrazumnijim.

Kod njega sam bila, u njegovu uredu, tajnica se negdje izgubila.

Ured ko ured, impersonalan, bez osobnosti. Nemaš na što pažnju zakačiti.

Samo njegov glas dominira. Tanak, visok alt, kome su jednu oktavu izostavili, pa ostatak alta zrakom siječe oštro, kao mačeta, dominaciju traži.

Taj glas me iritirao od početka našeg poznanstva.

Sve drugo je u redu.

Gledam ga očima penzionerke iz staračkoga doma. Ugodna je izgleda, omanji čovjek, glave obrijane, u sportskoj odjeći, obrazovan, na položaju, djeca odrasla, dosta slobodnog vremena ima i svo bi bilo moje.
Ni sa kim ja to vrijeme dijelila ne bih, bila bih gospodarica vremena jednako kako što sam sada gospodarica prostora, bezličnog ureda na institutu, jer netom je iz njega izašla druga žena, tajnica, koja si, po prirodi posla, može uzeti slobodu i u njegov prostor upadati kako joj volja.

Nema je. Ja se kočoperim po uredu. Rastem, širim svoje energetsko polje sve kako rastem u njegovim očima.
Šta mu bi čovječe da se javi nakon toliko vremena?!

Ubilo ga slobodno vrijeme, samoća. Navalila na njega, kao surova vojna menadžerija, uperila sve svoje topovnjače, puške, snajpere, ubila ga ta samačka neenergija, smanjila ga do neprepoznatljivih dimenzija.

Znam ja to dobro, čovječe! Znam ja surovost samoće, kao ciča zima prostruji skeletom pa zapapri u koljenima.
Uvećava me svojim željama profesor, osjećam se kao napuhana lutka, predmet želje hladnoga uma i požude koju stvaraju hormoni. Kemijski procesi udruženi s voljom male elijene rađaju, male vanzemaljce, dvojnike naših srca, u kojima kuca srce na isti način kao u pravih ljudi, nečujno vibrira bilo, hipoteski i požuda se rađa.

Ja vidim zavaljao bi se taj sa mnom tu na podu.

Pa skoro da nisam pokleknula, hipotetski se zavaljala po ćilimu u njegovu stanu, kako ga zamišljam, skoro da se nisam uvjerila da ljubav um može roditi, da se strast bez pravoga objekta može zapaliti i da se iz te strasti mali duhovi mogu roditi, mala bića koja će iz vatre hipoteza iskakati, zaigrati se po kući, zasladiti i zatreperiti po koljenima, kad zapada snijeg, otjerati studen samoće.

I onda reći svima – i ovako ljubav može se desiti.