Team building u novom hotelu

U sred maloga mjesta, na okruglom trgu, uz crkvicu, poštu, mesnicu podignut je hotel.
Toga jutra dok su još svi spavali izvukla sam se iz hotela i zaputila u mjesto. Vani me je dočekala studen, mjestašće je spavalo, a možda je tako uljuljano oduvijek i bilo.

U krug obišla sam glavni trg, u sredini kruga velika je crkva. Unutrašnjost neobična, uz glavni mramorni oltar na kojem dominira slika sv. Jurja, ostali zidovi prazni. Moćna dojmljiva jednostavnost. Na izlazu crna mramorna ploča sa zahvalnicom graditeljima, župniku i kralju Aleksandru, jer podignuta je u njegovo doba.

Izašla sam van. Nakon pola kruga opet cvokoćem i da se zagrijem ulazim u lokalni kafić. Naručujem kavu. Razgledam. Kao da sam u filmu iz 70-ih. Zidovi oličeni crvenom bojom, a na njima šarene tamne vitice koje je neki lokalni moler načinio valjkom, pomagalom soboslikara iz davnih godina. Mali plastični valjak s izrezbarenim šarama. Osobito popularan u Slavoniji, Srijemu. Ni ovo mjesto nije daleko.

Preko puta mene dvije žene na kavi. Jedna ima kosu boje meda, oštru, staromodno natapiranu, ljepuškasto lice. S njom sjedi starija žena, meni poluokrenutih leđa. Šapuću.

Popila sam kavu, dižem se i plaćam. Četiri kune. Pa i cijena je izgubljena u vremenu.

Skrećem s okruglog trga u Starogradsku ulicu koja vodi do nasipa Drave i muzeja utvrde, nekada obrane od Turaka.

U ulici većina kuća izgleda kao da je nenastanjena, prazna, nigdje traga živu čovjeku. A kuće kao iz moga djetinjstva, stare panonske kuće s trijemovima, ganjcima kako se kod nas kaže, građene od cigala i blata pomiješanog sa slamom. Ne mogu vjerovati da preživljavaju i u ovom tisućljeću, neobnovljene. Samo nekoliko je novijih kuća iz kojih dimi iz dimnjaka. Ostalo pustoš. Na nasipu Drave pogled puca prema šumama, Mađarskoj.

Muzej je zatvoren.

Kao da sam vremeplovom odletjela u neko drugo vrijeme. Stojim i gledam u daljinu da vidim uz hotel drugu građevinu koja strši iznad kućica – školu. Sjetih se da je tu u gimnaziju išao jedan moj davni dečko, razišli smo se, nisam postala sneja ovoga mjesta, al on mi je i danas drag.

Pogledam na sat – uh, pa kasnim! Na sastanak s kolegama ne treba kasniti.
Svejedno, ne žurim u hotel. Ne vraća mi se u zdanje koje su zadnjeg desetljeća podigli današnji hrvatski menadžeri.

Hotel pitoreskna imena u svojoj unutrašnjosti nadmeno pokazuje svoj ukus, uz legendu ovoga kraja na ulazu dočeukuje te instalacija u kojoj kaplje voda niz okrugle grumene kamena dovučenog negdje s juga. Uz unutarnji bazen s goropadno kričavih zidova smiješe se djevojke sa šeširima iz nekog morskoga prizora.

Stara sam. Iznjedrilo me je drugo doba. Mladi ljudi u hotelu uživaju. Sretni su da uče od velikih šefova, oni uživaju što pripadaju organizaciji koja će im modelirati svjetonazor, preko koje će na kredit kupiti vlastite snove, zbrajati i oduzimati na uzici koju potežu neki drugi umovi.
Ne volim hotele. Hoteli me troše, mjesta me nadahnjuju.

Kad stignem u hotel pravit ću se da sam se zanijela, a zapravo kasnit ću s čistim predumišljajem, da ukradem malo slike dima koji suklja u čisto nebo iz pokrajnje kućice sa trijemom. Da mi je barem ukrasti još malo vremena da pokucam na vrata.......